„Hvala Vladi Njemačke”, kažu mladi supružnici iz Berana koji su u toj zapadnoevropskoj državi proveli više od pola godine. Sa četvoro djece oni su u Njemačku pošli polovinom prošle godine, u talasu koji je tada zahvatio sjever Crne Gore. Otišli su praktično bez eura u džepu i s kreditima koje je trebalo vraćati, a sada su po povratku izmirili sve dugove i ostalo im je za život dostojan čovjeka.

„Za pola godine uštedjeli smo toliko, koliko se ovdje ne može zaraditi za dvije-tri godine. I proživjeli smo kao ljudi. Željeli smo da ostanemo, ali je migrantska kriza poremetila sve naše planove pa smo bili prinuđeni da se vratimo u Crnu Goru”, kaže Z.M.

Supružnici objašnjavaju da su u Njemačku otišli turistički i tamo ostali kao i svi drugi, tražeći azil.

„Proveli smo prvo vrijeme u kampu. Pošto smo imali malu djecu, vrlo brzo smo dobili smještaj u kući koju smo dijelili s još dvije porodice. Tu smo živjeli čitavo vrijeme. Dobijali smo sve što nam je potrebno i imali zdravstvenu zaštitu. Njemačka nam je za to vrijeme pružila sve što nikada nijesmo imali u Crnoj Gori”, pričaju oni.

Ovih se dana u Njemačkoj, prema informacijama iz nevladinog sektora koji prati ovu problematiku, vrši ubrzana priprema za masovni povratak ljudi iz država Balkana, među kojima su i crnogorski građani.

Navodno ih, kako su prenijele neke porodice koje se nalaze u azilu, bukvalno na ulici zaustavljaju i traže od njih da potpišu da se odmah dobrovoljno vraćaju nazad u svoje države.

,,Takođe su nam kazali da u prihvatnom centru Clausmoorof, koji se nalazi u Njemačkom gradu Gifhorn u pokrajini Donjoj Saksoniji, gdje je smješteno više od dvjesta azilanata iz država Balkana, među njima i crnogorski građani, socijalni radnici vrše pritisak na sve azilante da potpišu da će se dobrovoljno vratiti u svoje države, kako bi što prije oslobodili ovaj prihvatni centar za azilante iz Sirije. To je je izazvalo negodovanje azilanata s Balkana, koji nikom nijesu dozvoljavali da uđe u njihove prostorije gdje borave s porodicama”, prenijeli su mediji saopštenje iz nevladinog sektora.

Sve govori u prilog tome da se Njemačka suočava s najvećom izbjegličkom krizom, odnosno da se priprema za veliki talas migranata, koji treba tek da stigne u ovu državu, pa im je svako mjesto u izbjegličkim kampovima izuzetno važno.

U Crnu Goru su se, prema podacima Savezne kancelarije za migracije i izbjeglice, koji su dostavljeni NVO Euromost, u 2015. godini i januaru 2016, dobrovoljno vratile 782 osobe.

U prethodnoj godini, prema ovim podacima, u Njemačkoj je bilo 4.311 tražilaca azila iz Crne Gore, što znači da se tamo, samo iz te godine, još nalazi oko 3.000 crnogorskih građana. Njemačka sada planira da ih sve vrati.

,,Interesantno da se sve češće javno oglašavaju pojedinci iz izvršne vlasti, odnosno predstavnici Vlade, političkih partija i Skupštine, da će država pomoći našim građanima koji se vraćaju iz azila, iako od te pomoći još nema ništa. Crnogorske vlasti i dalje okrivljuju druge za loše ekonomsko stanje i masovni odlazak svojih građana, zaboravljajući da su upravo oni građane sjevera doveli u tešku ekonomsku situaciju”, kažu u nevladinom sektoru.

Podaci su više nego zabrinjavajući. Samo u ovom regionu Crne Gore preko 17.000 građana živi od materijalnog obezbjeđenja, više od 13.000 je nazaposleno, a oko sedam hiljada je posljednje četiri godine odselilo prema unutrašnjosti države.

Prema evidenciji koja je od početka migrantskog talasa vođena u NVO sektoru, Crnu Goru je samo u 2015. godini napustilo više od 6.000 stanovnika u potrazi za boljim životom.

Da sjever lagano odumire govore i podaci iz mojkovačke opštine, gdje je, osim problema iseljavanja, evidentirano i prisustvo takozvane bijele kuge, odnosno smanjenja broja stanovnika.

Statistika govori da je duplo više Mojkovčana prošle godine sahranjeno nego što je rođeno. Samo iz gradske kapele, minule godine Mojkovčani su, kako su mediji prenijeli saopštenje tamošnjeg komunalnog preduzeća koje gazduje tim objektom, na onaj svijet ispratili 85 sugrađana. Još pedesetak Mojkovčana ispraćeno je iz seoskih kapela.

Na drugoj strani, prema podacima lokalne uprave, rodilo se samo 65 beba, to jest jedva dva buduća odjeljenja, za tri nekada prepune osnovne škole. Naravno, pod uslovom da svi ostanu u Mojkovcu, u šta je teško povjerovati. Neko je prebrojao da u tom malenom gradu s oko osam hiljada stanovnika, ima skoro dvije hiljade neženja.

Prema zvaničnim podacima, broj zaposlenih u Beranama je 4.362, s prosječnom platom od 438 eura, što je manje od državnog prosjeka za čak 46 eura ili skoro 10 odsto. Statistika govori i da je broj penzionera u Beranama bio 5.921, a prosječna penzija 218 eura. To je za 55 eura ili 20 odsto manje od državnog prosjeka.

Tužna je i slika socijalnih davanja. Statistički podaci kažu da je broj korisnika materijalnog obezbjeđenja porodice, ili socijalne pomoći u ovom gradu 1.476. Ako se taj broj pomnoži sa članovima porodica, nosilaca socijalnih primanja, onda se može precizno konstatovati da od socijale u gradu na Limu živi 4.662 stanovnika.

Od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih, u privredi u Beranama danas radi pedeset radnika u fabrici eksploziva Polieks i stotinu u Rudniku mrkog uglja. To je čitava radnička klasa u gradu na Limu i dio priče koji statistika ne može da iskaže.

Slično je ili još gore i u drugim gradovima na sjeveru. Sve je to uticalo da početkom prošle godine krene veliki talas crnogorskih građana u potragu za korom hljeba prema Njemačkoj i drugim razvijenim zapadnoevropskim državama.

Monitor je stupio u kontakt i sa jednim bračnim parom iz Petnjice koji, uprkos svemu što se sada dešava, ne razmišlja o povratku u Crnu Goru. Oni smatraju da se u međuvremenu nije ništa promijenilo što bi moglo biti motiv da počnu da razmišljaju o domovini.

„Mi znamo da domovina ne misli na nas. Shvatili smo da je domovina tamo gdje je dobro i sigurno. Sjetili su nas se sada kada se približavaju izbori, pa šalju abrove preko svojih medija da nas na povratku čeka cvijeće. Možda se neko i prevari. Mi, ako budemo mogli da ostanemo, nećemo se vraćati”, kaže čovjek koji ne želi da otkriva svoj identitet.

On priznaje da je sve do odlaska u Njemačku bio glasač vladajućih partija.

„Supruga i ja smo uvijek bili lojalni glasači DPS-a, ali od toga nijesmo nikad vidjeli koristi. Ja sam radio kod privatnika na crno, i tako smo sastavljali kraj sa krajem. Bio sam patriota sve do trenutka dok mi djeca nijesu ostala gladna, a države nije bilo da mi pomogne. Čak i da nas odmah vrate, ni ja ni supruga više nećemo izlaziti na izbore”, ogorčeno priča taj Petnjičanin.

Čitave porodice krajem 2014. godine i sve do polovine prošle godine pakovale su kofere i od socijalne bijede spas tražile u zapadnoevopskim zemljama – najviše iz Rožaja, Berana, Petnjice, Gusinja, Bijelog Polja, Pljevalja. Računica je bila jasna, kao u priči koju je Monitoru na povratku iz Njemačke ispričao bračni par iz Berana. Ako im i ne bi uspjelo da ostanu duže, za nekoliko mjeseci rada ili socijalnih primanja na zapadu oni će zaraditi mnogo više nego u Crnoj Gori za godinu ili dvije.

Valja se prisjetiti, bilo je koliko juče. Njihove potresne ispovijesti na odlasku bilježili su samo nezavisni mediji i nevladin sektor. Državni i paradržavni mediji su, baš kao i Vlada, „glasno ćutali”. Sada su upravo režimski mediji pokrenuli priču da Crna Gora spremno dočekuje azilante da se vrate u domovinu i uredno ih prebrojavaju.

Ušli smo u izbornu godinu. Centralne vlasti šalju u svijet uljepšanu, ili kako se to obično kaže, virtuelnu sliku stvarnosti. Počelo je predizborno krečenje, ali se statistika ne može uljepšati. Na sjeveru živi 40 odsto nezaposlenih i 60 odsto siromašnih u državi. Te činjenice ne može prefarbati nijedna DPS disperzija.

Tufik SOFTIĆ