Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANSKI AERODROM: Zaboravljena obećanja

Objavljeno prije

na

Ovih dana ponovo je aktuelizovana izjava stranog diplomate Jerneja Videtiča od prije nekoliko godina da bi beranski aerodrom bio vrlo interesantan za ulaganja i investicije, ako bi Crna Gora postala članica NATO pakta. Ovaj je diplomata tada, na tribini u Beranama, na kojoj se govorilo o prednostima pristupanjama Crne Gore Alijansi, kazao da bi to mogla biti velika šansa za grad, upoređujući Berane sa slovenačkim mjestom Cerklje, u koje je, kako je rekao, NATO uložio oko sto miliona eura.

„Aerodrom u Cerklju postao je mjesto za investiranja NATO-a. Tamo je stvorena baza za slovenačku vojsku, s tim što nije isključena mogućnost korišćenja aerodroma ni u civilne svrhe”, objasnio je.

Prema njegovim riječima, model iz Slovenije mogao bi se prenijeti u Berane nakon pristupanja Crne Gore alijansi.

„Ja to vidim kao šansu za ovaj grad i za čitav kraj. Tu je Bjelasica i mogućnosti za razvoj turizma. Tu su industrijski potencijali. Aerodrom ne bi bio klasična baza NATO alijanse. On bi bio u vlasništvu crnogorske vojske, ali bi se mogao koristiti i za civilne letove”, izjavio je diplomatski zvaničnik.

Aerodrom u Beranama ne radi skoro tri decenije, a lokalne i državne vlasti su dvadesetak godina unazad obećavale njegovo reaktiviranje.

Nema nikave sumnje da ovaj veliki infrastrukturni objekat predstavlja neiskorišteni resurs sjevera države. Bio bi najbliži za desetak opština u Crnoj Gori, ali i Srbiji.

Upravo zbog toga na sjeveru se vjeruje da postoji jak lobi koji se protivi otvaranju beranskog aerodroma, kako se na taj način ne bi umanjio promet aerodromima u Podgorici i Tivtu.

Beranska vazdušna luka ima dugu tradiciju. Prvi avioni tu su slijetali u vrijeme Drugog svjetskog rata. Saveznici su odatle prevozili partizanske ranjenike na liječenje u Italiju.

Ovdje je formiran i poznati sportski aero klub Berane, iz kojeg su izlazili školovani piloti koji su kasnije letjeli širom svijeta za najpoznatije svjetske kompanije. Pristanišna zgrada izgrađena je šezdesetih godina kada je uspostavljen redovni putnički saobraćaj.

Desetak godina na linijama Berane – Podgorica –Berane i Berane – Beograd – Berane, pa i za Zagreb i Ljubljanu, saobraćali su avioni DC 3, a u kratkom periodu i foker. JNA je 1974. godine sagradila kvalitetnu pistu dugu blizu dva kilometra i široku 45 metara, koja do danas odolijeva zubu vremena.

Posljednjih decenija, od kada ga ni vojska ne koristi, beranski aerodrom služi za sve, a najmanje za ono zbog čega je napravljen.

Treba samo zamisliti grad koji je imao vazdušni saobraćaj i deset hiljada radnika u industriji, a onda s Bogavskog brda, gdje se aerodrom nalazi, baciti pogled na sadašnjost. To je slika države u propadanju i povratak u prošlost makar pola vijeka.

Ono što ne može da se popravi u realnosti, može u politici. Mada je sasvim jasno da zbog brojnih problema za ovaj aerodrom nema brzog rješenja, političarima je bio neisrpna isnspiracija za stalna predizborna obećanja. Tako je bivši gradonačelnik Berana Vuka Golubović jednom prilikom saopštio „samo što nije”.

„Vjerujte, da je uslov za dobijanje izbora pomenuti otvaranje aerodroma, nikada ga pomenuo ne bih. Kunem se. Izvjesno je da će vrlo brzo biti potpisan ugovor po kojem će Opština Berane dati investitoru aerodrom bez i jednog centa”, rekao je tadašnji gradonačelnik direktno u kamere TV Vijesti.

Dvije godine ranije, ususret parlamentarnim izborima, on je putovao u Njemačku sa tzv. „opštinskom delegacijom koja radi na reaktiviranju beranskog aerodroma”, gdje je trebalo da se sretne s potencijalnim partnerima u tom poslu.

„To je jedna njemačka firma koja se bavi proizvodnjom opreme. Postoji i druga, češko-engleska grupacija, zainteresovana za infrastrukturni dio aerodroma. I sa njima smo u stalnoj komunikaciji i kontaktima”, pričao je Golubović.

Nedugo potom „neimenovani izvor iz Vlade” saopštio je, međutim, kako je „studija razvoja vazdušnog saobraćaja na sjeveru Crne Gore”, čiju izradu je finansirala Evropska agencija za rekonstrukciju i razvoj, negativna po pitanju otvaranja aerodroma u Beranama.

Po toj studiji beranski aerodrom bio bi, navodno, profitabilan jedino da kroz njega godišnje prođe minimalno 600-700 hiljada putnika.

Ni to nije obeshrabrilo crnogorske zvaničnike da šire optimizam i dijele obećanja.

I predsjednik Filip Vujanović aerodrom u Beranama otvarao je više puta, a najozbiljnije je to učinio uoči referenduma, kada je saopštio kako je sa ministrom pomorstva i saobraćaja Andrijom Lomparom razgovarao o mogućnosti obnove ove vazdušne luke. Tom prilikom je konstatovano da samo treba riješiti svojinske odnose a zatim pronaći strateškog partnera.

Ondašnji ministar Lompar, kao da je zaboravio o čemu je pričao s predsjednikom države, poslije toga je izjavio da je što se Vlade tiče to završena priča, ekonomski nerentabilna te da se prepušta lokalnoj upravi da pokuša naći partnera za taj posao.

Onda se u potragu za partnerom uključio Rafet Husović, tada ministar bez portfelja. On je putovao u Tursku, ali partnera nije doveo pa je obećao da će sljedeći put na put povesti i ministra saobraćaja.

Aerodrom u Beranama otvarao je i biši premijer. Kada su u predreferendumskoj godini sve državne pare otišle na rekonstrukciju aerodroma u Podgorici i Tivtu, on je čvrsto obećao da neće biti zaboravljen ni beranski aerodrom i to svoje obećanje čak i vremenski oročio.

,,Planiramo da aerodrom u Beranama počne s radom u naredne dvije godine”, rekao je Đukanović 2006. godine.

Prilikom jedne posjete Vujanovića Turskoj, tadašnji predsjednik te daleke države Abdulah Gul izjavio je kako će brzo biti letova između Istanbula i Berana. Dva turska investitora potom su otkupila dokumentaciju, ali nijesu dala ponudu za beranski aerodrom na tenderu koji je raspisala lokalna uprava.

U vrijeme NATO bombardovanja SRJ, u kojem ni Crna Gora nije bila pošteđena, građani Berana bili su u strahu zbog činjenice da vojni aerodrom u njihovom gradu predstavlja laku potencijalnu metu.

Bombardovanja aerodroma, međutim, nije bilo a to se danas, kako se više Crna Gora približava NATO-u, komentariše u svijetlu mogućeg ustupanja te zračne luke Alijansi. Po modelu kako je to prije nekoliko godina najavljivao strani diplomata.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo