Povežite se sa nama

DRUŠTVO

PRIVATIZACIJA ILI PRIHVATIZACIJA: SLUČAJ JUŽNI JADRAN: Prečicom do likvidacije

Objavljeno prije

na

Hercegnovska priča o planskom upropašćavanju nekad bogatog i perspektivnog preduzeća i enormnom bogaćenju njegovog većinskog vlasnika slika je i prilika crnogorskog modela burazerske privatizacije. Sve sa štetom koja je učinjena državi, manjinskim akcionarima i radnicima, sada već upokojene firme. I planskim nečinjenjem nadležnih

 

Pravila zanata nalažu da pisac, na početku svake drame, publici predstavi likove. Pošto tekst koji slijedi nije klasična drama – koliko god da jeste tragedija sa primjesama farse – onda će i pomenuti običaj biti poštovan samo kada su u pitanju glavni junaci. O ostalim likovima – ako i kada se za time ukaže potreba. Znate ih, uostalom, iz nekih drugih ali jednako tužnih priča.

ONA je udavača sa bogatim mirazom. Turističko ugostiteljsko preduzeće  (TUP) Južni Jadran  AD Meljine nekada je slovilo za profitabilnu firmu sa približno 200 zaposlenih. Što u vlasništvu, što sa pravom korišćenja, kompanija je raspolagala sa više od 100 hiljada kavadrata zemljišta (70.000 na samoj morskoj obali) i nizom turističko-ugostiteljskih objekata: hotela, motela, odmarališta, restorana, kafića.

Nije zgorega pomenuti neke od njih: hotel  Delfin u Bijeloj sa 17.000. m2 placa na obali mora; objekat Lazaret sa  u Meljinama korišćen kao odmaralište sa više poslovnih prostora koji su davani u zakup, sopstvenim pristaništem i 15.600 m2 zemlje na obali; Motel Vinogradi u Sutorini sa 16.000.m2 placa; dječje odmaralište (korišćeno za smještaj izbjeglih i raseljenih) u Baošićima sa 14.000. m2 obale; Pivnica u centru Herceg Novog; Restoran Lada u istom gradu,  na Trgu Nikole Đurkovića – danas prostorije Prve banke; 10.000. m2 zemljišta na obali u Đenovićima; 5.000. m2 zemlje u Kumboru…  Sve u svemu, država je vrijednost svog preduzeća krajem prošlog vijeka procijenila na 20 miliona maraka (po tadašnjim cijenama).

ON je privatizacioni đuvegija sa dobrim vezama u lošem društvu,  ovjenčan slavom privatizacionog tajkuna kome može biti. Čedomir Popović i njegove Carine čest su sinonim za kontroverzne poslove sa državom. Kao onda kada su, za tri centa po kvadratu, postali vlasnici 11 miliona kvadrata koji su pripadali AD Bajo Pivljanin iz Plužina. Ili u trgovini sa Glavnim gradom  i njegovim decenijskim gospodarom Miomirom Mugošom. Popović  je, znate već, vrijednost placa od 15.000 kvadrata na Starom Aerodromu licitacijom digao u nebo – na 13 miliona euura. Da bi se onda, nakon dogovora sa Mugošom, prizemljio i opštini uplatio 10,5 miliona manje. Danas ga prepoznajemo po moći da na Trgu nezavisniosti, u strogom centru Podgorice, zida i razgrađuje po svom nahođenju – nipodaštavajući i struku i komšiluk u soliteru čiji je dobar dio naumio pretvorriti u hotel i(li) kafanu.

Uglavnom, NJU i NJEGA je, u januaru 2001. godine, spojila Vlada Filipa Vujanovića. Prethodno je Vlada riješila da na javnoj licitaciji proda 31 odsto akcija Južnog Jadrana. Da bi posao bio realizovan 1/1, Vlada donosi uredbu prema kojoj se ubrzo nakon prve aukcije, ukoliko se kupac ne pojavi, može organizovati naredna na način da cijena iz licitacije u licitaciju može biti sve niža. Sve do pet posto (i brojem: 5) nominalne vrijednosti imovine ponuđene na prodaju. E baš po tom modelu su Carine kupile nepunu trećinu akcionarskog društva iz Meljina. Za 247.632 njemačkih maraka.

Ako već želite da čujete – tako je vrijednost akcije sa 40 pala na dvije marke. Ali, kako ono bi – „mi ne prodajemo preduzeća, mi kupujemo dobre investitore“.

Tri godine kasnije, obznanjeni su prvi rezultati ovog istorijskog posla. Skupština akcionara Južnog Jadrana u aprilu 2004. usvaja odluku kojom se kapital firme (osam miliona eura) umanjuje za iznos trogodišnjeg gubitka iz poslovanja. A to je okruglo milion eura. Čedomira Popovića taj neuspjeh nije pokolebao. Naprotiv. On koristi priliku da od radnika svoje firme i građana otkupi akcije Južnog Jadrana. Tako da je u tom trenutku već vlasnik 67 odsto akcijskog kapitala kompanije. Što u Crnoj Gori znači –  ne gazda nego Bog.

Ne bi valjalo ne pomenuti dvije periferne priče ove farse: Vladina Uredba o prodaji akcija i imovine preduzeća putem javne aukcije koja je predstavljala pravni osnov za aranžman Čedomira Popovića i privatizacionog tima Filipa Vujanovića ukinuta je nedugo poslije gore pomenute licitacije. Zato neki tvrde da je djelimična privatizacija Južnog Jadrana AD jedini posao obavljen po ovom modelu. Aferim. Aktivisti NVO Južni Jadran, zapravo nekadašnji radnici i akcionari kompanije koji su pokušavali zaštiti svoje interese i sačuvati posao, izračunali su da su Popović i njegove Carine do većinskog paketa akcija preduzeća (50 odsto plus jedna akcija) došli za približno 500 hiljada.

Iz novske NVO kažu kako je Popović do 2008. godine kontrolisao 95 odsto akcija Južnog Jadrana. I uporno priču pokušavaju vratiti na početak, u januar 2001. Oni tvrde da prilikom prodaje državnih akcija Carinama nije poštovan Zakon o hartijama od vrijednosti, koji je već bio na snazi. Zato tvrde da je kupoprodaja izvršena ,,pod okriljem mraka i na privatnom tržištu hartija od vrijednosti”. Njihove primjedbe, međutim,  nema ko da čuje.

Zapravo, sredinom 2001. godine državni tužilac Božidar Vukčević piše Vladi i njenom Savjetu za privatizaciju, obavještavajući ih da je, na zahtjev Saveza samostalnih sindikata CG i radnika Južnog Jadrana koji su mu ukazali na „određene propuste koji su učinjeni u postupku javne aukcije“. Pribavio dokumentaciju i utvrdio propuste koji „po mom mišljenju dovode u pitanje zakonitost sprovedenog postupka, tj. da li su bili uopšte ispunjeni uslovi za održavanje aukcije“.

Akteri posla su ostali slijepi i gluvi na ove primjedbe. A Popović je, nakon godina obezvrjeđivanja preduzeća iz Meljina prešao na fazu II svog poslovnog poduhvata.

Krajem 2006. godine Južni Jadran AD  šalje prvi zahtjev kojim od Uprave za nekretnine traži da se na to društvo, umjesto prava korišćenja, upiše pravo svojine na nepokretnosima u Baošićima. Odbijeni su, pošto Uprava za nekretnine Herceg Novog nalazi da podnosilac zahtijeva  „nije dostavio niti jedan pravno valjan dokaz na osnovu kojeg može da se utvrdi da je pravnim poslom stekao pravo svojine na nepokretnosti“.

Popović i njegovi saradnici ne odustaju. I, konačno, Uprava za nekretnine Herceg Novog u  martu 2010. godine mijenja svojinski režim i firmu Carine upisuje kao vlasnika, a ne korisnika, nad blizu 100.000 kvadrata nepokretnosti u Bokokotorskom zalivu.

 Prethodno je dioničarsko društvo u vlasništvu Čedomira Popovića (Carine doo) kupilo svu imovinu akcionarskog društva (Južni Jadran AD) u kome je blizu 95 odsto akcija imao Čedomir Popović. Možda pretpostavljate, Popović je angažovao i procjenitelje koji su utvrdili da imovina kojom su trgovali vrijedi 11 miliona eura. Prema vještacima koje je angažovala Poreska uprava (PU), ista imovina bila je vrednija za 20 miliona eura – i to na vrhuncu  globalne ekonomske krize koja je tresla čijeli svijet.

Prema toj računici Popović je državi ostao dužan oko milion eura na ime poreza na nekretnine. Područna jedinica PU iz Herceg Novog godinama je pokušavala da naplati taj dug, Ministarstvo finansija je sa istim entuzijazmom poništavalo njihova rješenja, sve dok ni ta priča nije stavljena ad acta. A novac ostao Popoviću.

Vratimo se, ipak, načinu na koji su Carine postale vlasnik kupljene imovine (koju im nije  prodao  njen vlasnik). Nakon udluke Uprave za nekretnine HN Vrhovno državno tužilaštvo ulaže žalbu Ministarstvu finansija ukazujući da ne postoji pravni osnov po kome bi Carine doo mogle biti uknjižene kao vlasnik vrijednog zemljišta na morskoj obali. Ono bi, drže u tužilaštvu, moralo ostati u vlasništvu države. Tim prije što Carine, i pored brojnih zahtjeva i urgencija, nijesu uspjele dobiti potvrdu Savjeta za privatizaciju da su po tržišnoj cijeni platili sporno zemljište, odnosno akcije njegovog nekadašnjeg zakonitog korisnika.

,,Kud će boljeg dokaza da Carine prilikom kupovine imovine ovog preduzeća nijesu platile tržišnu cijenu, od podatka da su samo kompleks Lazaret, koji čini manje od jedne petine ukupne imovine Južnog Jadrana, prodale za 12 miliona eura“, navode iz NVO Južni Jadran.

I te su primjedbe ostale bez valjanog odjeka. Ruski biznismen Genadij Borisov uspio je da se uknjiži kao vlasnik kompleksa koji je, navodno, kupio kao savjestan kupac, iako prodavac nije mogao dokazati da je zakoniti vlasnik prodatog.

,,Ovaj primjer jasno svjedoči zašto vlastima ne odgovara da se donese zakon da kazneno djelo nastalo kroz privatizaciju društvene imovine ne zastarijeva. Uprava za nekretnine je nakon godina natezanja ruske investitore na objektu Lazaret uknjižila kao vlasnike. Dakle, mišljenje Savjeta za privatizaciju se, kada to povlašćenim odgovara, tumači kao fakultativno”, insistirala je Nada Popović Đurašković. Objašnjavajući: ,,Jasno je i polupismenom da sa tim novcem i kasnijim dokupom akcija od radnika, Popović nije platio tržišnu cijenu zemljišta i objekata. Na naše prijave tužilaštvo se nije mnogo osvrtalo iako su i javno izjavljivali da je predmet u uzviđaju. Izviđaj evo traje dvije decenije. Zato ima mnogo razloga da osnovano sumnjamo da u ovom poslu Popović nije sam”.

A Čedomir Popović je, ničim ometen, nakon uvođenja stečaja u Južni Jadran preduzeće doveo do konačne likvidacije 4. juna prošle godine. Osamnaest godina nakon još jedne uspješne crnogorske privatizacije.

Likvidacioni upravnik Južnog Jadrana bio je Vlajko Milićević, penzionisani službenik Uprave policije. Prije penzije Milićević je, kao rukovodilac Odjeljenja za privredni kriminalitet u više navrata kontrolisao zakonitost rada Južnog Jadrana AD i Carina doo. Neki je slučaj udesio da, po odlasku u penziju, novi radni angažman pronađe u Popovićevim preduzećima. Da ugasi svjetlo.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DOK NASILJE NA ULICAMA RASTE: Ko kontroliše policiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su smijenjeni svi šefovi sektora u Upravi policije, nakon što je za direktora izabran Zoran Brđanin, ne čini se da nova vlast potpuno drži kontrolu nad tim dijelom bezbjednosnog sektora

 

Mnogi su se nadali da će se nasilje u javnom prostoru smiriti nakon što su završeni lokalni izbori u gradu pod Trebjesom ili „bitke za Nikšić“, kako je ovaj događaj nazvan u srbijanskim tabloidima. Međutim, podjele i tenzije ne jenjavaju.

Takozvane „patriotske“ i „komitske“ snage, koji smatraju da je ugrožena nezavisnost Crne Gore, gotovo svakodnevno nalaze razloge za protestna okupljanja ili demonstrativne organizovane vožnje po crnogorskim gradovima. Opozicione partije svojim saopštenjima ohrabruju ovakva okupljanja, blago zabašureno preuzimaju i zasluge za njih, a poruke podrške često stignu i od samog Đukanovića. Posljednji takav razlog su bile najavljene promjene u primjeni Zakona o državljanstvu.

Svoje razloge za proteste i javna okupljanja, a i za kontraproteste, nalaze i pristalice vlasti nezadovoljne odlukama Vlade. Prosrpske grupacije zamjeraju polciji što ima blaži odnos prema partitoskim snagama nego što je imala prethodna vlast prema demonstrantima. Oni se bune i zbog  najavljene smjene ministra pravde Vladimira Leposavića. Ovi protesti su dobili podršku dijela vladajuće koalicije okupljene oko Demokratskog fronta, ali i dobrog dijela srbijanskih tabloida.

U uskomešanoj atmosferi fizički je napadnuto više građana i novinara, ali i službenih lica. Dok se na protestima „patriota“ mogu čuti pjesme koje šire mržnju prema Srbima, kao što je Boj na Čavnoglave, na protestnim okupljanjima prosrpskih snaga mogu se čuti i vidjeti transparenti koji negiraju genocid u Srebrenici, čime valjda daju podršku Leposaviću i njegovoj izjavi koja je išla u tom pravcu.

Od Uprave policije se očekuje da vrati mir na crnogorske ulice i obezbijedi poštovanje zdravstvenih mjera. Ali primjetan je njen pasivniji odnos prema ovakvim događajima nego što je to bio tokom prethodne godine, koju su obilježili protesti. Iako su smijenjeni svi šefovi sektora u tom organu, nakon što je za direktora izabran Zoran Brđanin, ne čini se da nova vlast drži kontrolu nad tim dijelom bezbjednosnog sektora. Pitanje je da li je riječ o većem stepenu tolerancije prema pravu na slobodu okupljanja, čak i kad se ono zloupotrebljava, ili nova vlast ne želi da reakcijom policije izazove bijes građana kao što je tokom prošle godine učinila prethodna vlast.

Propusti policije naročito su bili uočljivi tokom blokade puta u Bogetićima, na saobraćajnici Podgorica – Nikšić, kada su u sukobu „patriota“ i policije povrijeđeni oficir Vojske Crne Gore (VCG) Rajko Čanjak, vojni doktor Dragan Martinović i službenik Uprave policije Jovan Bijelović. Dogodila se i neodgovorna  reakcija pripadnika Sektora za obezbjeđenje objekata i štićene ličnosti, koji je službenim automobilom prošao kroz blokadu, dok su na vozilu sjedjeli demonstranti. U vozilu se nalazila ćerka premijera Krivokapića i javnosti je saopšteno da je službenik policije tako reagovao jer je procijenio da je njen život u tom trenutku bio ugrožen. Na video snimcima, koji su dospjeli u javnost, nije vidljiv stepen ugroženosti koji bi opravdao takvu upotrebu sile. Sve se ovo dogodilo naočigled pripadnika policije koji su trebali da obezbjeđuju ovaj skup i spriječe narušavanje javnog reda i mira.

Izvršni direktor Centra za građanske slobode Boris Marić smatra da je ponašanje policije „očigledno u skladu sa odlukom da demokratski i tolerantan ptistup treba da bude osnova postupanja policije“. On za Monitor kaže da je to težak zadatak kada imamo forsiranje antagonizama prvenstveno od struktura bliskih Demokratskoj partiji socijalista i Demokratskom frontu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SEKSUALNO NASILJE NAD DJECOM U CRNOJ GORI: Hoće li napokon biti pooštrene kazne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stravičan zločin koji je izvršio komunalni policajac kada je nedavno, usred bijela dana, obljubio devetogodišnjakinju u podgoričkom naselju Stari Aerodrom, uznemirio je javnost. Sistem zaštite seksualno zlostavljane djece ilustruje i činjenica da Crna Gora nema zvaničnu statistiku o seksualnom nasilju nad djecom, a ni odgovarajuće kazne za zločince niti psihološku podršku žrtvama

 

Stravičan zločin koji je izvršio komunalni policajac R.O. kada je nedavno, usred bijela dana, obljubio devetogodišnjakinju u podgoričkom naselju Stari Aerodrom, uznemirio je javnost. I podstakao na pitanje – kakav je sistem zaštite seksualno zlostavljane djece u Crnoj Gori?

Zvaničnu statistiku o seksualnom nasilju nad djecom crnogorski državni organi nemaju. Kazne za seksualne zločince nisu zadovoljavajuće, a podrška žrtava je neefikasna, smatraju sagovornici Monitora.

,,Evropska statistika pokazuje da je od petoro djece, jedno preživjelo neki oblik seksualnog nasilja. Od petoro koje je kroz to prošlo, četiri su djevojčice, a jedan dječak. Iskustva iz EU, regiona i crnogorskih NVO koje se bave problemom zaštite i prevencije seksualnog nasilja, govore da nema razloga da ne vjerujemo da je i u Crnoj Gori ista ili, bar, vrlo slična statistika”, kaže za Monitor izvršna direktorica NVO Prima Aida Perović, koja je nedavno, u saradnji sa partnerima, realizovala kampanju pod nazivom Seksualno nasilje nije dječja igra.

Najčešća zabluda je da uglađeni, obrazovani, dobrostojeći ljudi lijepih manira ne zlostavljaju djecu, kao i da su djeca najsigurnija u porodičnom okruženju, upozorava Perović. „Istina je, međutim, da seksualno nasilje u 90 odsto slučajeva djetetu nanosi poznata osoba, koja mu predstavlja autoritet i u koju ima povjerenja. Takvi seksualni predatori vješto maskiraju svoje namjere i prilagođavaju ih dječijoj radoznalosti, naivnosti i neznanju. Djeca najčešće u startu ne prepoznaju nasilje, jer misle da je u pitanju igra. Jedna od velikih zabluda je i to da su svi seksualni zlostavljači djece pedofili. Postoje osobe koje se seksualno iživljavaju nad djecom, a koje imaju uobičajene seksualne odnose sa odraslim osobama”.

Monitor je od Uprave policije (UP) pokušao da sazna koliko je slučajeva seksualnog nasilja nad djecom (nedozvoljenih polnih radnji, obljuba i silovanja) u posljednje tri godine prijavljeno toj državnoj upravi. Do zaključenja ovog broja, odgovor nije stigao.

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori, koju su radile NVO Prima, Sigurna ženska kuća i SOS za žene i djecu žrtve nasilje iz Nikšića, a koja je obuhvatila period od pet godina, od početka 2014. do kraja 2018. godine, pokazala je da su žrtve koje su preživjele neki vid seksualnog nasilja, u 60 odsto slučajeva – djeca. „To ne znači nužno da su djeca brojnija među žrtvama, jer punoljetne osobe mnogo rjeđe prijavljuju seksualno nasilje i dobijaju epilog na sudu”, objašnjava Perović.

Krivični zakonik Crne Gore za silovanje djeteta propisuje kaznu zatvora na period od najmanje 10 godina. Za obljubu zatvor od tri do 12 godina, a za nedozvoljene polne radnje – novčanu kaznu ili zatvor – od dvije do najviše 15 godina.

Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava je, nakon inicijative iz Kabineta premijera Zdravka Krivokapića 12. aprila, pristupilo izradi Predloga zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika. Cilj je – maksimalno pooštravanje kazni zatvora za krivična djela protiv polne slobode koja su učinjena prema djeci i nemoćnima. „Za silovanje i obljubu predložena je mogućnost da počinitelj bude kažnjen zatvorskom kaznom u trajanju od 40 godina. To je najstroža kazna koju domaće krivično zakonodavstvo predviđa za najteža krivična djela. Predložene kazne zatvora, koje mogu biti ocijenjene kao drakonske, ne moraju biti izrečene u svakom pojedinačnom slučaju”, navodi se, između ostalog, u saopštenju tog Vladinog resora.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PROPAST VEKTRE MONTENEGRO: DRŽAVI RADNICIMA I OPŠTINAMA OSTAVILA MILIONSKE DUGOVE

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dragan Brković postao je sinonim za crnogorske novokomponovane biznismene koji uprkos privilegijama, izdašnoj podršci bivšeg režima i državnih institucija, nisu bili u stanju da uspješno posluju koristeći vrijedne prirodne i izgrađene resurse kojih su se domogli

 

U jednoj od najvećih privatnih kompanija u Crnoj Gori, Vektri Montenegro, koja je donedavno bila u vlasništvu podgoričkog biznismena Dragana Brkovića, proglašen je bankrot. Potpuna finansijska propast odnosi se kako na glavnu kompaniju tako i na ćerke firme u čijem su posjedu bila mnoga privredna preuzeća i vrijedne nekretnine, „sakupljene“ tokom procesa kumovske privatizacije crnogorske privrede. Konačni bankrot proglasio je Privredni sud 31. marta. Određen je i stečajni upravnik Radojica Grba, koji će pokušati da izmiri milionske dugove mnogobrojnim povjeriocima prodajom imovine ili cijele firme kao pravnog lica.

Sedam mjeseci nakon što je Demokratska partija socijalista izgubila vlast, kao kula od karata srušila se poslovna imperija Dragana Brkovića, kuma predsjednika Mila Đukanovića. Spektakularno je propao posao biznismena čije je djelovanje obilježilo prošlu deceniju, koji je posjedovao šume, fabrike, hotele, zemljišne posjede, poslovne zgrade, restorane,  na najatraktivnijim lokacijama Crne Gore, od sjevera pa do mora. Podizao je na stotine miliona kredita u raznim domaćim i stranim bankama. Kupovao avione, kamione, stanove i vile, i ostalo što spada u život na visokoj nozi. Do jednog trenutka, posljednjeg stečaja u kome je sve nestalo.

Brković je postao sinonim za crnogorske novokomponovane biznismene koji uprkos privilegijama, izdašnoj podršci bivšeg režima i državnih institucija, nisu bili u stanju da uspješno posluju koristeći vrijedne prirodne i izgrađene resurse kojih su se domogli.

Kompanija Vektra Montenegro promijenila je vlasnika na neslavan način. U januaru ove godine javni izvršitelj oduzeo je kompaniju od Brkovića i ona je prešla u vlasništvo švajcarske banke NLB Inter Finanz iz Ciriha, zbog kreditnog duga od 55 miliona eura. Brković je u medijima nazivan i „kralj stečaja“ jer  je sve privatizovane firme odveo u sigurni stečaj.

Dragan Brković ostavio je firmu Vektra Montenegro u dugovima do guše. Kratkoročne i dugoročne obaveze kompanije iznose oko 170 miliona eura. Državi na ime poreza duguje oko 20 miliona. Opštinama na čijim je teritorijama poslovao takođe duguje milionske iznose. Na stotine zaposlenih ostavio je bez posla i bez plata i godinama im nije uplaćivao doprinose za zdravstveno i socijalno osiguranje.

Brković je postao tranzicioni bogataš kupovinom mnogih državnih preduzeća. Kupio je najveći šumsko-industrijski kombinat Velimir Jakić u Pljevljima za 1,6 miliona eura, koji je tada zapošljavao oko 700 radnika. Preduzeće mijenja naziv u Vektra Jakić i godinu kasnije dobija koncesije za eksploataciju šuma na 30 godina. Danas je to uništena firma u kojoj je proizvodnja obustavljena a radnicima koji su ostali bez posla, Vektra Jakić duguje i do 30 mjesečnih zarada.

U svoj poslovni portfolio upisuje i autoprevoznike i špeditere, Moračatrans i Rumijatrans, od kojih osniva firmu Horizon Logistic u Baru, koja je u stečaju od 2012.

Najveći poslovni poduhvat Brković realizuje kupovinom većinskog paketa akcija najznačajnijeg hotelskog preduzeća u Herceg Novom, Hotelsko-turističkog preduzeća Boka, nosioca turističke privrede grada. Krajem 2007. godine HTP Boka je privatizovana od strane Brkovićeve Vektre Montenegro, prodajom 59,4 odsto od ukupnog broja upisanih akcija, za sumu od 22 miliona eura. To je 50 miliona manje od procijenjene vrijednosti kapitala prebogate hotelske kuće koja je dominirala Novim i cijelom Bokom.

HTP Boka posjedovala je ogromnu imovinu, oko 128.000 kvadrata zemljišta u zoni morskog dobra i 45.000 kvadrata poslovnih objekata. U okviru HTP Boka poslovao je prestižni Hotel Plaža u centru grada, hoteli Tamaris i Igalo, restoran Žanjice na Luštici, ugostiteljsko-poslovni  objekat Galeb u Igalu i mnogi drugi sadržaji i lokacije, kao što je zemljište porušenog starog Hotela Boka na obali, koji je sada pretvoren u park.

Prethodno je od mađarskih kompanija otkupio udio od 33 odsto u HTP Boka, čime je ostvario kontrolu od 92 odsto vlasništva hercegnovske turističke kompanije koja postaje Vektra Boka.

Brković se ugovorom obavezao da će u naredne tri godine u rekontrukciju i obnovu hotela uložiti 50 miliona eura, da će ulagati 200 hiljada eura godišnje u razvoj komunalne infrastrukture i sporta u Herceg Novom. Umjesto toga, na hotele HTP Boka upisao je hipoteke zbog kredita u iznosu od 23,7 miliona eura koji je otišao glavnoj, majci firmi Vektri Montenegro. Vektru Boka ubrzo je uveo u stečaj, a veliki dio  atraktivnih nekretnina rasprodao, iako po kupoprodajnom ugovoru na to nije imao pravo.

Tokom trinaest godina gazdovanja hercegnovskim hotelima Brković je prodao sve manje objekte Vektra Boke. Prodat je ugostiteljski kompleks  Žanjice sa objektima i zemljištem za milion eura, koji je bio procijenjen na iznos od 3 miliona. Prodat je restoran Levanger koji se nalazi na samoj obali Igala. Na doboš su otišli objekti i zemljište restorana Galeb, ugostiteljski kompleks na plaži Milašinović na Toploj… Prodati su čak i teniski tereni zajedno sa objektima, na šetalištu Pet Danica.

Razmjere štete koju je nekada renomiranoj hotelskoj kući HTP Boka i Opštini Herceg Novi nanio Dragan Brković, nemjerljive su. Hotel Tamaris je porušen 2012. godine, novi nije sagrađen. Na njegovom mjestu, na glavnom gradskom šetalištu, ostala je ledina za parking vozila. Hotel Igalo, oronuo, napušten i zarastao u bršljan i drače, ne radi posljednjih deset godina. Najpoznatiji novski hotel Plaža radi u oskudnim uslovima, kao odmaralište, kategorizovan sa tri, odnosno dvije zvjezdice. Planovi za rekonstrukciju hotela ili izgradnju novog na toj ekskluzivnoj lokaciji, nisu realizovani.

Vektra Boka duguje Opštini oko 4 miliona eura po raznim osnovama, radnicima na ime plata i doprinosa gotovo isto toliko. Poslovanje Brkovića u Herceg Novom nalik je uraganu, prirodnoj katastrofi koja bez milosti ruši sve pred sobom.

Brkovićevo poslovno carstvo prošireno je i na Budvu, na čijoj teritoriji posjeduje vrijedne nekretnine. Vektra je vlasnik bečićkog odmarališta Alet, poznatog Međunarodnog omladinskog centra – MOC, kojeg je kupio 2006. od beogradskog Geneksa za 4,8 miliona eura. Planovi da se na toj lokaciji sagradi luksuzni turistički kompleks, nisu realizovani.

U neposrednoj blizini MOC-a, posjeduje parcelu površine 6.100 m2, na kojoj je kao vlasnik upisana of šor firma Anotech Corporation, registrovana na Britanskim Djevičanskim Ostrvima, iza koje stoji Brković. Iz Vektre Montenegro upućen je prije dvije godine zahtjev Opštini Budva za izdavanje uslova za gradnju stambenog kompleksa, koji je DUP-om Bečići predviđen na toj lokaciji. Ali do gradnje nije došlo.

Parcela je založena za dva kredita od 50 i 55 miliona eura koje je Vektra Montenegro uzela 2007. i 2009. godine od pomenute NLB Inter Finanz banke. Krediti nisu vraćeni pa je švajcarska banka u nekoliko navrata pokušala prodaju zemljišta u Bečićima, koja je procijenjena na iznos od 1,5 miliona eura.

Vektra je vlasnik stare zgrade Jugoslovenskog rječnog brodarstva- JRB u Budvi, na Slovenskoj obali, koju je kupio od beogradskog biznismena Nenada Đorđevića za 3 miliona eura. Oronula zgrada na velikoj parceli uz more, u blizini Starog grada, decenijama nije u funkciji. Služi kao spomenik propale privatizacije i tajkunske trgovine, bez želja i inicijativa za rekonstrukcijom ili izgradnjom novih sadržaja.

Na sve tri nekretnine Vektre u Budvi upisane su milionske hipoteke banaka i drugih povjerilaca među kojima je i Opština Budva, kojoj Brkovićeva firma duguje na ime poreza na nepokretnost. Uprava lokalnih javnih prihoda blokirala je Brkovićevu parcelu u Bečićima stavljanjem hipoteke u ukupnom iznosu od 100.743 eura, na osnovu rješenja o obezbjeđenju poreskog potraživanja koje traje od 2016. godine.

Ista zabilježba hipoteke u korist Opštine Budva upisana je i u posjedovni list zgrade JRB u ukupnom iznosu od 212.406 hiljada eura. Dug Vektre Opštini Budva dostigao je sumu od 313 hiljada eura. Sve navedene nekretnine pod hipotekama su na vrtoglave iznose koji premašuju 100 miliona eura. Šta je biznismen Brković radio sa tolikim milionima, ostavljajući pustoš za sobom u privatizovanim državnim preduzećima, teško je objasniti. Gdje je novac nestao i avio-kompanija čijim se letjelicama putovalo u šoping u Milano, u Monako, na odmore na francuskoj rivijeri i slične uživancije.

Da li će proglašenjem fajronta u kompaniji Vektra Montenegro, miljenici svih depeesovskih vlada i premijera, stotine napaćenih radnika naplatiti svoja potraživanja, u čije ruke će dospjeti hercegnovski hoteli i budvanske nepokretnosti, pitanja su koja za sada nemaju odgovora. Ako bankrot nije samo još jedan manevar u nizu, da se imperija  i ortaci otarase nagomilanih dugovanja.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo