Povežite se sa nama

OKO NAS

RADMILA JOKIĆ MEĐU SLIJEPCIMA ZA LJUDSKE NEOVOLJE: Sjećanje na boju neba

Objavljeno prije

na

Sedamdesetpetogodišnja slijepa penzionerka Radmila Jokić, ni poslije deceniju nije uspjela da izdejstvuje zamjenu stana za neki drugi, na pristupačnijem mjestu. U garsonjeri na jedanaestom spratu takozvane žute zgrade u Beranama ona je možda bliže nebu čije se plavetne boje sjeća iz djetinjstva, ali je potkrovlje za njene mračne staračke godine previše visoko.

Kao i svakog drugog rijetkog gosta, Radmila i novinare dočekuje s pitanjem – kakvo je napolju vrijeme i da li duva vjetar?

„Ovdje na ovoj visini, i kada je najmanji vjetar, pišti preko limenih krovova kao da je oluja. Drugi stanovi su skoro prazni. Ovdje i za potpuno zdrave i mlade ljude nije dobro”, kaže Radmila.

Od nedavno je od skromne penzije angažovala stariju gospođu da je obilazi i da je povremeno izvodi u šetnju. Ko je bio tako „velikodušan” da slijepoj ženi dodijeli stan na jedanaestom spratu? Rada uginje staračkim ramenima. „Stan sam odavno dobila od baranske bolnice, gdje sam dočekala penziju. Nijesam bila u prilici da biram. Nije bio ni završen, uložila sam novac da se završi. Pogledajte sami i recite pravo, da li je ovo stan za invalidnu osobu. Ali, bolje i ovo nego da budem podstanar, kao što sam bila do tada”

Do sada nijesu pomogli ni apeli iz Udruženja slijepih za opštine Berane, Andrijevicu, Plav i Rožaje. Predsjednik ove asocijacije Branko Raičević kaže za Monitor da invalidnim osobama više pažnje posvećuju nevladine organizacije, nego država, kao i da se finansijska sredstva za rad više prilivaju kroz razne projekte iz stranih fondova, nego iz domaćih.

„Nakon što je Radmila otišla u penziju, nijedna slijepa osoba do sada nije bila zapošljena na području ovih opština na sjeveroistoku Crne Gore. Zar to nije poražavajući podatak”, pita Raičević.

U četiri opštine, koliko pokriva organizacija na čijem je čelu Raičević, koji je i sam slabovida osoba, potpuno slijepih osoba ima stotinu sedamdeset i tri.

„Od toga je dvanaestoro djece. Djeca se obično upućuju na školovanje u Podgoricu, ali kada se vrate nastaju problemi. Nema svako sreće da se zaposli kao što je to imala Radmila kada je bila mlada”, objašnjava Raičević.

Životna drama Radmile Jokić počela je u djetinjstvu. Nije oduvijek bila slijepa. Gubitak vida dogodio se kada je imala trinaest godina. Vjeruje da je to bila posljedica od udara groma na planini ispod Čakora, gdje je sa sestrom, kao dijete, čuvala stada ovaca.

„Ostala sam u životu, ali sam bila u nesvijesti. Poslije toga, vid je počeo naglo da slabi, najprije na jedno, zatim i na drugo oko. Nijesu mogli pomoći ljekari od Cetinja do Beograda”, prisjeća se Radmila.

U njen život se zauvijek uselio mrak. Ostalo je samo sjećanje na boje prirode i srećno djetinjstvo. Uprkos svemu Radmila se nije predavala. Provela je nekoliko godina u Domu za slijepe u Podgorici, gdje je završila ostatak osnovne škole, i još tri godine učila za telefonistikinju.

Onda je šest godina čekala posao, da bi je za rad na telefonskoj centrali u beranskoj Opštoj bolnici primio poznati hirurg i veliki humanista, pokojni Branko Zogović.

„Bilo je otpora. Svi su se pitali, kako to slijepa žena može da radi na centrali. Tu se traži brzina, ima hitnih slučajeva. Moj prijatelj Fadil Mučić tada im je rekao, primite je, pa je otpustite ako ne bude valjala”, kaže Radmila Jokić.

Pokazala se više nego dobro i na tom poslu je provela čitav radni vijek. Napamet je naučila preko hiljadu telefonskih brojeva u Crnoj Gori i ondašnjoj Jugoslaviji. Lokalne telefone unutar zgrade bolnice obilježila je pismom za slijepe. Bilo je to vrijeme nekadašnjih starih telefonskih centrala.

„Pitali su me kako znaš da se neko javio. Imala sam relej na centrali, po čijim vibracijama sam znala da je na poziv odgovoreno. Nikada, baš nikada nijesam napravila grešku. Onda nije bilo mobilnih telefona, i svi su bili upućeni na mene, i tada sam imala najviše prijatelja”, kaže Rada.

Nije joj pravo što su je iz njenog radnog kolektiva, gdje je provela toliko decenija, zaboravili i nikada joj ne dolaze u posjete. „Kada sam otišla u penziju prije deset godina, na čestitku je došlo samo nekoliko prijateljica sa posla. Niko zvanično, nikakvog ispraćaja, ništa. Otišla sam i povukla se u samački život”, kaže Radmila.

Očekivala je da će treće životno doba za nju biti najmirnije i najlakše, ali nije ispalo tako. „Sada mi je nekako najteže. Dok sam radila, izlazila sam svakodnevno i sretala se sa ljudima. A sada, evo kada zazvoni telefon, ja potrčim. Pa ako neko i pogriješi vezu, ja makar razmijenim dvije riječi”, priča Radmila.

U njenom malenom stanu sve je na svom mjestu i uredno. Donedavno se o svemu sama starala. Održava i vatru u šporetu. „Dotaknem nekada žar i izgorim ruku. Ali, u ovim zidinama, u potkrovlju, na struju nijesam mogla da se ugrijem. Stara sam, ne mogu da podnesem hladnoću, reuma se uvukla u kosti”.

Neko vrijeme od pomoći su joj bile gerontodomaćice, a kada je taj program ukinut, ostala je bez ikakvog društva. Tada je odlučila da izdvoji dio penzije i angažuje nekoga ko bi joj dolazio na nekoliko sati u toku dana i povremeno je makar izvodio u šetnju. „Pribojavam se šta će biti kada me noge ne budu služile. Zato sam i tražila da mi neko nađe zamjenu sa stan na nekom nižem spratu, u prizemlju, da mogu lakše da izađem vani. Ova garsonjera na jedanaestom spratu nema ni terasu. Vazduh osjetim jedino kroz prozor”.

Šetnje uz društvo pomažu joj da lakše zaspi. Noć joj donosi nemir. Vrijeme se oteže. Sporo prolaze jednolični sati koje mjeri ručnim časovnikom za slijepe, kupljenim još prije četrdeset godina.

„Da brže prođe, naučila sam da pletem”, kaže Radmila.

Vrijeme prekraćuje uz plet, zvuke sa radio prijemnika, ili zvučnu reviju koja joj stiže od Udruženja slijepih iz Podgorice. Slijepa penzionerka raduje se i poštaru kada joj donosi račune. Država na račune ne zaboravlja, mada nerijetko zaboravi na ljude kojima ih šalje.

Iz Udruženja slijepih objašnjavaju da su prvi put ove godine u lokalnoj upravi u Beranama zapošljene četiri invalidne osobe za koja se sredstva obezbjeđuju iz Fonda za osobe sa invaliditetom. Oni kažu kako poslodavci ni ovu povoljnost ne koriste i izbjegavaju da uposle osobe sa hendikepom.

„Apsurdno je da privatnici radije plaćaju penale i kazne iz kojih se puni ovaj fond, nego da iskoriste mogućnost da zaposle osobu sa invaliditetom. Predrasude su previše jake”, kažu u Udruženju slijepih za sjeveroistok Crne Gore.

Nedavno je pokrenuta priča o mogućnosti da se jedna slijepa osoba zaposli u bolnici u Beranama kao fizioterapeut. To bi, poslije Radmile Jokić, bila prva slijepa osoba zaposlena u ovom dijelu države, kojoj su usta puna borbe protiv diskriminacije i prava za marginalizovane grupe.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

KASARNA U ANDRIJEVICI OSTAJE PREDIZBORNO OBEĆANJE DPS: Na mjestu voljno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova ministrica odbrane Olivera Injac je nedavno razgovarala o obećanoj kasarni VCG sa rukovodstvom opštine i saopštila da od te ideje, koju je DPS raubovao u nekoliko izbornih utrka, za sada nema ništa. Neophodan novac (17 miliona eura) potrebniji je na nekim drugim mjestima

 

Među brojnim nerealizovanim projektima koji su se proteklih godina nalazili na listi obećanja biviše vlasti, našla i izgradnja kasarne u Andrijevici u kojoj je trebalo da se stacionira blizu dvije stotine vojnika. Mahom mještana tog kraja.

Obećanja je, najšire ruke, dijelio bivši ministar odbrane Predrag Bošković, kada je i u posljednjoj predizbornoj kampanji, kao koordinator DPS za Berane i Anadrijevicu, potencijalnim glasačima nudio posao, primajući građane na razgovor u jednom poznatom ugostiteljskom objektu u Beranama. Tu, za jednim stolom,  naočigled drugih gostiju i ugostiteljskog osoblja, bili su njegov predizborni štab i kancelarija iz koje je regrutovao i buduće vojnike Vojske Crne Gore.

Posao u VCG obično je bila prva ponuda. Pa još začinjena mogućnošću da se službuje u kasarni u Andrijevici koja se gradi i otvara već nekoliko godina, ali nikako da se zaista sagradi i useli. A prema informacijama do kojih je došao Monitor, ništa od obećavanoga se u skorije vrijeme neće ni desiti.

Poslije avgustovske smjene vlasti, nova ministrica odbrane Olivera Injac je nedavno, u prolasku kroz Andrijevicu, razgovarala o obećanoj kasarni sa rukovodstvom opštine i jasno saopštila da od te ideje, koju je DPS raubovao u nekoliko izbornih utrka, za sada nema ništa. Zato ostaje za tu namjenu kupljeno, odnosno eksproprisano, zemljište u Andrijevici, ispod varoši, u mjestu Prljanije, i to ne po povoljnim cijenama. Koje sada zarasta u travu i korov.

Ako se pogledaju izjave bivšeg ministra odbrane i nekadašnjeg predsjednika opštine Andrijevica Srđana Mašovića, date prije nekoliko godina, taj objekat, čija je vrijednost procjenjivana na oko sedamnaest miliona eura, trebalo je davno da bude završen. Međutim, do sada nije postavljen ni kamen temeljac. Od kasarne u Andrijevici, koja je, prema najavama, trebalo da ponese ime Vojvoda Miljan Vukov još uvijek nema ništa, iako je Mašović sa pozicije prvog čovjeka Opštine prije tri godine kazao da se do 2020. godine u Andrijevici  mora stacionirati elitna jedinica od 150 vojnika.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JEDINI MORSKI AKVARIJUM U CRNOJ GORI U KOTORU: Spomenik kulture, nauke i prirodnog bogatstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prvi i jedini morski akvarijum u Crnoj Gori, Akvarijum Boka, otvoren je nedavno u Kotoru. Najbolje promoviše raznovrsnost morskog dobra naše države, a služiće i u naučne svrhe. Ideja o otvaranju jednog takvog akvarijuma postojala je duži niz decenija

Centar za zaštitu biodiverziteta Jadrana Akvarijum Boka, otvoren nedavno u Kotoru, istinski je spomenik kulture i prirodnog bogatstva Crne Gore. Kao naučni park, i sjedište Instituta za biologiju mora, tek će otvoriti nove vidike.

Ideja o otvaranju morskog akvarijuma u Crnoj Gori postojala je duži niz decenija, kaže za Monitor rukovodilac Akvarijuma Boka dr Mirko Đurović i nekadašnji direktor pomenutog Instituta.

Inicijativa je bila i od strane Instituta, i od zainteresovanih pojedinaca. ,,Za turističku i mediteransku zemlju sasvim je prirodno bilo razmišljati u pravcu otvaranja ovakvog sadržaja, naročito u nekom od primorskih gradova. Institut za biologiju mora je davnih 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka imao funkcionalan akvarijum, ali je on služio isključivo u eksperimentalno-naučne svrhe, dok su tadašnji rukovodioci predlagali da se, po uzoru na dubrovački akvarijum, otvori nešto slično unutar zidina Starog grada Kotora. Međutim i pored postojanja stručnih kapaciteta i neophodnih tehnoloških preduslova, kao što su dobar kvalitet morske vode, blizina mora i veliki broj posjetilaca tokom ljetnjih mjeseci, nije postojala inicijativa sa bilo kog nivoa odlučivanja za otvaranje jednog ovakvog atraktivnog prostora“, ističe Đurović.

Akvarijum Boka danas je sastavni dio Centra za zaštitu biodiverziteta Jadrana, podorganizacione jedinice Instituta za biologiju mora. Nastao je kao produkt projekta MONTEAQUA, vrijedan preko milion eura, koji je finansirala Ambasada Kraljevine Norveške u Beogradu, uz podršku partnera iz Akvarijuma Kragujevac sa kragujevačkog Prirodno-matematičkog fakulteta.

Pripreme za ovaj poduhvat trajale su dugo. Preispitivano je da li se upuštati u jednu ovakvu avanturu. Iz Instituta, koji je naučno-istraživačka jedinica Univerziteta Crne Gore, bili su svjesni da će realizacijom ovog projekta proširiti svoju djelatnost u edukativnom i turističkom smjeru. ,,Ipak nas je vodila želja da vratimo nekadašnji sjaj dijelu zgrade Instituta, da renoviramo u potpunosti bivši eksperimentalni akvarijum (napušten i neupotrebljiv posljednjih tridesetak godina) i da budemo ponosni vlasnici prvog morskog akvarijuma u Crnoj Gori“, kaže dr Đurović.

Trideset šest mjeseci intenzivnog rada bilo je potrebno da se osposobi moderan i tehnološki savremeno opremljen akvarijum sa 16 bazena različitih dimenzija. Smjestiti šarenoliki živi svijet Jadrana u ograničeni prostor i u objekat koji je pod zaštitom spomenika kulture, samo je po sebi, izazov.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SJEVER I 5G TEHNOLOGIJA: Testiranje mreže i predrasuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora i dalje čeka na stvaranje regulatornih i tehničkih uslova za implementaciju 5G mreže na nivou države. No, minule sedmice, Crnogorski Telekom je, bez najave, pustio u probni rad bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama, čime je testirana 5G mreža. To je izazvalao burne reakcije, ali i strah, dijela građana u te dvije opštine

 

Građani sjevera Crne Gore još imaju puno nedoumica, ali i straha vezano za 5G tehnologiju, pokazalo se minule sedmice. Negodovanje, uznemirenost i optužbe na račun Crnogorskog Telekoma,  pratili su puštanje u eksperimentalni rad dvije bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama. Ako je  suditi i prema onome što je poručeno iz ekoloških organizacija na sjeveru,  država, odnosno,  mobilni oprateri,  prije  implementacije 5G tehnologije moraće da ulože mnogo truda na edukaciji i informisanju građana. Reakcije sa sjevera pokazale su i da to do sada nije činjeno na odgovorajući način.

Kako za Monitor kaže Zdravko Janušević, izvršni direktor NVO Bjelopoljski demokratski centar,  najproblematičnije je  što  su iz „cijelog procesa izopšteni građani“. On skreće pažnju i na, kako tvrdi, činjenicu da je prilikom postavljanja i puštanja u probni rad baznih stanica zaobiđena i lokalna uprava.

„To sam provjerio i u nadležnom sekretarijatu, uopšte nijesu bili obaviješteni o svemu ovome. Sve ostale bazne stanice pratila je odgovorajuća dokumentacija sa lokalnog nivoa. Ovog puta ne. Nije bilo prilike za javnu raspravu, nema Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu. Ne znamo koje su posljedice po zdravlje građana. Telekom je pokazao određenu drskost i nezainteresovanost za stav građana… “, kaže sagovornik Monitora.

On podsjeća da je grupa NVO sa sjevera,  prije nekoliko dana,  na konferenciji za štampu, postavila brojna pitanja tom mobilnom operateru.  Interesovalo ih je „da  li su sprovedena mjerenja zračenja i koliki je uticaj elekromagnetnog zračenja na građane“.  Pitali su i zbog čega Elaborat,  koji je uradio Elektrotehnički fakultet, nije javno prezentovan. Zamjerili su i što se postavljanje 5G mreže desilo u samom centru Bijelog Polja.

„Ono što nijesmo spomenuli na konferenciji za novinare, kada smo čuli za probni rad baznih stanica, je i dilema oko opreme koja je postavljena. Zbog toga sada pitam Crnogorski Telekom da li je riječ o Huawei opremi. Poznato je da je prošle godine EU upozorila članice i zemlje kanditate  da vode računa o opremi  rizičnih dobavljača 5G opreme“, objašnjava Janjušević.

Prema njegovim riječima, čudne su neke konstatacije iz saopštenja  Crnogorskog telekoma. Iz te kompanije, podsjeća izvršni direktor Bjelopoljskog  demokratskog centra, kazali su da ukoliko se poštuju preporučene granične vrijednosti, 5G tehnologija ne predstavljaju opasnost po zdravlje ljudi.

„Ukoliko i ako… Ko nama garantuje da će biti poštovane granične vrijednosti. Ko je to i kada objasnio građanima, ko će to kontrolisati i ko će odgovarati ako tako ne bude. Imamo puno razloga za nezadovoljstvo i sumnju, čak i strah. Pozivam nadležne da riješe ovu situaciju“, poručuje sagovornik Monitora.

Izršni direktor Mreže NVO sjevera Milorad Mitrović, minule sedmice, upozorio je javnost na „štetnost izloženosti zračenju sa baznih stanica mobilne telefonije“. On je upozorio na rezultate istraživanja italijanskog Instituta Ramacini. Ta studija, tvrdi Mitrović, pokazala je „da su životinje koje su dugo bile izložene uobičajenim nivoima zračenja baznih stanica za mobilnu telefoniju oboljele od švanoma (vrsta raka)“.

Bjelopoljac i prosvjetni radnik Željko Madžgalj, za Monitor kaže da je nije čuo za zabrinutost svojih sugrađana NVO aktivista. Nije ni obaviješten o probnom radu baznih stanica za 5G, ali tvrdi i da nema ni predrasuda ni straha vezano za tu tehnologiju.

„Zaista vjerujem struci i nauci i 5G tehnologiju doživljavam kao popravljanje kvaliteta nekih segmenata naših žiovota. Naravno, čuo sam za teorije zavjere i oko te tehnologije, ali  ne obraćam pažnju. Međutim,  jasno je da  prije svake inovacije,  građani treba da su informisani sa odgovornih i stručnih adresa. Treba da imaju prilku da iznesu svoje nedomumice, da pitaju i da dobiju objašnjenje. Tako će se izbjeći problemi. Transparetan i javan rad je način za razbijanje predrasuda, a relevantni izvori informacija način da se neodomuce riješe“, poručuje sagovornik Monitora.

Iz  Crnogorskog Telekoma su, regujući na negodovanje dijela  civilnog sektora sa sjevera, podsjetili da su „sve zemlje u Evropi i svijetu prošle kroz sličan proces kada je riječ o uvođenju 5G mreže“.

„U svakoj od zemalja su odgovorna tijela i operatori zajednički radili na predstavljanju i edukaciji kada je riječ o toj temi. Isto tako, identični razgovori vodili su se u protekloj deceniji kada su predstavljane 3G i 4G mreže, koje sada koriste svi građani Crne Gore i bez kojih ne mogu da zamisle svoju svakodnevicu“, kažu u toj kompaniji.

Najavili su i da će učestvovati i u organizovanju panel diskusija i predavanja na temu implementacije 5G mreže. Sve sa ciljem, kako objašnjavaju, otklanjanja sumnji i spekulacije kada je riječ o novoj tehnologiji. Tvrde i da su, prije  puštanje u rad baznih stanica,  „urađena sva neophodna mjerenja i provjere u skladu sa crnogorskim zakonima i propisima“.

„Za potrebe testiranja 5G mreže urađen je „Izvještaj o ispitivanju nivoa električnog polja“ na te dvije lokacije. Izvještaj je uradila Laboratorija za mjerenje nivoa elektromagnetnih emisija Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Riječ je o jedinom licenciranom tijelu za ovu vrstu mjerenja u Crnoj Gori“, piše u saopštenju  Crnogorskog Telekoma.

Poručuju i da ne postoje naučni dokazi o bilo kakvim štetnim uticajima na zdravlje uzrokovanim elektromagnetnim poljima električnih uređaja ili frekvencija. Pod uslovom, objašnjavaju, da se poštuju preporučene granične vrijednosti.

Kako je lani najavljeno iz regulatorne agencije i mobilnih kompanija koje posluju u Crnoj Gori, prve 5G mreže u Crnoj Gori mogli bi da očekujemo do kraja 2022. godine.

U mnogim državama aktuelne su brojne dileme  oko eventualnog štetnog uticaja 5G tehnologije na životnu sredinu i zdravlje ljudi. Njih prate i sumnje oko  sigurnosti komunikacije i rizika od zloupotrebe tehnologije u cilju ugrožavanja nacionalne bezbjednosti. To su bili razlozi što je, na primjer Slovenija, prošle godine privremeno odložila implementaciju 5G mreža.

Zvaničan stav Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) je da ne postoje kredibilni naučni dokazi o štetnom uticaju na zdravlje ljudi izlaganja elktromagnetnim poljima unutar preporučenih granica. Međunarodna komisija za zaštitu od nejonizujućih zračenja (ICNIRP) ne nalazi potrebu za izmjenom važećih normi u ovoj oblasti, koje su uspostavljene 1999. godine. I Američka agencija za hranu i ljekove (FDA) nedavno je objavila izvještaj o uticajima EM zračenja na zdravlje, kojim je obuhvaćena naučna literatura na ovu temu objavljena između 2008. i 2018. Prema FDA, ne postoje dokazi da se izlaganje EM talasima iz radio spektra na bilo koji način može povezati sa rakom.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo