Sedamdesetpetogodišnja slijepa penzionerka Radmila Jokić, ni poslije deceniju nije uspjela da izdejstvuje zamjenu stana za neki drugi, na pristupačnijem mjestu. U garsonjeri na jedanaestom spratu takozvane žute zgrade u Beranama ona je možda bliže nebu čije se plavetne boje sjeća iz djetinjstva, ali je potkrovlje za njene mračne staračke godine previše visoko.

Kao i svakog drugog rijetkog gosta, Radmila i novinare dočekuje s pitanjem – kakvo je napolju vrijeme i da li duva vjetar?

„Ovdje na ovoj visini, i kada je najmanji vjetar, pišti preko limenih krovova kao da je oluja. Drugi stanovi su skoro prazni. Ovdje i za potpuno zdrave i mlade ljude nije dobro”, kaže Radmila.

Od nedavno je od skromne penzije angažovala stariju gospođu da je obilazi i da je povremeno izvodi u šetnju. Ko je bio tako „velikodušan” da slijepoj ženi dodijeli stan na jedanaestom spratu? Rada uginje staračkim ramenima. „Stan sam odavno dobila od baranske bolnice, gdje sam dočekala penziju. Nijesam bila u prilici da biram. Nije bio ni završen, uložila sam novac da se završi. Pogledajte sami i recite pravo, da li je ovo stan za invalidnu osobu. Ali, bolje i ovo nego da budem podstanar, kao što sam bila do tada”

Do sada nijesu pomogli ni apeli iz Udruženja slijepih za opštine Berane, Andrijevicu, Plav i Rožaje. Predsjednik ove asocijacije Branko Raičević kaže za Monitor da invalidnim osobama više pažnje posvećuju nevladine organizacije, nego država, kao i da se finansijska sredstva za rad više prilivaju kroz razne projekte iz stranih fondova, nego iz domaćih.

„Nakon što je Radmila otišla u penziju, nijedna slijepa osoba do sada nije bila zapošljena na području ovih opština na sjeveroistoku Crne Gore. Zar to nije poražavajući podatak”, pita Raičević.

U četiri opštine, koliko pokriva organizacija na čijem je čelu Raičević, koji je i sam slabovida osoba, potpuno slijepih osoba ima stotinu sedamdeset i tri.

„Od toga je dvanaestoro djece. Djeca se obično upućuju na školovanje u Podgoricu, ali kada se vrate nastaju problemi. Nema svako sreće da se zaposli kao što je to imala Radmila kada je bila mlada”, objašnjava Raičević.

Životna drama Radmile Jokić počela je u djetinjstvu. Nije oduvijek bila slijepa. Gubitak vida dogodio se kada je imala trinaest godina. Vjeruje da je to bila posljedica od udara groma na planini ispod Čakora, gdje je sa sestrom, kao dijete, čuvala stada ovaca.

„Ostala sam u životu, ali sam bila u nesvijesti. Poslije toga, vid je počeo naglo da slabi, najprije na jedno, zatim i na drugo oko. Nijesu mogli pomoći ljekari od Cetinja do Beograda”, prisjeća se Radmila.

U njen život se zauvijek uselio mrak. Ostalo je samo sjećanje na boje prirode i srećno djetinjstvo. Uprkos svemu Radmila se nije predavala. Provela je nekoliko godina u Domu za slijepe u Podgorici, gdje je završila ostatak osnovne škole, i još tri godine učila za telefonistikinju.

Onda je šest godina čekala posao, da bi je za rad na telefonskoj centrali u beranskoj Opštoj bolnici primio poznati hirurg i veliki humanista, pokojni Branko Zogović.

„Bilo je otpora. Svi su se pitali, kako to slijepa žena može da radi na centrali. Tu se traži brzina, ima hitnih slučajeva. Moj prijatelj Fadil Mučić tada im je rekao, primite je, pa je otpustite ako ne bude valjala”, kaže Radmila Jokić.

Pokazala se više nego dobro i na tom poslu je provela čitav radni vijek. Napamet je naučila preko hiljadu telefonskih brojeva u Crnoj Gori i ondašnjoj Jugoslaviji. Lokalne telefone unutar zgrade bolnice obilježila je pismom za slijepe. Bilo je to vrijeme nekadašnjih starih telefonskih centrala.

„Pitali su me kako znaš da se neko javio. Imala sam relej na centrali, po čijim vibracijama sam znala da je na poziv odgovoreno. Nikada, baš nikada nijesam napravila grešku. Onda nije bilo mobilnih telefona, i svi su bili upućeni na mene, i tada sam imala najviše prijatelja”, kaže Rada.

Nije joj pravo što su je iz njenog radnog kolektiva, gdje je provela toliko decenija, zaboravili i nikada joj ne dolaze u posjete. „Kada sam otišla u penziju prije deset godina, na čestitku je došlo samo nekoliko prijateljica sa posla. Niko zvanično, nikakvog ispraćaja, ništa. Otišla sam i povukla se u samački život”, kaže Radmila.

Očekivala je da će treće životno doba za nju biti najmirnije i najlakše, ali nije ispalo tako. „Sada mi je nekako najteže. Dok sam radila, izlazila sam svakodnevno i sretala se sa ljudima. A sada, evo kada zazvoni telefon, ja potrčim. Pa ako neko i pogriješi vezu, ja makar razmijenim dvije riječi”, priča Radmila.

U njenom malenom stanu sve je na svom mjestu i uredno. Donedavno se o svemu sama starala. Održava i vatru u šporetu. „Dotaknem nekada žar i izgorim ruku. Ali, u ovim zidinama, u potkrovlju, na struju nijesam mogla da se ugrijem. Stara sam, ne mogu da podnesem hladnoću, reuma se uvukla u kosti”.

Neko vrijeme od pomoći su joj bile gerontodomaćice, a kada je taj program ukinut, ostala je bez ikakvog društva. Tada je odlučila da izdvoji dio penzije i angažuje nekoga ko bi joj dolazio na nekoliko sati u toku dana i povremeno je makar izvodio u šetnju. „Pribojavam se šta će biti kada me noge ne budu služile. Zato sam i tražila da mi neko nađe zamjenu sa stan na nekom nižem spratu, u prizemlju, da mogu lakše da izađem vani. Ova garsonjera na jedanaestom spratu nema ni terasu. Vazduh osjetim jedino kroz prozor”.

Šetnje uz društvo pomažu joj da lakše zaspi. Noć joj donosi nemir. Vrijeme se oteže. Sporo prolaze jednolični sati koje mjeri ručnim časovnikom za slijepe, kupljenim još prije četrdeset godina.

„Da brže prođe, naučila sam da pletem”, kaže Radmila.

Vrijeme prekraćuje uz plet, zvuke sa radio prijemnika, ili zvučnu reviju koja joj stiže od Udruženja slijepih iz Podgorice. Slijepa penzionerka raduje se i poštaru kada joj donosi račune. Država na račune ne zaboravlja, mada nerijetko zaboravi na ljude kojima ih šalje.

Iz Udruženja slijepih objašnjavaju da su prvi put ove godine u lokalnoj upravi u Beranama zapošljene četiri invalidne osobe za koja se sredstva obezbjeđuju iz Fonda za osobe sa invaliditetom. Oni kažu kako poslodavci ni ovu povoljnost ne koriste i izbjegavaju da uposle osobe sa hendikepom.

„Apsurdno je da privatnici radije plaćaju penale i kazne iz kojih se puni ovaj fond, nego da iskoriste mogućnost da zaposle osobu sa invaliditetom. Predrasude su previše jake”, kažu u Udruženju slijepih za sjeveroistok Crne Gore.

Nedavno je pokrenuta priča o mogućnosti da se jedna slijepa osoba zaposli u bolnici u Beranama kao fizioterapeut. To bi, poslije Radmile Jokić, bila prva slijepa osoba zaposlena u ovom dijelu države, kojoj su usta puna borbe protiv diskriminacije i prava za marginalizovane grupe.

Tufik SOFTIĆ