Povežite se sa nama

FOKUS

Računi za pljačku

Objavljeno prije

na

Prihvati li Regulatorna agencija za energetiku zahtjeve Elektroprivrede (EPCG) i Elektroprenosnog sistema (CGES) građani bi, od prvog aprila, dobijali račune za struju uvećane za 79 odsto. To bi značilo da prosječno crnogorsko domaćinstvo, uz prosječnu prošlomjesečnu potrošnju, za struju godišnje daje skoro četiri prosječne plate od 480 eura! Ili sedam penzija u (prosječnom) iznosu od 270 eura!

Poskupi li struja 1. aprila, računajte da, recimo od 1. septembra pa do kraja godine, radite za EPCG i njene većinske vlasnike i upravljače – Vladu Crne Gore i italijansku kompaniju A2A.

Struja bi, tako, u Crnoj Gori mogla postati najskuplja u regionu, i makar cijenom konkurentna Mađarskoj i Njemačkoj. Zašto kada se u tim zemljama troši skupa struja iz termoelektrana i još nedovoljno efikasnih obnovljivih izvora (energija vjetra)? Većina električne energije proizvedene u Crnoj Gori potiče iz davno izgrađenih i amortizovanih hidroelektrana. Tako je proizvodna cijene tih kilovata mnogo niža. Da ne pominjemo činjenicu da crnogorske elektrane zapravo nijesu građene novcem EPCG, već su ih finansirali nekadašnji i današnji potrošači.

Zvaničnici Elektroprivrede saopštavaju kako se cijena struje u Crnoj Gori – nakon privatizacije i prelaska na tržišno poslovanje – ne smije porediti sa cijenama u regionu. Tamo je, kažu, ,,struja socijalna kategorija” dok smo mi u nekoj drugoj, tvrde, tržišnoj priči.

MALI PERICA NA TRŽIŠTU: Istina je drugačija. Osnovne karakteristike crnogorskog tržišta su neobične. Takvo tržište teorija prepoznaje kao monopol. Pošto na njemu egzistira samo jedan proizvođač (EPCG). Onda struja do potrošača stiže preko jedinog distributera (CGES). Uz to, na crnogorskom tržištu električne energije potražnja premašuje ponudu. To daje za pravo EPCG i CGES da korisnicima nameću sve obaveze koje im mogu pasti na pamet, dok im uskraćuju prava koja potrošači imaju tamo gdje postoji konkurencija. Elektroprivreda se nije pozivala na Zakon kada joj je on nametao obavezu potpisivanja ugovora sa svojim potrošačima. A REA joj je omogućila da nekažnjeno krši, u međuvremenu promijenjeni, Zakon. Zato iz Nikšića sada na sav glas ponavljaju da je prizvodnja struje, prema novom Zakonu, tržišna djelatnost. Što im daje za pravo da samostalno određuju cijenu struje iz Termoelektrane u Pljevljima i postojećih HE.

To je ,,tržišno poslovanje” po modelu crnogorskih energetskih preduzeća. A ona, u najkraćem, od Regulatorne agencije traže da im za narednih 12 mjeseci (računajući od 1. aprila) dozvoli godišnji prihod u iznosu od 376,2 miliona eura, ili 65 odsto veći od sada važećeg.

Taj bi prihod, izračunali su menadžeri angažovani od Vlade i A2A, bio dovoljan da pokrije skromne troškove crnogorskih elektroenergetskih kompanija. Zapošljeni bi i ubuduće prosječno zarađivali tek nešto preko 1400 eura mjesečno (bruto). To je, približno, dva puta više no što primaju zapošljeni u obrazovanju ili zdravstvu.

Prenos i Distribucija traže da im Regulator odobri a potrošači plate 24,15 miliona eura na ime varijabilnih troškova. To je struja koju ove kompanije izgube između proizvođača i potrošača. Preciznije – riječ je o tehničkim gubicima i krađi koji su u crnogorskom sistemu na nivou od 22 – 23 odsto. Skoro tri puta veći nego što je to standard u kompanijama i sistemima koji zaista posluju po tržišnim principima.

A, uz varijabilne, naš operator distributivnog sistema ima i ostale fiksne troškove. Ne znamo o čemu se tačno radi, ali su ti troškovi tako fiksni da će u odnosu na prošlu godinu porasti 19 puta – sa 400 hiljada na osam miliona eura! Za svoj rad, konačno, Operator očekuje valjanu nagradu – 21 milion profita (povrat na sredstva).

Javni snabdjevač (dio sistema iz koga nam stižu računi za utrošenu struju) od REA traži da mu odobri tačno 11 miliona eura ,,rezervisanja nenaplaćenih potraživanja”. Da prevedemo: vrhunski plaćeni stručnjaci crnogorskog energestkog reprolanca su zaključili da im, uz tehničke gubitke i krađu, problem predstavlja i uredna naplata potraživanja, pa traže da im makar dio tog novca umjesto neažurnih daju uredni potrošači.

Prepiska između Izvršnog direktora EPCG Enrika Malerba sa resornim Ministarstvom ekonomije, iz novembra prošle godine, otkriva da EPCG “uz velike poteškoće” realizuje naplatu na nivou od 93 odsto fakturisanih računa. Koliko su te poteškoće neka posvjedoči faksimil računa koji objavljujemo uz ovaj tekst: Stanovnik Podgorice, legalni potrošač iz stambene zgrade u gradskom jezgru, dobio je račun nešto veći od 100 eura i podsjećanje na dug – ravno 6.001 euro. Taj potrošač i dalje dobija struju i ako duguje približno petogodišnju potrošnju. Zašto i ne bi kada njegove dugove EPCG namiruje od potrošača – urednih platiša. A on, uz to, pametno glasa.

Da ne otvaramo tu priču. Sada vam je, nadamo se, jasnija stavka ,,rezervisanje nenaplaćenih potraživanja”.

Konačno, zahtijevani troškovi proizvodnje za 2011. godinu iznose 183 miliona eura, što je 71 odsto više nego što je REA odobrila prošle godine. Samo polovinu tog novca čine troškovi poslovanja. Ostalo otpada na amortizaciju (14,7 miliona) i dobit. EPCG, vjerovali ili ne, traži povrat na sredstva od 73,6 miliona eura. Doda li se tome tražena dobit Operatera i Snabdjevača, ukupna dobit kompanija iznosila bi nestvarnih 95 miliona eura, ili 25 odsto od traženih 376,2 miliona godišnjeg prihoda!?

I ZA MILA I ZA SILVIJA: Te su računice razljutile potpredsjednika Vlade Vujicu Lazovića. On je najavio da će razgovarati sa predstavnicima države u Odboru direktora EPCG. Lazović će od njih tražiti da objasne ,,šta ih je motivisalo” na takav zahtjev prema REA. Kao da mu nije jasno da je u pitanju profit. Kompanijski i lični. Ili razmišljanje na tu temu nije uračunato u novac koji je dobio kao nagradu za uspješno proveden postupak djelimične privatizacije i dokapitalizacije EPCG. U čijim plodovima uživamo.

,,Nema osnova za poskupljenje koje traže energetska preduzeća”, tvrdi Lazović. ,,Jedan od indikatora za ispunjenje ugovora o dokapitalizaciji EPCG je smanjenje troškova, a ne njihovo povećanje”. Problem je u tome što je i predsjednik Savjeta za privatizaciju zaslužan što su aneksi ugovora sa A2A koji preciziraju finansijske djelove aranžmana i dalje skriveni od javnosti. Možemo samo da nagađamo šta su obaveze a šta prave jedne i druge strane.

“Treba im dati šansu i nakon godinu će se znati imamo li dobrog, solidnog ili lošeg partnera”, saopštio je nakon potpisivanja ugovora Srđan Kovačević, predsjednik Odbora direktora EPCG uz opasku da će A2A ,,teško ostvariti profit od 100 miliona u petoj godini upravljanja”. To je, navodno, jedna od najvažnijih stavki njihovog ugovora sa našom Vladom. Sada vidimo da su Italijani naumili da se traženom profitu primaknu već u drugoj godini gazdovanja. Ali, ne tehnološkim inovacijama, sistematizacijama i(li) uštedama, već podizanjem cijena u nebo.

Znači li to da su A2A dobri, loši ili, možda zli partneri?

Aranžman sa njima suštinski je utanačen u martu 2008. kada su se sreli predsjednici Vlada Milo Đukanović i Silvio Berluskoni. Ono što je tada započeto zaključeno je 16. juna kada su Crna Gora i Italija potpisale Memorandum o saradnji u razvoju energetskog sektora.

Ko je trgovao imunitetom a ko hidropotencijalom, koga je morio manjak novca a koga nedostatak energije iz obnovljivih izvora… saznaće se jednog dana. Sporazum su verifikovali tadašnji ministri Branko Vujović i Klaudio Skajola. Nedugo zatim saznali smo da italijanske kompanije A2A, Enel Terna već dijele zadatke i poslove na novoosvojenoj crnogorskoj teritoriji.

„Osmišljen je scenario energetskog sektora jugiostočne Evrope”, piše u jednom od dokumenata A2A: „Zadatak koji je A2A dobila od Terne i Enela jeste upravljanje EPCG-om preko učešća u privatizacionom tenderu i razvoja i upravljanja postojećim i planiranim hidorelektranama u Crnoj Gori…”. Terna je, znamo, dobila zadatak da tu struju, podvodnim kablom, prenese u Italiju. Tamošnji tužioci već mjesecima vode istragu zbog sumnji da je taj posao već pokrenuo točak korupcije na jednoj i drugoj strani Jadrana.

Italijani su još u ljeto 2008. najavili da će od REA tražiti ,,povećanje naknade investiranog kapitala do nivoa drugih evropskih zemalja”. Sada to i rade. O prirodi uspostavljenog energetskog partnerstva, njegovim dometima i posljedicama dovoljno govori dio pomenutog međudržavnog Sporazuma: ,,Projekat interkonekcije između Crne Gore i Italije, od izuzetnog je značaja za Italiju, zbog proširenja relevantnih tržišta, i za Crnu Goru je značajan zbog razvoja i jačanja energetskog sektora”.

Mi, ako ne umijemo da napravimo razliku između izuzetno značajnog i značajnog – znaćemo da je platimo.

Po glavi

Iz EPCG su saopštili kako su ukupni (očitani) računi potrošača iz kategorije domaćinstva za decembar prošle godine iznosili oko 11 miliona eura, i izračunali da ,,u odnosu na ukupan broj mjernih mjesta, prosječan račun po domaćinstvu za decembar iznosi 33,27 eura”.

U Crnoj Gori, međutim, nema 330 hiljada domaćinstava. Zato posljednji podaci MONSTAT-a i Fonda PIO kažu da platu prima 157, a neki vid penzije 112 hiljada stanovnika. Svakoga od njih će, u prosjeku, decembarski račun za struju koštati 40 eura. Prosječna porodica u Crnoj Gori ima (skoro) dva člana sa platom ili penzijom. Tako stvarni prosječni decembarski račun za utrošenu električnu energiju ovdašnjeg domaćinstva iznosi 80 eura, i ako je uglavnom podijeljen na više brojila. Tek na taj iznos treba dodati traženo poskupljenje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

I dok traže Đukanovićeve ustavne i zakonske propuste, avgustovski pobjednici zaboravljaju da pomenu da su njihovi pregovori još trajali u vrijeme kada je Đukanović, u četvrtak, 15. septembar, zakazao konsultacije sa političkim partijama. U to doba niko nije ni pominjao da nijesu svi dobili pismeni poziv od Đukanovića, a više njih je saopštilo da znaju da je krajnji rok da dostave Đukanoviću ponudu i potpise 41 poslanika u ponedjeljak, 19. septembra. U ponedjeljak, ponude i potpisa – nije bilo u pismenoj formi. Lider DF-a Andrija Mandić obratio se Đukanoviću u ponedjeljak poslijepodne preko medija, saopštivši da su se dogovorili. Takođe, avgustovski pobjednici saopštili su da imaju „verbalnu podršku“ koalicije Crno na bijelo, da je dogovor postignut i da mogu da formiraju 44. vladu.

Pismena ponuda sa potpisima poslata je Đukanoviću dan nakon isteka propisanog roka, u utorak, 20. septembra. GP URA je prvobitno odbijala da njeni poslanici potpišu ponudu, tražeći kompletan dogovor o sastavu buduće vlade („ništa nije dogovorno dok sve ne bude dogovoreno“). Konačno, nakon što je ostatak avgustovskih pobjednika pristao na uslove URA-e, promjenili su mišljenje.

Lider URA-e, i aktuelni premijer tehničke vlade Dritan Abazović, je u vrijeme kada su avgustovski pobjednici trebali da dostave ponudu Đukanoviću, pošao u posjetu SAD-u, nakon što je održao konferenciju za štampu, gdje je iznio brojne optužbe na račun onih sa kojima pregovara  o eventualnoj budućoj vladi. U trenu kada je trebalo okončati političku krizu u zemlji, on je u SAD odveo deset saradnika o trošku budžeta, i predano radio na sopstvenom marketingu, od vožnje biciklom po njujorškim ulicama do gostovanja na tamošnjim televizijama. Ipak, eto, dao je verbalnu podršku za formiranje vlade na čelu sa Lekićem.

„Verbalno predložiti nekoga u 2022. godini, u trenutku kada u svijetu funkcionišu i elektronske sjednice, ostaviti prostor za bilo kakav manevar nekome kao što je Đukanović je prilično na svoju štetu. On koristi svaku pukotinu koju može“, ocijenio je pisac Đuro Radosavović, apostrofirajući dio odgovornosti za aktuelnu politčku krizu i na avgustovsku većinu.

Tokom maratonskih konsultacija avgustovskih pobjednika, takođe je postalo jasno da im je na prvom mjestu partijski interes i partijske kalkulacije, a ne dogovor u cilju prevazilaženja političke krize. Konsultacije su protekle u beskrajnim međusobnim optužbama, neozbiljnosti, i bez jasne volje da se do dogovora i dođe.

Zbog svega, Crna Gora je danas u dubokoj institucionalnoj krizi. Ne samo da nije jasno da li nas očekuju izbori ili će biti formirana nova vlada, nego se otvara i mogućnost novog institucionalnog vakuuma ukoliko poslanici ne prihvate Đukanovićevu inicijativu. A, moguće, i ukoliko je formalno prihvate (nemamo Ustavni sud).

Advokat Veselin Radulović ocijenio je da u slučaju da skupštinska većina ne podrži predsjednika države, kao što su najavili, nastaje još jedna pravna praznina.

„Podrazumijeva se da ako ne postoji dogovor oko formiranja Vlade i oko mandatara, Skupština donese odluku o skraćenju mandata. Međutim, naši političari ne rade uvijek ili veoma često ne rade ono što je logično, često ne rade ni ono što je u skladu sa Ustavom i zakonom, i od njih se uvijek može očekivati neka vrsta improvizacije koja je ili na granici kršenja Ustava ili čak i prelazi tu granicu”, kazao je on.

I bivši državni sekretar Andrej Milović smatra da ukoliko poslanici kao što su najavili, ne izglasaju skraćenje mandata Skupštini, nastaje nova pravna situacija: „U tom slučaju imamo pravni vakuum jer nemamo Ustavom definisanu situaciju šta se dešava kad se ne izglasa skraćenje mandata Skupštini, a Vlada je pala, što je još jedan dokaz da je Ustav pun praznina i da se mora mijenjati.“

Već se pominje pogućnost da skupštinska većina i bez Đukanovićeve inicijative izglasa izbor nove vlade na čelu sa Lekićem. U skladu sa Ustavom ili ne, ko te pita. Naknadno bi se, valjda, pronašlo odgovarajuće tumačenje.

Ustav, na žalost, više nema ko da tumači. Ustavni sud je odnedavno u blokadi, nakon što je penzionisan sudija Miodrag Iličković. Iz nevladinog sektora kažu da su za to krivi političari koji zbog različitih interesa odugovlače kompletiranje jedne od najvažnijih institucija u zemlji. Iz HRA su podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF-a i URA-e u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Dvije godine od avgustovskih izbora, brojne druge institucije, a ne samo Ustavni sud, su u blokadi. A avgustovski pobjednici, umjesto da Đukanovića pošalju u političku istoriju, preuzeli su neke od mehanizama vladanja koje je stvorio. Zato danas njihove međusobne optužbe – ko je Đukanoviću odškrinuo vrata povratka na vlast – nijesu toliko bitne. Treba nam nova šansa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo