Povežite se sa nama

OKO NAS

POBUNA BERANSKIH DRVOPRERAĐIVAČA: Kap prelila čašu

Objavljeno prije

na

Privatni preduzetnik iz Berana Radomir Anđić ,,čudnom igrom državnih institucija” doveden je u nezavidnu poslovnu situaciju jer nije u stanju da vraća kredit koji mu je dodijeljen prije sedam godina iz Investiciono razvojnog fonda.

On kaže da mu je država s jedne strane velikodušno izašla u susret da proširi proizvodnju, ali da mu je s druge strane onemogućen pristup državnoj sirovini. Zbog toga njegove mašine i nova oprema stoje neuposleni i kupe prašinu u krugu moderne fabrike za preradu drveta u beranskom naselju Donje Luge.

„Imao sam velike nade kada mi je država 2010. godine odobrila kredit od pedeset hiljada eura. Vjerovao sam da će mi taj, u to vrijeme povoljni kredit, otvoriti vrata za dobijanje sirovine i pokretanje posla”, kaže Anđić.

Tako, nažalost, nije bilo pa Radomir danas ne može da se načudi kako je izigran i dovoden u probleme.

„Odgovorno tvrdim da za deset proteklih godina nijesam dobio ni jedan kubni metar iz državnih šuma”, dodaje Anđić.

Ovaj čovjek zato s pravom postavlja pitanje zašto mu je država odobrila kredit ako mu uskraćuje sirovinu i tako ne dopušta da pokrene mašine.

„Sada imamo veliki problem i ja i država. Ja kredit ne vraćam, oni ne mogu da se naplate. Možda bi mogli i da aktiviraju hipoteku na dio fabrike koji je založen, ali niti bih ja to dozvolio da se to uradi na miran način, niti bi oni imali koristi od toga”, objašnjava Anđić.

Ovaj preduzetnik najslikovitiji je primjer pozicije najvećeg broja privatnih drvoprerađivača iz Berana koji nemaju sirovinu i ne mogu da rade. Od njih tridesetak, pristup državnim šumama, vjerovali ili ne, imaju samo četiri privilegovana.

„Nas više od dvadeset možemo samo da gledamo u šume. Pristup nam ne daju, kao da nijesmo državljani Crne Gore. Daju samo svojim privilegovanim privatnicima, koji su im dobri sponozori kada im zatreba para. Tu se okreću milioni bez papira. Tu nema popisa”, kaže Anđić.

Država je povlašćenim koncesionarima izdala koncesije na sedam godina, one su istekle 2014. ali jedan mali broj koncesionara i dalje gazduje beranskim i crnogorskim šumama, dok najveći dio njih nema sirovine ni za najosnovniju djelatnost i osuđen je na propast.

Oni su, ako žele uopšte da rade, prinuđeni da kupuju drvnu građu po sedamdeset eura po kubiku. Apsurdno je, ali nerijetko od onih koji su je od države dobili po petnaest.

Umjesto da obnovi konkurs i ravnopravno i pod jednakim uslovima omogući pristup sirovini svim fabrikama za preradu drveta, država omogućava odabranim i privilegovaim privatnicima da produžavaju zakup iz godine u godinu.

,,Da budemo pošteni pa da kažemo da je situacija u drugim gradovima znatno bolja i da se nešto promijenilo. Uzmimo za primjer Rožaje. Tamo ima sedamedset privatnih fabrika, i svima je dato dovoljno da mogu da rade. Ali, jasno je da je to zbog toga što su i direktor Vladinog direktorata, kao i direktor Uprave za šume iz tog grada. Oni neće dozvoliti pobune u svojih gradovima”, kaže Anđić.

Beranski vlasnici fabrika drveta okupili su se u novom udruženju drvoprerađivača i zaštite životne sredine, pokušavajući da se kroz institucije sistema izbore s nepravdom s kojom su suočeni.

,,Ne znam zašto je samo Berane ostalo s ovim neriješenim problemom. Možda Vlada zaobilazi Berane zbog toga što je opoziciona opština. Naša lokalna uprava morala bi se više založiti za nas. Samo ja, kad bih imao sirovinu, mogao bih zaposliti trideset do pedeset radnika. Svi ostali neka zaposle po desetak, i to bi za Berane bilo više nego značajno”, objašnjava Anđić.

Udruženi drvoprerađivači iz Berana uputili su zbog svega pismo Vrhovnom državnom tužiocu, smatrajući da se procedura dodjele koncesija ne sprovodi u skladu sa zakonom i da opravdano sumnjaju da cijeli postupak prate koruptivne radnje.

Drvoprerađivači smatraju da je čitav posao dodjele koncesija praćen brojnim nepravilnostima i da bi bilo potrebno da se s tim upoznaju i međunarodne organizacije.

,,Dovoljno je da provedete samo jedan dan u nekoj kafani s pogledom na magistralni put od Plava prema prema Kosovu i Albaniji. Šleperi natovareni oblovinom i dalje bez problema prelaze granicu i sirovina odlazi iz naše države. Najčešće za Prištinu, Tiranu i Drač”, kaže Anđić.

Kada je Monitor prije nekoliko godina pokušavao da otvori ovu temu i ukaže na nezakonitosti u gazdovanju šumskim blagom na sjeveru i mahinacijama s koncesijama, naišao je na zid ćutanja.

Anđić smatra da je sada situacija drugačija i da su svi odreda spremni da svjedoče o tome da privilegovani i povlašćeni drvoprerađivači, mahom članovi i finansijeri vladajućih partija, prije svega Demokratske partije socijalista, dobijaju kubik drveta na panju po cijeni i od osam eura, dok je cijena kubika oblovine na Kosovu od sto, do sto dvadeset eura.

Ljudi iz drvoprerađivačke branše objašnjavaju da u Crnoj Gori zbog toga nema finalne proizvodnje, ali da zato čitava drvna industrija na Kosovu i Albaniji počiva na sirovini iz Crne Gore.

Oni su još tada upozoravali da državljani Kosova i Albanije dolaze u Crnu Goru i nude da kupe preduzeća koja imaju koncesije, dok za cijenu ne pitaju.

„Kada se radi o Albaniji, to je vjerovatno zbog toga što je tamo zabranjena sječa šume. Oni zato dolaze u Crnu Goru i odvoze nam čak i ogrijevno drvo”, navodi Anđić.

Predsjednici skoro svih sjevernih opština ranije su u više navrata saopštavali kako se kolač od šuma neskladno dijeli, i da neprimjereno malo pripada opštinama na čijim se teritorijama šume nalaze. Oni su ukazivali na to da šumskim blagom treba da se upravlja na sjeveru, kao što se morskim dobrom upravlja na jugu.

Centralne vlasti su, ipak, do sada odbijale da se odreknu ovog izvora prihoda koji je ujedno i izvor manipulacija, posebno u toku izbornih procesa i kampanji.

Privilegovani koncesionari samo čekaju da okopni snijeg pa da s teškom mehanizacijom krenu šumama u pohode. Ne računaju jedino s tim da će se pobuniti ne samo preduzetnici koji nemaju državne privilegije, već ni mještani seoskih područja na sjeveru. Zapravo računaju da kod nas kap ne može preliti čašu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo