Povežite se sa nama

OKO NAS

Podzemlje i nadzemlje

Objavljeno prije

na

Da li je neko petljao oko automobila, pitanje je koje se postavlja u Beogradu na vijest da je Luka Đurović (34), navodno vođa najmoćnije kriminalne grupe u Baru i ,,desna ruka” jednog od najpominjanijih kriminalaca u regionu Luke Bojovića, poginuo u saobraćajnoj nesreći u po bijela dana u ponedjeljak.

U Beogradu je Đurović bio povezan sa moćnim klanovima i ljudima, od kojih su mu neki, predvođeni Lukom Bojovićem, dali čitulju u podgoričkom dnevniku Dan, u kojem su pomeni Đuroviću objavljeni na 25 strana. Čitulje su, pored Bojovića, dali mnogi pojedinci umiješani u poznate kriminalne slučajeve – od Vuksana Cemovića, kojeg su procesuirali zbog sumnji u šverc ogromne količine kokaina, preko Ivana Vračara osuđenog za ubistvo poslovnog partnera braće Šarić Dragana Dudića, pa sve do Ljuba Bigovića, Milana Čila Šćekića, Ljuba Vujadinovića i Alana Kožara, od kojih su neki u zatvoru zbog umiješanosti u ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića.

Posljednjem ispraćaju Luke Đurovića, na groblju Gvozden brijeg u Baru, prisustvovao je ogroman broj građana iz Crne Gore i regiona.

Istraga crnogorske policije treba da odgovori na pitanje da li je Đurovićeva smrt namjerno izazvana, kada je, iz zasad nepoznatih razloga, na izlasku iz kotorskog tunela Vrmac, crni porše, koji je vozila njegova saputnica Monika Martinović (18), sletio u jarak i prevrnuo se. Mjesto na kojem se desila nesreća poznato je kao crna tačka, a upućeni tvrde i da porše nije imao adekvatnu opremu za nevrijeme koje je vladalo tog dana. Monika Martinović nalazi se van životne opasnosti.

Porše, u kome je bio Đurović, vodi se na Budvanina Nemanju Zeca, suvlasnika diskoteke Trokadero i lokala Perla, zbog čega je policija provjeravala odakle njegov automobil kod stradalog Baranina. Prema nezvaničnim saznanjima, Đurović je kobnog dana od Zeca pozajmio automobil kako bi se odvezao do Kotora da bi se raspitao da li će policija vratiti automobil njegovog prijatelja Milana Mićka Vujovića, koji mu je zbog provjera oduzet 20. avgusta.

Iako su isljednici na osnovu prvih dokaza sa mjesta nesreće ustanovili da nema ništa sumnjivo, tačka na istragu još nije stavljena. Po nalogu kotorskog tužioca Žarka Pajkovića, crni porše poslat je na vanredni tehnički pregled kako bi se utvrdilo da li je možda neki namjerni kvar izazvao nesreću.

Naime, pošto je u posljednje vrijeme šef barskog klana nekoliko puta bio meta planiranih likvidacija, uključene su sve istražne tehnike kako bi se otklonila sumnja da je na vozilu bilo sabotaža koje su izazvale tragediju.

U beogradskim medijima se Đurovićeva smrt već računa kao šesta u krvavom sukobu koji protekle četiri godine bukti između porodica Bojović i Šaranović. Time je dovedeno u sumnju i mišljenje direktora srpske policije Milorada Veljovića od pre nepunih mjesec dana da je serijom hapšenja spriječen krvavi niz ubistava u Srbiji i Crnoj Gori, a da će policije Srbije i Crne Gore uspjeti da rasvijetle rat osvetama među kriminalnim klanovima.

Izjava direktora Veljovića usljedila je pošto je, prema policijskim sumnjama, aprilsko ubistvo Nikole Bojovića, rođenog brata Luke Bojovića, jednog od vođa nekadašnjeg zemunskog klana, u potpunosti razriješeno. Kao direktni izvršilac osumnjičen je Vranjanac Saša Cvetanović (32), zvani Pit Bul, njegov saučesnik Nikšićanin Ratko Koljenšić (36), organizator zločina Miloš Delibašić (29), a sve po nalogu Slobodana Šaranovića (74).

Beogradske Večernje novosti su tada pisale kako je rasvjetljavanje ubistva Nikole Bojovića, kao i Miloša Vidakovića početkom avgusta u centru Budve, bilo rezultat međunarodne saradnje policija Srbije i Crne Gore.

U ponedeljak je pogibijom Đurovića rat dvije familije možda nastavljen. ,,Đurović je imao neprijatelje, a zna se i da je bio na famoznom spisku za osvetu Slobodana Šaranovića,” kazao je izvor beogradskog tabloida Kurir iz crnogorske policije.

Najjači sukob u srpsko-crnogorskom podzemlju posljednje decenije počeo je 28. jula 2009. kada je nestao Slobodan Radonjić, sin Šaranovićevog kuma Danila. Tokom potrage za njegovim ubicama, Branislav Šaranović (Slobodanov rođeni brat) vlasnik beogradskog kazina Slavija i Radonjić došli su do imena Luke Đurovića, Bojovićevog čovjeka iz Crne Gore, koji je, prema operativnim saznanjima, umiješan u nestanak mladića.

Radonjić je, kako je utvrđeno, izašao iz svog stana kako bi se vidio sa Đurovićem i Milanom Vujovićem, bliskim saradnicima Luke Bojovića. Podaci do kojih je istragom došla policija, ali i porodica Radonjić, govore da mu se po ulasku u Đurovićev automobil gubi svaki trag. Sumnja se da je on otet, a potom i ubijen. Tijelo nikada nije pronađeno, a, kako se sumnja, motiv otmice i ubistva Slobodana Radonjića krije se u neraščišćenim računima oko trgovine kokainom.

Pošto je sumnja pala na Đurovića, kumovi Radonjić i Šaranović pokušavali su da do njega dođu i ubijeni su obojica. Branislav Šaranović je usmrćen u sačekuši 2009. pred svojom kućom na Dedinju, a njegov kum Danilo septembra 2011. godine u Zemunu. Policija pretpostavlja da se iza ubistva Danila Radonjića i njegovog suvozača Dženana Ramovića iz Bara kriju, opet, Đurović i Vujović.

Slobodan Šaranović je ponudio novčanu nagradu za informacije koje bi dovele do otkrivanja identiteta nalogodavca ubistva njegovog brata. Tada je govorio kako ne želi ,,krvnu osvetu”. Poslije nekog vremena u Beograd je poslao navodno dvojicu svojih tjelohranitelja kako bi likvidirali Luku Bojovića, koga je označio kao čovjeka koji je naručio smrt Branislava Šaranovića.

Taj zločin je spriječen. Policija sumnja da je Slobodan Šaranović, kako bi osvetio brata, angažovao sestrića Miloša Delibašića (29) iz Beograda. Delibašić je postao poznat policiji poslije pljačke Izrael dajmond centra na Terazijama u Beogradu 2008, iz koga je ukrao nakit vrijedan dva i po miliona eura. Delibašić je, prema nezvaničnim informacijama, po nalogu Šaranovića organizovao likvidaciju Nikole Bojovića.

Radi toga je Delibašić iz Crne Gore u Beograd poslao dva čovjeka – Ratka Koljenšića, kao tipera, i Sašu Cvetanovića – direktnog izvršioca. Bojović je ubijen 29. aprila ove godine. Ubica je bio maskiran kačketom i kragnom prsluka.

Luka Đurović i Filip Korać, dvojica najbližih saradnika Luke Bojovića, kako saznaje Blic, bili su mete plaćeničke grupe Miloša Delibašića, čija je ubistva naredio i unaprijed platio Slobodan Šaranović. Likvidacije Đurovića i Koraća planirane su zbog njihove bliskosti sa Bojovićem. Đurović, naime, u kriminalnim krugovima važi za Bojovićevog glavnog saradnika u Crnoj Gori, dok je Korać najvažniji Bojovićev saradnik u Srbiji.

Đurović se u ,,bijeloj knjizi” ili dokumentu OCTA – Procjena opasnosti od organizovanog kriminala u Crnoj Gori, navodi kao vođa najjačeg klana u Baru. U tom dokumentu stoji kako u Baru stalno ,,operiše” šest kriminalnih grupa, koje se bave raznim nelegalnim poslovima, mahom švercom droge, zelenašenjem, reketiranjem i pranjem para, te da Đurović drži primat. Policija vjeruje da je po hijerarhijskom uređenju, broju članova, vezama u inostranstvu, ali i finansijskoj moći, Đurovićeva grupa u Baru bila najorganizovanija i najjača.

Luka Đurović je u rodnom Baru, u srednjoškolskim danima, bio poznat kao akter nekoliko tuča. Ime u svijetu kriminala Luka Đurović sticao je daleko od Crne Gore, koju je napustio još sredinom 1990-ih. Životni put ga je vodio po evropskim prijestonicama. Reputaciju sa one strane zakona, kako tvrde upućeni, stekao je najviše kroz zajedničke operacije sa liderom zemunskog klana imenjakom Bojovićem.

Otkako mu se ime pojavilo u operaciji Šah-mat italijanske policije, koja ga je teretila za šverc kokaina, Đurovićev manevarski prostor u Evropi se brzo smanjio, nakon čega se vratio u Crnu Goru, gdje ima suprugu i sina. Kasnije je, zbog nedostatka dokaza, oslobođen optužbi za međunarodni šverc kokaina u toj akciji italijanske policije.

Opet prema Blicu, Luka Đurović je poslije nestanka Slobodana Radonjića pobjegao iz Crne Gore i krio se u Zapadnoj Evropi, ali se često sa suprugom i porodicom sastajao u Sloveniji. Znao je da Danilo Radonjić traga za njim. U Crnu Goru vratio se 2011. poslije ubistva Danila Radonjića, kao slobodan čovjek, koji otvara kafiće u Baru, kazao je za beogradski list izvor upoznat sa istragom.

U protekloj godini gotovo da nije išao nigdje dalje od primorja tako da je živio na relaciji Bar-Budva-Kotor-Podgorica. Sve to vrijeme izbjegavao je incidente, a njegovi lokali posebno su bili na udaru policije nakon ubistva braće Gojačanin.

Đurović je godinama povezivan sa mnogim sumnjivim poslovima. Dovođen je u vezu sa nekoliko mafijaških likvidacija, pokušaja ubistava, pa i nestanka više osoba sa područja Crne Gore, a sve, navodno, zbog sukobljenih interesa u narko-biznisu. No, policija nikada Đurovića nije hapsila zbog sumnje da je učestvovao u nekom ubistvu. Nikada nije osuđivan i protiv njega nije vođen nijedan sudski postupak.

Krajem jula su mediji objavili da je akcijom policija Crne Gore i Srbije spriječeno ubistvo vođe barskog klana Luke Đurovića, ali i dvojice kriminalaca u Baru i Kotoru. Dodali su i da je u Beogradu planirana likvidacija jednog poznatog biznismena, crnogorskog porijekla, koji se u protekloj deceniji povezivao sa brojnim mafijaškim obračunima.

Krajem avgusta barska policija je uhapsila Sinišu Milića, bivšeg pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice srpske policije, koji je radio kao obezbjeđenje Luke Đurovića. Dva dana kasnije Miliću je izrečena mjera zabrane ulaska u Crnu Goru u narednih godinu dana.

Sudija za istragu Višeg suda u Podgorici Miroslav Bašović odredio je ekstradicioni pritvor Šaranoviću i Ratku Koljenšiću, koji su uhapšeni po potjernici Interpola Beograd.

Kako je pisao Blic, u Crnoj Gori Bojovići imaju moćne neprijatelje, među kojima najviše „neraščišćenih računa” imaju sa Budvaninom Ivanom Delićem. Naime, Luka Bojović je u ljeto 2008. naredio Delićevu likvidaciju. No, serijski ubica Luka Kalinić je greškom, umjesto Delića, u Budvi ubio Nikšićanina Gorana Pejovića. Sukob se potom prenio u Beograd: 2009. ubijeni su Ilija Novović, blizak Lukin saradnik, i Goran Marić, pripadnik klana Sretena Jocića.

Luka Bojović od februara 2012. u španskom zatvoru čeka ekstradiciju. Protiv njega se vode postupci za atentate na Andriju Draškovića i Zorana Nedovića, kada su ubijeni njihovi tjelohranitelji Dejan Živančević i Milutin Jovićić, kao i ubistvo Branka Jevtovića Jorge.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo