Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Prelazak na dužnost u Privredni sud, pozicionirao je Jovanića na skali uticaja. Kao što je višestruko uvećao štetu koju je on, sa nove pozicije, proizvodio ovdašnjoj privredi, ali i cijelom društvu.

Njegovim odlukama nepristrasnim sudijama su oduzimani predmeti, nepodobni su premještani sa sistemski važnih funkcija, a protiv nesalomivih su pokretani discilinski postupci s naumom da se, uz pomoć Medenice i njenog Sudskog savjeta, istjeraju iz sudnice.

Jovanić je mandat u Privrednom sudu započeo pomenutom aferom KAP. Kao stečajni sudija u postupku morao je biti u toku prodaje imovine bankrotirale firme. A ona je Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu prodata uz kršenje praktično svih postojećih pravila i procedura.

Stečajni upravnik Veselin Perišić prodao je imovinu koja nije pripadala KAP-u;  Kupac godinama nije platio „kupljeno“; Država i Opština Podgorica častile su ga, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, sa nekih 2,5 miliona kvadrata građevinskog zemljišta uz oproštene komunalije, uz sumnje da je taj aranžman ugovoren ranije, mimo znanja drugih potencijalnih kupaca; Stečajni upravnik je novom vlasniku iznajmljivao radnike i iz stečajne mase plaćao fizičko obezbjeđenje (stražare) prodate imovine, a stečaj je okončan tek krajem prošlog ljeta. Povjerioci su namirili manje od 10 odsto svojih (priznatih) potraživanja a Pejović je nekoliko mjeseci kasnije zaustavio proizvodnju u svojoj fabrici.

Nabrojati sve one koji su podnijeli krivične prijave zbog (ne)postupanja stečajnog sudije i upravnika zahtijevalo bi još jedan, makar ovoliki, pasus. Ne znamo, ipak, da li su i  za slučaj KAP  Jovanić i grupa njegovih saradnika privedeni u ponedjeljak. Čekamo zvanične informacije iz SDT-a.

Jovanić, uporedo sa poslom predsjednika Privrednog suda obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Onogoštu, uz još nekoliko stotina stečajnih postupaka manje vrijednosti. Karakteristično za većinu njih  je da se radi o kompanijama koje su bile, ili su prešle, u vlasništvo nekog od ovdašnjih pobjednika tranzicije. I da su stečajni postupak u njima pratile sumnje i optužbe zbog brojnih, velikih, zloupotreba.

Veselin Pejović je, uz KAP, kupio i imovinu Boksita u stečaju ali i njihovu koncesiju za kopanje crvene rude. Opet uz brojne kontroverze.

Veselin Barović nije uspio u naumu da državno zemljište, 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže, urbanizuje i proda kao svoje vlasništvo. Iako je stečajni upravnik Žarko Ostojić (Jovanićev kum i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) u više navrata oglašavao prodaju tog zemljišta. Znajući da ono ne pripada Solani.

Dragan Brković, vlasnik HTP Boka uhapšen je prošlog ljeta zbog sumnji da je novac dobijen prodajom imovine svog preduzeća u stečaju, umjesto povjeriocima, distribuirao sebi bliskim kompanijama iz nekadašnjeg sistema Vektra (bankrotirala i promijenila vlasnika). Prethodno je, uz pomoć Blaža Jovanića, godinama blokirao  uvođenje stečaja koji su tražile banke kojima je dugovao. Bivši radnici Boke godinama su upozoravali na zloupotrebe ali Jovanić i stečajni upravnik koga je imenovao (navodno, još jedan njegov kum)  nijesu imali sluha za njih. Dok se nije umiješalo SDT.

Kao što je i Vesna Medenica ostajala slijepa na njegove propuste i, moguće, nezakonite radnje.

Udruženje za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a (njih je bilo 3.600), nezadovoljno načinom na koji je proveden stečajni postupak u njihovom preduzeću, uložilo je u novembru 2015.  Privrednom sudu zahtjev za reviziju postupka. I ako je u pitanju postupak koji bi trebalo da se rješava po ubrzanoj proceduri, njihov zahtjev čamio je, skriven, sve do jula 2020. Tek tada, nakon skoro pet godina,  proslijeđen je na postupanje Vrhovnom sudu. Sporna imovina je do data trajno izgubljena. Reakcije Medenice nije bilo.

Na krivičnu prijavu koju su protiv Jovanića državnom tužilaštvu podnijeli predstavnici Udruženja još nije bilo zvanične reakcije.

Zanimljiva je i priča sa predmetom vezanim za odluku EPCG-a da od Aca Đukanovića i italijanske A2A kupi većinski paket akcija Rudnika uglja u Pljevljima. Jovanić je taj predmet oduzeo sudiji Nataši Bošković nakon što je ona, dva puta, donosila mjeru privremene zabrane sprječavajući da se taj posao pravno okonča dok se ne razriješe kontroverze koje su ga pratile. I krivične prijave dijela manjiskih akcionara EPCG-a ostale su bez reakcije tužilaštva ali i Sudskog savjeta.

Nabrajanje bi moglo potrajati. Ipak, tek treba da saznamo za šta, konkretno, SDT sumnjiči Jovanića i njegove saradnike. Onda treba napisati optužnicu koju, opet, mora da potvrdi nadležni sud. Odnosno, neko od Jovanićevih kolega – on je i dalje sudija i predsjednik Privrednog suda. Kad sve to prođe predviđenu proceduru predmet treba dovesti do pravosnažne presude.

Iskustvo uči (suđenja za aferu Telekom, Koverta (Slavoljub Stijepović), Carine (Miomir Mugoša) da bi do okončanja tog postupka mogle proći godine. Uz mogućnost da se predmet okonča plaćanjem odštete optuženim pa pravosnažno oslobođenim (Šarić, Kalići…).

Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama vladavine Medenice, Jovanića i njima sličnih. Ako dobije priliku da se oporavi.

Zoran RADULOVIĆ