Povežite se sa nama

OKO NAS

RADMILA JOKIĆ MEĐU SLIJEPCIMA ZA LJUDSKE NEOVOLJE: Sjećanje na boju neba

Objavljeno prije

na

Sedamdesetpetogodišnja slijepa penzionerka Radmila Jokić, ni poslije deceniju nije uspjela da izdejstvuje zamjenu stana za neki drugi, na pristupačnijem mjestu. U garsonjeri na jedanaestom spratu takozvane žute zgrade u Beranama ona je možda bliže nebu čije se plavetne boje sjeća iz djetinjstva, ali je potkrovlje za njene mračne staračke godine previše visoko.

Kao i svakog drugog rijetkog gosta, Radmila i novinare dočekuje s pitanjem – kakvo je napolju vrijeme i da li duva vjetar?

„Ovdje na ovoj visini, i kada je najmanji vjetar, pišti preko limenih krovova kao da je oluja. Drugi stanovi su skoro prazni. Ovdje i za potpuno zdrave i mlade ljude nije dobro”, kaže Radmila.

Od nedavno je od skromne penzije angažovala stariju gospođu da je obilazi i da je povremeno izvodi u šetnju. Ko je bio tako „velikodušan” da slijepoj ženi dodijeli stan na jedanaestom spratu? Rada uginje staračkim ramenima. „Stan sam odavno dobila od baranske bolnice, gdje sam dočekala penziju. Nijesam bila u prilici da biram. Nije bio ni završen, uložila sam novac da se završi. Pogledajte sami i recite pravo, da li je ovo stan za invalidnu osobu. Ali, bolje i ovo nego da budem podstanar, kao što sam bila do tada”

Do sada nijesu pomogli ni apeli iz Udruženja slijepih za opštine Berane, Andrijevicu, Plav i Rožaje. Predsjednik ove asocijacije Branko Raičević kaže za Monitor da invalidnim osobama više pažnje posvećuju nevladine organizacije, nego država, kao i da se finansijska sredstva za rad više prilivaju kroz razne projekte iz stranih fondova, nego iz domaćih.

„Nakon što je Radmila otišla u penziju, nijedna slijepa osoba do sada nije bila zapošljena na području ovih opština na sjeveroistoku Crne Gore. Zar to nije poražavajući podatak”, pita Raičević.

U četiri opštine, koliko pokriva organizacija na čijem je čelu Raičević, koji je i sam slabovida osoba, potpuno slijepih osoba ima stotinu sedamdeset i tri.

„Od toga je dvanaestoro djece. Djeca se obično upućuju na školovanje u Podgoricu, ali kada se vrate nastaju problemi. Nema svako sreće da se zaposli kao što je to imala Radmila kada je bila mlada”, objašnjava Raičević.

Životna drama Radmile Jokić počela je u djetinjstvu. Nije oduvijek bila slijepa. Gubitak vida dogodio se kada je imala trinaest godina. Vjeruje da je to bila posljedica od udara groma na planini ispod Čakora, gdje je sa sestrom, kao dijete, čuvala stada ovaca.

„Ostala sam u životu, ali sam bila u nesvijesti. Poslije toga, vid je počeo naglo da slabi, najprije na jedno, zatim i na drugo oko. Nijesu mogli pomoći ljekari od Cetinja do Beograda”, prisjeća se Radmila.

U njen život se zauvijek uselio mrak. Ostalo je samo sjećanje na boje prirode i srećno djetinjstvo. Uprkos svemu Radmila se nije predavala. Provela je nekoliko godina u Domu za slijepe u Podgorici, gdje je završila ostatak osnovne škole, i još tri godine učila za telefonistikinju.

Onda je šest godina čekala posao, da bi je za rad na telefonskoj centrali u beranskoj Opštoj bolnici primio poznati hirurg i veliki humanista, pokojni Branko Zogović.

„Bilo je otpora. Svi su se pitali, kako to slijepa žena može da radi na centrali. Tu se traži brzina, ima hitnih slučajeva. Moj prijatelj Fadil Mučić tada im je rekao, primite je, pa je otpustite ako ne bude valjala”, kaže Radmila Jokić.

Pokazala se više nego dobro i na tom poslu je provela čitav radni vijek. Napamet je naučila preko hiljadu telefonskih brojeva u Crnoj Gori i ondašnjoj Jugoslaviji. Lokalne telefone unutar zgrade bolnice obilježila je pismom za slijepe. Bilo je to vrijeme nekadašnjih starih telefonskih centrala.

„Pitali su me kako znaš da se neko javio. Imala sam relej na centrali, po čijim vibracijama sam znala da je na poziv odgovoreno. Nikada, baš nikada nijesam napravila grešku. Onda nije bilo mobilnih telefona, i svi su bili upućeni na mene, i tada sam imala najviše prijatelja”, kaže Rada.

Nije joj pravo što su je iz njenog radnog kolektiva, gdje je provela toliko decenija, zaboravili i nikada joj ne dolaze u posjete. „Kada sam otišla u penziju prije deset godina, na čestitku je došlo samo nekoliko prijateljica sa posla. Niko zvanično, nikakvog ispraćaja, ništa. Otišla sam i povukla se u samački život”, kaže Radmila.

Očekivala je da će treće životno doba za nju biti najmirnije i najlakše, ali nije ispalo tako. „Sada mi je nekako najteže. Dok sam radila, izlazila sam svakodnevno i sretala se sa ljudima. A sada, evo kada zazvoni telefon, ja potrčim. Pa ako neko i pogriješi vezu, ja makar razmijenim dvije riječi”, priča Radmila.

U njenom malenom stanu sve je na svom mjestu i uredno. Donedavno se o svemu sama starala. Održava i vatru u šporetu. „Dotaknem nekada žar i izgorim ruku. Ali, u ovim zidinama, u potkrovlju, na struju nijesam mogla da se ugrijem. Stara sam, ne mogu da podnesem hladnoću, reuma se uvukla u kosti”.

Neko vrijeme od pomoći su joj bile gerontodomaćice, a kada je taj program ukinut, ostala je bez ikakvog društva. Tada je odlučila da izdvoji dio penzije i angažuje nekoga ko bi joj dolazio na nekoliko sati u toku dana i povremeno je makar izvodio u šetnju. „Pribojavam se šta će biti kada me noge ne budu služile. Zato sam i tražila da mi neko nađe zamjenu sa stan na nekom nižem spratu, u prizemlju, da mogu lakše da izađem vani. Ova garsonjera na jedanaestom spratu nema ni terasu. Vazduh osjetim jedino kroz prozor”.

Šetnje uz društvo pomažu joj da lakše zaspi. Noć joj donosi nemir. Vrijeme se oteže. Sporo prolaze jednolični sati koje mjeri ručnim časovnikom za slijepe, kupljenim još prije četrdeset godina.

„Da brže prođe, naučila sam da pletem”, kaže Radmila.

Vrijeme prekraćuje uz plet, zvuke sa radio prijemnika, ili zvučnu reviju koja joj stiže od Udruženja slijepih iz Podgorice. Slijepa penzionerka raduje se i poštaru kada joj donosi račune. Država na račune ne zaboravlja, mada nerijetko zaboravi na ljude kojima ih šalje.

Iz Udruženja slijepih objašnjavaju da su prvi put ove godine u lokalnoj upravi u Beranama zapošljene četiri invalidne osobe za koja se sredstva obezbjeđuju iz Fonda za osobe sa invaliditetom. Oni kažu kako poslodavci ni ovu povoljnost ne koriste i izbjegavaju da uposle osobe sa hendikepom.

„Apsurdno je da privatnici radije plaćaju penale i kazne iz kojih se puni ovaj fond, nego da iskoriste mogućnost da zaposle osobu sa invaliditetom. Predrasude su previše jake”, kažu u Udruženju slijepih za sjeveroistok Crne Gore.

Nedavno je pokrenuta priča o mogućnosti da se jedna slijepa osoba zaposli u bolnici u Beranama kao fizioterapeut. To bi, poslije Radmile Jokić, bila prva slijepa osoba zaposlena u ovom dijelu države, kojoj su usta puna borbe protiv diskriminacije i prava za marginalizovane grupe.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo