Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Pošto-poto je uvijek preskupo

Objavljeno prije

na

Čekali smo priliku, samo da bismo prošli pored iste

 

Probudim se, nahranim jednu životinju, pa drugu životinju, pa treću (ja nemam pse, al’ imam svinje. Granule, koske, ‘leba (mnogo ‘leba), ostaci od ručka, smoki, čips, jabuke po tri komada, malo kolača i čokolade (malo jer ne valja, a ne što ne može), pola šargarepe svakom, makarone od doručka i ne znam šta još), pa se istuširam hladnom vodom da dođem sebi, pa navučem usput šta bilo na sebe, pa skuvam kafu, pristavim ručak i eto ga, već novembar.

Sve ređe sanjam, ali onda, bajo moj, kad uzjaše Morana, podsvest samo krene da vadi napolje strahove iz detinjstva. Spasavajući sebe, nikad ne postaneš heroj. Sva naša čula jesu prapočetak razumevanja. Ali miris je taj koji bude pravi okidač u određenom trenutku. Prust i njegove madlene, kolačići zlatne boje sa mirusom limuna. Miris i ukus čuvaju u sebi sećanje, ,,nose celu golemu zgradu uspomena“. Sećanje nije najbolje mesto za čuvanje istine, viđeno i doživljeno se u njemu povode za naknadnim iskustvima i ono što želiš potiskuje ono što, u stvari, jeste. Sećanje je prevarant. Oboji uspomenu po potrebi trenutka sadašnjice.

Ako sam sad ovakva kad je sve zamrznuto, šta će biti na proleće u kome se sve pretvara u bujicu? Nije se još desilo da su mi se smrzle noge, a da mi u glavi nije bila scena amputacije nožnih prstiju iz Igmanskog marša.

Ljudi sve više preživljavaju nego što proživljavaju… jedno slovo, a između ponor! Ti mali, obični, sivi dani u kojima se ništa značajno ne dogodi, ništa što će ih učiniti nezaboravnim, zapravo čine najveći deo našeg života. Nismo pošteni prema njima…  Dogodi se nedopustivo. Dozvolim, ponekad, da me tuđi mrak obavije, priguši i ugasi. Da u njemu nestanem, zalutam, postanem slaba i ranjiva. Posle treba ponovo upaliti bar jednu vatru. Jedan svetionik. Ostale će se strasti i želje buditi jedna po jedna.

Ko bi ga znao zašto su nas, kad smo bili mali plašili vešticama, a ne onima koji su ih spaljivali… Dobro dolazi tiho i na prstima. Ne treba mu reklama. Zlo stiže uz fanfare i nepotkovana obećanja uvijena u šarene, šuškave papiriće. Prvo nastrada, drugo se pritaji čekajući momenat. Dok istina dopre do čoveka, šteta je, uglavnom, već bespovratno učinjena. Čekali smo priliku, samo da bismo prošli pored iste.

Mislila sam da, uz kafu, pročitam današnje novine, pa shvatih da štampu više ne treba čitati. Bolje biti neinformisan nego pogrešno informisan. Naslovi senzacionalistički, a tekstovi nakaradni, nepismeni, neobjektivni, dirigovani… Gramatika služi prvenstveno da se ne bi izgubio smisao napisanog. Da bismo se razumeli. Sekundarno svojstvo joj je da svaka zverka pokaže trag. Danas nepismeni sa kupljenim diplomama zagorčavaju život pismenima. Pismenima za utehu ostadoše humor i satira, mada je ovo kod nas više groteska.

Nemam više ni tu jednu tačku da se u nju zagledam. Sve sam ih potrošila.

P.S. Nije ni ovoj deci lako. Svake nedelje dve nedelje raspusta.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Plodovi noćnih mora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proljeće

 

U kupatilu je toliko hladno da jedan deo mene kaže: „Nema veze, doći ću ovde na proleće“. Ako neko baš mora, onda cvokoćemo zubima u ritmu neke pesme, pa ostali ukućani pogađaju koja je i ko pogodi dobija prestiž u društvu. Ako ima još nešto da mi se danas navali na glavu, evo, tu sa leve strane potiljka mislim da osećam jednu nepritisnutu tačkicu, šteta da se baci… Da nije porodičnih odnosa ne bismo znali ni za pakao ni za raj. Mirno i praznina. Kad smo već u kavezu, zovimo ga krletka. Stvar je dovoljno loša, neka je makar reč divna. Sednem pa onda znam bar gde mi je zadnjica, a glava mora biti nedaleko. Tako polupronađena ustanem i teram dalje.

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proleće. Nikada se ne vraćajte sitnicama koje su nekada bile krupan osmeh, jer su one samo đavolja udica koja odvlači u prostor u kojem ne možeš da dišeš. Džaba bežiš od realnosti, to te stigne kad-tad, lupi šamarčinu i pošalje u ćošak. Velika knjiga Tišine olistava u sred zime… Zacrnila sam mrak.

Tek praznim slamu, a planiram i da mlatim. Započnem nekad razgovor od sredine rečenice, očekujem da je sagovornik načuo početak dok smo ćutali. Reč može da bude podgrejana, ali boli i kad je šapneš. Ja ne samo da spustim loptu, ja i igralište napustim… Kao kad nije pitanje gladi, pa biraš i da je rešije i da je ljuće. To je sloboda, mala doduše, al’ dobra za vežbu, inače se udaviš u slobodi. A nekima kad daš slobodu, oni je i ne pipnu, boje se pokvariće. Klasični neplivači ako je sloboda kao more, a brat bratu, liče sloboda i more. Doći će vreme kada će se raja osvestiti, shvatiti da je zulum prevelik, da je potlačena, iskorištena i luda… ustaće i reći: „Hoću još!“

Kada bih vam rekla šta sve nikada nisam, vi biste mislili da ja ne postojim.Treba me staviti u muzej, u onaj deo gde niko ne dolazi, jer se stalno renovira.

Grumen mraka još tinja u peći. Imala sam nekad svica za te krizne noći, tamne baš poput ove. Čuvar noći nas zaustavlja u blizini Meseca i traži nam na uvid (ne starije od šest meseci) dozvole za sanjanje. Gravitacija nas siluje, ne pita gde smo pošli. Pripadanje je jedan sasvim ozbiljan vid padanja. Sami birate svoju nesanicu, ne krivite mrak za to. Šta ako je sve ovo teorija zavere? I treba hranu da unosimo kroz oko, a ne kroz usta?

P.S. Kad vidim ono, Otac Tadej, ispod citata, uvek zamislim neku rečenicu poput: „Do ponoći da si kući!” Otac Savo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sreća u nesreći

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti

 

Veoma cenim kad neko vodi računa da se pažljivo i lepo izrazi. S druge strane, ne podnosim cepidlačenje i vaganje svake reči. Znam da zvuči suludo, ali razlika postoji. I to velika. Da nisam lepo vaspitana, rekla bih: „Slušajte sebe kad govorite. To što izgovarate stvara ne samo glavobolju, nego i mučninu, pri tom, nema mnogo smisla, ni logike. Obogatite rečnik (da ne kažem, čitajte), možda ćete biti razumljiviji“, ali sam lepo vaspitana, tako da ništa. Imam duple aršine. Onima koje volim tolerišem ono što drugima ne bih ni u ludilu. Tako se ponašam i prema sebi.

Pošto da padneš u nešto možeš samo sa visine, preventivno ću, protiv padanja u očaj, da legnem na pod i ostanem tako zauvek. (Ljudi sposobni za samodisciplinu su ljudi sposobni za svašta što nikad ne bi priznali. Zato se i samodisciplinuju).

Meni je tata još kao maloj davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao npr.: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?“ Hrabro sam birala, skoro kao moja baba koja je sveću gasila prstima. Bila je to hrabra baba, baba hajduk. Govorila je i: „Ćero, uzmi ovaj šećer pa posoli.“ Ima tih ljudi koji uvek iskoriste situaciju, a ko drugi nego moja baba, kad krava da mleko, ona na kraju pokupi sav kajmak. Koliko ja volim moju babu! Zabluda je da stoka živi u ruralnim područjima. Istina je da živi u gradovima, a kreće se pojedinačno i u krdima. Kunem se, mogu da čujem lance kako zveckaju dok hodamo. To su tamnice u nama koje robijamo. To su granice na koje smo pristali.

Imate ramena. Koristite ih. Nisu ona tu samo da drže gornje delove odeće. Ramena služe da bi se odgovaralo na razna pitanja. Zaustavljanja u punom trku, padovi u skoku, kotrljanja radi amortizacije i ostale socijalne veštine brušene vremenom. Umeće je sebi priželjkivati Sreću koju smo u stanju da podnesemo.

Sreća je ograničena kategorija, nema je za sve… otprilike kao novca u budžetu, a niko ne radi rebalans sreće… Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti?!

***

Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.

“Zadržaću je za sebe”, smejao se.

Onda je izvadio svoju.

“Mislim da ti je široka. Smeta ti?”

Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.

Možda nam je bilo suđeno, ali se ja tog suđenja ne sećam.

P.S. Svojevremeno mi je baba govorila: „Ma videćeš ti kad ja umrem“… i videla sam.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Imam bremena na pretek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tu i tamo dolazim ili se vraćam sebi, i zahvalno shvatim da sam još tu, i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština

 

Mitrovdan. Pišem “na crveno slovo“. Prvi put posle mnogo vremena budim se sama od sebe, u kući potpuna tišina, deca ne viču, muža odavno nemam, pa više ne šuška dok se sprema, psi ne laju, reko’ to je to, umrla sam. I kaže san, dok sam ga napuštala: „Potraga nije završena“, glasom naratora neke epske sage. Da se nisam probudila, tačno bih se vratila da ga nalupam i pitam : „A je l’ nije?! Nije?! Dokle više?! I kog đavola još treba da tražim?!?!“ Ovako je dobro prošao.

Duša koja je dugo tegobno živela ponekad se vrati starim, utabanim stazama jada, čak i kad nema razloga za to. Treba vremena da poveruje u spokoj. Ne vredi bežati od problema, to ih samo još više razbesni, samo legneš i praviš se mrtav. Nažalost, čarobni štapić ne postoji, bol mora da se odboluje.Tegoba je sastavni deo života, ako je teramo vraćaće se, moramo je prihvatiti, prigrliti, pustiti je da stanuje u nama, nakon nekog vremena sama će otići. Ako ste joj dobar domaćin i ona će biti dobar gost, neće predugo sedeti.

Ima tih dana kad i mislima ostavljam otiske prstiju. Berem poslednji ovogodišnji paradajz iz bašte. Sa prirodom je jednostavno. Ljubav joj daš, ljubav ti vrati. Budimo jednostavni. Bar sat vremena apsolutnog mira na ovom novembarskom suncu je neki minimum koji bi valjalo pokloniti sebi. Deo mene je otišao sa pticama selicama koje su neopterećene zimom i svakodnevnicom. Ljubav uvek nađe vremena da nas ponovo obuzme.

U vezi sa izborima kod nas, setih se jednog od prvih “parlamentarnih, demokratskih“ predstavljanja stranaka. Govorio je izvesni Šećeroski, čovek koji je pravio četke i metle. Moja baba zabrinuto reče: „Nadam se da je ovo skrivena kamera ili neki skeč“. Ponekad bezazleni i benigni, ali potpuno isprazni pokušaji, prečesto maligni, još češće zarazni, pogotovo kod onih sa načetim imunitetom, oduvek precizni hitac u prazne glave. Pojeo ih takt koji se ponavlja. Refren progutao pesmu. A narod ko narod. Peva, dok glođe koske. Sloboda.

Tu i tamo dolazim ili se vraćam sebi, i zahvalno shvatim da sam još tu, i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština. Postoje te neke misli koje kad dođu uvek poteku iz očiju. Niz obraze. Začujem iza leđa: „Biće dobro.“ Ne osvrćem se, ne verujem, ne odgovaram. A htela bih.

Narodno verovanje u vezi sa Mitrovdanom – Ako noćas ne spavate kod svoje kuće, cele godine ćete noćivati po tuđim kućama.

P.S. Pišem ti retko i sve češće odlazim u sebe. Ali, jesen je, čekaj moje pismo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo