Povežite se sa nama

OKO NAS

Podzemlje i nadzemlje

Objavljeno prije

na

Da li je neko petljao oko automobila, pitanje je koje se postavlja u Beogradu na vijest da je Luka Đurović (34), navodno vođa najmoćnije kriminalne grupe u Baru i ,,desna ruka” jednog od najpominjanijih kriminalaca u regionu Luke Bojovića, poginuo u saobraćajnoj nesreći u po bijela dana u ponedjeljak.

U Beogradu je Đurović bio povezan sa moćnim klanovima i ljudima, od kojih su mu neki, predvođeni Lukom Bojovićem, dali čitulju u podgoričkom dnevniku Dan, u kojem su pomeni Đuroviću objavljeni na 25 strana. Čitulje su, pored Bojovića, dali mnogi pojedinci umiješani u poznate kriminalne slučajeve – od Vuksana Cemovića, kojeg su procesuirali zbog sumnji u šverc ogromne količine kokaina, preko Ivana Vračara osuđenog za ubistvo poslovnog partnera braće Šarić Dragana Dudića, pa sve do Ljuba Bigovića, Milana Čila Šćekića, Ljuba Vujadinovića i Alana Kožara, od kojih su neki u zatvoru zbog umiješanosti u ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića.

Posljednjem ispraćaju Luke Đurovića, na groblju Gvozden brijeg u Baru, prisustvovao je ogroman broj građana iz Crne Gore i regiona.

Istraga crnogorske policije treba da odgovori na pitanje da li je Đurovićeva smrt namjerno izazvana, kada je, iz zasad nepoznatih razloga, na izlasku iz kotorskog tunela Vrmac, crni porše, koji je vozila njegova saputnica Monika Martinović (18), sletio u jarak i prevrnuo se. Mjesto na kojem se desila nesreća poznato je kao crna tačka, a upućeni tvrde i da porše nije imao adekvatnu opremu za nevrijeme koje je vladalo tog dana. Monika Martinović nalazi se van životne opasnosti.

Porše, u kome je bio Đurović, vodi se na Budvanina Nemanju Zeca, suvlasnika diskoteke Trokadero i lokala Perla, zbog čega je policija provjeravala odakle njegov automobil kod stradalog Baranina. Prema nezvaničnim saznanjima, Đurović je kobnog dana od Zeca pozajmio automobil kako bi se odvezao do Kotora da bi se raspitao da li će policija vratiti automobil njegovog prijatelja Milana Mićka Vujovića, koji mu je zbog provjera oduzet 20. avgusta.

Iako su isljednici na osnovu prvih dokaza sa mjesta nesreće ustanovili da nema ništa sumnjivo, tačka na istragu još nije stavljena. Po nalogu kotorskog tužioca Žarka Pajkovića, crni porše poslat je na vanredni tehnički pregled kako bi se utvrdilo da li je možda neki namjerni kvar izazvao nesreću.

Naime, pošto je u posljednje vrijeme šef barskog klana nekoliko puta bio meta planiranih likvidacija, uključene su sve istražne tehnike kako bi se otklonila sumnja da je na vozilu bilo sabotaža koje su izazvale tragediju.

U beogradskim medijima se Đurovićeva smrt već računa kao šesta u krvavom sukobu koji protekle četiri godine bukti između porodica Bojović i Šaranović. Time je dovedeno u sumnju i mišljenje direktora srpske policije Milorada Veljovića od pre nepunih mjesec dana da je serijom hapšenja spriječen krvavi niz ubistava u Srbiji i Crnoj Gori, a da će policije Srbije i Crne Gore uspjeti da rasvijetle rat osvetama među kriminalnim klanovima.

Izjava direktora Veljovića usljedila je pošto je, prema policijskim sumnjama, aprilsko ubistvo Nikole Bojovića, rođenog brata Luke Bojovića, jednog od vođa nekadašnjeg zemunskog klana, u potpunosti razriješeno. Kao direktni izvršilac osumnjičen je Vranjanac Saša Cvetanović (32), zvani Pit Bul, njegov saučesnik Nikšićanin Ratko Koljenšić (36), organizator zločina Miloš Delibašić (29), a sve po nalogu Slobodana Šaranovića (74).

Beogradske Večernje novosti su tada pisale kako je rasvjetljavanje ubistva Nikole Bojovića, kao i Miloša Vidakovića početkom avgusta u centru Budve, bilo rezultat međunarodne saradnje policija Srbije i Crne Gore.

U ponedeljak je pogibijom Đurovića rat dvije familije možda nastavljen. ,,Đurović je imao neprijatelje, a zna se i da je bio na famoznom spisku za osvetu Slobodana Šaranovića,” kazao je izvor beogradskog tabloida Kurir iz crnogorske policije.

Najjači sukob u srpsko-crnogorskom podzemlju posljednje decenije počeo je 28. jula 2009. kada je nestao Slobodan Radonjić, sin Šaranovićevog kuma Danila. Tokom potrage za njegovim ubicama, Branislav Šaranović (Slobodanov rođeni brat) vlasnik beogradskog kazina Slavija i Radonjić došli su do imena Luke Đurovića, Bojovićevog čovjeka iz Crne Gore, koji je, prema operativnim saznanjima, umiješan u nestanak mladića.

Radonjić je, kako je utvrđeno, izašao iz svog stana kako bi se vidio sa Đurovićem i Milanom Vujovićem, bliskim saradnicima Luke Bojovića. Podaci do kojih je istragom došla policija, ali i porodica Radonjić, govore da mu se po ulasku u Đurovićev automobil gubi svaki trag. Sumnja se da je on otet, a potom i ubijen. Tijelo nikada nije pronađeno, a, kako se sumnja, motiv otmice i ubistva Slobodana Radonjića krije se u neraščišćenim računima oko trgovine kokainom.

Pošto je sumnja pala na Đurovića, kumovi Radonjić i Šaranović pokušavali su da do njega dođu i ubijeni su obojica. Branislav Šaranović je usmrćen u sačekuši 2009. pred svojom kućom na Dedinju, a njegov kum Danilo septembra 2011. godine u Zemunu. Policija pretpostavlja da se iza ubistva Danila Radonjića i njegovog suvozača Dženana Ramovića iz Bara kriju, opet, Đurović i Vujović.

Slobodan Šaranović je ponudio novčanu nagradu za informacije koje bi dovele do otkrivanja identiteta nalogodavca ubistva njegovog brata. Tada je govorio kako ne želi ,,krvnu osvetu”. Poslije nekog vremena u Beograd je poslao navodno dvojicu svojih tjelohranitelja kako bi likvidirali Luku Bojovića, koga je označio kao čovjeka koji je naručio smrt Branislava Šaranovića.

Taj zločin je spriječen. Policija sumnja da je Slobodan Šaranović, kako bi osvetio brata, angažovao sestrića Miloša Delibašića (29) iz Beograda. Delibašić je postao poznat policiji poslije pljačke Izrael dajmond centra na Terazijama u Beogradu 2008, iz koga je ukrao nakit vrijedan dva i po miliona eura. Delibašić je, prema nezvaničnim informacijama, po nalogu Šaranovića organizovao likvidaciju Nikole Bojovića.

Radi toga je Delibašić iz Crne Gore u Beograd poslao dva čovjeka – Ratka Koljenšića, kao tipera, i Sašu Cvetanovića – direktnog izvršioca. Bojović je ubijen 29. aprila ove godine. Ubica je bio maskiran kačketom i kragnom prsluka.

Luka Đurović i Filip Korać, dvojica najbližih saradnika Luke Bojovića, kako saznaje Blic, bili su mete plaćeničke grupe Miloša Delibašića, čija je ubistva naredio i unaprijed platio Slobodan Šaranović. Likvidacije Đurovića i Koraća planirane su zbog njihove bliskosti sa Bojovićem. Đurović, naime, u kriminalnim krugovima važi za Bojovićevog glavnog saradnika u Crnoj Gori, dok je Korać najvažniji Bojovićev saradnik u Srbiji.

Đurović se u ,,bijeloj knjizi” ili dokumentu OCTA – Procjena opasnosti od organizovanog kriminala u Crnoj Gori, navodi kao vođa najjačeg klana u Baru. U tom dokumentu stoji kako u Baru stalno ,,operiše” šest kriminalnih grupa, koje se bave raznim nelegalnim poslovima, mahom švercom droge, zelenašenjem, reketiranjem i pranjem para, te da Đurović drži primat. Policija vjeruje da je po hijerarhijskom uređenju, broju članova, vezama u inostranstvu, ali i finansijskoj moći, Đurovićeva grupa u Baru bila najorganizovanija i najjača.

Luka Đurović je u rodnom Baru, u srednjoškolskim danima, bio poznat kao akter nekoliko tuča. Ime u svijetu kriminala Luka Đurović sticao je daleko od Crne Gore, koju je napustio još sredinom 1990-ih. Životni put ga je vodio po evropskim prijestonicama. Reputaciju sa one strane zakona, kako tvrde upućeni, stekao je najviše kroz zajedničke operacije sa liderom zemunskog klana imenjakom Bojovićem.

Otkako mu se ime pojavilo u operaciji Šah-mat italijanske policije, koja ga je teretila za šverc kokaina, Đurovićev manevarski prostor u Evropi se brzo smanjio, nakon čega se vratio u Crnu Goru, gdje ima suprugu i sina. Kasnije je, zbog nedostatka dokaza, oslobođen optužbi za međunarodni šverc kokaina u toj akciji italijanske policije.

Opet prema Blicu, Luka Đurović je poslije nestanka Slobodana Radonjića pobjegao iz Crne Gore i krio se u Zapadnoj Evropi, ali se često sa suprugom i porodicom sastajao u Sloveniji. Znao je da Danilo Radonjić traga za njim. U Crnu Goru vratio se 2011. poslije ubistva Danila Radonjića, kao slobodan čovjek, koji otvara kafiće u Baru, kazao je za beogradski list izvor upoznat sa istragom.

U protekloj godini gotovo da nije išao nigdje dalje od primorja tako da je živio na relaciji Bar-Budva-Kotor-Podgorica. Sve to vrijeme izbjegavao je incidente, a njegovi lokali posebno su bili na udaru policije nakon ubistva braće Gojačanin.

Đurović je godinama povezivan sa mnogim sumnjivim poslovima. Dovođen je u vezu sa nekoliko mafijaških likvidacija, pokušaja ubistava, pa i nestanka više osoba sa područja Crne Gore, a sve, navodno, zbog sukobljenih interesa u narko-biznisu. No, policija nikada Đurovića nije hapsila zbog sumnje da je učestvovao u nekom ubistvu. Nikada nije osuđivan i protiv njega nije vođen nijedan sudski postupak.

Krajem jula su mediji objavili da je akcijom policija Crne Gore i Srbije spriječeno ubistvo vođe barskog klana Luke Đurovića, ali i dvojice kriminalaca u Baru i Kotoru. Dodali su i da je u Beogradu planirana likvidacija jednog poznatog biznismena, crnogorskog porijekla, koji se u protekloj deceniji povezivao sa brojnim mafijaškim obračunima.

Krajem avgusta barska policija je uhapsila Sinišu Milića, bivšeg pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice srpske policije, koji je radio kao obezbjeđenje Luke Đurovića. Dva dana kasnije Miliću je izrečena mjera zabrane ulaska u Crnu Goru u narednih godinu dana.

Sudija za istragu Višeg suda u Podgorici Miroslav Bašović odredio je ekstradicioni pritvor Šaranoviću i Ratku Koljenšiću, koji su uhapšeni po potjernici Interpola Beograd.

Kako je pisao Blic, u Crnoj Gori Bojovići imaju moćne neprijatelje, među kojima najviše „neraščišćenih računa” imaju sa Budvaninom Ivanom Delićem. Naime, Luka Bojović je u ljeto 2008. naredio Delićevu likvidaciju. No, serijski ubica Luka Kalinić je greškom, umjesto Delića, u Budvi ubio Nikšićanina Gorana Pejovića. Sukob se potom prenio u Beograd: 2009. ubijeni su Ilija Novović, blizak Lukin saradnik, i Goran Marić, pripadnik klana Sretena Jocića.

Luka Bojović od februara 2012. u španskom zatvoru čeka ekstradiciju. Protiv njega se vode postupci za atentate na Andriju Draškovića i Zorana Nedovića, kada su ubijeni njihovi tjelohranitelji Dejan Živančević i Milutin Jovićić, kao i ubistvo Branka Jevtovića Jorge.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POVEĆANJE SOCIJALNIH DAVANJA NA SJEVERU: Zaustavljanje odliva stanovništva ili borba za glasače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lokalne uprave na sjeveru kao da se utrkuju u broju uvođenja novih i povećavanju iznosa za finansiranje postojećih socijalnih davanja. Već na prvi pogled jasno je da je riječ o jednokratnim isplatama, koje će malo kome biti motiv da ostane u rodnom gradu ili poveća broj članova porodice

 

 

Nakon što su rezultati poslednjeg popisa potvrdili ono što su, uglavnom, svi već znali – da je sa sjevera, minulih 12 godina, pobjeglo 18.000 stanovnika, predstavnici lokalnih vlasti su, redom, izrazili zabrinutost i potencirali hitnost iznalaženja načina koji bi promijenili sumornu demografsku statistiku.  Koji su to dugoročni koraci još ni iz jedne opštine nijesu saopštili, ali su u mnogima pribjegli najlakšem načinu – da se za narednu godinu povećaju novčana davanja za novorođenu djecu, sklopljene brakove ili, na primjer, dodijeli mjesečna simbolična novčana podrška osnovcima na seoskom području.

Izostala je, bar za sada, precizna najava dugoročnih strategija, kojima bi se spriječila depopulizacija, u svakom smislu,  opustošenog sjevera, ali se u mnogim  opštinama krenulo na nesebično dijeljenje novca iz opštinskih kasa. Najčešće u obliku jednokratne podrške.

Tako će, već na narednoj sjednici lokalnog parlamenta u Mojkovcu, na dnevnom redu biti paket socijalnih mjera čija bi primjena trebalo da počne od januara 2025. godine. Predložile su ih Demokrate. Kako za Monitor objašnjava Marko Janketić, predsjednik Skupštine opštine (SO) iz te stranke, cilj je da se “osnaživanjem porodica podstiče demografska obnova i jačaju sela”. Janketić tvrdi da će, kroz predložene mjere, motivisati i mlade bračne parove da ostaju da žive u Mojkovcu. Taj grad je od 2011. do 2023. godine ostao skoro bez 2.000 stanovnika, pa ih je sada svega oko 6.800.

Janketić očekuje da će skupštinska većina prihvatiti prijedog da se jednokratna naknada za prvorođeno dijete uveća više od tri puta, to jest, sa 300 eura na 1.000 eura. Prijedlog je da ta vrsta naknade za drugorođeno dijete ubuduće bude petostruko veća u odnosu na dosadašnju. Tako će porodice koje dobiju drugo dijete jednokratno primiti 1.500 eura.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐALOVIĆA PEĆINA: Sve će to narod platiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz Speleološkog kluba Pauk tužilaštvo su uputili da krivca za nepopravljive štete koje su nastale dosadašnjim izvođenjem radova na valorizaciji Đalovića pećine, traže  u onima koji su inicirali projekat, nosiocu projekta, izvođaču, nadzornom organu i Opštini Bijelo Polje

 

 

Od projekta turističke valorizacije Đalovića pećine kod Bijelog Polja očigledno nema ništa, niti ima izgleda da će biti u dogledno vrijeme. Osim pojedinih speleologa, javnost o tome, uglavnom, ćuti.

Jedino iz Speleološkog kluba Pauk za Monitor kažu da se to može zaključiti na osnovu zatečenog stanja koje su nedavno zabilježili video zapisima na samom ulazu u pećinu, kao i na njenom prilazu gdje je trebalo da se završava žičara. “Ništa se skoro pet godina nije pomjerilo sa mrtve tačke. Od sanacije ništa, sve je zaraslo u travu i šipražje. Bruka i sramota”, kažu u ovom speleološkom klubu.

Oni ističu da ne bi bilo strašno to što su, kako kažu, uzete pare da je bilo šta urađeno, ali da je strašno što su pare uzete, a ništa nije realizovano. “Da je posao odrađen kako treba, ne bi nas interesovalo koliko se ko, što bi narod kazao, ‘ugradio’. Ali svi su se ‘ugradili’ da se ne bi ništa odradilo, a nemjerljiva šteta napravljena je na zaštićenom dobru Đalovića pećini i Đalovića klisuri”, ocjenjuju speloolozi.

Na snimicima koje su nam dostavili iz ovog speleološkog kluba mogu se vidjeti razmjere trenutne štete koja je napravljena i sve ostavljeno nezaštićeno, gomile građevinskog materijala, tone propalog cimenta, razni kablovi i drugi ne tako jeftini materijali. “Čak su i jednog čuvara, čija je kuća najbliža pećini, povukli sa posla jer neće da ga plaćaju, ili ne znaju ko treba da ga plaća. Nedavno smo vodili jednu ekipu speleologa iz Poljske u jedan drugi objekat iznad Đalovića pećine, za koji bi se lako moglo ispostaviti da je dio ovog jedinstvenog prirodnog sistema, i stranci su bili zapanjeni kada su vidjeli ovako stanje, oni čuvenu ceradu kojom su navodno zatvorili ulaz”, kažu u klubu Pauk.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM: Briga samo u planovima

Objavljeno prije

na

Objavio:

U većini crnogorskih opština, uprkos solidnoj zakonskoj regulativi,  za OSI se malo šta promijijenilo tokom minule decenije.  Nepristupačne su im često čak i ustanove čiji su primarni korisnici. Uz nezaposlenost, to su samo su neki od problema koji im komplikuju svakodnevicu

 

 

Osobe sa invaliditetom (OSI) u većini crnogorskih opština i dalje su bez nesmetanog pristupa i uslova za kretanje, boravak i rad u objektima javne namjene.  Za taj dio populacije, uprkos unapređenju zakonske regulative, silnim državnim i lokalnim akcionim planovima i obavezama iz Konvencije UN o pravima OSI, stvarnost je ista kao i prije pet ili 10 godina.

Kako za Monitor kaže Duško Rakočević predsjednik Udruženja “Srce”, oni svakodnevno savladavaju i mnogo drugih prepreka – od niske svijesti sugrađana do nezaposlenosti, dikriminacije, neučestvovanja u donošenju odluka, i kad je riječ o oblasti koja ih se  neposredno tiče.

“Ja pomak ne vidim. Ni u svijesti ni na “terenu”.  Za svako pravo zagarantovano Ustavom, nama je višestruko teže da se izborimo. Teškoća je mnogo, nailazimo nekad i na potpuno ignorisanje  donosioca odluka. Podršku, koja nam je zagrantovana zakonom, često smo prinuđeni da ‘prosimo’. Kao da ne postoji institucija koja bi se bavila  našim pravima i našim izazovima i kao da se zakoni i propisi usvajaju samo reda radi”, kaže Rakočević.

U Crnoj Gori  ne postoji institucija koja nije nadležna za pitanja OSI, ako ne direktno, onda sa aspekta opštih obaveza. To je jedna od konstatacija iz nedavne analize Zaštitnika ljudskih prava i sloboda. U tom dokumentu sabrana su i iskustva  zatečenog stanja sa terenskih posjeta nekim crnogorskim opštinama na jugu, sjeveru i centralnom dijelu.

Država bi,  kao i njene institucije, podsjećaju u tom dokumentu, u skladu sa obavezama iz Konvencije trebale da imaju  obavezu da prilikom planiranja, pripreme i primjene politika i programa procijene njihov uticaj na OSI.  Međutim, Vlada do sada nije formirala čak ni  stalno tijelo ili više tijela nadležnih za primjenu Konvencije. Savjet za prava OSI, kao privremeno savjetodavno tijelo,  kako je ocijenjeno u Analizi ombudsmana, “ne  funkcioniše više od pet godina”. Od prestanka mandata nekadašnjeg Savjeta za brigu o licima sa invaliditetom koje je funkcinisalo pri Mnistarstvu rada i socijalnog staranja.

Tim, koji je obavio terenska istraživanja za potrebe Analize konstatovao je da u većini obiđenih opština, čak ni centri za socijalni rad nijesu pristupačni OSI, ne vodi se evidencija o njima, niti ima zaduženih službenika za tu kategoriju korisnika.

Na primjer, u Bijelom Polju,  osim ulazne rampe, Centar je u potpunosti nepristupačan za OSI.“Centar nema zaposlenih osoba sa invaliditetom, a jedna osoba je bila na stručnom osposobljavanju”, zapažanje je tima.

I kancelarije beranskog Centra za socijalni rad su u potpunosti nepristupačne za OSI –  u objekat ne mogu ući korisnici/ce kolica, do kancelarija na spratu vode stepenice, a nepristupačno je i za osobe sa oštećenjem vida. Ni u toj opštini Centar ne vodi registar OSI.  Prema zvaničnim podacima, blizu 15 odsto Beranaca i Beranki , suočava se  “sa smetnjom u samostalnom obavljanju svakodnevnih aktivnosti”.

Slično je i u Pljevljima, pa ni u toj opštini OSI ne mogu do Centra za socijalni rad, a evidentiran je, zaključio je monitoring tim,  i nedostatak stručnog kadra, kao i da sajt te ustanove ne sadrži informacije o načinu ostvarivarivanja prva i nije prilagođen za OSI. U Pljevljima takođe nema registra. U područnoj jedinici na Žabljaku, uz sve te probleme, nemaju ni službeno vozilo. Nešto bolje, ali i dalje nedovoljnio prilagođeno OSI je u  kancelarijama centara za socijalni rad opštine Kotor, Tivat i Budva.

“Ne iznenađuju takvi podaci. Čak i kad su pristupne rampe postavljene, one su izgrađene samo da se forma zadovolji i njima se ne može kolicima. Infrastruktura, uprkos brojnim obećanjima, ali i zakonskim obavezama, i dalje nije pristupačna. Stanje je gore na sjeveru. No, to je samo jedan dio teškoća, više  boli nepristupačnost institucijama, poslu, osnovnom dostojanstvu”, kažu u Udruženju Srce.

Objašnjavaju da u svom gradu ne mogu do   apoteke, Fonda zdravstava, jednog dijela osnovne škole, policije, vrtića, Biroa rada, Komunalnog preduzeća, Turističke organizacije… Nepristupačni  su im i gotovo svi mojkovački hoteli, hram Hristovog rođenja, pijaca, dva marketa, restorani…

Rakočević podsjeća da je na evidenciji Biroa rada u Mojkovcu je 227 OSI, dok su samo 32 osobe radno angažovane. Nezaposlenost je najveći problem OSI u toj opštini, konstatovano je u nacrtu Lokalnog akcionog plana (LAP) u oblasti invalidnosti.

“U Mojkovcu ne postoji dugoročno rješenje za zapošljavanje, već se OSI zapošljavaju preko projekata i javnih radova na kraći vremenski period, a samim tim ne mogu trajno da riješe svoja egzistencijalna pitanja. Lokalna uprava i druge institucije ne zapošljavaju OSI, kako bi dali primjer poslodavcima iz privrednog sektora, čiji je odaziv za zapošljavanje takođe slab. S druge strane, OSI koje nijesu radno sposobne, nemaju dovoljnu podršku od institucija i servisa tako da su prepušteni porodicama i zatvoreni u kućama”, zaključak je iz LAP-a.

Gotovo ista je situacija i u susjednom Kolašinu. Nezaposlenost i  nedostupnost su osnovni problem OSI i u tom gradu. Napori da se takvo stanje promijeni decenijama se svode samo na različite planove, koji ostaju na papiru. Za sve to vrijeme u gradu je izgrađeno svega par pristupnih rampi za OSI i obilježeno nekoliko parking mjesta. Međutim, i to malo izgrađenog ne zadovoljava standarde.

”Objekti koji su prilagođeni, u smislu pristupa, zapravo su zgrade i objekti koji su prizemni i pristupačnost u tom dijelu nije omogućena. Postojeće rampe, uglavnom, nijesu izgrađene po standardima. Nagib, širina i drugi parametri ne zadovoljavaju propise. Problem su i parking mjesta, jer nije usaglašena vertikalna i horizontalna signalizacija”, objašnjavaju u kolašinskom Udruženju djece i omladine sa teškoćama i smetnjama u razvoju “Zvijezda”.

Prema istraživanju Saveza slijepih, čak blizu 53 odsto OSI smatra da su najugroženija i najmarginalizovanija grupa, a 44 odsto da su im manja prava nego ostalim građanima.

                                                                                                Dragana ŠČEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo