Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: POSLODAVCI NE MARE ZA INVALIDE: Kad je predrasuda barijera

Objavljeno prije

na

rakocevic

Kolašinac Boško Rakočević više od tri decenije bio je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Tako dugo je tražio posao, tvrdi, jer su sugrađani imali jake predrasude prema njegovom invaliditetu. Sada je zaposlen u preduzeću Grinič trejd, čiji je vlasnik Zoran Rajković i ubijeđen je da je među rijetkima iz kategorije ,,lica s invaliditeom” koji u Kolašinu radi. Rakočević je, kaže, svjestan da je zakonski okvir koji reguliše odnos poslodavaca prema invalidima solidan. Imao je priliku da se uvjeri i koliko ga oni koji zapošljavaju izbjegavaju, pa čak, kako kaže, nekad i na svoju štetu.

,,Meni je bilo neshvatljivo, da ne kažem i neljudski, da su neki kod kojih sam tražio posao pristali da radije plaćaju državi ,,kaznene poene” u vidu posebnih doprinosa, nego da me gledaju na radnom mjestu. Nikad nijesam tražio nešto što ne bih mogao da radim, već samo ono što bih solidno obavljao i bio adekvatno plaćen. U tom nastojanju prošle su 32 godine, mijenjale se vlasti u Kolašinu, gasila i osnivala nova preduzeća, a za mene, osim sporadično, posla nije bilo. Uvijek sam odbijan uz isprazne birokratske odgovore”, kaže Rakočević za Monitor.

Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom, poslodavac koji ima od 20 do 50 zaposlenih dužan je da zaposli najmanje jednu osobu s invaliditetom. U preduzećima s više od 50 zaposlenih trebalo bi da bude najmanje pet odsto invalida u odnosu na ukupan broj zaposlenih.

Poslodavci koji su to izbjegli da učine, dužni su da uplate poseban doprinos za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida.

,,Kako sam ja izračunao, umjesto da veći dio zarade dobiju od države, oni koji su odbili da zaposle mene ili nekog drugog sa sličnim problemima, plaćaju za to dopriose Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica s invaliditetom. Zakon se primjenjuje već devet godina i zanimljivo bi bilo i na nivou države provjeriti koliko se njegove odredbe stvarno poštuju. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je poslodavaca pristalo da zaposli osobe s ograničenim radnim sposobnostima. Tek tada bi bilo jasno gdje smo i kakva nam je svijest”, kaže Rakočević.

Tražio je posao i u privatnim firmama i u lokalnoj upravi, odnosno javnim preduzećima. Posebno je bio razočaran, kaže, kada su ga odbili u Vodovodu i Opštini. On smatra da bi upravo oni na vlasti trebalo prvi da pokažu društvenu odgovornost. Tada bi, ubijeđen je, i privatnici razmišljali drugačije.

,,Razočarenja je bilo puno. Dobijao sam odgovore da sada nije prilika za zapošljavanje, da sačekam…Čekao sam sve dok Rajković nije pristao da mi ponudi posao. Radim kao prodavac namještaja i zadovoljan sam. Iako, prema zakonu, imam pravo na asistenta za onaj dio posla koji zbog invaliditeta ne mogu da obavim, tu mogućnost nijesam koristio. Vlasnik preduzeća u kojem radim često mi i rado pomaže. Nadam se da je i on zadovoljan i da se nije pokajo što me je zaposlio. U svakom slučaju, pokazao je svojim primjerom da je daleko iznad preovlađujućeg nivoa svijesti u Kolašinu”, govori o svom iskustvu u Grinič trejdu Rakočević.

Zakonom obezbijeđene subvencije poslodavcima koji zapošljavaju ljude s invaliditeom su brojne. Među njima su, mogućnost korištenja kredita pod povoljnim uslovima za kupovinu mašina, opreme i alata potrebnog za zapošljavanje tih osoba, učešće u finansiranju ličnih troškova njihovih asistenta i najavažnije, subvencije zarade. Učešće države u plati zaposlenih iz te kategorije iznosi i do 80 odsto.

,,Mislim da je neophodna i edukacija poslodavaca, drugim riječima, da ih neko detaljno upozna sa svim olakšicama koje im država garantuje. Možda bi to pobijedilo i predrasude i nedostatak društvene odgovornosti. Možda treba da prvo krenemo da mijenjamo svijest. Naučiti ljude da su i njihovi sugrađani s ograničenim radnim sposobnostima vrijedni zapošljavanja i da mogu biti dobri u poslovima, koji su prilagođeni njihovom problemu. Ne znam koliko tačno ima na evidenciji kolašinskog Zavoda za zapošljavanje ljudi sličnih meni, ali znam da ih nećete vidjeti u preduzećima ili lokalnim i državnim institucijama”, tvrdi Rakočević

Podatke o broju ljudi s invaliditetom na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, nije bilo moguće dobiti do zaključenja ovog broja. Iz nekoliko kolašinskih preduzeća odbili su da pričaju o razlozima zbog kojih ne žele zapošljavati sugrađane s invaliditetom. Izuzimajući Rakočevića, niko od invalida nije želio gvoriti o svom iskustvu, uglavnom, višegodišnje neuspješne potrage za poslom.

Stanje u toj oblasti, ipak bi moglo biti uskoro promijenjeno projektom, koji, uz podršku Zavoda za zapošljavanje, sprovodi lokalna NVO Natura. I u toj organizaciji bili su svjesni da je osobama s ograničenim radnim sposobnostima teško do posla, pa će ih narednih mjeseci obučavati, a zatim pokušati i da zaposle.

,,Projektom će biti obuhvaćeno najmanje šest naših sugrađanki i sugrađana. S njima smo obavili pripremni razgovor, a u narednom periodu treba da se dogovorimo o koji su to poslovi koje bi željeli, odnosno mogli da obavljaju. Slijedi, zatim, obuka. Oni s kojima smo razgovrali i koji će, vjerovatno, biti uključeni u obuku, rekli su nam da je to prvi put da im je neko pokušao pomoći”, objašnjava Mikan Medenica, izvršni direktor NVO Natura.

On je siguran da je projekat potpuno opravdan i neophodan Kolašinu. U Naturi očekuju još zainteresovanih za obuku, ali i za kurseve engleskog jezika, koji su neizostavan dio projekta.

U narednom periodu ta će se organizacija pozabaviti i poslodavcima. Medenica kaže da je svjestan predrasuda, ali i činjenice da oni koji su u prilici da primaju nove radnike nijesu upoznati s detaljima subvencioniranja.

,,Moramo biti svjesni da sugrađanima s ograničenim sposobnostima treba dati šansu. Takođe, ti ljudi moraju znati da imaju pravo na rad, ali i da je dosta poslova koje mogu kvalitetno obavljati, uz pomoć ili bez asistenata. Ovo što ćemo mi raditi jeste početni korak, ali nadam se, da će imati dalekosežne efekte”, očekuju u Naturi.

Aktivisti te NVO narednih mjeseci radiće i na prevazilaženju arhitektonskih barijera za lica s invalditom. Do nekih važnih institucija, ustanova ili službi oni koji se otežano kreću još ne mogu dospjeti, iako je i taj problem, da je poštovan Zakon, davno trebalo da bude riješen.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo