Povežite se sa nama

DUHANKESA

Priča o caru i junaku

Objavljeno prije

na

Jednog dana, naredi car svom glavnom savjetniku da mu dovede Junaka. Hoće, veli, lično da vidi Junaka, na carsku trpezu da ga posadi sebi nasuprot; gozbu sjajnu da upriliči i pozove druge vladare. Dosta je samo slušao priče o njegovim podvizima i junaštvu, neka mu sada Junak lično ispriča šta je sve učinio i kako je bilo, i neka na njegova carska pitanja odgovori po istini i bez vrdanja! On će razgovor voditi kako njegova carska volja odluči, a drugi vladari će slušati i zauvijek upamtiti pouku o njegovoj carskoj veličini, pravičnosti i mudrosti.

 

Desilo se tako da su glavni savjetnik i Junak od djetinjstva bili prijatelji, i da se baš tada Junak zatekao kući po povratku sa još jednog slavnog podviga, te pristade i prihvati molbu svog prijatelja. Carske sluge prirediše najveću i najsjajniju gozbu u istoriji ovog carstva! Na čelo trpeze posadiše carsko prijestolje; sa svake strane sjedoše po deset vladara iz susjednih, bližih i dalekih zemalja. Na začelje postaviše jednu stolicu od tvrdog mahagonija sa lavovskom kožom prebačenom preko naslona. Uz fanfare uđe car, praćen glavnim savjetnikom. Kad sjede na prijestolje, fanfare zamukoše, car naredi:

– Dovedite mi Junaka!

Silnog i gorostasnog Junaka uputiše do lavovske stolice. Peharnici natočiše vina i poslije carske zdravice, ručak poče. Tokom ručka Junak najprije nehotično laktom prevrnu pehar s vinom; malo kasnije, sa njegove zlatne dvozube viljuške otpade veliki komad mekog mesa u krilo Junaku. Car opazi i jedno i drugo, pa se punim glasom obrati Junaku:

– Htjedoh razgovarati poslije ručka, ali ću te odmah pitati! Kakav si mi to ti junak kad se ne znaš ni za stolom ponašati!?
– Ja care nisam ni postao junak ponašajući se za stolom!
– Kada si se mojoj zapovijedi pokorio i došao, morao si znati kako se sa carom razgovara!
– Nisam se ja tvojoj zapovijedi pokorio, nego se odazvao molbi mog prijatelja a tvog Glavnog Savjetnika, care!
– Moj savjetnik te pozvao na moju naredbu i tako si se ipak mojoj naredbi a ne njegovoj molbi pokorio. Sad mi reci šta misliš o tome?
– Junak ne misli care. Junak se pozna po djelima, junak radi!
– Šta je to što radi junak?
– Ono što narod od njega čeka!
– Znači tvoj posao je da ugađaš narodu?
– Junak nema svoga posla. On radi ono što treba uraditi za narod!
– Neka to – no mi ti reči koji su tvoji ciljevi te ugađaš narodu?
– Ni ciljeva svojih nema junak!
– Što ti je onda činiti od svog života Junače?
– Junak nema svog života!
– Svi imaju svoje ciljeve i svoj život. Moji ciljevi su moj život i moj život je meni najviši cilj!
– Zato su svi – svi, i zato si ti car; a samo je junak – Junak! Gdje ima cara, onđe nema junaka. Dok iz sebe ne protjeraš cara, nećeš postati junak!
– I junak se carskom zakonu moru pokoriti!
– Ne carskom, no Božjem care. Samo Božjem zakonu!
– Ako ti car naredi da udariš na nekoga, zar ćeš odbiti!?
– Hoću care dok ne doznam zašto je car naredio! Junak nikada ne smije udariti na čovjeka bez razloga i opravdanja!
– Koji su to razlozi zbog kojih junak može udariti na nekoga, koja su opravdanja?
– Odbraniti napadnutog! Ko god udari prvi, šta god rekao u svoju odbranu, grijeh je veliki počinio, i ništa junačko! Junak ni konja neće ošinuti bez razloga, ni cvijet zgaziti ako ga može zaobići. Njegovo je osloboditi svoj narod od onog ko ga napadne i domu ga vratiti ako ga ko progna! Junak brani sve one koje drugi napadnu samo zato što jesu oni koji jesu a nisu, i neće da budu, oni koji nisu!

– Kad nema svojih ciljeva, i kad samo narodu ugađa, šta onda razdvaja jednog Junaka od običnog magarca?
– U ovom slučaju, samo ova trpeza! Reče Junak, diže se sa drugog kraja trpeze i ode svojim putem.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Budite srećni u novoj godini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niko ne može umjesto vas biti srećan. Vaša sreća je vaša sreća, vaša glad je vaša glad, vaš ljubav je vaša ljubav. To je veliki dar života. Ne dopustite nikome da vam govori kada ste žedni, kada ste gladni, kada ste umorni – a za sreću ne brinite, sreći nikakvi savjetnici nisu potrebni

Kad nekome kažemo:“Srećna Nova Godina!“ , nekako se podrazumijeva da svi znamo šta to znači! Neka te u narednoj godini prati sreća, neka ti donese što više radosti i ni malo tuge, šta bi drugo značilo! Ali šta je sreća, šta znači biti srećan? Da smo imali rep, znali bismo da smo srećni kada mašemo repom! Ovako, moramo se malo ozbiljnije zamisliti. Koristilo bi nam, umjesto što jurimo za srećom, da budemo srećni! Naravno, treba imati sreće, ali biti srećan nije isto što i imati sreće! Čovjek može imati sreće i tako što će izbjeći neko zlo, i tako što će mu se desiti nešto dobro. Recimo, u nekoj saobraćajnoj nesreći čovjek ophrvan nekom velikom tugom, ostane srećnim slučajem nepovrijeđen; ali, iako je imao sreće da ostane nepovrijeđen, i dalje ga mori ona ista tuga. Ili, isti taj čovjek dobije premiju na lotu. Ali, svako je već iskusio tugu koju ni srećno izbjegnuta nesreća, ni dobitak na lotu ne mogu izliječiti.
Biti srećan, jeste stanje – realno, stvarno stanje, koje nepogrešivo prepoznaje svako. Utoliko više čudi što mnogi slušaju nadobudne psihijatre koji naglabaju o tome kako ljudi često misle da su srećni iako zapravo nisu srećni? Pa bi da ih oni poduče, tako što će ih najprije razuvjeriti da ono što osjećaju kada su ubijeđeni da su srećni, nije sreća. Ali ne dajte se prevariti! Sreća je realno stanje, kao recimo žeđ, glad, zamor, pospanost, uzbuđenje. Dvije noći niste spavali, oči vam se same sklapaju, stojite i spavate, umirete od žeđi, tri dana vas mori glad, ali nađe se neki klipan da vam kaže da je to samo autosugestija, i da vi niste ni umorni, ni žedni, ni gladni. Šta drugo nego im se slatko nasmijati!? I predati se užitku gašenja žeđi, utoljavanja gladi, slatkom snu!
Kad smo kod sna, zanimljivo je da onaj ko spava na svilenom jastuku punom paperja, nema nikakvu garanciju da će sanjati ljepšte snove od nekoga ko je zaspao s rukom ispod glave. Ima tu neke pravde, barem u naznakama, rekao bih vrlo značajnim i ohrabrujućim.
Niko ne može umjesto vas biti srećan. Vaša sreća je vaša sreća, vaša glad je vaša glad, vaš ljubav je vaša ljubav. To je veliki dar života. Ne dopustite nikome da vam govori kada ste žedni, kada ste gladni, kada ste umorni – a za sreću ne brinite, sreći nikakvi savjetnici nisu potrebni.
Sreća je vrlo bliska radosti. Razlika je u trajanju, dijelom i u intenzitetu. Radost je sekvenca, blijesak, stanje kom se pamti početak i prepozna kraj. Obuzme nas, odvodi od nas samih, i u neku ruku, svladava nas; radost je trijezno pijanstvo – sobria ebrietas. Sreća je trajnija, kao svjetlost u zoru, kao sjaj ljetnjeg sutona, sreća ne jenjava. Srećni, mi smo pri sebi, sreća nas vodi ka nama, součava nas sa onim istinskim, onim najboljim Ja! Radost možeš prizvati: možeš se radosno moliti, radosno iskušavati svoju snagu, radosno se predati razgovoru, radu, ljubavi. Radost je u tvojoj moći, ne u događajima. Nikakav događaj sam po sebi ne može u tebi izazvati radost, dok ti bilo koji događaj možeš pretvoriti u svoju radost.
Tu je naša šansa! Život nam ne duguje ništa, mi dugujemo sve životu. Zato biti zdrav, samo po sebi stvara radost i omogućava istinsku sreću.
Sreću ne možemo prizvati, sreća nam se dogodi! Kada nam se dogodi, sreća je stišana radost koja traje, suptilna, diskretna, nenametljiva, uvijek tu, u nama, ne jenjava, i utoliko je snažnija od svake radosti. Sreća se ne čeka i ne priziva, sreća nam sama dođe, pokaže nam koliko je lijepa sadašnjost, odagna svaku strijepnju od budućnosti, prosvijetli nas, svjetlost mudrosti i vrline navire iznutra i preplavi nam dušu. Sreća ne dolazi spolja, niti nam je nešto može odnekud donijeti – sreća je sjeme posađeno u nama, niče u nama, cvjeta u nama i hrani nas svojim plodovima. Svako sjeme je vrsta čežnje. Sjeme sreće je čežnja za skladom duše same sa sobom, sa vrlinom, dobrotom, uz stalno prisutno osjećanje ljubavi. Kada dozrije i pretvori se u sreću, iz tog sjemena izrastemo mi sami, odnosno, ono najbolje što mi jesmo.
Sreća nija stanje ravnoteže, nije balansiranje. Ravnoteža podrazumijeva suprotnosti, konflikt, napetost; tamo posao, ovdje porodica; na jednoj strani ja, na drugoj društvo! Sreća je stanje punog sklada života kao cjeline. Nemamo mi dvije ruke i dvije noge da bismo održavali ravnotežu, nego da nam omoguće puni sklad našeg kretanja i djelovanja. Samo kada smo srećni, mi smo kod kuće, kod sebe, stanje sreće je naša istinska priroda.
Dođite sebi, ostvarite sebe.
Budite srećni u Novoj Godini!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Nevidljivi potop

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako smo samo mogli povjerovati da je Potop prošao!? Kako smo mogli ne vidjeti da je nepregledna pučina oko nas i da nam je svima suđeno ploviti na ovoj istoj lađi!? I da ovaj brod moramo svi zajedno održavati što možemo bolje

 

Kad bismo vidjeli samo ono što vidimo očima i čuli samo ono što čujemo ušima, nikada ne bismo  vidjeli cijelo lice istine ni čuli njen tajni šapat! Ako ne pokazuju nevidljive prizore i ne donose nečujne zvuke,  sve riječi su puke mrvice popadale sa trpeze uma. Zato pjesnik ne tumači ono što svi vide i čuju: pjesnik pjeva o onome što samo on vidi i čuje! Pjesnik koji tumači svoje pjesme, je kralj zbačen sa prijestolja, koji bi da od pepela obnovi sliku svoje spaljene palate. Tumačenje  je uvijek kamen spoticanja svake poezije. Kažu  da slavuj probode trnom svoje grudi kad pjeva ljubavnu pjesmu. Možda je tako. Ali sasvim sigurno je da nikada ne objašnjava zašto to radi.  Svi to radimo. Kako bismo inače mogli pjevati!?

Oslonjeni samo na oči i uši, prestali smo biti pjesnici, propustili smo da vidimo nevidljivo lice istine i odgonetnemo tajne koje nam šapatom kazuje. A

ako ga makar za trenutak ugledamo, ako jednu od onih tajnih riječi čujemo, pitaćemo se:

Gdje su nam bile oči? Gdje su nam bile uši?

One oči bez kojih smo slijepi za lice istine, one uši bez kojih smo gluhi za riječi istine, koje smo davno zaboravili pa više ne znamo ni da smo ih jednom svi imali, dok smo bili pjesnici, gledajući zvijezde i danju a ne samo noću, slušajući nemušti glas savjesti jasno kao što čoban čuje zvona svog stada ovaca u planini!          Kako smo samo mogli povjerovati da je Veliki Potop prošao, samo zato što smo ovim očima vidjeli da se voda povukla!?  Nismo n i pomislili na onu drugu, nevidljivu vodu kojom smo oduvijek okruženi i koja se nikada neće povući! Zar smo toliko dugo priželjkivali prizor brda i dolina  da su nam se prividjela, te smo kao obnevidjeli, povjerovali kako smo već sišli sa one Nojeve lađe, sa Nuhovog koraba, i spasili se!?

Šta nam bi!?

Možemo li se sjetiti kada smo, ako jesmo, napustili taj brod na kom nas je zatekao Potop!?  Kako smo mogli povjerovati da je ta gemija negdje pristala sa svima nama, i čak, da znamo tačno gdje je pristala, pa još i dandanas sebe zavaravamo tražeći po Araratu (Buyk Agri), crvotočne grede njene kobilice tesane od libanskog kedra, trulež opreme i ostatke diluvijalne arke!? Tražimo i ne nalazimo, niti ćemo ih naći. Jer nikada nigdje nismo ni pristali, još smo svi tu, na ovoj istoj lađi sa koje nikada nismo ni stupili na čvrsto tlo!

Prenimo se! Zatvorimo oči,  sagledajmo pučinu usred koje se, izgubljeni, na valovima i sada ljuljamo i mi i naša lađa! Začepimo uši i oslušnimo pljuskanje talasa koje nikad nije utihnulo! Opipajmo, trijezno i bez zavaravanja, čvrste bokove ovog broda na kom smo svi našli zaklon i spas – privremen, kraći ili duži i kako za koga, ali – spas!

Stupimo slobodnim korakom po tvrdom podu njegove palube! Obuhvatimo onim očima koje vide zvijezde u podne, još jednom tamnu pučinu svemira kako se prostire u nedogled! Oslušnimo, onim sluhom koji čuje glas savjesti, udare vjetra o platno jedara i škripu vitih jarbola što se povijaju ukrijepljeni debelim užadima nagrizenim od morske soli!

Naš korab i sada podrhtava i stenje, uzdiže se i ponire na talasima velikim kao brda, naginje se i uspravlja! Preko oblica hrastove ograde, svaki val odnese mnoge od nas, a uz njih i prepadnutu zvjerad, voda ih odnosi sve udvoje, kako su i ušli, i s njima sadnice mnogih biljaka –  niko ne zna koliko je od tih vrsta zauvijek iščezlo u Potopu i više nikada se neće nigdje pojaviti; jer sve što je još ostalo, sabrano je  samo na ovoj lađi, a drugog kopna sem ove arke i tako nigdje nema i nikada  ga nije ni bilo.

I tamna se voda od postanka svijeta do danas, u virovima razlijeva zvjezdanim nebom.

Kako smo samo mogli povjerovati da je Potop prošao!?

Šta nam bi!?

Kako smo mogli ne vidjeti da je nepregledna pučina oko nas i da nam je svima suđeno ploviti na ovoj istoj lađi!? I da ovaj brod moramo svi zajedno održavati što možemo bolje.

Jer nevidljivi Potop nije prestao, niti će prestati prije nego svi stignemo do obećanog pristaništa!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Vilinsko kolo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš život je livada po kojoj su rasijana bezbrojna vidljiva i nevidljiva vilinska kola. Stupimo u nevidljiva a da to ne znamo.  Oslonjeni na univerzalnu logiku ljudskog uma, dok smo srećni, strijepimo hoće  li sreća potrajati; kada smo nesrećni, nadamo se da će nesreća prestati! Slutimo da kroz život idemo, kao da minskim poljem gazimo

 

Kad utihnu aplauz kojim je bilo ispraćeno izlaganje poslednjeg učesnika sa spiska prijavljenih, dok se moderator (što bi se nekada reklo: voditelj), spremao da se zahvali učesnicima ovog uspješnog dvodnevnog simpozijuma na temu, “Sujeverje i nauka“, javi se za riječ ugledni profesor filozofije:

“Daleko sam od svake pomisli da  kvarim ovo optimističko prosvjetiteljsko raspoloženje, ovaj trijumf progresivne naučne misli nad iracionalnim sanjarijama sljedbenika anahronog sujeverja.  Da mi je to bila namjera, odmah bih rekao kako je, po mom dubokom uvjerenju, nekritička apsolutizacija naučne misli puka oholost i arogancija, kao što je i nekritičko prihvatanje  sujeverja potvrda dogmatskog neznanja – docta ignorantia!

Umjesto da argumente za ovako radikalne i za mnoge od prisutnih, uznemirujuće ocjene izvodim iz obimne antropološki relevantne litarature  (podsjetiću samo na Klod Levi-Strosova istraživanja u studiji Divlja misao, koja, kao što znate, uvođenjem pojma univerzalne logike ljudskog uma, jednake za sve minule i savremene ljude,  za primordijalne zajednice i civilizovana društva današnjice, relativizira, ako ne čak i sasvim ukida razliku između naučne i sujeverne misli), analiziraću jedno moje lično iskustvo.

Cijelog života, bio sam, Bogu hvala, izrazito dobrog zdravlja. Osim u dva slučaja. Oba su imala iste simptome, oba su dovela do veoma kritičnog stanja – i oba su ostala medicinski neobjašnjena. Obratite pažnju: nisam rekao neobjašnjiva, nego samo neobjašnjena,  i to – sa medicinskog stajališta. Uz to, u  obe ove epizode, prethodila je ista dramaturgija. Prvi put. dok sam se uspinjao  planinskom livadom, zapazio sam da sam ušao u takozvano “vilinsko kolo“. Bio je to krug gljiva poznatih kao Vilin klinčić (Marasmius oreades). Odmah sam se sjetio narodnog sujeverja da su to  tragovi kola koje su na livade igrale šumske vile. Prema ovom vjerovanju muškarac koji bi stupio na sam početak tog kruga (kola), vrlo brzo bi umro jer mu vile ne bi dozvolile da se otrgne iz kola koje je jednom poveo.  Onaj koji bi ušao sredinom kola, mogao se spasiti ako bi se istim putem vratio, pa i to vrlo teško. Jer, on je prekinuo vilinsko kolo a to vile ne praštaju lahko!

Pogledao sam i shvatio da sam ja prekinuo vilinsko kolo po sredini. “Hajde, šta se misliš: poštuj tradiciju ljudi koji ovdje žive i vjeruju u tu praznovjericu!“ rekoh sebi i istim tragom se vratih izvan kola. Mada sam tada bio u top formi, već tokom noći osjetio sam prve simptome. Sutradan sam dobio izuzetno jak napad drhtavice i potpunog hlađenja organizma. Sa veoma visokom temperaturom (preko 41), treći dan su me moji praktično u agoniji odnijeli na infuziju. Oporavljao sam se četiri dana. Konzilijum primarijusa konstatovao je fiziološki besprijekorne nalaze, a epizodu proglasio za eruptivnu autoimunu  opstrukciju. Poslije nekoliko godina, ponovilio se isto. Ne primijetivši, ušao sam u vilinsko kolo spleteno od vilinih klinčića. Ponovilo se i sve ostalo; u dlaku isto! Razmotrimo opcije: u oba slučaja kada sam bio bolestan, redoslijed događaja bio je isti: najprije ulazak u vilinsko kolo, zatim je slijedila bolest. Ali  nužna veza, taj treći, bitni član Hjumove analize filozofske relacije kauzaliteta, nije time dokazan!

Prema tome,  ipak je riječ o sujeverju. Ili – nije!? Jer, ako nužna veza nije dokazana, nije ni isključena. Neću ulaziti po treći put u vilinsko kolo, ne zato što se plašim rizika, nego zato što time ništa ne bih dokazao. I deset puta da se ponovi isto, ne bi se dokazala nužna veza. Kao što se ne bi mogla ni odbaciti i da se više ni jednom ne ponovi isto. Sve bi se svelo na statistiku. A sigurnost? Sigurosti nema.

Naš život je livada po kojoj su rasijana bezbrojna vidljiva i nevidljiva vilinska kola. Stupimo u nevidljiva a da to ne znamo. Hiljade zdravih ljudi svakodnevno umru, bez pravog objašnjenja; mnogo više se iznenada razbole a da pojava bolesti ostane neutvrđena! Čovjek treba biti dovoljno razuman da shvati kako se koristeći razum, može sačuvati od mnogih vidljivih “vilinskih kola“; i dovoljno sujevjeran da zna kako, uz sve mjere predostrožnosti,  ne smije isključiti postojanje nevidljivih “vilinskih kola“.  Oslonjeni na univerzalnu logiku ljudskog uma, dok smo srećni, strijepimo hoće  li sreća potrajati; kada smo nesrećni, nadamo se da će nesreća prestati! Slutimo da kroz život idemo, kao da minskim poljem gazimo.“

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo