Povežite se sa nama

OKO NAS

Podzemlje i nadzemlje

Objavljeno prije

na

luka-djurovic-44

Da li je neko petljao oko automobila, pitanje je koje se postavlja u Beogradu na vijest da je Luka Đurović (34), navodno vođa najmoćnije kriminalne grupe u Baru i ,,desna ruka” jednog od najpominjanijih kriminalaca u regionu Luke Bojovića, poginuo u saobraćajnoj nesreći u po bijela dana u ponedjeljak.

U Beogradu je Đurović bio povezan sa moćnim klanovima i ljudima, od kojih su mu neki, predvođeni Lukom Bojovićem, dali čitulju u podgoričkom dnevniku Dan, u kojem su pomeni Đuroviću objavljeni na 25 strana. Čitulje su, pored Bojovića, dali mnogi pojedinci umiješani u poznate kriminalne slučajeve – od Vuksana Cemovića, kojeg su procesuirali zbog sumnji u šverc ogromne količine kokaina, preko Ivana Vračara osuđenog za ubistvo poslovnog partnera braće Šarić Dragana Dudića, pa sve do Ljuba Bigovića, Milana Čila Šćekića, Ljuba Vujadinovića i Alana Kožara, od kojih su neki u zatvoru zbog umiješanosti u ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića.

Posljednjem ispraćaju Luke Đurovića, na groblju Gvozden brijeg u Baru, prisustvovao je ogroman broj građana iz Crne Gore i regiona.

Istraga crnogorske policije treba da odgovori na pitanje da li je Đurovićeva smrt namjerno izazvana, kada je, iz zasad nepoznatih razloga, na izlasku iz kotorskog tunela Vrmac, crni porše, koji je vozila njegova saputnica Monika Martinović (18), sletio u jarak i prevrnuo se. Mjesto na kojem se desila nesreća poznato je kao crna tačka, a upućeni tvrde i da porše nije imao adekvatnu opremu za nevrijeme koje je vladalo tog dana. Monika Martinović nalazi se van životne opasnosti.

Porše, u kome je bio Đurović, vodi se na Budvanina Nemanju Zeca, suvlasnika diskoteke Trokadero i lokala Perla, zbog čega je policija provjeravala odakle njegov automobil kod stradalog Baranina. Prema nezvaničnim saznanjima, Đurović je kobnog dana od Zeca pozajmio automobil kako bi se odvezao do Kotora da bi se raspitao da li će policija vratiti automobil njegovog prijatelja Milana Mićka Vujovića, koji mu je zbog provjera oduzet 20. avgusta.

Iako su isljednici na osnovu prvih dokaza sa mjesta nesreće ustanovili da nema ništa sumnjivo, tačka na istragu još nije stavljena. Po nalogu kotorskog tužioca Žarka Pajkovića, crni porše poslat je na vanredni tehnički pregled kako bi se utvrdilo da li je možda neki namjerni kvar izazvao nesreću.

Naime, pošto je u posljednje vrijeme šef barskog klana nekoliko puta bio meta planiranih likvidacija, uključene su sve istražne tehnike kako bi se otklonila sumnja da je na vozilu bilo sabotaža koje su izazvale tragediju.

U beogradskim medijima se Đurovićeva smrt već računa kao šesta u krvavom sukobu koji protekle četiri godine bukti između porodica Bojović i Šaranović. Time je dovedeno u sumnju i mišljenje direktora srpske policije Milorada Veljovića od pre nepunih mjesec dana da je serijom hapšenja spriječen krvavi niz ubistava u Srbiji i Crnoj Gori, a da će policije Srbije i Crne Gore uspjeti da rasvijetle rat osvetama među kriminalnim klanovima.

Izjava direktora Veljovića usljedila je pošto je, prema policijskim sumnjama, aprilsko ubistvo Nikole Bojovića, rođenog brata Luke Bojovića, jednog od vođa nekadašnjeg zemunskog klana, u potpunosti razriješeno. Kao direktni izvršilac osumnjičen je Vranjanac Saša Cvetanović (32), zvani Pit Bul, njegov saučesnik Nikšićanin Ratko Koljenšić (36), organizator zločina Miloš Delibašić (29), a sve po nalogu Slobodana Šaranovića (74).

Beogradske Večernje novosti su tada pisale kako je rasvjetljavanje ubistva Nikole Bojovića, kao i Miloša Vidakovića početkom avgusta u centru Budve, bilo rezultat međunarodne saradnje policija Srbije i Crne Gore.

U ponedeljak je pogibijom Đurovića rat dvije familije možda nastavljen. ,,Đurović je imao neprijatelje, a zna se i da je bio na famoznom spisku za osvetu Slobodana Šaranovića,” kazao je izvor beogradskog tabloida Kurir iz crnogorske policije.

Najjači sukob u srpsko-crnogorskom podzemlju posljednje decenije počeo je 28. jula 2009. kada je nestao Slobodan Radonjić, sin Šaranovićevog kuma Danila. Tokom potrage za njegovim ubicama, Branislav Šaranović (Slobodanov rođeni brat) vlasnik beogradskog kazina Slavija i Radonjić došli su do imena Luke Đurovića, Bojovićevog čovjeka iz Crne Gore, koji je, prema operativnim saznanjima, umiješan u nestanak mladića.

Radonjić je, kako je utvrđeno, izašao iz svog stana kako bi se vidio sa Đurovićem i Milanom Vujovićem, bliskim saradnicima Luke Bojovića. Podaci do kojih je istragom došla policija, ali i porodica Radonjić, govore da mu se po ulasku u Đurovićev automobil gubi svaki trag. Sumnja se da je on otet, a potom i ubijen. Tijelo nikada nije pronađeno, a, kako se sumnja, motiv otmice i ubistva Slobodana Radonjića krije se u neraščišćenim računima oko trgovine kokainom.

Pošto je sumnja pala na Đurovića, kumovi Radonjić i Šaranović pokušavali su da do njega dođu i ubijeni su obojica. Branislav Šaranović je usmrćen u sačekuši 2009. pred svojom kućom na Dedinju, a njegov kum Danilo septembra 2011. godine u Zemunu. Policija pretpostavlja da se iza ubistva Danila Radonjića i njegovog suvozača Dženana Ramovića iz Bara kriju, opet, Đurović i Vujović.

Slobodan Šaranović je ponudio novčanu nagradu za informacije koje bi dovele do otkrivanja identiteta nalogodavca ubistva njegovog brata. Tada je govorio kako ne želi ,,krvnu osvetu”. Poslije nekog vremena u Beograd je poslao navodno dvojicu svojih tjelohranitelja kako bi likvidirali Luku Bojovića, koga je označio kao čovjeka koji je naručio smrt Branislava Šaranovića.

Taj zločin je spriječen. Policija sumnja da je Slobodan Šaranović, kako bi osvetio brata, angažovao sestrića Miloša Delibašića (29) iz Beograda. Delibašić je postao poznat policiji poslije pljačke Izrael dajmond centra na Terazijama u Beogradu 2008, iz koga je ukrao nakit vrijedan dva i po miliona eura. Delibašić je, prema nezvaničnim informacijama, po nalogu Šaranovića organizovao likvidaciju Nikole Bojovića.

Radi toga je Delibašić iz Crne Gore u Beograd poslao dva čovjeka – Ratka Koljenšića, kao tipera, i Sašu Cvetanovića – direktnog izvršioca. Bojović je ubijen 29. aprila ove godine. Ubica je bio maskiran kačketom i kragnom prsluka.

Luka Đurović i Filip Korać, dvojica najbližih saradnika Luke Bojovića, kako saznaje Blic, bili su mete plaćeničke grupe Miloša Delibašića, čija je ubistva naredio i unaprijed platio Slobodan Šaranović. Likvidacije Đurovića i Koraća planirane su zbog njihove bliskosti sa Bojovićem. Đurović, naime, u kriminalnim krugovima važi za Bojovićevog glavnog saradnika u Crnoj Gori, dok je Korać najvažniji Bojovićev saradnik u Srbiji.

Đurović se u ,,bijeloj knjizi” ili dokumentu OCTA – Procjena opasnosti od organizovanog kriminala u Crnoj Gori, navodi kao vođa najjačeg klana u Baru. U tom dokumentu stoji kako u Baru stalno ,,operiše” šest kriminalnih grupa, koje se bave raznim nelegalnim poslovima, mahom švercom droge, zelenašenjem, reketiranjem i pranjem para, te da Đurović drži primat. Policija vjeruje da je po hijerarhijskom uređenju, broju članova, vezama u inostranstvu, ali i finansijskoj moći, Đurovićeva grupa u Baru bila najorganizovanija i najjača.

Luka Đurović je u rodnom Baru, u srednjoškolskim danima, bio poznat kao akter nekoliko tuča. Ime u svijetu kriminala Luka Đurović sticao je daleko od Crne Gore, koju je napustio još sredinom 1990-ih. Životni put ga je vodio po evropskim prijestonicama. Reputaciju sa one strane zakona, kako tvrde upućeni, stekao je najviše kroz zajedničke operacije sa liderom zemunskog klana imenjakom Bojovićem.

Otkako mu se ime pojavilo u operaciji Šah-mat italijanske policije, koja ga je teretila za šverc kokaina, Đurovićev manevarski prostor u Evropi se brzo smanjio, nakon čega se vratio u Crnu Goru, gdje ima suprugu i sina. Kasnije je, zbog nedostatka dokaza, oslobođen optužbi za međunarodni šverc kokaina u toj akciji italijanske policije.

Opet prema Blicu, Luka Đurović je poslije nestanka Slobodana Radonjića pobjegao iz Crne Gore i krio se u Zapadnoj Evropi, ali se često sa suprugom i porodicom sastajao u Sloveniji. Znao je da Danilo Radonjić traga za njim. U Crnu Goru vratio se 2011. poslije ubistva Danila Radonjića, kao slobodan čovjek, koji otvara kafiće u Baru, kazao je za beogradski list izvor upoznat sa istragom.

U protekloj godini gotovo da nije išao nigdje dalje od primorja tako da je živio na relaciji Bar-Budva-Kotor-Podgorica. Sve to vrijeme izbjegavao je incidente, a njegovi lokali posebno su bili na udaru policije nakon ubistva braće Gojačanin.

Đurović je godinama povezivan sa mnogim sumnjivim poslovima. Dovođen je u vezu sa nekoliko mafijaških likvidacija, pokušaja ubistava, pa i nestanka više osoba sa područja Crne Gore, a sve, navodno, zbog sukobljenih interesa u narko-biznisu. No, policija nikada Đurovića nije hapsila zbog sumnje da je učestvovao u nekom ubistvu. Nikada nije osuđivan i protiv njega nije vođen nijedan sudski postupak.

Krajem jula su mediji objavili da je akcijom policija Crne Gore i Srbije spriječeno ubistvo vođe barskog klana Luke Đurovića, ali i dvojice kriminalaca u Baru i Kotoru. Dodali su i da je u Beogradu planirana likvidacija jednog poznatog biznismena, crnogorskog porijekla, koji se u protekloj deceniji povezivao sa brojnim mafijaškim obračunima.

Krajem avgusta barska policija je uhapsila Sinišu Milića, bivšeg pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice srpske policije, koji je radio kao obezbjeđenje Luke Đurovića. Dva dana kasnije Miliću je izrečena mjera zabrane ulaska u Crnu Goru u narednih godinu dana.

Sudija za istragu Višeg suda u Podgorici Miroslav Bašović odredio je ekstradicioni pritvor Šaranoviću i Ratku Koljenšiću, koji su uhapšeni po potjernici Interpola Beograd.

Kako je pisao Blic, u Crnoj Gori Bojovići imaju moćne neprijatelje, među kojima najviše „neraščišćenih računa” imaju sa Budvaninom Ivanom Delićem. Naime, Luka Bojović je u ljeto 2008. naredio Delićevu likvidaciju. No, serijski ubica Luka Kalinić je greškom, umjesto Delića, u Budvi ubio Nikšićanina Gorana Pejovića. Sukob se potom prenio u Beograd: 2009. ubijeni su Ilija Novović, blizak Lukin saradnik, i Goran Marić, pripadnik klana Sretena Jocića.

Luka Bojović od februara 2012. u španskom zatvoru čeka ekstradiciju. Protiv njega se vode postupci za atentate na Andriju Draškovića i Zorana Nedovića, kada su ubijeni njihovi tjelohranitelji Dejan Živančević i Milutin Jovićić, kao i ubistvo Branka Jevtovića Jorge.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

CENTAR ZA AUTIZAM: JOŠ JEDNO SKUPO NEISPUNJENO OBEĆANJE BIVŠE VLASTI: Umjesto u Centar, milioni otišli u Beograd

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je najavljeno je da će u Centar biti uloženo 1,5 miliona,  otvoren je sa manje od 100.000 eura. Uz obećanje da je problem odlaska djece na liječenje u Srbiju riješen. Tokom tri godine od otvaranja, institucijama u Beogradu, za smetnje iz domena koji pokriva Centar, plaćeno je preko 1,6 miliona eura

 

Za izgradnju Centra za autizam iz budžeta će biti opredijeljeno 1,5 miliona eura, izjavio je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović, krajem 2017.

Prvi nacionalni Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju Ognjen Rakočević otvoren je 30. marta 2018. Zvanična informacija je glasila da su prostor površine 410 m² za aktivnosti Centra i medicinsku, didaktičku i drugu opremu u vrijednosti od 64.000 eura ustupili Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje. Za opremanje Centra, od donacija je skupljeno još 10.000 eura, kazao je tada ministar. O milion i po eura više nije bilo pomena. Na pitanja koliko je novca za Centar izdvojeno, što je bilo sa najavljenih 1,5 miliona i ostala, koja smo poslali bivšem ministru Hrapoviću, nijesmo dobili odgovore. Odgovore nam nijesu poslali ni iz Ministarstva zdravlja.

Iz Kliničkog centra Crne Gore, u sastavu kojeg Centar djeluje, dobili smo podatke koliko je od strane Ministarstva i putem donacija do sada uloženo. Ukupno 49.510 eura, od čega je Ministarstvo zdravlja iz budžeta opredijelilo 17.000 eura, a donacije su iznosile skoro duplo, 32.400 eura (vidi boks).

Slični centri u regionu koštali su znatno više. Isto u martu, ali 2019. u Osjeku je otvoren Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Investicija je koštala 2,6 miliona eura, a dobijen je savremeni regionalni centar za djecu iz Hrvatske i šire. Zgrada Centra za autizam u Albaniji na internetu se promoviše kao primjer moderne albanske arhitekture. Sadržaji koji se nude djeci i opremljenost ova dva centra su neuporedivi sa skromnim uslovima u podgoričkom centru.

,,Vodila sam dijete u Centar i osoblje se baš trudi, ali mi je uvijek čudna sama zgrada u kojoj ima jedna velika hala i tu je sve ispregrađivano i prostorije su male i zbijene”, kaže za Monitor majka jedne od korisnica Centra.

Prostor u kome je Centar smješten je u stvari donacija Zavoda za zapošljavanje. Gradnja je počela 2006, a prvobitna namjena prostora je bila osnivanje fabrike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Iz Zavoda su prilikom otvaranja istakli da su u izgradnju i opremanje uložili preko dva miliona eura. Vlada je našla revolucionarno rješenje, pa je u prostoru za fabriku otvorila instituciju za najugroženije.

Ministar Hrapović je obećavao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. A na otvaranju Centra tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

Tri godine nakon ovih obećanja stvari stoje ovako: ,,Moja ćerka ide kod logopeda u Centar, ali samo jednom mjesečno. Mnogi roditelji su prinuđeni da idu u Beograd. Fond refundira troškove za tamošnje tretmane, ali roditelji plaćaju sve ostalo – smještaj, hranu i to duži period”, kaže majka korisnice Centra.

Otac djeteta sa autizmom kaže da stručnjaci u Centru daju maksimum, ali da nedostaje kadra: ,,Prije je bilo sat, sada se smanjilo kod psihologa na 45 minuta, a kod logopeda 30 minuta i to jedanput nedjeljno. Morali smo dva mjeseca da budemo u Beogradu jer su tamo tretmani svakodnevni. Fond je to platio, ali smo mi morali da plaćamo stan i sve ostalo.Nije mi jasno da ne mogu kod nas da se zaposle logopedi, a ne da se ide u Beograd”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZBOG MASOVNOG KRIVOLOVA TRAŽI SE MORATORIJUM NA LOV: Vukovi čuvaju ovce  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora saglasni su da je postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno loš. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je  uvođenje moratorijuma na lov od pet godina

 

U proteklih mjesec dana objelodanjeno je čak pet slučajeva u kojima su, zbog krivolova, stradale zakonom zaštićene životinjske vrste u Crnoj Gori. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u blizini Tehničkih fakulteta u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je za uvođenje moratorijuma na lov u trajanju od pet godina.

Stanje u oblasti lovstva u Crnoj Gori već duže je alarmantno do te mjere da je ubijanje nelovnih, pa čak i zaštićenih vrsta, postalo svakodnevica, smatraju iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP). ,,Zabrana lova, na kojoj insistiramo, jedino  može omogućiti dovoljno vremena za sprovođenje efikasne zakonodavne i institucionalne reforme lovstva, kao i revizije liste zaštićenih vrsta i trajanja lovnih sezona”, kazali su iz te organizacije za Monitor.

Postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno je loš, iz više razloga, ističe za Monitor građanski aktivista Aleksandar Dragičević. ,,Lovačka udruženja, koja upravljaju lovištima, odokativno određuju kakvo je stanje divljači i njene brojnosti u šumama. Tako, mogu da tvrde da ima 700  zečeva i da će te godine odstrijeliti 200, iako stanje u šumi može biti drugačije – 300, 500 ili 1000. To niko ne može znati, jer niko divljač nije ni pobrojao koristeći se naučnim metodama”, navodi on. Mi ne znamo kojim  vrstama u Crnoj Gori prijeti izumiranje, a kojih ima  previše.

Iz CZIP-a dijele stav sa Dragičevićem. Oni ukazuju  da su lovačkom savezu i organizacijama, koje čine 38 NVO i tri javna preduzeća, lovišta data na upravljanje bez obaveze plaćanja naknade državi.

Podaci o brojnosti svih vrsta divljači mogu se pronaći u Programu razvoja lovstva Crne Gore za period od 2014. do 2024. godine. ,,Međutim, ti podaci potiču iz planskih i izještajnih dokumenata korisnika lovišta. Primjećuju se brojne nelogičnosti, što izaziva sumnju u tačnost podataka. Da bi se sproveo adekvatan monitoring i utvrdilo nulto stanje divljači – lov mora biti privremeno zabranjen. Podaci, koji će biti osnova za planove upravljanja lovištima i formiranja lovnih osnova, moraju poticati od strane stučnih institucija”, ističu iz CZIP.

Dragičević smatra da je  sadašnje stanje, u kom su lovišta data na upravljanje isključivo lovačkim društvima, isto kao da je dato  vuku da čuva stado. ,,Svjedoci smo da godinama  nema nikakvog uređenja i da su lovci, najčešće, istovremeno i krivolovci. To najjasnije vidimo po broju procesuiranih slučajeva. Obično se za one koji budu procesuirani, ispostavi da su članovi lovačkih udruženja, pa ih onda odatle naknadno izbacuju, kao da nisu do tada znali čime se bave”.

Andrea JELIĆ
foto: Ado SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ SUĐENJA ZA DVOSTRUKO UBISTVO NA STAROM AERODROMU U PODGORICI: Osam godina patnje zbog gubitka dva sina i nemara pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni sud Crne Gore krajem prošle godine naložio Apelacionom sudu da ponovo pokrene postupak u kojem je prvobitno Mašana Čogurića osudio na 20 godina zatvora zbog ubistva braće Danijela i Davorina Ćulafića

 

Pravda je spora, ali dostižna. Kada je riječ o crnogorskom pravosuđu, pravda je prilično spora, dok je dostižnost veoma upitna. To pokazuje i slučaj Borislava Ćulafića iz Murina, koji je 2014. godine prilikom pucnjave u kafiću Moskva na Starom Aerodromu izgubio dva sina – tridesetogodišnjeg Davorina i dvadesetčetvorogodišnjeg Danijela.

Živote ovih mladića je, nakon kraće svađe, okončao dvadesetogodišnji Cetinajnin Mašan Čogurić ispalivši u njih tri hica i pobjegavši sa mjesta zločina. Iako je iz svih tužilačkih i sudskih spisa jasan slijed događaja – jedan mladić naoružan pištoljem lišio je života dva druga mladića, od kojih je jedan bio naoružan metalnim boksem, Borislavu Ćulafiću, unesrećenom ocu koji je ostao bez potomstva, nije jasno kako ni nakon četiri godine nema pravosnažne presude u tom predmetu. Posljednja presuda Vrhovnog suda donesena je krajem prošle godine i njome je poništena drugostepena presuda i slučaj ubistva braće Ćulafić vraćen je na ponovni postupak Apelacionom sudu. Ćulafić za Monitor tvrdi da je cijelo suđenje bilo „obična farsa“ sa podmetnutim dokazima (između ostalih i boks) i tužilačkim opstrukcijama kako bi se stvorio uvid da je bilo riječi o Čogurićevoj samoodbrani.

Čogurića je Više državno tužilaštvo teretilo za krivično djelo teško ubistvo u prekoračenju granica nužne odbrane u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U prvostepenom postupku pred podgoričkim Višim sudom dva puta je osuđen na 13 godina zatvora zbog ubistva i sedam mjeseci zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja. U drugom stepenu, pred Apelacionim sudom, preinačena je kazna zatvora na 20 godina zatvora, dok su optužbe za nedozvoljeno držanje oružja odbačene, jer je, po nalazu tog suda, zastarjelo krivično gonjenje za to krivično djelo.

Vrhovni sud je na kraju potvrdio da je zastarjelo krivično gonjenje za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, što znači da je Čogurić gotovo pravosnažno oslobođen ovog krivičnog djela. Najviša sudska instanca vratila je predmet Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

Iz presude Vrhovnog suda vidi se nemar sudija, zbog loših rečeničnih formulacija i protivrječnosti, dok se predstavnik tužilaštva nije ni interesovao da zastupa optužnicu i oštećene pred najvišom sudskom instancom. Nemar tužilaca, koji su zastupali optužnicu, vidi se i u odnosu prema unesrećenoj porodici, zbog čega je otac ubijenih Borislav Ćulafić pisao i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT). Ćulafić je VDT-u podnio prigovor na postupanje Veselina Vučkovića, državnog tužioca u Vrhovnom državnom tužilaštvu, koji nije prisustvovao na nekoliko ročišta pred Apelacionim sudom (a nije poslao zamjenu), dok je u jednom trenutku prekinuo komunikaciju sa porodicom oštećenih. Vrhovno državno tužilaštvo obavijestilo ga je da je prigovor proslijeđen Tužilačkom savjetu, koji još o tome nije odlučivao.

Ćulafić je i tokom postupka pred Višim sudom (bezuspješno) tražio izuzeće postupajućeg višeg državnog tužioca Miloša Šoškića, zbog, kako je tvrdio, opstrukcija postupka. Neobično je da Vrhovnom sudu nije pisao Vučković, koji je zastupao optužnicu pred Apelacionim sudom, već Šoškić. Neobično je i to što Šoškić nije tražio potvrđivanje ili strožu presudu, već da se predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni psotupak, što je Vrhovni sud i učinio, s obzirom da su isto zahtijevale obje strane – i tužilaštvo i odbrana.

Otac ubijene braće sumnja da je Šoškić „sinhronizovano“ sa bivšim kolegom tužiocem, sada advokatom Danilom Mićovićem, traži vraćanje na ponovno suđenje u Apelacioni sud. Šoškić je u prvostepenom postupku tražio maksimalnu kaznu od 40 godina, a isti zahtjev ponovio je pred Vrhovnim sudom zbog čega je i tražio vraćanje predmeta drugostepenom sudu.

Ćulafić je za Monitor rekao da očekuje da neće biti povećanja na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora, niti da će biti potvrđena kazna od 20 godina za dva oduzeta života. On smatra da je presudom Vrhovnod suda „nacrtano“ da kazna bude 13 godina zatvora kao prvostepena presuda Višeg suda u Podgorici, a sumnja da kazna može biti manja ili oslobađajuća.

„I za laika, ’presuda’ Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine je veoma ’čitljivo štivo,  poznatog rukopisa’ crnogorskog sudstva.  Presudu potpisuju predsjednica vijeća Vesna Medenica i članovi vijeća – sudije Petar Stojanović, Stanka Vučinić, Vesna  Vučković  i Svetlana Vujanović. U dostavljenoj mi presudi, dan prije nove 2021. godine, otvoreno se ’crta’ preporuka ili naredba da je 13 godina ’prava presuda’, koja bi, vjerovatno, zadovoljila izvršioca zločina, rođake, kumove, kolašinske trgovce nekretninama i kolašinske svemoćne vlasnike nekretnina – prodavce  skupocenih utrina i davno zapuštenih vrletnih proplanaka s prodajnom cijenom kao u Monaku. Glavnih nalogodavaca ’nezavisnim’ sudijama u Višem i  Apelacionom  i Vrhovnom sudu“, kazao je Ćulafić.

On tvrdi da se sudije Vrhovnog suda u navedenoj presudi slažu sa vijećem sudija Višeg suda Vladimirom Novovićem, Vesnom Moštrokol, Brankom Bošković, Natalijom Boričić i Miljanom Pavlićević, kao i sa vijećem sudija (drugostepenog) Apelacionog suda Sekom Piletić, Milićem  Međedovićem i Ratkom Ćupićem.

„Poslednju nadu za pravičnom presudom imao sam u Vrhovnom sudu. Nakon ove presude  i predlozima da sudije Apelacionog suda ponovo sude i ’isprave prethodne  greške’ ukazane ovom presudom, uz date smjernice za konačno ’očekivanu presudu po želji izvršioca zločina’, ja ovlašćeni predstavnik, otac braće Ćulafić, obavijestiću javnost da li ću i dalje prihvatiti da učestvujem u simuliranim suđenjima, odnosno proceduralnim iživljavanjima nada mnom od strane navedenih sudova i navedenih imena sudija i takozvanih postupajućih tužilaca Miloša Šoškića i pred Apelacionim sudom Veselina Vučkovića, i pristrasnih vještaka koji negiraju stvarnost – nešto što postoji, od kojih nijesam dužan da trpim mentalnu torturu“, pojašnjava Ćulafić.

Borislav Ćulafić tvrdi da se iz obdukcionog nalaza jasno vidi da u slučaju ubistva njegovih sinova ne može biti riječ o napadu na Čogurića. To se, kako pojašnjava, može vidjeti iz ulaznih i izlaznih rana od ispaljenih projektila, koje pokazuju da su njegovi sinovi bili bočno okrenuti prema napadaču.

S obzriom na to da je riječ o velikoj porodičnoj i ljudskoj tragediji, bilo bi lijepo da predstavnici pravosuđa, ukoliko stvarno postoje pravno-proceduralne prepreke, makar pokažu više senzibiliteta i empatije prema žrtvama i nihovoj porodici. Kako Ćulafić navodi u jednom prigovoru VDT-, u kojem ga obavještava da Vučković nije prisustvovao važnom ročištu – „a radi se o likvidaciji dva rođena brata, usred bijela dana, neoženjena i bez potomstva i još dva ljudska bića, majka i ja – otac, pa neka smo iz neke ’seoske zabiti’ sa krajnjeg sjeveroistoka Crne Gore, nas četvoro smo ljudska bića, ostavljena bez osnovnih ljudskih prava – prava na život i prava na potomstvo.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo