,,Evo mogu ti reći da se zove Mijovica i više ti ništa ne smijem otkriti”, smije se Nikola dok kamenitom stazom idemo ka pećini. Ulaz u pećinu je stvarno dobro ukriven bujnom vegetacijom koja se još zeleni iako je jesen poodmakla. Tek kada se priđe na par koraka od ulaza primijeti se tamni otvor zarastao u kupine i koprive. I onda samo – mrak.

Kroz istoriju narodnog predanja pećine i jame su povezivane sa podzemnim svijetom, nečistim i mračnim silama koje obitavaju u njihovom mraku. Neke do njih ipak su imale drugačiji tretman: nazivali su ih spasiteljicama – u vrijeme ratova, kojih nije falilo na ovim prostorima, one su bile ukrivena mjesta za preživljavanje dok prođe nevolja.

Koliko su ovakve pećine bile važne u životu crnogorskih sela i plemena najbolje govori podatak da ni danas seljani ne daju da se otkrije lokacija većine od njih. U vremenu GPS-a, satelitskog snimanja majčice Zemlje i ostalih blagodeti špijunske civilizacije, oni i dalje tvrdokorno vjeruju da za njihovu pećinu niko ne zna – osim njih samih. I vjeruju da može doći vrijeme kada će ona ponovo da ih primi u svoje tamno okrilje i spasi od ratne ili neke druge napasti.

Jednu od ovih pećina u Katunskoj nahiji posjetili smo sa mlađim naraštajem Katunjana, ali uz obavezno obećanje da nećemo otkriti mjesto u kome se nalazi, niti navesti neki toponim po kome bi se ona mogla pronaći. Nema je ni na onim JNA kartama, sa ponosom ističe naš vodič – Nikola.

,,Najvažnije kod ovakvih pećina, osim naravno da je dobro sakrivena, bilo je da je unutrašnjost suva, ali i da ima vodu za piće. To dvoje je bilo teško pronaći na jednom mjestu zato su ovakve pećine bile jako cijenjene”, objašnjava naš vodič, dok iz drvenog korita starog par stotina godina pijemo neobično hladnu vodu. Korito se nalazi u predvorju pećine, nedaleko od ulaza. U njega voda kaplje sa stropa pećine, kada se potpuno isprazni za nekih sat vremena ono je ponovo puno.

Spuštamo se niz primitivne stube napravljene od račvastog stabla koje je takođe vjerovatno zapamtilo mnoge godine i stižemo u dio pećine koji je služio za stanovanje.

Taj dio je ravan i suv čak i stijene okolo nemaju na sebi uobičajene podzemne vlage tako da je idealan za smještaj. U jednom od uglova ostaci ognjišta, mjesto gdje se ložila vatra za vrijeme davnih zbjegova.

Slaba svjetlost sa ulaza dopire i do ovog dijela, ostatak pećine je u vječnoj tami i nije korišćen, objašnjava Nikola. U ovom dijelu pod svjetlošću lampi izranjaju nevjerovatni ukrasi nastali višemilenijumskom igrom vode i krečnjaka. Ali ljepota se nije mnogo cijenila tada, druge stvari su bile važnije.

,,Najviše su se cijenile pećine sa dva izlaza, ali takvih je malo. Da u jednoj pronađeš sve i vodu i suvotu i drugi izlaz za bjekstvo – to je baš rijetko. Ova je zadnji put korišćena za vrijeme Drugog svjetskog rata i valjda neće nikada više. Ali ko zna, kako nas mudra vlast vodi ne bi me začudilo da se jako brzo i mi nađemo u pećini. Uglavnom, stariji ne daju živi da se zna za nju – kao da će sjutra zatrebati. I moramo im učiniti po volji”, priča naš vodič dok se vraćamo na dnevnu svjetlost.

U povratku do puta pažljivo pamtimo putanju do asfalta, nikad se ne zna kad Mijovica može zatrebati.

PEĆINE U BUDOŠU

Poznate su pećine u planini Budoš kraj Nikšića, kao pećina Ćivorica sa kamenicom pitke vode koja je gasila žeđ crnogorskih komita i legendarnog Radojice Nikčevića. Toliko je Radojica bio dosadio austrijskom okupatoru da je poslala jednog od svojih špijuna da otruje vodu u Ćivorici. I onda je nastala pjesma Otrovana Ćivorica, sa nje pije Radojica. Preživio je Radojica austrijsku otrov, a Ćivorica i danas gasi žeđ, za sada rijetkim planinarima koji znaju da je pronađu u vrletima Budoša. U Budošu se nalazi i takozvana Komitska pećina, jedna od rijetkih koja ima dva ulaza od kojih je jedan uvijek spreman za bjekstvo. Najinteresantnija pećina Budoša je Gubavica, veličanstveni podzemni objakat koji je ime vjerovatno dobio po svojim jedinim stanovnicima, nesrećnicima oboljelim od lepre.

Bato PEROVIĆ

Komentari