DRUŠTVO
PRIVATIZACIJA ILI PRIHVATIZACIJA: SLUČAJ JUŽNI JADRAN: Prečicom do likvidacije
Hercegnovska priča o planskom upropašćavanju nekad bogatog i perspektivnog preduzeća i enormnom bogaćenju njegovog većinskog vlasnika slika je i prilika crnogorskog modela burazerske privatizacije. Sve sa štetom koja je učinjena državi, manjinskim akcionarima i radnicima, sada već upokojene firme. I planskim nečinjenjem nadležnih
Pravila zanata nalažu da pisac, na početku svake drame, publici predstavi likove. Pošto tekst koji slijedi nije klasična drama – koliko god da jeste tragedija sa primjesama farse – onda će i pomenuti običaj biti poštovan samo kada su u pitanju glavni junaci. O ostalim likovima – ako i kada se za time ukaže potreba. Znate ih, uostalom, iz nekih drugih ali jednako tužnih priča.
ONA je udavača sa bogatim mirazom. Turističko ugostiteljsko preduzeće (TUP) Južni Jadran AD Meljine nekada je slovilo za profitabilnu firmu sa približno 200 zaposlenih. Što u vlasništvu, što sa pravom korišćenja, kompanija je raspolagala sa više od 100 hiljada kavadrata zemljišta (70.000 na samoj morskoj obali) i nizom turističko-ugostiteljskih objekata: hotela, motela, odmarališta, restorana, kafića.
Nije zgorega pomenuti neke od njih: hotel Delfin u Bijeloj sa 17.000. m2 placa na obali mora; objekat Lazaret sa u Meljinama korišćen kao odmaralište sa više poslovnih prostora koji su davani u zakup, sopstvenim pristaništem i 15.600 m2 zemlje na obali; Motel Vinogradi u Sutorini sa 16.000.m2 placa; dječje odmaralište (korišćeno za smještaj izbjeglih i raseljenih) u Baošićima sa 14.000. m2 obale; Pivnica u centru Herceg Novog; Restoran Lada u istom gradu, na Trgu Nikole Đurkovića – danas prostorije Prve banke; 10.000. m2 zemljišta na obali u Đenovićima; 5.000. m2 zemlje u Kumboru… Sve u svemu, država je vrijednost svog preduzeća krajem prošlog vijeka procijenila na 20 miliona maraka (po tadašnjim cijenama).
ON je privatizacioni đuvegija sa dobrim vezama u lošem društvu, ovjenčan slavom privatizacionog tajkuna kome može biti. Čedomir Popović i njegove Carine čest su sinonim za kontroverzne poslove sa državom. Kao onda kada su, za tri centa po kvadratu, postali vlasnici 11 miliona kvadrata koji su pripadali AD Bajo Pivljanin iz Plužina. Ili u trgovini sa Glavnim gradom i njegovim decenijskim gospodarom Miomirom Mugošom. Popović je, znate već, vrijednost placa od 15.000 kvadrata na Starom Aerodromu licitacijom digao u nebo – na 13 miliona euura. Da bi se onda, nakon dogovora sa Mugošom, prizemljio i opštini uplatio 10,5 miliona manje. Danas ga prepoznajemo po moći da na Trgu nezavisniosti, u strogom centru Podgorice, zida i razgrađuje po svom nahođenju – nipodaštavajući i struku i komšiluk u soliteru čiji je dobar dio naumio pretvorriti u hotel i(li) kafanu.
Uglavnom, NJU i NJEGA je, u januaru 2001. godine, spojila Vlada Filipa Vujanovića. Prethodno je Vlada riješila da na javnoj licitaciji proda 31 odsto akcija Južnog Jadrana. Da bi posao bio realizovan 1/1, Vlada donosi uredbu prema kojoj se ubrzo nakon prve aukcije, ukoliko se kupac ne pojavi, može organizovati naredna na način da cijena iz licitacije u licitaciju može biti sve niža. Sve do pet posto (i brojem: 5) nominalne vrijednosti imovine ponuđene na prodaju. E baš po tom modelu su Carine kupile nepunu trećinu akcionarskog društva iz Meljina. Za 247.632 njemačkih maraka.
Ako već želite da čujete – tako je vrijednost akcije sa 40 pala na dvije marke. Ali, kako ono bi – „mi ne prodajemo preduzeća, mi kupujemo dobre investitore“.
Tri godine kasnije, obznanjeni su prvi rezultati ovog istorijskog posla. Skupština akcionara Južnog Jadrana u aprilu 2004. usvaja odluku kojom se kapital firme (osam miliona eura) umanjuje za iznos trogodišnjeg gubitka iz poslovanja. A to je okruglo milion eura. Čedomira Popovića taj neuspjeh nije pokolebao. Naprotiv. On koristi priliku da od radnika svoje firme i građana otkupi akcije Južnog Jadrana. Tako da je u tom trenutku već vlasnik 67 odsto akcijskog kapitala kompanije. Što u Crnoj Gori znači – ne gazda nego Bog.
Ne bi valjalo ne pomenuti dvije periferne priče ove farse: Vladina Uredba o prodaji akcija i imovine preduzeća putem javne aukcije koja je predstavljala pravni osnov za aranžman Čedomira Popovića i privatizacionog tima Filipa Vujanovića ukinuta je nedugo poslije gore pomenute licitacije. Zato neki tvrde da je djelimična privatizacija Južnog Jadrana AD jedini posao obavljen po ovom modelu. Aferim. Aktivisti NVO Južni Jadran, zapravo nekadašnji radnici i akcionari kompanije koji su pokušavali zaštiti svoje interese i sačuvati posao, izračunali su da su Popović i njegove Carine do većinskog paketa akcija preduzeća (50 odsto plus jedna akcija) došli za približno 500 hiljada.
Iz novske NVO kažu kako je Popović do 2008. godine kontrolisao 95 odsto akcija Južnog Jadrana. I uporno priču pokušavaju vratiti na početak, u januar 2001. Oni tvrde da prilikom prodaje državnih akcija Carinama nije poštovan Zakon o hartijama od vrijednosti, koji je već bio na snazi. Zato tvrde da je kupoprodaja izvršena ,,pod okriljem mraka i na privatnom tržištu hartija od vrijednosti”. Njihove primjedbe, međutim, nema ko da čuje.
Zapravo, sredinom 2001. godine državni tužilac Božidar Vukčević piše Vladi i njenom Savjetu za privatizaciju, obavještavajući ih da je, na zahtjev Saveza samostalnih sindikata CG i radnika Južnog Jadrana koji su mu ukazali na „određene propuste koji su učinjeni u postupku javne aukcije“. Pribavio dokumentaciju i utvrdio propuste koji „po mom mišljenju dovode u pitanje zakonitost sprovedenog postupka, tj. da li su bili uopšte ispunjeni uslovi za održavanje aukcije“.
Akteri posla su ostali slijepi i gluvi na ove primjedbe. A Popović je, nakon godina obezvrjeđivanja preduzeća iz Meljina prešao na fazu II svog poslovnog poduhvata.
Krajem 2006. godine Južni Jadran AD šalje prvi zahtjev kojim od Uprave za nekretnine traži da se na to društvo, umjesto prava korišćenja, upiše pravo svojine na nepokretnosima u Baošićima. Odbijeni su, pošto Uprava za nekretnine Herceg Novog nalazi da podnosilac zahtijeva „nije dostavio niti jedan pravno valjan dokaz na osnovu kojeg može da se utvrdi da je pravnim poslom stekao pravo svojine na nepokretnosti“.
Popović i njegovi saradnici ne odustaju. I, konačno, Uprava za nekretnine Herceg Novog u martu 2010. godine mijenja svojinski režim i firmu Carine upisuje kao vlasnika, a ne korisnika, nad blizu 100.000 kvadrata nepokretnosti u Bokokotorskom zalivu.
Prethodno je dioničarsko društvo u vlasništvu Čedomira Popovića (Carine doo) kupilo svu imovinu akcionarskog društva (Južni Jadran AD) u kome je blizu 95 odsto akcija imao Čedomir Popović. Možda pretpostavljate, Popović je angažovao i procjenitelje koji su utvrdili da imovina kojom su trgovali vrijedi 11 miliona eura. Prema vještacima koje je angažovala Poreska uprava (PU), ista imovina bila je vrednija za 20 miliona eura – i to na vrhuncu globalne ekonomske krize koja je tresla čijeli svijet.
Prema toj računici Popović je državi ostao dužan oko milion eura na ime poreza na nekretnine. Područna jedinica PU iz Herceg Novog godinama je pokušavala da naplati taj dug, Ministarstvo finansija je sa istim entuzijazmom poništavalo njihova rješenja, sve dok ni ta priča nije stavljena ad acta. A novac ostao Popoviću.
Vratimo se, ipak, načinu na koji su Carine postale vlasnik kupljene imovine (koju im nije prodao njen vlasnik). Nakon udluke Uprave za nekretnine HN Vrhovno državno tužilaštvo ulaže žalbu Ministarstvu finansija ukazujući da ne postoji pravni osnov po kome bi Carine doo mogle biti uknjižene kao vlasnik vrijednog zemljišta na morskoj obali. Ono bi, drže u tužilaštvu, moralo ostati u vlasništvu države. Tim prije što Carine, i pored brojnih zahtjeva i urgencija, nijesu uspjele dobiti potvrdu Savjeta za privatizaciju da su po tržišnoj cijeni platili sporno zemljište, odnosno akcije njegovog nekadašnjeg zakonitog korisnika.
,,Kud će boljeg dokaza da Carine prilikom kupovine imovine ovog preduzeća nijesu platile tržišnu cijenu, od podatka da su samo kompleks Lazaret, koji čini manje od jedne petine ukupne imovine Južnog Jadrana, prodale za 12 miliona eura“, navode iz NVO Južni Jadran.
I te su primjedbe ostale bez valjanog odjeka. Ruski biznismen Genadij Borisov uspio je da se uknjiži kao vlasnik kompleksa koji je, navodno, kupio kao savjestan kupac, iako prodavac nije mogao dokazati da je zakoniti vlasnik prodatog.
,,Ovaj primjer jasno svjedoči zašto vlastima ne odgovara da se donese zakon da kazneno djelo nastalo kroz privatizaciju društvene imovine ne zastarijeva. Uprava za nekretnine je nakon godina natezanja ruske investitore na objektu Lazaret uknjižila kao vlasnike. Dakle, mišljenje Savjeta za privatizaciju se, kada to povlašćenim odgovara, tumači kao fakultativno”, insistirala je Nada Popović Đurašković. Objašnjavajući: ,,Jasno je i polupismenom da sa tim novcem i kasnijim dokupom akcija od radnika, Popović nije platio tržišnu cijenu zemljišta i objekata. Na naše prijave tužilaštvo se nije mnogo osvrtalo iako su i javno izjavljivali da je predmet u uzviđaju. Izviđaj evo traje dvije decenije. Zato ima mnogo razloga da osnovano sumnjamo da u ovom poslu Popović nije sam”.
A Čedomir Popović je, ničim ometen, nakon uvođenja stečaja u Južni Jadran preduzeće doveo do konačne likvidacije 4. juna prošle godine. Osamnaest godina nakon još jedne uspješne crnogorske privatizacije.
Likvidacioni upravnik Južnog Jadrana bio je Vlajko Milićević, penzionisani službenik Uprave policije. Prije penzije Milićević je, kao rukovodilac Odjeljenja za privredni kriminalitet u više navrata kontrolisao zakonitost rada Južnog Jadrana AD i Carina doo. Neki je slučaj udesio da, po odlasku u penziju, novi radni angažman pronađe u Popovićevim preduzećima. Da ugasi svjetlo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Sve su prilike da će isti kadrovi odalamiti još po mandat na čelnim pozicijama u sudstvu. Pravo i pravda moraće da sačekaju novih pet godina
Vesna Medenica neće u diplomatiju, javili su mediji iz nezvaničnih izvora. Sve su prilike, procjenjuju, da će predsjednica Vrhovnog suda na toj poziciji ostati i narednih pet godina. Njen mandat ističe u julu ove godine, a ukoliko bude reizabrana, bilo bi to ukupno 15 na čelu najviše sudske istance. Mašala.
Ni ona se više ne sjeća kako je ne biti funkcionerka u pravosuđu. Medenica je na čelo Vrhovnog suda stigla sa pozicije vrhovne državne tužiteljke, koju je obavljala od 30. jula 2003. do decembra 2007. godine. U istom periodu bila je i predsjednica Tužilačkog savjeta Crne Gore. Možda se nekom čini manje bitno, ali od 2004. do 2006. bila je i kopredsjedavajuća Savjetodavne grupe tužilaca Jugoistočne Evrope (SEEPAG). Dva mandata odalamila je i kao zamjenica Višeg državnog tužioca u Podgorici, kao i na čelu Sudskog savjeta – od aprila 2008. do jula 2014.
Na čelo sudstva stigla je glasovima vladajuće koalicije, koja je, sasvim sigurno, ne bi mijenjala. Po njoj je u sudstvu sve odlično. Poboljšanja očekuje jedino u materijalnoj sferi. Ono – plate, stanovi , veće kancelarije za sudije i ostalo. Sve izvještaje EK o stanju u pravosuđu, predsjednica Vrhovnog suda čita identično kao i vladajuća partija – u njima vidi samo ono pozitivno. I opet, isto kao i DPS, popravljala bi stanje u civilnom sektoru i u medijima.
Kada je predstavljala rezultate sudova u prošloj godini Medenica je kazala da su uspjesi sudstva prepoznati i u najnovijem izvještaju Evropske komisije, ali da se postavlja pitanje kako ćemo obezbijediti sudijama zaštitu sudijskog, ličnog i porodičnog digniteta, nastojeći pri tom da stvorimo ambijent nesmetanog obavljanja funkcije. Našla je i odgovor. Pošto se od sudija očekuje primjereno ponašanje, od drugih učesnika u sudskom postupku, – javnosti, medija i nevladinog sektora se očekuje, kazala je, da se uzdrže od bilo kojih radnji kojima se podriva samostalnost i nezavisnost sudske vlasti i autoriteta.
Uglavnom, pravosuđe ugrožavaju civilni sektor i mediji. To što EK upozorava da su nam institucije zarobljene i pod političkim pritiskom, Medenica izgleda nije pročitala. A i ne osjeća pritisak. Eto, recimo, vlast nikako da pritisne njenog sina da ne gradi nelegalno u Tivtu. Sjetili su se da ruše bespravnu krstionicu, ali turističku vilu Miloša Medenice u Krašićima, uvijek nekako preume. Sreća, šta li je.
Sreća je i ono kad je predsjednica Vrhovnog suda u Turskoj, gdje je bila na službenom putovanju, o trošku građana, srela svog omiljenog glumca iz turske serije i slikala se s njim. Ili kad je o trošku građana 2013.godine, operisala diskus u Švajcarskoj, na šta nije imala pravo, a o čemu je Monitor već pisao. Građani su da je sreće mogli mnogo bolje proći, jer su takve operacije i do deset puta jeftinije u Crnoj Gori ili Srbiji, ali red je da ćute i „ne podrivaju samostalnost i nezavisnost sudske vlasti i autoriteta“, što bi rekla predsjednica.
Neće samo Medenica izgleda ostati da joj služimo narednih pet godina. Na konkurse za mnoga mjesta u pravosuđu, pristigla je samo po jedna kandidatura. Onih koji su ostarali na tim pozicijama.
Tako je recimo na mjesto predsjednika Apelacionog suda konkurisao samo aktuelni predsjednik tog suda – Mušika Dujović. Medeničin kadar.
Monitor je pisao da je u obaranju presuda u predmetu za ubistvo Slavoljuba Šćekića, Medenica imala njegovu aktivnu potporu. Kada je sudija Lazar Aković, razriješen na inicijativu Vesne Medenice dok je vodio postupak u slučaju ubistva inspektora Šćekića, njegovo razrješenje je u djelo sproveo Mušika Dujović, tada predsjednik Višeg suda. Aković je za Monitor tvrdio da ga je Dujović ,,u četiri oka” obavijestio kako je „pod nevjerovatnim pritiskom da pokrene inicijativu za njegovu smjenu, da on to ne želi da učini, ali da će u protivnom i protiv njega biti podnijet prijedlog za razrješenje…Savjetovao mi je da se sastanem s predsjednicom Vrhovnog suda, da popričam s njom ili da podnesem ostavku”, saopštio je tada Aković. I objelodanio da je te predloge odbio.
Dujović je nakon toga, na mjesto predsjednika Apelacionog suda, postavljen na predlog Vesne Medenice. Više izvora tvrdilo je da je stvar obavljena po telefonskom nalogu.
I Boris Savić, predsjednik Višeg suda i jedini kandidat za to mjesto u narednim godinama, takođe je u milosti predsjednice Vrhovnog suda. Savić je počeo mandat predsjednika Višeg suda ocjenom Vesne Medenice da je sjajan sudija, te da je sigurna da će tako nastaviti. Ispunio je očekivanja. Savića na kraju mandata opozicija naziva – , ,,specijalni partijski sudija DPS-a”
Savić je kao sudija potvrdio gotovo sve sporazume Specijalnog tužilaštva sa Budvanima, koji se ne samo navode kao prilog selektivne pravde, već kao neka vrsta legalizacije bogatastva porodice Svetozara Marovića, šefa kriminalne budvanske grupe, koji je i dan danas na slobodi. Dok je bio tužilac u Kotoru, protiv Savića su tadašnji budvanski obornici Demokratrskog fronta Božidar Vujičić i Stevan Džaković podnijeli krivičnu prijavu, jer nije procesuirao aferu TQ Plaza. Istu onu koja je kasnije stavljena na teret budvanskoj kriminalnoj grupi na čelu sa Marovićem.
Poznata je Savićeva odluka da nema razloga za preispitivanje eventualne sudske disciplinske odgovornosti zbog zastare predmeta u kom se ministru Petru Ivanoviću sudilo jer je automobilom udario djevojčicu.
Neće to, sve su prilike, biti jedini predsjednik suda koji će opet biti izabran a koji je po mjeri Medenice i vladajuće koalicije. Kandidaturu je podnio i aktuelni predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Za isto mjesto.
Jovanić se pominjao u istrazi pljačke kase Vrhovnog suda u vrijeme dok je na njegovom čelu bio Ratko Vukotić, ali nikada nije bio pod istragom, iako je bio obuhvaćen policijskom krivičnom prijavom. Od tada, donosi bogougodne presude, u korist Familije. Valjda je slučajnost da se Jovanić pojavljuje kao sudija u gotovo svim procesima koji se pred Privrednim sudom vode u vezi vrijednih poslova vrha Prve familije. Čim je došao na mjesto predsjednika Privrednog suda, Jovanić određen kao sudija u sva četiri tada aktuelna spora protiv kompanije Beppler and Jacobson , koja se našla na meti i počela mnogo teže da posluje u Crnoj Gori, kada je iz nje izašao Zoran Bećirović, tajkun blizak predsjedniku Milu Đukanoviću. Jovanić je te odluke donio na štetu Bepplera.
Kandidati za važne funkcije u sudstvu govore da proces ne ide ka depolitizaciji i decentralizaciji, što je bio zahtjev Evropske unije ponovljen i u posljednjem Izvještaju o napretku EK. Sve su prilike, da će isti kadrovi odalamiti još po mandat na čelnim pozicijama u sudstvu.
Pravo i pravda moraće da sačekaju novih pet godina
Milena PEROVIĆ KORAĆ
Komentari
U Beogradu je 1999. ubijen Slavko Ćuruvija, u Podgorici je 2004. godine ispred svoje redakcije ubijen vlasnik i glavni i odgovorni urednik Dana Duško Jovanović. Opozicionari kao izdajnici, manjine kao neprijatelji – iste su slike važile u oba oka u glavi. Odjekuje do dana današnjeg
Mirjana Marković, životna saputnica bivšeg predsjednika Srbije i SRJ Slobodana Miloševića umrla je 14. aprila u Moskvi. Nekadašnja doktorka sociologije i političarka, po ocjenama mnogih, bila je ‘siva eminencija’ svog supruga preminulog 2006. tokom suđenja u Haškom tribunalu za ratne zločine počinjene u Bosni i Hersegovini, Hrvatskoj i na Kosovu. Od 2003, Mirjana Marković je živjela u Rusiji, gdje je dobila politički azil.
Za nekadašnjom liderkom JUL-a Srbija je 2005. raspisala međunarodnu potjernicu zato što je izbjegavala suđenje zbog podstrekavanja Živke Knežević, članice Komisije za stambena pitanja na zloupotrebu službenog položaja, odnosno na dodjelu stana dadilji njenog unuka Iloni Pešić. Presuda je lani ukinuta i suđenje je krenulo ispočetka.
Mirjana Marković je u medijima pominjana kao mogući nalogodavac ubistva Ivana Stambolića. Nikad nije saslušana. Ime joj je pominjano u istrazi povodom ubistva vlasnika Dnevnog telegrafa Slavka Ćuruvije. Nije optužena. Sa sinom Markom sumnjičena je i za šverc duvana. Nije optužena. U odsustvu joj se, dakle, sudilo, samo zbog dadiljinog stana. Ako je Srbima samo za to bila kriva – neka je puste da počiva u miru.
U Srbiji je smrt Mire Marković izazvala poplavu vijesti – od toga da li će njen ,,pepeo biti podijeljen na tri dijela” i ko će prisustvovati sahrani, do prisjećanja da se, osim ,,krvavih ratova tokom devedesetih godina, ime Mirjane Marković i njenog supruga Slobodana Miloševića dovodi u vezu i sa brojnim ubistvima u Srbiji”. Iako naoko različite, obje grupe tekstova, imale su važnu zajedničku crtu – površnost.
PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. APRILA
Komentari
O broju divljih objekata u pet nacionalni parkova preciznih podataka nema. JU NPCG u posljednjih pet godina registrovala je 270 slučajeva nelegalne gradnje. Ekolozi tvrde da ovakvih objekata samo u NP Durmitor ima preko 1.500
Služba zaštite NP Durmitor 2018. godine je registrovala 7 slučajeva nelegalne gradnje objekata koji su upućeni nadležnim inspekcijskim organima. Služba zaštite NP Biogradska gora registrovala je 3 slučaja nelegalne gradnje. Za nelegalnu gradnju na prostoru NP Skadarsko jezero sačinjeno je 95 Zapisnika koji su proslijeđeni nadležnim inspekcijskim organima (građevinska inspekcija MORT). Služba zaštite NP Lovćen je registrovalajedanslučajnelegalnegradnje. Služba zaštite NP Prokletije 2018. godineobavila je sedamkontrola, tj. prijava nelegalne gradnje Urbanističko-građevinskoj ispekciji.
Tokom 2017. Upravi za inspekcijski nadzor procesuirano je 30 slučajeva u NP Durmitor, sedamnelegalnegradnjei drugih nedozvoljenih promjena u prostoru. U NP Lovćen evidentirano je sedam slučajevanelegalne gradnje i drugih nedozvoljenih promjena u prostoru, u NP Prokletije četiri i u NP Biogradskagora trislučajanelegalnegradnje i drugih nedozvoljenih promjena u prostoru.
Na prostoru petnacionalnihparkovatokom 2016. godine, Službe zaštite su registrovale slučajeve nelegalne gradnje – u NP Lovćen evidentirana su dva slučaja bespravne gradnje. Na području NP Skadarsko jezero evidentirano je ukupno 13, a na području NP Durmitor 10 slučajeva nelegalne gradnje i drugih nedozvoljenih promjena u prostoru.
U NP Durmitor, 2015. godine, registrovanasudvaslučajanelegalnegradnje. NP Skadarsko jezero je evidentiralo 50 slučajeva nelegalne gradnje. Služba zaštite NP Lovćen je uočila ievidentiraladevetslučajevadevastacijeprostora, a u NP Prokletije prijavljena su dva pokušaja.
Tokom 2014. godine NP Durmitor registrovano je osam slučajeva nelegalne gradnje, u NP Biogradskagorajedanslučajnelegalnegradnje, u NP Skadarsko jezero 12 slučajeva nelegalne gradnje i drugih oblika devastacije prostora. U NP Lovćen Služba zaštite je uočila i evidentirala 4 slučaja nelegalne gradnje i devastacije prostora.
U JP NPCG naglašavaju da su u okviru nove veb platforme (www.nparkovi.me) razvili aplikaciju na kojoj postoji opcija, da svaki savjesni građanin, Nacionalnim parkovima prijavi sve pojave koje spadaju u domen nelegalnih aktivnosti.
PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. APRILA
Komentari
Uliks Fehmiu – glumac:
Svi sarajevski aprili
RJEŠENJE KADROVSKOG DEFICITA NA KOLAŠINSKI NAČIN: Čiji su ljekarski stanovi
-
FOKUS2 sedmicePREMETAČINA U POLICIJSKOM VRHU: Svi klanovi u istom rovu
-
MONITORING4 sataZVANIČNICI MASOVNO PODIŽU VELIKE KREDITE: Dužnik do dužnika
-
MONITORING1 sedmicaPRVI SOLITERI U HOTELSKOM KOMPLEKSU BEČIĆKA PLAŽA: Tri kule umjesto Akva parka
-
INTERVJU2 sedmiceVUK IKOVIĆ, BIOLOG, ORGANIZACIJA KOD: Zavisni smo od prirode
-
Uncategorized2 sedmiceDRUGA REKONSTRUKCIJA HOTELA MAESTRAL: Novo zatvaranje vizura u Pržnu
-
INTERVJU2 sedmiceMILORAD SIMUNOVIĆ, PROFESOR PSIHOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U NIKŠIĆU: Novi model varvarstva
-
DRUŠTVO2 sedmiceSLUČAJ ŽELJEZARA: KALJENJE CRNOGORSKOG MODELA PRIVATIZACIJE: Uvijek može gore
-
LJUDI, LJUDI4 sedmiceMilan Lane Gutović