Povežite se sa nama

OKO NAS

POŽAR U ULCINJSKOJ MASLINADI: Uzaludne pouke?

Objavljeno prije

na

„Osam godina sam bio čuvar u Maslinadi. Sa ponosom kažem da u to vrijeme nije bio zabilježen nijedan incident. Radio sam naporno, sa ljubavlju, jer sam znao vrijednost tog blaga iako nijesam bio vlasnik nijednog stabla masline”, kaže 81-ogodišnji Nazmi Džureta.

I on je kao i mnogi Ulcinjani bio radostan u utorak, jer je padala kiša koja je ugasila požar koji je šest dana bjesnio na ovom području širokom oko tri kilometra. U akciji gašenja učestvovali su vatrogasci Ulcinja, njihove kolege iz velikog broja crnogorskih gradova, pripadnici Vojske, Uprave pomorske sigurnosti, ulcinjskih preduzeća… Bilo je tu aviona i helikoptera, brodova i cistijerni, kamiona i bagera, djelovalo se sa kopna, vazduha i mora. Ali, teško pristupačan teren, uz jak vjetar koji je duvao svih tih dana, onemogućavali su da akcije budu efikasne.

Stabla masline protkana uljanim sastojcima, posebno na terenu koji se rijetko čisti, lako se zapale, brzo gore i još brže prenose vatru. Slično je i sa makijom.

,,Sada kada se praktično sve okončalo moramo, ipak, biti zadovoljni. Nema ljudskih žrtava, nijedna kuća nije izgorjela, sreća pa na maslinama nije bilo roda. Maslinova mušica je ranije uništila plodove”, kaže potpredsjednica Opštine Hadidža Đoni, koja je koordinisala čitavom akcijom.

Šteta od ovog najvećeg do sada zabilježenog požara u Maslinadi će se tek procjenjivati, a šef ulcinjske Službe zaštite i spašavanja Saubih Mehmeti ističe da je u vatrenoj stihiji izgorjelo više od 500 stabala stoljetnih maslina, kao i preko 30 hektara zemlje.

Nezvanične procjene ukazuju da je u požaru stradalo gotovo hiljadu maslina, ili više od jedan odsto čitavog kompleksa koji broji oko 86.000 stabala.

Veliki dio Maslinade u dijelu zvanom Bašbuljuk, te uzani dio kamenite obale između Starog grada i Valdanosa, izgubio je u požaru svoja obilježja. Taj dragulj prirode potpuno se izmijenio. Tužna je slika tog prostora koji ostavlja osjećaj potištenosti i izgubljenosti.

,,Ne znam kada mi je bilo teže: prije ili poslije kiše kada ostaci izgorjelih stabala i makije strše kao crne aveti na ispucalom kršu. Kao da je sve izgubilo dušu. Maslinada u kojoj sam ja rastao, koja je mene odgojila i školovala, koju sam ja poznavao čitavog života, više ne postoji. Bolje da sam umro, da ovo nijesam vidio”, kaže nam jedan stariji Ulcinjanin.

Tokom čitave istorije građani ove opštine su bili ponosni na svoje masline i djevičansko ulje koje se od njih dobijalo, na čitav taj prostor koji nije imao nikakve žice ili pregrade između posjeda, ali se tačno znalo što je čije, gdje se uvijek slobodno išlo, šetalo i uživalo, ali gdje su postojala stroga pravila ponašanja i djelovanja.

Džureta ističe da se posebno pazilo na loženje vatre, a da su sankcije bile rigorozne. „Znali smo da bi nastale ogromne i dugotrajne štete po ekonomiju, tlo, život ljudi i životinja. Ništa ne može tako grubo narušiti ljepotu i bogatstvo pejsaža kao požar”, dodaje on.

Ono što je izvjesno jeste da je požar krenuo sa prostora u Maslinadi koji su, uprkos snažnom vjetru, čistili angažovani i nekvalifikovani radnici. Policija je saopštila da traga za vlasnikom imanja, za koga se tek navodi da je strani državljanin, te da je Crnu Goru napuštio preko graničnog prijelaza Sukobin dan nakon što je krenula vatrena stihija. Ostaje da se utvrdi da li je bio u pitanju nemar, neodgovornost i neznanje ili se pak radilo o namjeri.

Interesantno je svakako da je prije tačno deset godina na istom prostoru takođe izbio požar, ali da su posljedice bile znatno blaže. Tada se vjerovalo, a riječ je o vremenu tzv. ekonomskog buma, da se radi o namjernom izazivanju požara, kako bi se očistio teren u pokušaju dobijanja nove građevinske zone na pjeni od mora. No, do toga nije došlo. Malo je takođe naznaka da će se sada obaviti prenamjena tog zemljišta u građevinsko.

S druge strane, bio je evidentan nedostatak solidarnosti među građanima Ulcinja da se aktivno uključe u borbu protiv vatrene stihije. Gotovo su bez odjeka ostali apeli i molbe pripadnika Službe zaštite i spašavanja da im se pomogne u toj strašnoj bitki.

Međutim, najveća sreća je bila što je danima duvao sjeverni vjetar koji je požar nosio prema moru. Jer, da su kojim slučajem tih dana duvali zapadni ili južni vjetrovi vatra bi zahvatila veliki dio Maslinade, a ugrožena bi bila i gradska naselja.

U svakom slučaju, ovaj požar je rezultat decenijskog odnosa prema ovom prostoru i ovoj blagoslovenoj biljci, a posljedice će se izliječiti za nekoliko godina. Ako za to bude volje i spremnosti maslinara i čitave zajednice.

Jer, dokazano je da je maslina naprosto neuništiva. Dovoljno je da ostane samo djelić panja, pa da se nakon nekog vremena na tom mjestu pojave novi izboji. Da ako se obnova stručno obavi, nakon pet godina dobiju se nova, mlada, rodna stabla niske krošnje. Ali, i posade mlade sadnice i nove sorte. Da se, kako pokazuju iskustva iz mediteranskih zemalja, podignu savremeniji i rodniji maslinjaci.

Ova katastrofa i posljedice koje je ostavila trebalo bi da bude pouka i da se konačno izgrade putevi kroz Maslinadu, da se zasadi redovno čiste i održavaju, da opet moraju postojati pouzdani čuvari kakav je bio Nazmi Džureta.

Uostalom, tako se nešto treba očekivati od lokalne samouprave na čijem grbu stoji maslinova grančica i na čijoj teritoriji djeluje čak četiri udruženja maslinara.

Solidarnost barskih maslinara

“Barski maslinari žele javno da sa svojim prijateljima i komšijama maslinarima Ulcinja podijele žaljenje za velikim brojem stabala maslina koja su izgorjela u požaru proteklih dana u Ulcinju”, izjavio je predsjednik Društva maslinara Bara Ćazim Alković.

Prema njegovim riječima, izgorjela stabla su velika materijalna, prirodna i kulturna šteta kako za maslinare Ulcinja tako i za crnogorsko maslinarstvo, poljoprivredu i kulturu.

“Pored materijalne štete, još veća je i nenadoknadiva šteta u dušama ulcinjskih maslinara koji su ta stabla generacijama gajili, naslijeđivali od svojih pradjedova i čuvali za unuke”, rekao je Alković nadajući se da će “institucije sistema u Crnoj Gori pomoći našim komšijama da prevaziđu materijalni gubitak i ekonomsku štetu dok se gubitak u dušama i srcima maslinara teško može nadoknaditi”.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo