Povežite se sa nama

OKO NAS

Podzemlje i nadzemlje

Objavljeno prije

na

Da li je neko petljao oko automobila, pitanje je koje se postavlja u Beogradu na vijest da je Luka Đurović (34), navodno vođa najmoćnije kriminalne grupe u Baru i ,,desna ruka” jednog od najpominjanijih kriminalaca u regionu Luke Bojovića, poginuo u saobraćajnoj nesreći u po bijela dana u ponedjeljak.

U Beogradu je Đurović bio povezan sa moćnim klanovima i ljudima, od kojih su mu neki, predvođeni Lukom Bojovićem, dali čitulju u podgoričkom dnevniku Dan, u kojem su pomeni Đuroviću objavljeni na 25 strana. Čitulje su, pored Bojovića, dali mnogi pojedinci umiješani u poznate kriminalne slučajeve – od Vuksana Cemovića, kojeg su procesuirali zbog sumnji u šverc ogromne količine kokaina, preko Ivana Vračara osuđenog za ubistvo poslovnog partnera braće Šarić Dragana Dudića, pa sve do Ljuba Bigovića, Milana Čila Šćekića, Ljuba Vujadinovića i Alana Kožara, od kojih su neki u zatvoru zbog umiješanosti u ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića.

Posljednjem ispraćaju Luke Đurovića, na groblju Gvozden brijeg u Baru, prisustvovao je ogroman broj građana iz Crne Gore i regiona.

Istraga crnogorske policije treba da odgovori na pitanje da li je Đurovićeva smrt namjerno izazvana, kada je, iz zasad nepoznatih razloga, na izlasku iz kotorskog tunela Vrmac, crni porše, koji je vozila njegova saputnica Monika Martinović (18), sletio u jarak i prevrnuo se. Mjesto na kojem se desila nesreća poznato je kao crna tačka, a upućeni tvrde i da porše nije imao adekvatnu opremu za nevrijeme koje je vladalo tog dana. Monika Martinović nalazi se van životne opasnosti.

Porše, u kome je bio Đurović, vodi se na Budvanina Nemanju Zeca, suvlasnika diskoteke Trokadero i lokala Perla, zbog čega je policija provjeravala odakle njegov automobil kod stradalog Baranina. Prema nezvaničnim saznanjima, Đurović je kobnog dana od Zeca pozajmio automobil kako bi se odvezao do Kotora da bi se raspitao da li će policija vratiti automobil njegovog prijatelja Milana Mićka Vujovića, koji mu je zbog provjera oduzet 20. avgusta.

Iako su isljednici na osnovu prvih dokaza sa mjesta nesreće ustanovili da nema ništa sumnjivo, tačka na istragu još nije stavljena. Po nalogu kotorskog tužioca Žarka Pajkovića, crni porše poslat je na vanredni tehnički pregled kako bi se utvrdilo da li je možda neki namjerni kvar izazvao nesreću.

Naime, pošto je u posljednje vrijeme šef barskog klana nekoliko puta bio meta planiranih likvidacija, uključene su sve istražne tehnike kako bi se otklonila sumnja da je na vozilu bilo sabotaža koje su izazvale tragediju.

U beogradskim medijima se Đurovićeva smrt već računa kao šesta u krvavom sukobu koji protekle četiri godine bukti između porodica Bojović i Šaranović. Time je dovedeno u sumnju i mišljenje direktora srpske policije Milorada Veljovića od pre nepunih mjesec dana da je serijom hapšenja spriječen krvavi niz ubistava u Srbiji i Crnoj Gori, a da će policije Srbije i Crne Gore uspjeti da rasvijetle rat osvetama među kriminalnim klanovima.

Izjava direktora Veljovića usljedila je pošto je, prema policijskim sumnjama, aprilsko ubistvo Nikole Bojovića, rođenog brata Luke Bojovića, jednog od vođa nekadašnjeg zemunskog klana, u potpunosti razriješeno. Kao direktni izvršilac osumnjičen je Vranjanac Saša Cvetanović (32), zvani Pit Bul, njegov saučesnik Nikšićanin Ratko Koljenšić (36), organizator zločina Miloš Delibašić (29), a sve po nalogu Slobodana Šaranovića (74).

Beogradske Večernje novosti su tada pisale kako je rasvjetljavanje ubistva Nikole Bojovića, kao i Miloša Vidakovića početkom avgusta u centru Budve, bilo rezultat međunarodne saradnje policija Srbije i Crne Gore.

U ponedeljak je pogibijom Đurovića rat dvije familije možda nastavljen. ,,Đurović je imao neprijatelje, a zna se i da je bio na famoznom spisku za osvetu Slobodana Šaranovića,” kazao je izvor beogradskog tabloida Kurir iz crnogorske policije.

Najjači sukob u srpsko-crnogorskom podzemlju posljednje decenije počeo je 28. jula 2009. kada je nestao Slobodan Radonjić, sin Šaranovićevog kuma Danila. Tokom potrage za njegovim ubicama, Branislav Šaranović (Slobodanov rođeni brat) vlasnik beogradskog kazina Slavija i Radonjić došli su do imena Luke Đurovića, Bojovićevog čovjeka iz Crne Gore, koji je, prema operativnim saznanjima, umiješan u nestanak mladića.

Radonjić je, kako je utvrđeno, izašao iz svog stana kako bi se vidio sa Đurovićem i Milanom Vujovićem, bliskim saradnicima Luke Bojovića. Podaci do kojih je istragom došla policija, ali i porodica Radonjić, govore da mu se po ulasku u Đurovićev automobil gubi svaki trag. Sumnja se da je on otet, a potom i ubijen. Tijelo nikada nije pronađeno, a, kako se sumnja, motiv otmice i ubistva Slobodana Radonjića krije se u neraščišćenim računima oko trgovine kokainom.

Pošto je sumnja pala na Đurovića, kumovi Radonjić i Šaranović pokušavali su da do njega dođu i ubijeni su obojica. Branislav Šaranović je usmrćen u sačekuši 2009. pred svojom kućom na Dedinju, a njegov kum Danilo septembra 2011. godine u Zemunu. Policija pretpostavlja da se iza ubistva Danila Radonjića i njegovog suvozača Dženana Ramovića iz Bara kriju, opet, Đurović i Vujović.

Slobodan Šaranović je ponudio novčanu nagradu za informacije koje bi dovele do otkrivanja identiteta nalogodavca ubistva njegovog brata. Tada je govorio kako ne želi ,,krvnu osvetu”. Poslije nekog vremena u Beograd je poslao navodno dvojicu svojih tjelohranitelja kako bi likvidirali Luku Bojovića, koga je označio kao čovjeka koji je naručio smrt Branislava Šaranovića.

Taj zločin je spriječen. Policija sumnja da je Slobodan Šaranović, kako bi osvetio brata, angažovao sestrića Miloša Delibašića (29) iz Beograda. Delibašić je postao poznat policiji poslije pljačke Izrael dajmond centra na Terazijama u Beogradu 2008, iz koga je ukrao nakit vrijedan dva i po miliona eura. Delibašić je, prema nezvaničnim informacijama, po nalogu Šaranovića organizovao likvidaciju Nikole Bojovića.

Radi toga je Delibašić iz Crne Gore u Beograd poslao dva čovjeka – Ratka Koljenšića, kao tipera, i Sašu Cvetanovića – direktnog izvršioca. Bojović je ubijen 29. aprila ove godine. Ubica je bio maskiran kačketom i kragnom prsluka.

Luka Đurović i Filip Korać, dvojica najbližih saradnika Luke Bojovića, kako saznaje Blic, bili su mete plaćeničke grupe Miloša Delibašića, čija je ubistva naredio i unaprijed platio Slobodan Šaranović. Likvidacije Đurovića i Koraća planirane su zbog njihove bliskosti sa Bojovićem. Đurović, naime, u kriminalnim krugovima važi za Bojovićevog glavnog saradnika u Crnoj Gori, dok je Korać najvažniji Bojovićev saradnik u Srbiji.

Đurović se u ,,bijeloj knjizi” ili dokumentu OCTA – Procjena opasnosti od organizovanog kriminala u Crnoj Gori, navodi kao vođa najjačeg klana u Baru. U tom dokumentu stoji kako u Baru stalno ,,operiše” šest kriminalnih grupa, koje se bave raznim nelegalnim poslovima, mahom švercom droge, zelenašenjem, reketiranjem i pranjem para, te da Đurović drži primat. Policija vjeruje da je po hijerarhijskom uređenju, broju članova, vezama u inostranstvu, ali i finansijskoj moći, Đurovićeva grupa u Baru bila najorganizovanija i najjača.

Luka Đurović je u rodnom Baru, u srednjoškolskim danima, bio poznat kao akter nekoliko tuča. Ime u svijetu kriminala Luka Đurović sticao je daleko od Crne Gore, koju je napustio još sredinom 1990-ih. Životni put ga je vodio po evropskim prijestonicama. Reputaciju sa one strane zakona, kako tvrde upućeni, stekao je najviše kroz zajedničke operacije sa liderom zemunskog klana imenjakom Bojovićem.

Otkako mu se ime pojavilo u operaciji Šah-mat italijanske policije, koja ga je teretila za šverc kokaina, Đurovićev manevarski prostor u Evropi se brzo smanjio, nakon čega se vratio u Crnu Goru, gdje ima suprugu i sina. Kasnije je, zbog nedostatka dokaza, oslobođen optužbi za međunarodni šverc kokaina u toj akciji italijanske policije.

Opet prema Blicu, Luka Đurović je poslije nestanka Slobodana Radonjića pobjegao iz Crne Gore i krio se u Zapadnoj Evropi, ali se često sa suprugom i porodicom sastajao u Sloveniji. Znao je da Danilo Radonjić traga za njim. U Crnu Goru vratio se 2011. poslije ubistva Danila Radonjića, kao slobodan čovjek, koji otvara kafiće u Baru, kazao je za beogradski list izvor upoznat sa istragom.

U protekloj godini gotovo da nije išao nigdje dalje od primorja tako da je živio na relaciji Bar-Budva-Kotor-Podgorica. Sve to vrijeme izbjegavao je incidente, a njegovi lokali posebno su bili na udaru policije nakon ubistva braće Gojačanin.

Đurović je godinama povezivan sa mnogim sumnjivim poslovima. Dovođen je u vezu sa nekoliko mafijaških likvidacija, pokušaja ubistava, pa i nestanka više osoba sa područja Crne Gore, a sve, navodno, zbog sukobljenih interesa u narko-biznisu. No, policija nikada Đurovića nije hapsila zbog sumnje da je učestvovao u nekom ubistvu. Nikada nije osuđivan i protiv njega nije vođen nijedan sudski postupak.

Krajem jula su mediji objavili da je akcijom policija Crne Gore i Srbije spriječeno ubistvo vođe barskog klana Luke Đurovića, ali i dvojice kriminalaca u Baru i Kotoru. Dodali su i da je u Beogradu planirana likvidacija jednog poznatog biznismena, crnogorskog porijekla, koji se u protekloj deceniji povezivao sa brojnim mafijaškim obračunima.

Krajem avgusta barska policija je uhapsila Sinišu Milića, bivšeg pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice srpske policije, koji je radio kao obezbjeđenje Luke Đurovića. Dva dana kasnije Miliću je izrečena mjera zabrane ulaska u Crnu Goru u narednih godinu dana.

Sudija za istragu Višeg suda u Podgorici Miroslav Bašović odredio je ekstradicioni pritvor Šaranoviću i Ratku Koljenšiću, koji su uhapšeni po potjernici Interpola Beograd.

Kako je pisao Blic, u Crnoj Gori Bojovići imaju moćne neprijatelje, među kojima najviše „neraščišćenih računa” imaju sa Budvaninom Ivanom Delićem. Naime, Luka Bojović je u ljeto 2008. naredio Delićevu likvidaciju. No, serijski ubica Luka Kalinić je greškom, umjesto Delića, u Budvi ubio Nikšićanina Gorana Pejovića. Sukob se potom prenio u Beograd: 2009. ubijeni su Ilija Novović, blizak Lukin saradnik, i Goran Marić, pripadnik klana Sretena Jocića.

Luka Bojović od februara 2012. u španskom zatvoru čeka ekstradiciju. Protiv njega se vode postupci za atentate na Andriju Draškovića i Zorana Nedovića, kada su ubijeni njihovi tjelohranitelji Dejan Živančević i Milutin Jovićić, kao i ubistvo Branka Jevtovića Jorge.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo