Sa velikom kartonskom kesom kraj nogu djevojčica od desetak godina i njen otac čekaju autobus za Podgoricu. U Tivtu su bili, kaže on, u posjeti njegovoj sestri. ,,Tu živimo”, govori pokazujući prstom ka romskom naselju koje se vidi sa stanice.
,,Uzeo sam sad od nje hranu za bebe, nemam čime da kupim, a imam dijete od dva i po mjeseca kući”, dodaje. Četvoročlanu porodicu uglavnom izdržava obavljajući privatne poslove, ali ga u posljednje vrijeme niko ne zove da rad, objašnjava.
Raspitujući se u kom primorskom gradu ima najviše turista, a najmanje policije, priznaje da novac, uz pomoć dvoje starije djece, nerjetko zarađuje prosjačeći. ,,Meni je teško što moramo tako, ali ne mogu drugačije da im obezbijedim da jedu. Nema posla, a plaćamo i stan 70 eura. Gdje da odemo ako nas iz njega istjeraju?”, žali se tridesetogodišnji otac.
Osim činjenice da je prosjačenje prekršaj, ovakav način zarađivanja predstavlja ugrožavanje dječjih prava, ali u ovom i sličnim slučajevima, siromaštvo ta prava ne poznaje.
Elvis Beriša, izvršni direktor romske organizacije Koračajte sa nama – Phiren amenca, jedan je od aktivista koji se, između ostalog, bore za iskorijenjavanje prosjačenja.
,,Dijete koje prosi nije samo izabralo da bude na ulici i ponižava se, izlaže različitim rizicima, gubi volju za školovanjem, nadu za boljim životom i da ‘gasi’ svoje snove. Jednostavno, ako živi i radi na ulici od svoje druge ili pete godine, kada odraste nema mnogo izbora”, kaže Beriša u razgovoru za Monitor.
U slučaju pripadnika RAE populacije, kada su u pitanju društvo, ali i institucije, još uvijek je prisutan veliki stepen predrasuda i stereotipa da je prosjačenje dio romske tradicije, stil života.
,,Prosjačenje nije tradicija nijednog naroda, prosjačenje je samo krajnje sredstvo na koje se teško odlučuje kada nema drugih načina za preživljavanje”, naglašava Beriša.
Slika prije svega romske, ali i ostale djece koja prose, u balkanskim gradovima postala je nezaobilazna. Navika da svakodnevno gledamo maloljetne djevojčice i dječake koji traže novac uzrokovala je nedostatak empatije i svijesti da smo svjedoci nesretnih djetinjstava bez osnovnih sredstava za zdravo odrastanje.
Izostanak reakcije društva i institucija u rješavanju prije svega uzroka, a ne samo posljedica prosjačenja učinio je da ono postane prihvatljivo.
Dolaskom toplijih dana povećava se i broj onih koji traže milostinju, što je najočiglednije u primorskim gradovima.
Mnogi dolaze sa sjevera i iz zemalja iz okruženja zbog turističke sezone i mogućnosti bolje zarade. Za prosjake često važi pretpostavka da je u pitanju unosan biznis kada je riječ o njihovom načinu zarađivanja. Šta je, međutim, sa djecom koja su, u ovom slučaju, žrtve tog biznisa?
Dokazivanje da se radi o organizovanom eksploatisanju komplikuje činjenica da su najčešće roditelji ti koji djecu navode da prose.
,,Mi smo se interesovali kod policije da li oni imaju saznanja da ova negativna pojava ima elemente organizovanog kriminala, ali nijesmo dobili odgovore. Iz Centra za socijalni rad rekli su nam da oni nemaju takva saznanja već da su to najčešće roditelji koji navode djecu, a koji žive u lošim uslova”, kaže Beriša.
Kroz istraživanje koje je Nacionalna kancelarija za borbu protiv trgovine ljudima radila prethodnih godina utvrđeno je da su u odnosu na trgovinu ljudima, djeca prosjaci zajedno sa djecom bez roditeljskog staranja najosjetljivija kategorija društva. Prema statističkim podacima za period od 2014. do 2016. godine identifikovano je 38 žrtava trgovine ljudima u obliku radne i seksualne eksploatacije, među kojima su i maloljetnici starosti između 12 i 17 godina. Kroz ovo istraživanje došlo se i do zaključka da oni u najvećem procentu nisu bili svjesni da su eksploatisani, i to, prije svega, od strane roditelja.
,,Zapravo, prošnja na ulicama nije krivično djelo već prekršaj, ali ona otvara vrata krivičnom djelu trgovine ljudima”, kaže za Monitor Zoran Ulama, rukovodilac ove institucije
,,Kada je u pitanju Crna Gora, imamo djecu na ulicama koja obično nisu domicilno stanovništvo, već djeca koja u susret turističkoj sezoni dolaze iz pojedinih zemalja regiona i prose na ulicama”, navodi on. Ističe da je zbog toga Vlada ovlastila Nacionalnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima da potpiše nekoliko bilateralnih protokola sa zemljama regiona. Protokoli su dosada potpisani sa Albanijom i Kosovom, a očekuje se i potpisivanje takvog protokola sa Makedonijom i Srbijom. ,,Time smo se obavezali da zajedno radimo na boljoj i kvalitetnijoj identifikaciji potencijalnih žrtva trgovine ljudima, njihovom zbrinjavanju kao i reintegraciji”.
Nepostojanje procjene koliko je na crnogorskim ulicama djece koja zarađuju traženjem milostinje dodatno otežava rješavanje njihovog statusa i utvrđivanje da li u pozadini stoje ljudi koji preko te djece ostvaruju profit.
Osama Kogali, šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori, ističe da trenutno ne postoje informacije o broju, kao ni o situaciji u kojoj se nalaze djeca koja prose.
,,Treba napraviti sveobuhvatnu analizu kao osnovu za dogovaranje
sistemskih aktivnosti”, preporučuje on. ,,Sistemski odgovor na ovaj problem treba da uključi mjere koje će porodicama pomoći da prekinu začarani krug siromaštva. Takođe, neophodno je raditi na jačanju kapaciteta stručnjaka različitih profila da rade sa porodicama kako bi spriječili da djeca završe na ulici”, kaže.
Međutim, sudeći po broju djece koja prose, očigledno je da u sistemu i institucijama ipak nešto ne funkcioniše.
Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja ističu da njima predstavlja prepreku u rješavanju ovog problema to što su djeca koja prose najčešće iz porodica sa lošom socijalno-ekonomskom situacijom u kojima roditelji ne rade, i nemaju stalno zaposlenje i primanja.
,,Često nemaju regulisano prebivalište, državljanstvo i pravni status. Takođe postojeće zakonske mjere nemaju željeni efekat i ne predstavljaju trajno rješenje ovog problema”, navode iz Ministarstva.
Možda je rješenje osnaživanje njihovih roditelja i borba protiv siromaštva. To je posao svake vlade.
Crna Gora bez prihvatilišta
Prihvatilišta za ugroženu djecu pružaju svojim korisnicima njegu koja im je uskraćivana, uključujući i upisivanje ili povratak u školu. Ovakve ustanove postoje u regionu, a jedna od njih je i Sigurna dječja kuća u Novom Sadu.
Kroz servis koji se u ovom prihvatilištu pruža, znatno se utiče na smanjenje broja djece na ulici, kao i na njihovu integraciju u društvo i osposobljavanje za drugačije sticanje normalnih uslova za život. U Crnoj Gori još uvijek ne postoji ustanova koja pruža ovakve usluge, a rješenje problema djece na ulici gubi se u nedostatku koordinacije među institucijama.
Na pitanje Monitora da li u Crnoj Gori postoji inicijativa za osnivanjem ovakve ustanove, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja kažu da planiraju da u narednom periodu podrže servis prihvatilišta za djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju na ulicama.
,,Planiramo da podržimo i servis dnevni boravak za djecu koja prose”, najavljuju.
Miljana DAŠIĆ