Povežite se sa nama

FOKUS

Pinokio, pazi nos

Objavljeno prije

na

igor-luksic

Ozvaničeno je: Predrag Sekulić i Tarzan Milošević, novi članovi vlade premijera Igora Lukšića, glasali su u Skupštini za vlastito unaprjeđenje u ministre. ,,To je uobičajena praksa”, pojasnio je novoimenovani ministar turizma i održivog razvoja. ,,Imao sam povjerenja u izbor mandatara Igora Lukšića i zato sam glasao za Vladu i program”. Ništa lično, dakle.

VLADA KONTINUITETA: Šta je, uostalom, neobično u tome što se u ministra samoproizveo predsjednik UO Pobjede, koji je i tu funkciju prihvatio svjestan činjenice da krši Zakon o medijima („ne može se sve urediti zakonom”, objasnio je Sekulić)?

Nijesmo đeca da se stidimo kada drugovi otkriju kako smo pri izboru predsjednika odjeljenske zajednice glasali sami za sebe.

I novoimenovani premijer je prvi ministarski mandat u Vladi Crne Gore (2004. godine) započeo kršenjem zakona. Lukšić je u uniformi Đukanovićevog ministra finansija odslužio vojni rok u osnovnoj školi u Baru. To što je civilno služenje vojske, prema zakonu, bilo nespojivo sa istovremenim profesionalnim angažmanom na nekom drugom mjestu nije smetalo – ni premijeru, ni ministru. Ni onima koji bi trebalo da brinu o poštovanju zakona i sankcionišu sve koji ih krše.

Proizilazi da je to bezakonje bilo svojevrsna preporuka Lukšiću za napredovanje. Đukanoviću se, valjda, svidjela spremnost da se moć i pozicije iskoriste za vlastite potrebe.

Danas možemo, bez problema, prepoznati kontinuitet politike dvostrukih standarda i privilegija. Petnaest dana Lukšićeve vladavine bilo je dovoljno da, po onome šta nije i onome šta jeste uradio, prepoznamo prioritete novog premijera i njegove Vlade.

Na sastanku sa predstavnicima ovdašnjih NVO premijer Lukšić predočio je odluku da novoimenovani ministar pravde Duško Marković zamijeni Gordanu Đurović na mjestu predsjednika Nacionalne komisije za borbu protiv korupcije i oprganizovanog kriminala. Marković je, znamo, čovjek koji je posljednjih 13 godina proveo kao pomoćnik ministra policije, odnosno, direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost. Za svo to vrijeme nije pokazao trunku spremnosti da se uhvati u koštac sa korupcijom i organizovanim kriminalom. Ko zna – možda ga baš to preporučuje za mjesto predsjednika Komisije. Tamo će ga, uostalom, predložiti premijer koji je prije nepunih godinu dana objašnjavao da crnogorski pasoš izdat Taksinu Šinavatri, čovjeku osuđenom za koruptivne radnje teške približno milijardu dolara, nije problem nego razvojna šansa naše zemlje. ,,Šinavatra će donijeti korist crnogorskoj ekonomiji time što će privući nove investitore ili sam investirati”, objasnio je Lukšić.

Važi li ista ponuda i za sve druge bjegunce pred zakonom sa dovoljno novca skrivenog na tajnim računima? Ili je to privilegija samo onih koji imaju prave preporuke? Premijer nam nije odao tu tajnu. Kao što nam nije ni objasnio da li to što ne vidimo Šinavatrine investicije znači da je on izigrao one koji su mu dali crnogorska dokumenta. Ili mi Taksinov novac tražimo na pogrešnom mjestu?

DUGOVI I DUŽNICI: Lukšić odlukom da dodatni Markovićev angažman obznani baš na sastanku sa predstavnicima NVO pokazuje specifičan, nazovimo ga đukanovićevski, smisao za humor. Naime, ako je prosječno obaviješten građanin Crne Gore zapamtio neku aktivnost ministra Markovića (da ne računamo radijatore i tombole s početa njegove karijere u Podgorici) onda je to pismo koje je njegova ANB poslala na kućnu adresu Vanje Ćalović, direktorice MANS-a i jedne od predstavnica nevladinog sektora u pomenutoj Komisiji za borbu protiv korupcije.

Tim pismom, iz oktobra 2006. godine, Vanja Ćalović se zvanično – sve sa logom, pečatom, djelovodnim brojem i potpisom direktora Agencije – obavještava kako ANB smatra da njena medijska obraćanja ,,nemaju utemeljenja”. Markoviću je, vidi se iz pisma, posebno zasmetalo nastojanje direktorice MANS-a ,,da dovede u pitanje povjerenje koje građani Crne Gore imaju u obavljanje poslova i profesionalnost ANB”. Pa joj je pismo, ,,administrativnom greškom”, umjesto u kancelariju dostavljeno na kućnu adresu. Tek da ima u vidu profesionalnost službe.

Poznato je Lukšić je prije premijerske obavljao funkciju ministra finansija.

Umio je da bude optimističan. Tako je krajem 2008. godine tvrdio kako kriza neće ozbiljnije nauditi Crnoj Gori. ,,Teško možemo u ovom trenutku govoriti o krizi u crnogorskoj ekonomiji”, objasnio je u razgovoru za Vijesti, navodeći da će globalna kriza ,,definitivno usporiti generatore crnogorskog ekonomskog rasta iz proteklog perioda… ” Znamo šta se potom desilo.

Primjetno je da i Lukšić, poput svog prethodnika, ima običaj da jednu priču priča građanima Crne Gore a drugu – mnogo drugačiju – međunarodnim zvaničnicima. Ta je njegova osobina najvidljivija na slučaju Prve banke Crne Gore.

Lukšiću ne smeta što je Prva banka višemilionske kredite Darku Šariću davala nakon zabrane CBCG, a 11 miliona državi vratila tako što je jedan isti milion iz državnog trezora, u jednom danu, jedanaest puta transferisan u krug sa jednog na drugi račun. „Način na koji je Prva banka obezbijedila likvidnost nije za preispitivanje”, kaže on poručujući ovdašnjoj javnosti da je ,,cjelokupan proces davanja i vraćanja kredita bio transparentan, u skladu sa Zakonom…i Ugovorom o kreditu”. O istom poslu Lukšić u odgovorima na Upitnik Evropske komisije piše: ,,Banci je naloženo da odmah napravi Plan namjenskog korišćenja ovih sredstava prihvatljiv za CBCG… Međutim, Banka je ta sredstva koristila po sopstvenom nahođenju. Ovlašćena lica CB su zapravo bila onemogućena da neposredno prate korišćenje novčanih sredstava obezbijeđenih kreditnom podrškom Vlade”.

Problem Prve banke čeka i premijera Lukšića. Nije čak isključeno da će mu sada biti mnogo teže da se nosi sa pritiskom uticajnih akcionara. Đukanović, makar formalno, više nije u konfliktu interesa pa se mnogo odlučnije može pozabaviti rješavanjem porodičnih finansija. Predsjednik DPS-a ima mnogo veći uticaj na čelnike CBCG od aktuelnog premijera, što bi se u nekom trenutku moglo pokazati kao veoma bitan faktor za određenje sudbine Prve banke, Vlade i crnogorskog finansijskog sistema. Što god da se desi – ne treba zaboraviti da je smjenama u CBCG kumovao baš Igor Lukšić.

On je, prošlog ljeta, iznebuha postao pravni ekspert i zaključio ono što nije vidjela radna grupa koja je mjesecima pripremala zakon o Centralnoj banci – da se radi ,,o novoj instituciji koja je ustanovljena novim Ustavom i sa bitno drugačijim nadležnostima”. Pa je neophodno nanovo birati i njene rukovodioce, saopštio nam je Igor Lukšić. Sve praveći se da ne zna kako je to Đukanovićeva kazna za iskazanu nekooperativnost Ljubiše Krgovića.

POVLASTICE IZ RAČUNA: Zato je Lukšić uvijek bio kooperativan. Ministar finansija je sredinom 2009. godine predočio računicu po kojoj značaj KAP-a “čak i pod punim iskorišćenjem njegovih kapaciteta, nije više toliko relevantan kao što je nekada bio za crnogorsku ekonomiju”. To mi nije smetalo da učestvuje u obezbjeđivanju subvencija, garancija i oprosta dugova koji su državni budžet koštale desetine miliona eura. A da niko ne zna šta je kupljeno tim novcem.

Lukšić se nije libio da kao ministar finansija daje poreske i carinske olakšice privatnim i državnim kompanijama koje su, iz ne uvijek jasnog razloga, bile značajne ljudima na vlasti. Pobjeda je, od kada je Lukši ministar, uštedjela skoro deset miliona eura na ime neplaćenih poreza i doprinosa

Eurofond Veska Barovića, saznali smo nedavno i maltene slučajno, državi duguje milione na ime neplaćenih poreza. Ministar se nije baš pretrgao u pokušajima da naplati taj novac. Zapravo, nije jasno kako je i zašto omogućeno Prvoj banci da otme nešto više od milion eura sa računa Eurofonda nakon što je izdat nalog da se taj novac prebaci na račun Poreske uprave. O carinskom kreditu kojim je Ministarstvo finansija omogućilo Vektri Dragana Brkovića da odloži višemilionska plaćanja u državni budžet saznali smo, takođe, tek kada su privatni povjerioci ove kompanije pokrenuli postupak prinudne naplate svojih potraživanja. Da li su organizatori budvanskog gostovanja Rolingstonsa platili porez, ili je Ministarstvo finansija i njima progledalo kroz prste?

Lukšić je, proljetos, u Skupštini priznao da je svojoj partiji iz državnog budžeta nezakonito uplatio skoro 170 hiljada eura. Tim novcem je plaćen zakup poslovnog prostora koji prema važećim zakonima više nije bio u vlasništvu DPS-a.

Tajnovitost vođenja državnih finansija bivši ministar je prenio i na druge državne poslove koji su mu dopali “po službenoj dužnosti”. Javnost nedavno je bila zatečena viješću da je Lukšić vodio radnu grupu koja je, u strogoj tajnosti, prenijela zemne ostatke Ivana Crnojevića u Dvorsku crkvu na Ćipuru. Od koga je i zašto skrivan ovaj postupak i dalje je tajna.

“Kao javna ličnost spreman sam u svakom trenutku da se suočim sa razumnom kritikom svog rada”, pohvalio se premijer ljetos, u svom reagovanju na tekst objavljen u Monitoru. Potom je od Monitora zatražio – izvinjenje. Prema njegovom sudu, nijesmo bili razumni kada smo zaključili da će mu uloga koju je kao ministar finansija u pružanju pomoći Prvoj banci vrlo brzo donijeti ili optuženičku klupu ili premijersku fotelju. Očito je da nijesmo promašili.

,,Pinokio, ako si hrabar, iskren i nesebičan, jednog dana postaćeš pravi

dječak”, savjetuje Mala vila u čuvenoj bajci Karla Kolodija. U suprotnom, kada laže, drvenom lutku raste nos. Problem je što novog premijera nije stvorio Đepeto, nego Milo Đukanović. I što tvorac očekuje da ovaj Pinokio ispunjava njegove kriterijume dobrog dječaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo