Povežite se sa nama

OKO NAS

POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM U ROMSKOJ ZAJEDNICI: Prepušteni sami sebi

Objavljeno prije

na

Riva Mustafa je u Crnu Goru došla sa Kosova prije šesnaest godina. Sada je u kasnim četrdesetim. Nedavno je dobila dokumenta Crne Gore, poslije godina koje je provela sa statusom raseljenog lica.

Živi u baraci u podgoričkom naselju Konik. Udala se u šesnaestoj godini. Ima devetoro djece. Najmlađa kćerka Miradija ima dvadeset godina, ali ne može samostalno da živi zbog intelektualnog invaliditeta. Ostala djeca se brinu o sebi, neka već imaju svoje porodice.

,,Bilo mi je vrlo teško kada su mi saopštili da sam rodila bolesno dijete, ali to nijesam htjela da krijem od ljudi. Trebalo je sve izdržati. Naravno, nikad ne bih ostavila svoje dijete, niti sam pomišljala na to”, kaže Riva u razgovoru za Monitor.

Nije, kaže, lako brinuti o bolesnoj djevojci. Ohrabruje je što su doktori posvećeni i ljubazni.Teško je što je nezaposlena, a mora da kupuje ljekove, posebnu hranu, pelene i ostala sredstva za svoju ćerku…

„Suprug mi takođe nigdje ne radi. Kod nas žive u istom domaćinstvu još dva sina, od kojih je jedan oženjen i ima djecu. Ostala su mi djeca daleko, u inostranstvu”, kaže Riva.

„Najgore od svega je što naša ćerka nikada neće moći da se stara o samoj sebi. Nema lijeka njenoj bolesti. Šta će biti kad nas ne bude, ko će se brinuti o mojoj Miradiji”, pita se zabrinuto ova žena koja je posvetila život djetetu. „Poslije nas, Miradiji ostaje neki dom za ljude sa posebnim potrebama”, kaže Riva.

Ove godine makar finansijski je bilo malo lakše. Sinovi su radili u Plantažama, ali niko u domaćinstvu još nema stalno

zaposlenje.

„Mislim da se lakše nositi sa nekom drugom vrstom invaliditeta, nego sa ovom koju ima moja ćerka”, priča Riva i kaže dok nas gleda izražajnim očima boje kestena, da bi se nosila bolje sa nevoljama da je imala prilike da završi školu i da je došla do nekog pristojnog posla. „Tako bih mogla mnogo više pomoći svojoj djeci, a i sebi”, kaže sjetno i dodaje da je ženama u romskoj zajednici teško, i kada je sve u redu, kada su svi zdravi. „Teško nam je zbog podređenog položaja. Žene nijesu ravnopravne u našoj zajednici”, objašnjava Riva.

Nedaleko od Rive, na Koniku, živi Antigona Bahtijari. I ona je sa porodicom u Crnu Goru došla sa Kosova, iz Peći, tokom ratnih zbivanja 1999. Udala se sa 17 godina i ima četvoro djece. Sada je razvedena i u ranim je četrdesetim. Još je bez crnogorskih papira.

Najmlađa ćerka Merjema ima 13 godina i problem sa govorom, zbog zečije usne, koju nije operisala.

Kako imaju samo dokumenta sa Kosova, porodica se nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji i ne može da priušti operaciju koja je neophodna djevojčici. Žive u baraci, koja prokišnjava, sa instalacijama koje su neobezbijeđene, i lako mogu izazvati požar. Od njih petoro u kući radi samo jedan Antigonin sin. I to od 13-te godine, da bi pomogao majci radi teške fižičke poslove. Niko od djece ne ide u školu.

,,Suprug nas je napustio i ja sam morala da vodim računa o svima, ostavio me nakon rođenja Merjem”, kaže Antigona i dodaje da je djecu otac napustio kada je najviše trebao svima. Osnovao je novu porodicu, živi u blizini, a nikada nije došao da obiđe svoju porodicu.

„Nosila bih se nekako sa nedaćama, samo da imamo crnogorska dokumenta, da mogu slobodno da radim, da imam socijalnu pomoć, da dijete može da mi se liječi. Sve bi bilo drugačije”, kaže ova žena čiji se život dramatično promijenio kada je rodila djevojčicu sa problemom.

Antigona zbog svih tih problema planira da se vrati na Kosovo. Nada se da bi tamo možda mogla da dobije smještaj, zdravstveno osiguranje i neophodnu podršku za liječenje djeteta. Samo kada bi se operisla, uz podršku logopeda Merjem bi mogla da govori.

Miroslava Mima Ivanović, kordinatorka pravnog programa i antidiskriminacije u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore kaže da im se niko iz romske zajednice nikada nije obratio. „Naša su vrata otvorena za sve”, kaže Ivanovićeva i navodi da je Udreženje skupa sa ostalim institucijama uradilo mnogo na poboljšanju pozicije lica sa invaliditeteom. „Danas je znatno bolja situacija u našoj zemlji. Početkom prošle decenije bilo je svega nekoliko studenta sa invaliditetom u Crnoj Gori, a danas ih ima 85”, kaže Ivanovićeva.

Romi sa invaliditetom uglavnom ne idu u školu, niti imaju socijalnu podršku. Često su cijele porodice opterećene jer same moraju da se bore za svoje bolesne članove. Posebno je veliki problem kod raseljenih lica koja nijesu regulisala status.

Ni Riva ni Antigona ne znaju za Udruženje mladih sa hendikepom, kao ni za druge organizacije sličnog tipa, koje bi im mogle pružiti podršku i uputiti ih kako bi olakšale poziciju svojim djevojčicama i omogućile im liječenje i druge neophodne stvari.

Borba sa popravljanje položaja lica sa invaliditetom i u široj društvenoj zajednici je mukotrpna. Ivanović navodi da su, uprkos upornom zalaganju i napretku, ostali brojni problemi i izazovi. „Podgorica je pristupačnija, u odnosu na 2001. godinu, ali i dalje nijedan objekat u Podgorici ne ispunjava standarde pristupačnosti, kao ni javne površine. Recimo, tek se sada rade taktilne crte za osobe sa oštećenim vidom. Da ne govorim o drugim stvarima”, podvlači Ivanovićeva.

Na Koniku Miradija i Merjema nijesu jedine kojima je potrebna pomoć. Ima još djece i odraslih sa invaliditetom. Njima nijesu samo nedostupni brojni objekti, škole i literatura. Oni koji su bez regulisanog statusa i državljanstva nemaju često ni minimalnu socijalnu zaštitu. Ne mogu da se liječe besplatno, jer nemaju zdravstveno osiguranje.

I u Udruženju mladih sa hendikepom ističu da je prvi korak da bi se pomoglo ovim ljudima da imaju regulisan status u Crnoj Gori i uredna dokmenta. ,,Ne može se ostvariti pravo na besplatno školovanje, ako nemate crnogorska dokumenta”, kaže Ivanovićeva.

Škola je tako daleko od Miradije i Merjem… Njihove majke sanjaju snove da će jednom, ipak, biti bolje.

Teuta NURAJ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo