Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Prljave sjenke

Objavljeno prije

na

Osamdeset i osam je mjeseci od strijeljanja Slavoljuba Šćekića, policajca koji je rasvjetljavao zločine organizovanog kriminala. Prvostepenim presudama su izrečene ukupne kazne od 115, 120 i 127 godina. Prve dvije su oborene. Sada se na Apelacionom sudu razmatra treća, prema kojoj su Saša Boreta i Ljubo Bigović na ubistvo podstrekli Milana Čilu Šćekića i Ljuba Vujadinovića. Što se svih ovih godina dešavalo? Slijedi bedeker o povezanim događajima u sudnici i van nje.

9, 21. jun i 12. jul 2005. Eksplozije na gradilištu budvanskog hotela Splendid. Istragu vodi Slavoljub Šćekić, pomoćnik načelnika Uprave kriminalističke policije, diplomirani pravnik, rođen 18. novembra 1959.

30. avgust 2005. Šćekić sa 19 hitaca ubijen ispred kuće u Podgorici.

14 – 17. februar 2006. Specijalnoj tužiteljki Stojanki Radović suvlasnik Splendida Žarko Radulović dao iskaze da je „siguran da iza napada na Splendid stoje Alan Kožar, Bigović i Boreta”. Saopštava posredna saznanja da su mu prijetili: „Razdužili smo Šćekića, pa ćemo i Radulovića”. Kasnije u sudnici tvrdio da je „lupao” i da se stidi što je to izjavljivao.

16. februar 2006. Uhapšeni: Bigović, Vujadinović, Danica Vuković, Dušanka Vujović, Radoslav Vulević. U ZIKS-u od ranije Vuk Vulević, Kožar i Saša Boreta. Čila Šćekić u bjekstvu.

28. februar 2006. Boretin cimer u zatvoru Zoran Vlaović, budući zaštićeni svjedok, istražiteljima nudi informacije.

26. mart 2006. Pred Višim sudom – Specijalizovanim vijećem Lazara Akovića počinje glavni pretres.

23. oktobar 2006. Iz Holandije izručen Goran Živković, još jedan optuženik.

7. avgust 2009. Aković presudio – postojalo zločinačko udruženje. Izriče tri maskimalne kazne, ali usljed nedostatka dokaza ne i presude izvršiocu ili izvršiocima ubistva. Boreta, Bigović i Vujadinović osuđeni na 30, Kožar dobio 20 godina, Čila Šćekić oslobođen za ubistvo – osuđen zbog zločinačkog udruživanja na tri, Vujovićeva na dvije godine. Optužbi oslobođeni Vulevići (sin i otac), Živković i Vukovićeva.

U Akovićevoj presudi utvrđena hronologija pokušaja reketiranja suvlasnika Splendida i zastrašivanje miniranjima. Potom ključna činjenica: motiv za smaknuće Šćekića, jer Boretu i družinu raskrinkava kao zločinačko udruženje.

14. avgust 2009. Strankama dostavljena radna verzija presude sa nizom grešaka.

2. septembar 2009. Aković u zakonskom roku ispravio greške u presudi.

9. septembar 2009. Predsjednik Višeg suda Muška Dujović Sudskom savjetu (SS), kojim predsjedava šefica Vrhovnog suda Vesna Medenica, podnosi inicijativu za razrješenje Akovića. Kao razloge naveo „dugotrajan sudski proces”.

3. oktobar 2009. SS po Dujovićevoj inicijativi pokreće disciplinski postupak i suspenduje Akovića. Par sati kasnije, Aković – štićena osoba zbog službeno utvrđenog bezbjednosnog rizika a ne po funkciji – ostaje bez policijske pratnje. ANB, na čijem je čelu bio Duško Marković, prethodno dramatičano tvrdila da je ugrožena i Akovićeva i bezbjednost njegove porodice i roditelja u Beranama.

23. oktobar 2009. Aković podnosi ostavku i javnost pita ,,kakav je i čiji interes da presudu oglasi nevažećom prije nego što o njoj odluči Apelacioni sud?” Izjavljuje da ga je Dujović nakon izricanja presude u više navrata obavijestio da je „pod nevjerovatnim pritiskom” da podnese inicijativu radi njegovog razrješenja i da ga je savjetovao da se sastane sa Medenicom.

,,Slučajem Aković” – sudije koji je u predmetima za ubistva Šćekića i Duška Jovanovića izrekao četiri maksimalne kazne – promovisana je praksa da Medenica opcijom ,,disciplinskog postupka” na SS-u vrši pritisak na dalju sudbinu predmeta i najdirektnije, mimo zakona i Ustava, utiče na nezavisnost u radu i odluke sudija.

Presuda po žalbama dolazi na Apelacioni sud. O njoj odlučuje Krivično vijeće Dragutina Čolakovića, istovremeno i sudije izvjestioca u predmetu. Prethodno je njegova kćerka Ana, odlukom Medeničinog SS-a 17. jula 2009. postala sutkinja Osnovnog suda u Nikšiću a Čolaković dobija stambeni kredit od Vlade.

29. decembar 2009. Odlukama SS-a u Apelacioni prekomandovani iz Ustavnog i Višeg suda Zoran Smolović i Milić Međedović. Smolović je kum Radula Kojovića, Medeničinog zamjenika i prvog operativca sudstva, a Međović svega dan ranije u Višem sudu iz pritvora rješenjem pušta optuženog Vuka Vulevića, koji bježi u inostranstvo. I Smolović i Međedović postaju članovi Čolakovićevog vijeća u predmetu Ščekić.

8. februar 2010. Nastavljene Medeničine kadrovske kombinacije. Za novog predsjednika Apelacionog suda SS imenuje Čolakovića, koji upravo Smoloviću prepušta da umjesto njega bude sudija izvjestilac. Smolović preko 1.300 stranica predmeta „apsolvira” za rekordne tri neđelje i predlaže ukidanje Akovićevih presuda.

4. mart 2010. Apelacioni sud – predsjedavajući Vijeća Čolaković, članovi Smolović, Međedović, Milivoje Katnić i Radmila Mijušković, ukida Akovićevu presudu.

Još bitnije: tvrde da dokazi iz prvostepene presude nijesu dovoljni za zaključak da je Šćekića likvidiralo zločinačko udruženje na ogranizovan način i dovode u pitanje valjanost iskaza Žarka Radulovića.

Njihov zaključak se sam nameće: ako nema dokaza za pokušaj iznude koju je rasvjetljavao Šćekić, nema ni zločinačkog plana, ni motiva da ga optuženi ubiju.

9. mart 2010. Predmet vraćen Višem sudu, dodijeljen Slavki Vukčević.

19. jul 2010. Počelo ponovljeno suđenje, tužbu i dalje zastupa Stojanka Radović. U diskreciji, tokom pretresa 2010, sutkinja Vukčević u Ministarstvu pravde polagala notarske ispite i konkurisala da je ministar pravde imenuje za notarku.

1. decembar 2010. Vukčevićeva rješenjem iz spisa predmeta izdvojila ključne izjave dvojice svjedoka: Radulovića i Vlaovića.

26. januar 2011. Po žalbi tužiteljke Radović, viša instanca preinačila rješenje Vukčevićeve, najvažnije izjave Radulovića i Vlaovića vraćene u spise predmeta.

15 – 16 mart 2011. Završne riječi tužilaštva i odbrane.

30. mart 2011. Iako presuda u predmetu Šćekić nije izrečena, Duško Marković, sada u ulozi ministra pravde, Odlukom Br. 01-1834/11 imenuje sutkinju Vukčević notarkom za područje Osnovnog suda Podgorica – kao prvu na listi. Ali, ona formalno još nije notarka, treba da položi zakletvu čiji datum određuje upravo Marković.

17. april 2011. Čila Šćekić uhapšen u Holandiji.

20. april 2011. Viši sud službeno obaviješten o postupku ekstradicije Čile Šćekića, ali sutkinja Vukčević ne dozvoljava da Sud ponovo otvori pretres radi dopune postupka ili razjašnjenja. Na taj način se Čili Šćekiću uskraćuje da bude saslušan, izjasni se o dokazima koji ga terete i bude u najkraćem roku izveden pred Sud – čime njegova odbrana dobija pravni osnov da žalbom lako obori presude.

9. maj 2011. Vukčevićeva izriče ukupno 120 godina robije. Za razliku od Akovićeve presude, u njenoj nema inkriminacije o zločinačkom udruživanju, nego za podstrekivanje i izvršenje teškog ubistva.

27. maj 2011. Izručen Čila Šćekić.

21. septembar 2011. Vesna Medenica i Duško Marković, predsjednica i član SS-a, za medije dramatično tvrde da je ,,bilo grešaka tokom pisanja presude” i traže od Mušike Dujovića da im na SS-u podnese inicijativu za razrješenje Vukčevićeve. Dujović sada odbija taj scenario, kaže da je Vukčevićeva 31. avgusta u zakonskom roku posebnim rješenjem „ispravila nepravosnažnu presudu”.

26. septembar 2011. Sada je Dujović na meti: postupak za njegovo razrješenje pred SS-om pokreće Milan Zindović, brat Dragana Zindovića – koga je avgusta 2010. Dujovićevo vijeće nepravosnažno osudilo na 17 godina zbog ubistva u budvanskom lokalu Jadranska straža.

Milana Zindovića je 2000. upravo Dujović, kao istražni sudija, teretio zbog neovlašćenog držanja heklera u noći dvostrukog ubistva u kazinu Podgorica. Braća Zindovići su se kartali a „za susjednim stolom je sjedio Brano Mićunović”. Milan Zindović je osnivač, ovlašćeni zastupnik i izvršni direktor Old Town Invest Group, firme investitora Harmonia buildinga sa 14 spratova u Budvi u kojoj Mićunovićeva kćerka ima 30 odsto vlasništva.

21. oktobar 2011. SS konstatuje prestanak sudijske funkcije Slavki Vukčević na njen zahtjev.

18. novembar 2011. Dragutina Čolakovića, predsjednika Apelacionog suda i Vijeća koje je oborilo prvu presudu, na njegov zahtjev SS razrješava sudijske funkcije.

8. decembar 2011. Vukčevićeva položila notarsku zakletvu.

26. decembar 2011. SS odbija inicijativu za razrješenje Mušike Dujovića.

30. decembar 2011. Apelacioni sud ukida prvostepenu presudu u predmetu Šćekić. Trojica članova Vijeća su i 2010. oborili Akovićevu presudu: predsjedavajući Katnić, članovi Međedović i Smolović (opet bio izvjestilac). U bitnom, tvrde da je Viši sud prekoračio optužnicu.

Međutim, potvrđuju presudu Vukćevićeve u dijelu gdje je optužene oslobodila za zločinačko udruživanje tumačeći dokaze načelom In dubio pro reo – da u slučaju sumnje u njih treba presuditi u korist okrivljenih.

U presudi piše da „utvrđene činjenice ne ukazuju da je zločinačko udruženje stvoreno radi vršenja krivičnih djela prinude i iznude”, niti da je ,,motiv ubistva oštećenog Šćekića bio radi sticanja moći, već da je to učinjeno iz drugih razloga”.

Ne kaže se iz kojih ,,drugih razloga”.

30. januar 2012. Optuženi Bigović iz zatvora za Vijesti tvrdi da su mu ,,smjestili” trgovci drogom iz Beograda uz pomoć neimenovanih službenika ANB-a i policije, kako bi ga uklonili sa ulice da bi mogli da ,,rade”.

5. april 2012. U Višem sudu novo suđenje, Biljana Uskoković predsjednica Vijeća. Tužiteljka Radović ostala i pri optužnici za zločinačko udruživanje, zbog čega je izložena žestokim verbalnim napadima advokata optuženih.

9. oktobar 2012. Izrečene presude, optuženi nijesu osuđeni za zločinačko udruživanje; zbog podstrekavanja na ubistvo po 30 godina dobili Boreta i Bigović, na iste kazne osuđeni Čila Šćekić i Vujadinović. Kožar dobio 6 godina i 10 mjeseci. Dva Vulevića, Vukovićeva i Živković oslobođeni optužbi, dok je Vujovićeva osuđena uslovno. Sutkinja prihvatila osporene iskaze svjedoka Radulovića i Vlaovića.

Boretin advokat Borivoje Borović tvrdi da je presuda „pravni nonsens”, jer su njegov klijent i Bigović oslobođeni za zločinačko udruživanje a ipak osuđeni.

Slavoljubova sestra Slavica najavila privatnu tužbu protiv oslobođenih, ali izrazila zadovoljstvo drugim kaznama i dodala: „Plašim se da će se prilikom kucanja ponovo desiti neke slučajne ili namjerne greške”.

14. decembar 2012. Opet ,,greške” u kucanju presude. Dan objavio da je sutkinja Uskoković navela za Boretu i Bigovića pogrešnu kvalifikaciju jednog od krivičnih djela. Takve tvrdnje demantovao Mušika Dujović ocjenom da se prigovori ,,ne mogu tretirati kao greška”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo