Povežite se sa nama

FOKUS

NOVINARKA PROTIV MAFIJE: Olja

Objavljeno prije

na

Istraživačka novinarka Olivera Lakić i njen portal Libertas obavještavaju  javnost o vezama državnih struktura sa organizovanim kriminalom. Ona još nije dočekala optužnicu protiv kriminalaca koji su je prije četiri godine s leđa upucali ispred ulaza zgrade, gdje stanuje. Prije toga je bila meta više fizičkih i verbalnih napada, koji nijesu do kraja rasvijetljeni

 

Da li bi i kada Specijalno državno tužilaštvo (SDT) procesuiralo bivšu predsjednicu Vrhovnog suda Vesnu Medenicu, koja se trenutno nalazi u istražnom zatvoru, ili ponovo otvorilo istražni postupak u slučaju sumnjive saradnje između pripadnika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Petra Lazovića i Ljuba Milovića, da portal Libertas nije objavio dokumenta Europol-a (evropske policije), koja ih sumnjiče za teška krivična djela? Možda bez tih informacija ne bismo ni znali da je SDT već zatvorilo slučaj policajaca-saradnika kavačkog klana.

Nakon objavljene dokumentacije Europola uslijedilo je hapšenje Vesne Medenice i još najmanje 12 osoba zbog sumnje da su bili dio organizovane kriminalne grupe. Miloš Medenica je još nedostupan tužilaštvu, navodno se u Beogradu liječi od bolesti zavisnosti.

Prema istraživanjima Libertasa, Europol je tužilaštvu i policiji u julu prošle godine dostavio dokument sa transkriptima komunikacija policijskih službenika Petra Lazovića i Ljuba Milovića sa poznatim kriminalcima Radojem Zvicerom, Veljkom Belivukom, Markom Miljkovićem i drugima. Kada je prošlog ljeta objavljeno da su Lazovići omogućili Belivuku i Miljkoviću, beogradskim kriminalcima optuženim za teške zločine, da uđu u Crnu Goru, bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić ubjeđivao nas je da je Zoran Lazović „najbolji crnogorski policajac“, dok je njegov sin samo izvršavao službene zadatke.

Specijalni tužilac Saša Čađenović u januaru je, za vrijeme Katnićevog mandata, donio odluku da u radnjama mlađeg Lazovića i Milovića nema krivičnog djela. Novoizabrani glavni specijalni državni tužilac Vladimir Novović naložio je da se predmet ponovo otvori. Milivoje Katnić je saopštio da nije Čađenović odbacio prijavu protiv Lazovića, već Specijalno državno tužilaštvo dok je on njime rukovodio. Ponovo je pojasnio kako je policijski službenik radio svoj posao.

„Čađenović je uzeo komunikaciju, fotografiju, stotine poruka. Petar Lazović je dao izjavu na 40 strana. Nakon toga su pozvane starješine da daju izjavu, izvršena je provjera podataka – da li su pokrenute mjere tajnog nadzora, angažovani svjedoci saradnici… Po onome što ja znam, Europol je izanalizirao našu odluku i prihvatio činjenicu“, kazao je Katnić za Antenu M. On tvrdi da su dokumenta Europol-a objavljena „nelegalno“, i da se time crta meta njemu i njegovoj porodici. Cilj je, kaže, „da se Crna Gora predstavi kao država koja ne može da funkcioniše kao samostalna, suverena, antifašistička država“.

Slična strahovanja nismo čuli od bivših čelnika tužilaštva, kada je riječ o napadu na istraživačku novinarku Oliveru Lakić, direktoricu i glavnu urednicu portala Libertas. Lakićeva još nije dočekala optužnicu protiv kriminalaca koji su je prije četiri godine s leđa upucali ispred ulaza zgrade, gdje stanuje. Prije toga je bila meta više fizičkih i verbalnih napada, koji nijesu do kraja rasvijetljeni. Sve zbog istraživačkog novinarstva kojim je ukazala na koruptivne i kriminalne aktivnosti moćnika u Crnoj Gori. Tada su kao napad na državu, doživljavali pritisak domaće i međunarodne javnosti da se počinioci i nalogodavci ranjavanja Lakićeve privedu pravdi.

Sead Sadiković, dugogodišnji novinar i član UO Društva profesionalnih novinara, kaže da je pritisak javnosti samo djelimično učinkovit i to tek kada je u sinergiji sa pritiskom međunarodne zajednice. Tek takav udružen pritisak natjera institucije da reaguju, ne i da riješe određeni porblem ili aferu.

„Djeluje nestvarno postaviti pitanje političke volje za obračun sa kriminalom. Osim kada politika nije u sprezi sa kriminalom. U dvije skorašnje afere koje pominjete postoje osnovi sumnje da jeste“, kaže Sadiković za Monitor. „U tom se kontekstu može tražiti i odgovor na pitanje zašto institucije nisu reagovale u vezi ova dva slučaja (Medenica i Lazović) iako su i prije objave u medijima imali informacije koje upućuju na kriminal i u bezbjednosnim i pravosudnim organima. Teško da neko može uhapsiti samog sebe, ili sopstvenog projektanta kada su institucije u pitanju.“

I aktivistkinja za ljudska prava Bojana Jokić smatra da je sumnjivo što se formiranje predmeta i istražne radnje u aferama Medenica i Lazović dešavaju tek nakon što je portal Libertas objavio informacije Europola i transkripte dekodiranih razgovora sa SKY-ja. „Otvara se pitanje da li bi se krenulo u proces procesuiranja osumnjičenih da javni pritisak nije bio toliko jak. To dodatno narušava ugled institucija koje već ne uživaju povjerenje građana“, navodi Jokić za Monitor. „Političke strukture koje nakon svake akcije policije i tužilaštva zasipaju medijski prostor i prisvajaju zasluge za sebe, još više narušavaju povjerenje institucija u očima javnosti jer se stvara percepcija, iako možda nepravedno, da se suštinske promjene nisu desile već da se samo politički pritisak na te institucije promijenio.“ Ona smatra da ćemo u narednom periodu svjedočiti ili depolitizaciji sudstva, tužilaštva i policije ili samo promjeni centara moći koje vrše uticaj na njih.

Sadiković, inače član Komisije za istrage napada na novinare i imovinu medija, ukazuje zašto mimo svih zakonskih rokova nije podignuta optužnica protiv napadača na Oliveru Lakić. „Kavčani i šverc cigareta, što se povezuje sa bezbjednosnim strukturama, posebno su aktuelni posljednjih pola godine. Te strukture treba da obezbijede dokaze da bi optužnica protiv napadača na Olju Lakić bila podignuta. Kvalitet dokaza prije desetak godina bio je takav da je optužnica pala. Bolje i sada da je ne podižu ako će opet da padne. U strukturama koje obezbjeđuju dokaze je problem. U institucijama koje ne bi da se previše odmotava klupko je ključ“.

Kao član pomenute Komisije Sadiković je registrovao da je prije par godina, uoči posjete visokog međunarodnog zvaničnika, javnosti saopšteno da optužnica protiv napadača na Oliveru Lakić samo što nije podignuta „i da se uglavnom svi detalji znaju“. Tada je, kaže, sinergija javnosti i međunarodnog faktora dovela samo do fingiranja procesa.

Umjesto optužnice i slanja napadača iza rešetaka, Lakićevoj je ovih dana pojačana policijska zaštita zbog tekstova koje je objavio Libertas. Sa mnogih međunarodnih i domaćih adresa, crnogorska vlast je kritikovana jer istrage povodom brojnih napada, a i pokušaja ubistva novinarke Lakić, nijesu dovele do napadača i nalogodavaca. Nakon devet mjeseci od ranjavanja, 19. februara 2019. godine, a samo dva dana prije dolaska tadašnjeg komesara za proširenje Evropske unije (EU) Johanesa Hana u Podgoricu, organizovana je zajednička konferencija Uprave policije (UP) i tužilaštva, kada je saopšteno da je organizator Filip Bešović, navodno, pratio ali i pucao na novinarku Lakić. Dan kasnije, Više tužilaštvo je dostavilo zahtjev za sprovođenje istrage protiv Filipa Bešovića, Marija Miloševića, Filipa Kneževića, Gorana Rakočevića, Dejana Vukašinovića, Luke Bulatovića, Mijaila Stojanovića, Marinka Rajkovića i Sanje Božović, ali ni u jednom dijelu nije eksplicitno navedeno da je baš organizator udruženja pucao na novinarku.

„Njihov motiv je, prema dokazima tužilaštva, sprečavanje novinarke da istražuje kriminalne organizacije na teritoriji Crne Gore i njihove veze sa kriminalnim grupama iz regiona“, saopštio je specijalni tužilac Saša Čađenović u decembru 2020. Ostalo je na riječima.

„Vjerujem da će doći dan kada će institucije moje države biti na mojoj i strani mojih kolega i da ćemo se zajedno boriti za bolje, bezbjednije i pravednije društvo“. To je izjavila nakon što joj je prije više od tri godine u Vašingtonu uručena Međunarodna nagrada za hrabre žene, prema izboru američkog Stejt departmenta.

Olivera Lakić ne odustaje od onog boljeg i pravednijeg društva. Uprkos svemu.

 

Uljarević: Potrebna doza opreznosti prilikom objave podataka

Daliborka Uljarević, direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO) gostujući na TV Vijesti kazala je da je u objavi doumenata Europol-a važan i ugao „neselektivnog“ objavljivanja prepiski, koje mogu kompromitovati nevine ljude koji se pominju ali i pomoći drugima da sakriju tragove. Pojasnila je da nismo imali ocjenu nadležnih organa šta je od svega nešto iza čega stoje određena krivična djela.

„Jedno je ako vi pričate o nečemu i pominjete neke ljude, a drugo je ako postoji dokaz da su ljudi čiji su nadimci korišćeni zaista bili dio te kriminalne grupe ili oni koji su pominjani da su počinili određeno krivično djelo“, pojašnjava Uljarević.

Kaže da se stiče utisak kako su u isti koš stavljeni različiti ljudi, koji u konačnici mogu biti dovedeni i u životnu opasnost. Riječ je, smatra, o ljudima koji nijesu učestvovali u tim radnjama ili koji su pokušavali neke stvari i da spriječe.

„Mislim da je potrebna pojačana doza opreznosti prilikom objavljivanja takvih dokumenata i mislim da je i tužilaštvo moglo da se oglasi na jasniji način kada je riječ o podacima koji su objavljeni. Ma koliko oni nama bili jako interesantni i ma koliko to imalo dimenziju javnog interesa, ipak je moglo biti upozorenje nekim ljudima, bilo da su direktno pomenuti ili ne, da pobjegnu, da prikriju dokaze i slično“, kaže Uljarević.

 

Na Lakićevu počeli napadi nakon priča o švercu cigareta

Olivera Lakić je česta meta napada postala nakon što je početkom 2011. godine istraživala da li se u fabrici Tara, ali i u skladištu u Donoj Gorici proizvode, skladište i odatle krijumčare lažni brendovi cigareta. Pisala je da iz tog švercerskog posla stoje ljudi iz policije i ANB-a.

Prve prijetnje stigle su početkom 2011. godine od zaposlenog u mojkovačkoj fabrici Slavka Musića, koji je, zbog ugrožavanja sigurnosti, osuđen na četiri mjeseca zatvora. Nisku zatvorsku kaznu dobio je i Ivan Bušković, koji je osuđen na devet mjeseci robije, jer je 7. marta 2012. godine ispred zgrade udario novinarku Lakić koja se kući vraćala sa posla. Naručilac tog napada nikada nije otkriven.

Tri mjeseca nakon što je novinarka ranjena u maju 2018, na mjesto direktora policije ponovo je imenovan Veselin Veljović, čijem šefu obezbjeđenja Milenku Rabrenoviću je suđeno zbog prijetnji upućenih kćerki Olivere Lakić u februaru 2011. godine, nakon serije članaka u Vijestima o nelegalnoj proizvodnji i krijumčarenju cigareta iz mojkovačke fabrike Tara. Nakon podizanja optužnice protiv Rabrenovića, Lakićeva je označila Veljovića kao nalogodavca prijetnji, što je on na sudu negirao.

Tokom postupka pred Osnovnim sudom u Podgorici utvrđeno je da su sin Rabrenovića i još dva člana njegove porodice koristili telefonski broj, koji je tokom januara i februara 2011. godine „putovao“ sa Veljovićevim vozačem, te da je ista kartica korišćena i u aparatu sa kojeg je prijećeno Lakićevoj kćerki. Sve to nije bilo sporno sutkinji Larisi Mijušković Stamatović, koja je Rabrenovića oslobodila zbog nedostatka dokaza.

Suđenje Rabrenoviću je obilježilo i neuobičajeno interesovanje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i tadašnjeg šefa kriminalističke policije u Budvi Siniše Stojkovića za taj slučaj kod nadležnih tužilaca. Tužilaštvo je odlučilo da Stojkovića krivično goni zbog krivičnog djela protivzakoniti uticaj, ali nikad nije došlo do suđenja.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVNA PREDUZEĆA: Stečaj sad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna preduzeća u Crnoj Gori, uz decenijama gomilane probleme i dodatni teret modela raspodjele vlasti po dubini ,  odnosno talas zapošljavanja zaslužnih članova partije, simpatizera i svojti, sve vidljivije pokazuju znake ozbiljne slabosti

 

Skupština akcionara Crnogorske plovidbe (100 odsto u državnom vlasništvu) prihvatila je Vladin zahtjev i potvrdila odluku o hitnoj prodaji oba broda u vlasništvu kompanije. Kotor i 21. maj promijeniće vlasnika i zastavu (a vjerovatno i imena), potvrdio je Jovan Šćekić, državni sekretar u Ministarstva pomorstva, kog je Vlada zadužila da zastupa državu na ovonedjeljnoj Skupštini akcionara kotorske kompanije.

Prethodno je ministar Filip Radulović ustvrdio da prodaja brodova nije samo logičan, nego jedini potez koji je ostao. “Zakoni su takvi da više nema pomoći  države. I zbog toga smo donijeli odluku da stavimo ta dva broda na prodaju. Ideja je da se sačuva što se sačuvati može”, kazao je ministar.

Šta se to “sačuvati može”, nije znao da kaže Vladimir Tadić, izvršni direktor Crnogorske plovidbe u kojoj je zaposleno devet lica (angažovani mornari nijesu na popisu stalno zapošljenih). “Imali smo sistem koji nije funkcionisao. Nema svrhe da se ostavi jedan brod da plovi, jer to ne bi moglo da podmiri troškove. Vidjećemo šta će Vlada kao vlasnik na kraju odlučiti, ne znamo da li će biti neko restrukturiranje”, kazao je Tadić Pobjedi. Potvrđujući da se brodovi ne prodaju zbog lošeg stanja,  već  nedostatka novca. Odnosno, lošeg upravljanja kompanijom.

“Sve tehničke neispravnosti na brodu su riješene, na osnovu toga imamo zeleno svjetlo da isplovimo, ali ne možemo zbog dugova. Zato je donijeta odluka da se stavi zaloga na brod Kotor, kao garancija da će dugovi biti izmireni. Uključili su se advokati i osiguravajuća društva”, kazao je Tadić.

Povodom odluke o prodaji brodova, nijesu se oglašavali  iz Barske plovidbe. Imali su dobar razlog. Po nalogu vlade, Barani su proljetos sa Kotoranima potpisali ugovor o poslovno tehničkoj saradnji vrijedan milion eura. Tim ugovorom je predviđeno da Barska od Crnogorske plovidbe uzme brodove u zakup, dok bi Kotorani dobijeni novac iskoristili za isplatu dugova pomorcima, dobavljačima i Prvoj banci (kredit od 400.000 eura dospio je na naplatu zbog neažurnosti Vlade, koje nije potvrdila dogovor o produženja roka za vraćanje kredita). “Na taj način Crnogorska plovidba se spašava od stečaja, niko od zaposlenih neće ostati bez posla, niti ćemo izgubiti brodove vrijedne 30 miliona eura, za koje je posljednja rata banci isplaćena u januaru”, pohvalio se sredinom maja ministar Radulović. Dva mjeseca kasnije  –  “više nema pomoći”.

Prije ovonedjeljne Skupštine akcionara Crnogorske plovidbe koja, praktično, znači upokojenje te kompanije, oglasilo se Udruženje pomorskih kapetana Crne Gore (UPKCG), zahtijevajući od premijera Milojka Spajića da hitno smijeni ministra pomorstva.  UPKCG ocjenjuje da odluke ministra Radulovića “direktno ugrožavaju brodarsku industriju, međunarodni ugled Crne Gore i bezbjednost pomorske plovidbe”. Potom se navode ključne greške i promašaji: postavljanje nestručnih kadrova na najodgovornija mjesta u sistemu, od Ministarstva do čelnih pozicija u pomorskim kompanijama; izbor nekompetentnih kompanija i osoba bez pomorskog znanja za izradu programa restrukturiranja Crnogorske plovidbe; nejasan status brodova i onoga ko upravlja njima.

Kao “vrhunac pogubne politike“ iz Udruženja potenciraju odluku o prodaji brodova, podsjećajući da su u pitanju relativno novi (izgrađeni 2012.) i nedavno otplaćeni brodovi, koji su “u narednim godinama trebalo da počnu da donose profit državi”.

Potpisnici pisma UPKCG insistiraju da je “ministar Radulović upozoren na sve posljedice, ali je ignorisao struku. Sada snosi odgovornost za gašenje Crnogorske plovidbe, koja je nekad bila simbol pomorske moći naše države (nekadašnja Jugooceanija)”, uz zaključak da je „pomorstvo stvaralo država i stručni ljudi, a sada ga gase politika i nestručnost“.

Apelu za smjenu ministra  Radulovića pridružilo se i Udruženje saobraćajnih inženjera i tehničara Crne Gore.  “Ovo je krajnji momenat da se nešto preduzme u cilju spašavanja onog što se još može spasiti”, navodi se u saopštenju koje je potpisao izvršni direktor Udruženja Nenad Babić. “Neko ko je imao priliku, a nije ništa uradio, sigurno ne bi trebao da ima više podršku Premijera, i morao bi pod hitno da bude smijenjen, te naravno da snosi odgovornost za stanje resora kojim je rukovodio. Brod Kotor je samo slika stanja saobraćajnih preduzeća, prvenstveno željeznice, naših luka i brodarskih kompanija, a takvom stanju je u mnogome doprinio ministar Radulović”.

Loše vijesti stižu i sa drugih strana.

Ono o čemu se, nezvanično, govori mjesecima pa i godinama, uskoro bi moglo dobiti i zvaničnu potvrdu: Željezara u Nikšiću neće proizvoditi čelik- još uvijek, ako će ikada više – pošto je aranžman sa “švajcarskom” kompanijom 8B Capital u vlasništvu Igora Šamisa propao. Zakupac, prema još uvijek nezvaničnim potvrdama iz EPCG i Ministarstva energetike i rudarstva, nije ispunio nedavno obećanje i uplatio makar dio duga za zakup Čeličane i Kovačnice, koji se trenutno procjenjuje na 650-700 hiljada eura. A sve po ugovoru o 50-to godišnjem zakupu koji je potpisan prije godinu dana.

“Kompanija 8B Capital je pokazala veliku upornost da upravlja pogonima u Željezari i ja svim srcem želim da makar dio te upornosti pretoče u značajan i vrijedan poslovni rezultat. I to će biti dovoljno za kvalitet i napredak Elektroprivrede i ekonomiju Crne Gore”, kazao je na potpisivanju ugovora o zakupu tadašnji ministar energetike Saša Mujović. “Ispunjen sam zadovoljstvom i ponosom što  jedan veliki trud ostaje iza nas, ispunjen nadom da će ovaj ugovor donijeti dobro. Međutim, imam i određenu dozu opreza jer su prethodne privatizacije ovog kolektiva bile ne toliko uspješne, makar ne u onoj mjeri u kojoj smo mi priželjkivali”.

Milutin Đukanović, predsjednik Odbora direktora EPCG koja je u njegovom mandatu postala vlasnik Željezare (20 miliona eura + trošak nezarađenih plata) mudro ćuti. Kao da nije bio jedan od glavnih promotera i protagonista tog posla. Ima “njegova” EPCG dovoljno problema i pored kupovine Željezare i, već višegodišnje, isplate zarada tada zatečenim i novozapošljenim radnicima. Od ekstremnog pada profita u matičnoj EPCG, pored toga što se dio troškova zarada knjiži kao investicije, očiglednog finasiranja političkih obećanja njegove NSD  resursima EPCG (nepotrebno zapošljavanje, neracionalne subvencije i sponzorstva), do sve glasnijih upozorenja na nesvrsishodnost postojanja i nezakonito poslovanje ćerke firme EPCG –Solar gradnja.

Državna revizorska institucija (DRI) dala je negativno mišljenje na finansijski izvještaj i pravilnost poslovanja Solar gradnje za 2024. godinu. Prethodno je sprovedena revizija kojom su utvrđena “materijalna i prožimajuća pogrešna prikazivanja i odstupanja od zakonskih i podzakonskih propisa”. Zbog toga su, kako su saopštili iz DRI, Izvještaj o reviziji dostavili Odboru direktora Solar gradnje, Elektroprivredi CG kao osnivaču, Ministarstvu finansija, Odboru za ekonomiju, finansije i budžet Skupštine Crne Gore i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT).

Ako smo pažljivo pratili, reakcija na taj postupak  stigla je, za sada, samo iz VDT. Saopštili su da im materijal iz DRI  još nije stigao.

Uskoro bi se, na istoj adresi (VDT), mogao naći još jedan državni projekat prvog reda: ugovor o koncesiji za aerodrome u Podgorici i Tivtu. Taj posao nije završen ni šestu godinu, ali su se svim onim što je novoformirana Tenderska komisija postigla od proljetos, ispunili uslovi da se započeto produži. Nakon Ministarstva saobraćaja i Vlade, pred sudovima. Domaćim i međunarodnim.

Potencijalne žalbe najavili su, za sada, dva od tri ponuđača zainteresovana za koncesiju. Istovremeno, putnici iz Crne Gore putuju preko Tirane i Beograda, a ovdašnja turistička privreda trpi zbog nemogućnosti gostiju da dođu u Crnu Goru.  A država  zbog manjka prihoda.

Kad smo kod turizma, nedavno je proslavljen mali ali izuzetno neslavan jubilej. Grad hotel Sveti Stefan, jedan od turističkih simbola nekadašnje SFR Jugoslavije pa i cijelog Mediterana,  ostao je zatvoren petu sezonu. Pokazale su se preuranjene optimističke najave iz aprila da će elitni hotel biti otvoren ovog ljeta. Upućeni su  (portal investitor.me) čitaocima ponudili i detalje sporazuma koji je čekao “samo” da ga parafiraju u Vladi. Dogovor, pisali su, postignut uz posredovanje Novaka Đokovića i mogućnost da se on uključi u taj posao, predviđao je da: Vila Miločer, Aman SPA i restoran Olive budu otvoreni najkasnije 45 dana od potpisivanja sporazuma; Plaže Sveti Stefan Istok, Zapad i Kraljeva plaža budu otvorene do 75 dana, a ostrvo Sveti Stefan najkasnije 105 dana od potpisivanja ugovora. Istovremeno, zamrznula bi se arbitraža u Londonu. Za početak, na šest mjeseci.

Od svega navedenog ostala je – arbitraža. I mogućnost da Crna Gora pretrpi i znatnu finansijsku štetu, bude li proglašena odgovornom za nepoštovanje ugovora o zakupu Svetog Stefana.

Umjesto priče o tome trebaju li elitni (državni) hoteli na primorju da budu otvoreni pet, osam ili 12 mjeseci godišnje, mi tražimo krivca za zapuštene plaže bez zakupaca. Dok se Morsko dobro i lokalne samouprave spore oko preuzimanja odgovornosti i nadležnosti za (ne)učinjeno. Što goda da se utvrdi – strani posjetioci teško da će imati razumijevanja za domaće šlamperaje. Bilo da je njihova posljedica  nemar, neznanje ili, a ni to ne treba isključiti, loša namjera prema Crnoj Gori i njenim resursima.

Da li bi odgovorna i verzirana vlast tek tako prešla preko spoznaje da nekadašnji ponos crnogorske poljoprivrede, Plantaže AD, preživljavaju prodajući zemljište i preprodajući tuđa vina!? Ili da u zemlji koja je najvećim dijelom pod šumama, nemamo primjenjljiv zakon o šumarstvu. Dok uvozimo drvene gajbe za pakovanje voća…

Državna preduzeća u Crnoj Gori, uz decenijama gomilane probleme i  dodatni teret modela raspodjele vlasti po dubini, odnosno  talas zapošljavanja zaslužnih članova partije, simpatizera i svojti, sve vidljivije pokazuju znake ozbiljne slabosti. Negdje se stanje može popraviti, negdje ne . Kratkoročnim poslovnim potezima (prodaja brodova, zemljišta, davanje u koncesiju) pokušava se stvoriti lažna slika uspjeha. Dok neko od povjerilaca ne podnese zahtjev za uvođenje stečaja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

RASHODOVANJE TRINAESTOG JULA: Kuća raskućnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako se uzmu u obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se po njima ubuduće mjerimo, 13. jul postaće antipod samom sebi. Još je teže stanje  nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj  antifašizam  koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane

U susret Trinaestom julu slavilo se mnogo štošta, a najmanje antifašizam i antifašističko nasleđe. Ono se uglavnom krečilo. Sedmicu uoči Dana ustanka obilježila je dodjela Trinaestojulske nagrade, koja je možda bolje od ičega ogolila vrijednosti vlasti moderne Crne Gore.  Što bi rekao predsjednik parlamenta Andrija Mandić na dodjeli nagrada u Vili Gorica: „Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade, simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku“. Lelek.

Ako se uzmu o obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se ubuduće mjerimo po njima, 13. jul može postati antipod samom sebi. Nagradu su ove godine, po volji Žirija, odnosno parlamentarne većine koja ga je birala u parlamentu, dobili pjesnik Bećir Vuković i grafičar  Veljo Stanišić. Nagradu je dobio i muzičar Miloš Karadaglić, ali je odbio da je primi „u ovim okolnostima“. Žiri su činili predsjednik Nikola D. Rakočević i članovi Želidrag Nikčević, David Kalaj, Radoslav Stanišić, Miodrag Živković, Danilo Marunović i Dragan Koprivica.

Vuković je javnosti,  više nego po poeziji, poznat po negiranju crnogorske nacije. „Smatramo da je ova odluka nagrada onima koji otvoreno negiraju postojanje crnogorske nacije i identiteta”, navodi se u peticiji pokrenutoj za oduzimanje nagrade Vukoviću.  Društvene mreže  i mediji preplavljeni su njegovim izjavama na tu temu, od kojih je najčuvenija ona u kojoj kaže da su crnogorsku naciju izmislili Milovan Đilas i Kominterna, a Crnu Goru naziva nesrećnicom koju treba cimnuti za mrtve nogare.

„Kad je Crna Gora kažnjena istorijskom ironijom? Onda kad je Kominterna krenula da izmišlja nacije. Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”, pisao je svojevremeno. Tu je i Vukovićev poetski uzlet: „Četnici su gospoda, bili i ostali“.

Osim što je ovjenčan ovogodišnjom Trinaestojulskom nagradom, Vuković je 2021. izabran i za predsjednika Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Na to su ga mjesto preporučili glasovi bivšeg DF, a od sedam članova Administrativnog odbora, šest je glasalo za tu odluku.  Protiv je bila samo Kenana Strujić-Harbić. Godinu ranije predložen je za člana žirija, a iz DPS-a su  podršku tom predlogu obrazlagali  kao pokušaj „zdravog dijaloga“  unutar parlamenta. Danas, kažu iz te partije, Vuković zaslužuje prezir.

Za razliku od Vukovićevih mrziteljskih izjava, podatak o tome da li je i gdje je objavio knjigu za koju je ove godine nagrađen,  nije lako pronaći. Radi se o  zbirci poezije Kuće beskućnika.  Da knjiga postoji, što je dobar dio javnosti problematizovao, Vuković se potrudio da dokaže na dodjeli u Vili Gorica, podižući jedan primjerak u zrak. Prethodno su  mediji objavili da zbirka nije registrovana u skladu sa propisima.  Vijesti su objavile da do petka, 4. jula, knjiga nije bila katalogizovana u COBISS.CG. Pretragom COBISS.CG mogla se pronaći samo knjiga istoimenog naziva Benamina Isovića iz 1969. Vuković nije očito bio ni mnogo originalan. Vijesti su objavile i da je istog dana ustanovljeno da je zapis u sistemu COBISS.SR izmijenjen, koristeći prethodno formiran zapis od 2. aprila 2025. Vukovićeva knjiga je tada registrovana kao „u štampi“, uz napomenu da nijedna biblioteka u sistemu COBISS.SR ne posjeduje njen primjerak.

“Moja knjiga je registrovana u Srbiji, ovo je antisrpska histerija” ,uzvratio je Vuković. Dal je antisrpska histerija zaposjela i Srbiju, tek je i  Narodna biblioteka Srbije potvrdila da ne posjeduje primjerak Vukovićeve knjige.

Dok Vuković dobija svu javnu pažnju, drugi ovogodišnji laureat, grafičar Veljo Stanišić, bio je van fokusa.  Pažnju javnosti izazvalo je tek njegovo televizijsko gostovanje  gdje je Karadaglićevo  odbijanje da primi nagradu, okvalifikovao kao  „ciganisanje“. Reagovale su civilne organizacije i ombudsman, ocjenjujući da je Stanišićeva izjava govor mržnje i diskriminatorska. Stanišić se potom izvinio i zatražio oproštaj od braće Roma. „Da bismo razumjeli na šta mislim, molim da se romske organizacije raspitaju kod nikšićke braće, ko je i kakav Vojo Stanišić“, kazao je.  Kao biva, njemu je ova izjava koja odiše duboko utkanimm predrasudama, tek uzrečica. Inače je dobar komšija.

Stanišić je u emisiji izjavio i da Karadaglić nije dostojan Trinaestojulske nagrade. O Karadagliću se svakako  ne mora raspitivati u Nikšiću, obzirom da ima međunarodnu muzičku karijeru i reputaciju. Mnogi izražavaju poštovanje prema njegovom odbijanju nagrade. No neki podsjećaju da je javno podržao Đukanovića u političkoj kampanji 2018, odnosno bio njen dio.

Stanišić  je Karadaglićevo odbijanje Trinaestojulske nagrade, objasnio je naknadno,  doživio kao  uvredu i ambiciju da ponizi njegov narod i njega. „Kao što to prikriveno ili otvoreno sprovodi jedan određeni broj nevladinih organizacija i političkih partija. Mi smo crni, a oni su bijeli, mi smo traktordrajversi, a oni građani. Da li smo mi koji ne pripadamo javnoj sceni, u njenoj vještačkoj performativnosti, uopšte priznati kao jednaki njima? Mora li se to nazvati aparthejd?”, zapitao se Stanišić. Kandidujući se tako da dobije još jednu nagradu za redefinisanje pojma „aparthejd“. Po Stanišiću kritika onih koji veličaju krvave ideologije i ratne zločince zove se aparthejd.

Karadaglić je u obraćanju u kom kaže da ne može da primi nagradu kazao da je neizmjerno zahvalan na odluci da bude predložen i izabran za dobitnika najvećeg crnogorskog priznanja – Trinaestojulske nagrade.

„Tu odluku doživljavam ne samo kao priznanje za dosadašnji rad, već još više kao obavezu za buduće vrijeme. Moja namjera je bila da sav novčani iznos nagrade usmjerim u Fondaciju koju sam osnovao radi pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore. Nažalost, u okolnostima na koje nijesam mogao uticati, ja ovo izuzetno priznanje ne mogu primiti i nadam se da će ukupna crnogorska javnost imati razumijevanje za ovaj moj čin”, naveo je.

Fondaciju koju je Karadaglić osnovao i u koju je htio da donira novac od nagrade, javno je 2022, trošeći posljednje dane mandata predsjednika Crne Gore, podržao Milo Đukanović. Nakon sastanka sa Karadaglićem, Đukanović je tada poručio da će ta fondacija  biti most između Crne Gore i svijeta. Nesporno je Karadaglićevo pravo na politički stav. Ali ne treba prećutati: međunarodno ugledni muzičar nije se  nikada osvrnuo na ulogu Đukanovićevog režima u krvavim devedesetim kada je istorija takođe prekrajana, proganjani svjedoci ratnih zločina i mirovni aktivisti, a predmeti ratnih zločina duboko skrivani u tužilačkim fiokama, kako bi se odgovornost  vlasti zaboravila.

U javnosti i na društvenim mrežama brojni su glasovi da se Vukoviću oduzme nagrada. Trinaestojulska je ove godine svakako  oduzeta od sebe same i antifašizma koji treba  da simbolizuje. Na  dodjeli, posebno mjesto zauzeo je, u tom duhu, mitropolit Joanikije. Svaki govornik na svečanosti, od predsjednika parlamenta kao domaćina proslave, do laureata,  govor bi započinjao obraćanjem mitropolitu, te sveštenstvu koje je takođe bilo prisutno na zabavi.  Mitropolit je svojim nedavnim izjavama o ratnom zločincu Pavlu Đurišiću kao „heroju nepobjedivog karaktera“ otvorio novu sezonu veličanja četničkog pokreta kod kuće, te njihovog predstavljanja kao antifašista. Antifašisti se prevrću u grobovima. Nastavile su i druge kolege iz MPC. Domaćin dodjele Trinaestojulske nagrade, Mandić to je nedavno definisao slobodom govora. Ostatak vlasti i dalje ćuti.

Trinaestojulsko slavlje, povodom dodjele nagrade u Vili Gorica bilo je u stvari tek nastavak  politike koja pokušava izjednačiti fašiste i antifašiste, kroz brižljivo odabrane riječi govornika, raznorazne ansamble i njihove igre, te odabir zvanica. Na proslavi su osim sveštenstva, mahom bili prisutni predstavnici Mandićevog dijela parlamentarne većine. Dobar dio vlasti nije bio na proslavi, niti su se uključivali u polemike oko dodjele nagrade.

Znakovito: na tri decenije od genocida u Srebrenici, koji se desio 11. Jula 1995. godine, u žiriju koji je dodijelio Trinaestojulsku nagradu bio je i  savjetnik predsjednika parlamenta, Želidrag Nikčević, član žirija koji je 1993. godine dodijelio nagradu Risto Ratković Radovanu Karadžiću.

Na proslavi nije bilo ni opozicije, ali je jedan dio opozicionih poslanika bio među protestantima  ispred Vila Gorica. Mediji su objavili da je protestovalo više stotina građana. Policija ih je spriječila da dođu do vile upotrebom biber spreja, dok je  interventna jedinica  upotrijebila i silu.

Policija nije dozvolila Danilu Marunoviću, članu Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, da prođe ka Vili Gorica zbog toga što je, kako su naveli, pozvao građane da probiju kordon.

Marunović je, navodno zbog svoje kolumne, nedavno priveden na informativni razgovor BIA dok je boravio u Beogradu,  gdje je gostovala njegove pozorišna predstava Gospoda Glembajevi. „Ne može se završiti na ovome“, poručio je na protestu ispre Vile Gorica.

Marunović je u javnosti prepoznat kao blizak bivšem režimu. „Bemax je posljednja linija odbrane Crne Gore“, pisao je svojevremeno u jednoj od svojih kolumni.  Đukanovića je poređivao sa  kraljom Nikolom. Proglašavao ga  simbolom, svetionikom u mraku…

Još je teže stanje  nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj  antifašizam  koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane.  Zato, nemamo se mnogo čime pohvaliti. Na djelu je raskućivanje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg DF smeta aktuelni šef policije i njegov izvještaj o radu. Od toga da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja bratanića predsjednika parlamenta, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se, ipak,  da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora –  pokušaj da se nad tim sektorom preuzme i učvrsti politička  kontrola

 

 

Visoki tonovi i škakljive teme otvorene na sjednici Odbora za bezbjednost održanoj prethodne sedmice  zaglušili su  zidovi  gluve sobe parlamenta.  Čija je uloga upravo da službene tajne to i ostanu.  Poneki detalj sa sjednice, ipak, je isplivao u javnost.

Objavljeno je da  poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović   nije glasao, odnosno da je bio suzdržan u odnosu na  izvještaj o radu policije koji je na sjednici predstavio vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović.  Radi se o posebnom Izvještaju o rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije za period od 1.12.2024. godine do 27.05.2025. godine.

Djelovi tog izvještaja već su objavljeni u javnosti. U dokumentu se navode rezultati policije kada su u pitanju pranje novca, podaci o stopostotnom uspjehu  u tom periodu u rasvjetljavanju djela protiv tjela i života, statistika o prijavama protiv organizovanih kriminalnih grupa i bezbjednosno interesantnih lica, te hapšenjima zbog šverca cigareta u nekoliko velikih akcija. U policijskom vrhu tvrde da je to jedan od  najboljih izvještaja do sada.

Vučurović je na sjednici problematizovao to što  policija nije riješila blokade puteva širom Crne Gore, zbog čega će navodno patiti turistička sezona.

Prema riječima Monitorovih sagovornika, visokopozicioniranih u bezbjednosnom sektoru, to ne može  biti zvanični, odnosno legitiman razlog za uzdržanost. Oni ukazuju da se izvještaj odnosi isključivo na rezultate u oblasti borbe protiv kriminala i korupcije, te da pitanje blokada puteva ni ne može biti tretirano tim dokumentom.

Šćepanović je na sjednici navodno burno reagovao, saopštivši da neće biti beskičmenjak, da neće dozvoliti da policija bude zloupotrebljena u političke svrhe, i da s njom rukovode ljudi bez kičme. Navodno je kazao poslanicima da je njihov problem to što bi na čelu policije “htjeli da vidite čovjeka koji će raditi kako vama odgovara”.

Po zakonu, parlament može da ne usvoji izvještaj o radu policije i da nakon toga predloži ministru policiije razrješenje direktora UP. To  u ovom slučaju gotovo nije opcija, jer je Šćepanović nedavno reizabran uz svesrdnu podršku ministra policije Danila Šaranovića iz Demokrata. Zato se reakcija poslanika Vučurovića vidi ne samo kao  poruka dijela vlasti ( bivši DF)  da im novi šef policije nije po mjeri i da na tom mjestu žele nekog svog,  već i kao  političko trvenje  između Demokrata Alekse Bečića, koje kontrolišu bezbjednosni sektor i političke grupacije oko predsjednika parlamenta Andrije Mandića.  Mediji su nešto ranije, u susret ponovom izboru Šćepanovića,  izvještavali i da oko Šćepanovića i dalje tinja spor na relaciji PES – Demokrate, te da su Demokrate Šćepanovićev reizbor uslovile glasanjem za sporazume sa Ujedinjenim arapskim emiratima u parlamentu.

Vlada je  16. juna ove godine, bez održavanja sjednice i, kako se navodi u vladinom dokumentu „uz pribavljenu  saglasnost većine članova“, donijela rješenje  kojim je Šćepanović opet određen za vršioca dužnosti Uprave policije, na narednih šest mjeseci. Za tu poziciju, opet ga je predložio ministar policije Danilo Šaranović, koji za Šćepanovića i njegove rezultate ima samo riječi hvale.  U predlogu za produženje Šćepanovićevog mandata, Šaranović između ostalog navodi da su rezultati aktuelnog šefa UP „ bez presedana u savremenom radu Uprave policije”.

Šćepanović je bio Šaranovićev kandidat, na kome je insistirao nakon što je tu poziciju napustio  bivši direktor policije Zoran Brđanin.  Zbog Šćepanovića on je  ušao u svojevremeni sukob sa Spajićevim PES-om oko kontrole bezbjednosnog sektora, tokom prethodnog izbora novog šefa policije.

Nije prvi put da nove vlasti nakon avgusta 2020., upravo preko izvještaja o radu policije, mimo zakona, disciplinuju vrh policije, odnosno pokušavaju uspostaviti i učvrstiti kontrolu  nad bezbjednosnim sektorom. Izvještaji o radu policije bili su povod za smjenu Brđanina, koji je za direktora Uprave policije izabran u avgustu 2021, u mandatu vlade Zdravka Krivokapića.  Brđanina  je više naknadnih vlada smjenjivalo  a sud vraćao na poziciju šefa policije.  Na kraju je na sopstveni zahtjev krajem prošle godine napustio to radno mjesto.

Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu svojevremeno je dao negativno mišljenje na dva Brđaninova izvještaja o radu UP. Izvještaji su razmatrani nakon zakonskog roka, zakašnjelo, iako se po mišljenju suda smatra da su  izvještaji koje Odbor nije razmatrao na vrijeme, u stvari usvojeni. To nije omelo parlamentarnu većinu.  I ti izvještaji su u jednom periodu od strane vlasti predstavljani kao „istorijski“, po rezultatima.

Ministar  Šaranović, čijeg je kandidata za šefa UP sada uzeo na zub dio parlamentarne većine na čelu sa Mandićem, tada je izjavio da će tražiti razrješenje Brđanina ukoliko parlament ne usvoji njegove izvještaje. Ignorišoći uputstvo suda da se izvještaji u stvari već smatraju usvojenim.

Brđanin je tada odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, saopštivši da se  neblagovremenim razmatranjem izvještaja samo  „fingirala“ njegova zakonita smjena.  On je više puta u javnosti govorio o tome da ni nova vlast, nakon pada DPS-a, na toj poziciji ne želi profesionalca, već nekog kog može da kontroliše.

Lideri bivšeg DF su tražili smjenu Šćepanovića ali i kompletnog bezbjednosnog sektora, nakon klanovskog ubistva na Cetinju u septembru prošle godine. Njihova suzdržanost bila je očigledna i tokom produženja Šćepanovićevog  mandata  u junu ove godine. Ministri iz Nove srpske demokratije (NSD) glasali su za Šćepanovića  tek nakon zaključenja glasanja, dok iz Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića nijesu uopšte.

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg Demokratskog fronta smeta novi šef policije. Govori se i o tome da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja Mandićevog bratanića Danila Mandića, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio.   Čini se  da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora, i sada, kao i ranije –  pokušaj da se nad tim sektorom preuzme politička  kontrola.

Šćepanović je navodno na sjednici Odbora za bezbjednost u petak u gluvoj sobi parlamenta saopštio da “neki političari oko njega očekuju da procesuira Bemax, a da ih istovremeno pusti da prave Bemax2”.  Šćepanović  za Monitor nije želio da komentariše dešavanja u gluvoj sobi, pa ni šta je mislio pod tim Bemax 2.  Ni drugi sagovornici koje je Monitor kontaktirao u vrhu policije nijesu željeli da odgovore ili nijesu imali odgovor na pitanje šta je Bemax2, odnosno šta je pod tim Šćepanović konkretno mislio.

Kako su nezvanično objavile Vijesti, pozivajući se na izvore iz vrha Vlade, a u kontekstu Šćepanovićevog pominjanja Bemax-a 2, neki poslovno kriminalni krugovi iz Srbije, bliski Aleksandru Vučiću, već su se infiltrirali na crnogorsko primorje, gdje navodno pokušavaju da operu velike količina novca.

“Mislim da je Šćepanović Bemax 2 pomenuo u kontekstu planova   za sve poslove koje je pokrivao Bemax, a za šta trenutno postoji otvoren prostor”, kazao je za Monitor  sagovornik  iz vrha bezbjednosnog sektora.

Bemax je crnogorska moćna građevinska kompanija, koja se tokom prethodnog režima povezivala sa vrhom vlasti, u kontekstu ne samo unosnih građevinskih poslova, već i šverca. Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa vlasništvom Bemaxa, uhapšen je u februaru prošle godine po nalogu SDT, kao dio kriminalne grupe koja se tereti za međunarodno krijumčarenje cigareta.

Predstavljajući se kao beskompromisni borci protiv organizovanog kriminala i korupcije,  funkcioneri grupacije bivšeg Demokratskog fronta već neko vrijeme izražavaju nezadovoljstvo navodnom neažurnošću istražnih organa kada su u pitanju kriminal i visoka korupcija. Dok istovremeno osporavaju sve akcije policije i tužilaštva koje se povezuju sa njihovim članovima ili njima bliskim osobama, od hapšenja bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, do slučaja Mandićevog bratanića.

Ove sedmice poslanik Vučurović ponovio je za portal Borba, koji se vezuje za bivši DF, prethodno izraženo nezadovoljstvo Milana Kneževića navodnim nereagovanjem tužilaštva kada su u pitanju svjedočenja pred parlamentarnim  Anketnim odborom o slučaju crnih trojki, koji je inicirao bivši DF, ali i drugim nerasvijetljenim aferama iz doba DPS.

„Pored svega što smo tamo čuli, tužilaštvo i dalje ćuti, što je zaista čudno i krajnje sumnjivo. Vidjećemo do kada će se to nastaviti i na osnovu njihovog ponašanja zauzećemo vrlo jasan stav,” kazao je Vučurović.  Nakon što je pred Anketnim odborom o slučaju crne trojke svjedočio bivši visokopozicionirani policijski funkcioner Milan Paunović, tužilaštvo je saopštilo da je slučaj zastareo.  Dio stručne javnosti kritike bivšeg DF na račun navodne neažurnosti tužilaštva oko svjedočenja pred Anketnim odborom vidi kao neprimjereni pritisak na pravosuđe.

Anketni odbor dobro dođe za političku reklamu. Praksa je i dalje depeesovska – stavi institucije pod svoju kontrolu, da služe našima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo