Povežite se sa nama

DRUŠTVO

PRESTROJAVANJA NA CRNOGORSKOJ POLITIČKOJ SCENI: Milovi Srbi

Objavljeno prije

na

Na konkurs za podobnog Srbina, koji je raspisao premijer Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista, uz podršku partnerske vlasti u Srbiji, u početku nije bilo pozitivnih reakcija. Potom je Đukanović više puta reprizirao poziv, na koncu poručivši kako se uopšte nije šalio. Nije, nakon toga, mnogo čekao: javili su se iz Narodne stranke. Bez obzira na političku minornost partije – imajući u vidu njen vanparlamentarni status, na izborima 2009. godine nijesu prešli cenzus – dobrodošli su. U skladu sa tradicijom.

Prvi čovjek NS Predrag Popović ponudio se, velikodušno: sa svojim saborcima spreman je da razgovara sa Demokratskom partijom socijalista o zajedničkom nastupu na lokalnim izborima u Crnoj Gori. Kaže – od kada je SDP zbačena sa vlasti u Podgorici, njihovom zaslugom, promijenjena je politička atmosfera u Glavnom gradu – odnos države prema srpskom pitanju, prije svega crkvi. Onda je uslijedila poenta: osim u Podgorici spremni su da razgovaraju sa DPS-om na svim nivoima. Priznao je: ,,Nama više odgovara DPS, jer je on javno proklamovao svoje ciljeve koji se, konačno, poslije toliko godina poklapaju u dobrom dijelu sa politikom koju mi vodimo.” Srodne političke duše.

Klima prestanka svojevrsnog hladnog rata Srba i Crnogoraca u ovom trenutku, kako je kazao, može se postići razgovorima sa DPS-om, ,,cijeneći njihovu političku snagu i ništa manje želju da se ti problemi počnu rješavati”. (Za one koji ne znaju: DPS je partija koja je na vlasti u Crnoj Gori četvrt vijeka, pa tim najodgovornija za sve hladne i druge ratove na ovom prostoru). Pošto su pružili ruku Đukanoviću, te konstatovali da je to jedini način da se počnu rješavati narečena pitanja, pojasnili su, za istoriju: ,,Sve ostalo je politička kalkulacija sračunata na odbranu ličnih i stranačkih privilegija i ništa drugo.”

Stara ljubav toliko je zavarničila da je Popović počeo da oponaša Đukanovića. Oni, kazao je, koji su dobili mandat od građana misle da to rješavaju tako što će stalno biti u opoziciji. ,,Srbi nisu smjeli da dozvole sebi da ih neko gurne u geto. Jako loše je što Srbe doživljavaju kao opoziciju državi Crnoj Gori, a ne vlasti.”

Nije se stalo na oponašanju. Narodnjaci su ponudili da u saradnji sa DPS-om riješe problem nelagalne deponije opasnog otpada na Vasovim vodama. Iz MZ Beranselo i Ekološkog pokreta Ozon inicijativa je okarakterisana kao veoma providan pokušaj manipulacije javnosti i dobijanja jeftinih političkih poena pred lokalne izbore u Beranama.

Ipak, istupi Popovića nijesu incident. Naprotiv: pomenuti trenuci odziva zovu vlasti, tek su posljednji gestovi u logičnom nizu, krajnja epizoda dugogodišnjeg djelovanja te partije.

Nešto ranije, koncem decembra prošle godine, predsjednik Izvršnog odbora Narodne stranke Slaviša Guberinić, koji od 2011. u Podgorici na vlasti održava Miomira Mugošu, pripremao je teren za ono što se danas dešava. Tada je rekao da srpski narod mora konačno da odluči: ,,Ili će biti topovsko meso u ratu dvije zavađene strane ili će se okrenuti svojim nacionalnim interesima i početi da rješava svoje probleme.” Odlučili su se, izgleda, za interese.

Teren je pripremao i nekadašnji lider Narodne stranke, advokat Dragan Šoć, koji je već imao iskustva u saradnji sa DPS-om. U vrijeme koalicije Da živimo bolje, koju su činili DPS, SDP i NS, zauzimao je poziciju ministra pravde. Tada narodnjacima nije smetao SDP. Šoć ima iskustvo i sa Mugošom: jedno vrijeme je sa njim bio na čelu Koordinacionog tima, koji je upravljao Podgoricom.

Šoć sada popločava put za ponovnu saradnju sa bivšim koalicionim partnerima, DPS-om: ,,Nije bitno ko bi vodio vladu, ona u ovom momentu ne može da se zamisli bez DPS-a, što god mislili mi o tome, oni bi mogli konačno da stave tačku na podjele između Srba i Crnogoraca”. Da podsjetimo: DPS je partija najodgovornija, recimo, za aferu Snimak.

Još jedan narodnjak, Predrag Drecun, lijepo se snalazio u Đukanovićevom društvu. Kad je Narodna stranka ušla u pomenutu koaliciju Da živimo bolje Drecun postaje potpredsjednik Vlade zadužen za privatizaciju. Potom je u Savjetu za privatizaciju, na čijem je čelu bio tadašnji premijer Filip Vujanović, Drecun postao – ministar rada i socijalnog staranja.

Sredinom dvijehiljaditih Drecun se hvalio: ,,Imao sam jakih verbalnih napada na predsjednika Mila Đukanovića, ali kad god bismo se sastali poslije toga, pružili bismo ruku jedan drugome. Za Novu godinu ili Božić, u skladu sa tradicijom, izljubili bismo se”. Narodnjačka tradicija je čudo.

Nakon političke karijere, u društvu ljudi iz DPS-a, dobro mu je krenulo. Iako je, polovinom devedesetih, za vrijeme koalicije Narodna sloga često vikao ,,Vratite pare”, koncem 2009. završio je u blizini para braće Đukanović. Te godine postao je glavni izvršni direktor Prve banke, čiji je većinski vlasnik rođeni brat premijera Aco Đukanović.

Poslije toga, sredinom 2012. godine, prelazi na poziciju izvršnog direktora First fajnenšl banke, u vlasništvu grčkog brodovlasnika Viktora Restisa, čija je firma Adrijatik propertiz i zakupac Miločera, Svetog Stefana i Kraljičine plaže. Krajem prošle godine Restis, kojeg u Grčkoj sumnjiče za pranje novca, prodaje akcije banke za pola miliona eura. Osam odsto akcija kupio je Drecun.

Jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Narodne stranke Novak Kilibarda jednom je, ispostaviće se valjano, procijenio karakter svog bliskog saradnika Drecuna: „Nije imao ništa protiv da se nađe tamo gdje su pare”.

Izvor Monitora, član OO NS Kotor i bivši visoki funkcioner stranke, koji je insistirao na anonimnosti, tvrdi da je sadašnje zbližavanje NS-a i Predraga Popovića sa DPS-om počelo mnogo ranije, u godinama nakon crnogorskog referenduma. „Sjednice GO, Predsjedništva, opštinskih odbora bile su sve rjeđe, a sve češće se pričalo da se mi diskretno guramo u ruke DPS-a i da sadašnji lider narodnjaka radi sve da tako i bude.”

Iako Popović tvrdi da „se u NS nijesu obradovali pozivu u vlast zbog nekakvih lukrativnih razloga, političkog interesa i tako dalje”, bivši funkcioner NS-a tvrdi da se njemu i družini sada žuri u zagrljaj sa DPS-om jer je to, kako kaže, jedini način da politički opstanu. „Maska je teza da oni to rade zbog interesa Srba u Crnoj Gori. Pričaju o ugroženosti Srba, o getoizaciji nas kao naroda, a tu nema nikakve istine. Danas u Crnoj Gori nije problem ko je koje nacije, već svi živimo na ivici egzistencije, ne brojimo se više po zastavama i grbovima, nego nam je bitno da prehranimo porodice.”

Sagovornik Monitora smatra da će DPS prihvatiti narodnjake i iskoristiti ih. „Kako bi fingirala neku demokratičnost, kako bi nekome ‘dokazali’ da oni vode računa o svakom narodu, kako je mjesto predstavnika srpskog naroda popunjeno, a u suštini će im dati mrvice sa kojima će biti zadovoljni, jer im je lični interes iznad svega.”

Na tvrdnje iz Narodne stranke da ni po koju cijenu ne žele sa SDP-om Ranka Krivokapića, te da im je za razliku od njih DPS prihvatljiv, naš izvor odgovara da oni žele „umjesto SDP-a”: „Njihov cilj je da SDP izbace iz vlasti. Cilj je da zauzmu mjesto SDP-a u vladi.” To se poklapa sa tvrdnjama upućenih da Đukanovićev poziv Srbima ima samo jedan, makijavelistički cilj: disciplinovanje manjeg koalicionog partnera – SDP-a.

Odnos prema Krivokapićevoj partiji narodnjacima je postao alibi i za odnos prema opoziciji: „Oni su sada (NOVA – prim. a.) aktivni sudionici političke scene Crne Gore, oni su u parlamentu. Oni ne žele da sarađuju sa DPS-om, ali u isto vrijeme sarađuju sa SDP-om, to im ne smeta. I imaju tvrdi dil sa SDP-om na svim nivoima, samo što ne smiju da to javno kažu, jer znaju kako će Srbi da reaguju”.

Poslanik Nove Goran Danilović za Monitor povodom takvih izjava kaže da je tačno da Nova „hoće da smijeni Mila, te da Milo ima želju da smijeni nas. Samo Narodna stranka tu nema šta da traži: njih je smijenio crnogorsko-srpski narod, pošto je to za njih isto.”

Na koncu, sve navedene istupe narodnjaka, ali i samoga sebe, najbolje je definisao osnivač partije Kilibarda, objašnjavajući nastanak partije: ,,Nakon AB revolucije jednoga dana dobijem poruku posredstvom jednog novinara da bi bilo dobro da organizujem stranku, jer nastupa višepartijski sistem. I ja organizujem Narodnu stranku. Dakle, po preporuci koja je stigla iz vlasti koja je htjela da ima neku navodno opozicionu partiju… Neki ove činjenice predočavaju tako kao da je Udba osnovala Narodnu stranku. Jeste i Udba sigurno učestvovala, ali po nalogu tadašnje vlasti.”

Kako tada, tako danas: kada zatrebaju vlasti – tu su.

Marko MILAČIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo