Povežite se sa nama

OKO NAS

PRVI ŠTRAJK POLICIJSKIH SLUŽBENIKA ZAPOSLENIH U ZIKS-u: Spuški zatvor ogledalo države

Objavljeno prije

na

ziks

Spuški zatvor, ili kako se zvanično zove Zavod za izvršenje krivičnih sankcija, opet je u žiži javnosti. Ovog puta zbog štrajka njegovih policijskih službenika koji od utorka protestuju ispred Ministarstva pravde. Najavili su višednevni štrajk, a prvog dana bilo ih je oko 150. Na protest su im se pridružile porodice i prijatelji.

,,Na naše vapaje godinama se niko ne odaziva. Diskriminisani smo, jer nam ne daju da idemo u penziju kao što je dozvoljeno drugima, neće da nam povećaju plate iako su plate povećane za pet hiljada policajaca. Nama se prijeti, na nas se puca, završavamo na sudovima…”

Ovako razloge za protest i stanje u Zavodu opisuje predsjednik Sindikata ZIKS-a Nenad Rakočević, ističući da je moguća radikalizacija štrajka.

Štrajkački zahtijevaju donošenje pravilnika o minimumu procesa rada, poveća-nju koeficijenta, poboljšanju bezbjednosti i zaštiti zaposlenih od prijetnji i napada zatvorenika.

Koliko su teški poslovi zaposlenih u ZIKS-u pokazuju i podaci da je oko 80 odsto radnika koji rade duže godina teže oboljelo, kazao je Rakočević.

Predrag Spasojević, takođe službenik ZIKS-a, kazao je da je kod njih veliki revolt izazvalo povećanje zarada u javnom sektoru: ,,Ako su sebi mogli da obezbijede velike plate i odlazak u privilegovanu penziju, onda to moraju obezbije-diti i nama. Ako nema para, onda nema ni za njih ni za nas”.

Prvi put u istoriji postojanja ZIKS-a štrajkuju zaposleni u najvitalnijem organu unutrašnje organizacije Zavoda – u Službi obezbjeđenja, podsjeća, u razgovoru za Monitor, Vladan Pavićević, privatni detektiv i bivši službenik ZIKS-a.

On se pita da li odgovorni u menadžmentu Zavoda osjećaju potrebu da iz moralnih i profesionalnih razloga podnesu ostavke i da li će nadležni preispitati njihov rad, odnosno da li su u skladu sa zakonom obavljali službena ovlašćenja ili je bilo grubih zloupotreba u vršenju službenih radnji.

,,Stanje u Zavodu nikada nije bilo lošije od kada Zavod postoji i djeluje u sastavu Ministarstva pravde. To važi i za stanje i položaj zaposlenih u toj ustanovi kao i za položaj osuđeničke populacije. Uočljivi su i određeni poremećaji koji su na ivici psihopatološkog nivoa. Ovo se odnosi i na zaposlene”, objašnjava Pavićević.

,,Svojevremeno je”, kaže Pavićević, ,,zakonodavac, uz stručno mišljenje psihologa i sociologa, predvidio da zaposleni može efektivno da raditi 15 godina nakon čega se obavezno mora penzionisati bez obzira na starosne godine i fizičku spremnost. Standardi su pomjereni uz preporuke Savjeta Evrope, ali u materijalno-tehničkom smislu nije se mnogo napredovalo iako su izdvajana pozamašna sredstva za izgradnju Specijalne bolnice u okviru ZIKS-a koja je više puta volšebno otvarana kao marketinški trik, pa sve do stvaranja adekvatnih uslova smještaja”.

Nenad Rakočević kaže da država samo njima nije izašla u susret kada je riječ o penzionoj politici i povećanju zarada uniformisanim službenicima.

,,Najmanje razumijevanja za nas imaju u Ministarstvu pravde. Šefica Direktorata za izvršenje krivičnih sankcija kazala nam je: ‘Šta vi hoćete, vi nijeste cijenjeni u društvu, niti kotirani. Vi nemate ugled’. Ovo je istina živa, ovo je rekla direktorica Direktorata”, tvrdi Rakočević.

Pavićević zaključuje da je očigledno da je zrelo da se javno kaže da je stanje u ZIKS-u zapravo preslikano stanje u državi.

Da li će to doprijeti do Vlade i Skupštine. Ili ćemo i dalje slušati hvalospjeve premijera Mila Đukanovića: ,,Crna Gora može da stane rame uz rame sa Monte Karlom”. A to je izgovorio dok su mediji javljali o štrajku policijskih službenika spuškog zatvora, da je Budva već 12 sati bez vode, da Tivat nema cijeli dan struje, da Kotoru prijeti junski poptop…

Vladan Pavićević, privatni detektiv
Vrijeme za ostavke

– U spuškom zatvoru bilo je tuča, ali ne između osuđenika i Službe obezbjeđenja, koje su završavane teškim tjelesnim povredama i sudskim postupkom. Iz zatvora su bježali osuđeni za najteža krivična djela, a mnoga od tih bjekstava i dalje su pod velom tajni. Desio se i pokušaj ubistva rukovodioca sprovodničke službe, koji je bio planiran. Ali, neuobičajen je štrajk službenika obezbjeđenja ZIKS-a i opravdanost ili neopravdanost prava na štrajk ne smije ugroziti ni najniži minimum bezbjednosnog stanja u toj ustanovi. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno Pravilniku o načinu vršenja obezbjeđenja, o naoružanju i opremi, u članu 7 piše: „Pomoćnik direktora rukovodi radom Službe obezbjeđenja i odgovoran je direktoru za svoj rad, pa je dužan da predlaže direktoru plan obezbjeđenja u svakoj jedinici, koordinira, vrši procjenu stanja bezbjednosti, izdaje naređenja načelniku”. Shodno navedenim preciznim propisima otvoreno je pitanje da li je pomoćnik direktora radio svoj posao u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija i da li je pogrešno i nepotpuno sačinio plan i mjere obezbjeđenja prema odbjeglim osuđenim licima. Član 71 istog pravilnika propisuje: „Nestanak, kvar, uništenje naoružanja službenik je dužan odmah da prijavi pomoćniku ili načelniku”. A jednom je ustanovljeno da službenik obezbjeđenja nema službeni pištolj! U svim zemljama regiona, pa i u bolje razvijenim evropskim, vlade su padale upravo zbog lošeg stanja i anarhije u zatvorskim ustanovama. Sjetimo se kako je Vlada Crne Gore zauzela stav još 2006. godine, prilikom vanrednog pretresa pritvorenih lica u Istražnom zatvoru Podgorica, prilikom čega je pronađena veća količina mobilnih telefona – istog dana je smijenjena uprava zatvora. No, odmah nakon imenovanja novog menadžmenta pronalaženi su i pištolji, a iz jednog osuđenik je izvršio samoubistvo i niko za to nije odgovarao! I kasnije su se nizali brutalni događaji. Pa zar zbog svega toga sada nije vrijeme da u ime minimuma od profesionalnog odnosa podnesu ostavke nadležni počev od ministra pravde pa do uprave ZIKS-a?

Život u neljudskim uslovima

,,Ovdje smo u neljudskim uslovima. Zamislite kako izgleda naš dan u starinskoj sobi u kojoj ima 7-8 ljudi bez klime i frižidera”, kazao je Vijestima zatvorenik M.J. povodom najave zatvorenika početkom jula 2011. godine da će štrajkovati glađu. Naoružani specijalci sa fantomkama, prema tvrdnjama zatvorenika, upali su 8. februara 2012. godine oko 15 sati u zatvor u Spužu i na silu ugušili trodnevni štrajk glađu. Nekoliko stotina zatvorenika odbijalo je zatvorsku hranu tražeći da počne da se primjenjuje odredba novog zakona po kojoj uslovno na slobodu mogu da se puste oni koji su odslužili dvije trećine kazne i da u procjeni ponašanja zatvorenika pri otpustu ne učestvuje policija, već samo zatvorski čuvari. Zatvorenici tvrde da su specijalci ,,premlatili desetak momaka koje je uprava označila kao organizatore štrajka”, dodajući da je nekima od njih ugroženo zdravlje. Jedan od najmasovnijih štrajkova glađu u spuškom zatvoru počeo je početkom februara 2013. godine. Više od pet stotina osuđenika, među kojima su bile žene i maloljetnici, odbilo je da uzima hranu. Kao glavne probleme zbog kojih su se odlučili na to, zatvorenici su naveli prenatrpanost zatvorskih kapaciteta, neuslovnost određenih paviljona, lošu ishranu, neadekvatnu medicinsku njegu kao i dužinu trajanja sudskih procesa. Jedan od glavnih razloga za štrajk bilo je neoglašavanje nadležnih povodom inicijative za donošenje zakona o amnestiji osuđenika koju je svojim potpisima podržalo više od 20.000 građana.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

CENTAR ZA AUTIZAM: JOŠ JEDNO SKUPO NEISPUNJENO OBEĆANJE BIVŠE VLASTI: Umjesto u Centar, milioni otišli u Beograd

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je najavljeno je da će u Centar biti uloženo 1,5 miliona,  otvoren je sa manje od 100.000 eura. Uz obećanje da je problem odlaska djece na liječenje u Srbiju riješen. Tokom tri godine od otvaranja, institucijama u Beogradu, za smetnje iz domena koji pokriva Centar, plaćeno je preko 1,6 miliona eura

 

Za izgradnju Centra za autizam iz budžeta će biti opredijeljeno 1,5 miliona eura, izjavio je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović, krajem 2017.

Prvi nacionalni Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju Ognjen Rakočević otvoren je 30. marta 2018. Zvanična informacija je glasila da su prostor površine 410 m² za aktivnosti Centra i medicinsku, didaktičku i drugu opremu u vrijednosti od 64.000 eura ustupili Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje. Za opremanje Centra, od donacija je skupljeno još 10.000 eura, kazao je tada ministar. O milion i po eura više nije bilo pomena. Na pitanja koliko je novca za Centar izdvojeno, što je bilo sa najavljenih 1,5 miliona i ostala, koja smo poslali bivšem ministru Hrapoviću, nijesmo dobili odgovore. Odgovore nam nijesu poslali ni iz Ministarstva zdravlja.

Iz Kliničkog centra Crne Gore, u sastavu kojeg Centar djeluje, dobili smo podatke koliko je od strane Ministarstva i putem donacija do sada uloženo. Ukupno 49.510 eura, od čega je Ministarstvo zdravlja iz budžeta opredijelilo 17.000 eura, a donacije su iznosile skoro duplo, 32.400 eura (vidi boks).

Slični centri u regionu koštali su znatno više. Isto u martu, ali 2019. u Osjeku je otvoren Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Investicija je koštala 2,6 miliona eura, a dobijen je savremeni regionalni centar za djecu iz Hrvatske i šire. Zgrada Centra za autizam u Albaniji na internetu se promoviše kao primjer moderne albanske arhitekture. Sadržaji koji se nude djeci i opremljenost ova dva centra su neuporedivi sa skromnim uslovima u podgoričkom centru.

,,Vodila sam dijete u Centar i osoblje se baš trudi, ali mi je uvijek čudna sama zgrada u kojoj ima jedna velika hala i tu je sve ispregrađivano i prostorije su male i zbijene”, kaže za Monitor majka jedne od korisnica Centra.

Prostor u kome je Centar smješten je u stvari donacija Zavoda za zapošljavanje. Gradnja je počela 2006, a prvobitna namjena prostora je bila osnivanje fabrike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Iz Zavoda su prilikom otvaranja istakli da su u izgradnju i opremanje uložili preko dva miliona eura. Vlada je našla revolucionarno rješenje, pa je u prostoru za fabriku otvorila instituciju za najugroženije.

Ministar Hrapović je obećavao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. A na otvaranju Centra tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

Tri godine nakon ovih obećanja stvari stoje ovako: ,,Moja ćerka ide kod logopeda u Centar, ali samo jednom mjesečno. Mnogi roditelji su prinuđeni da idu u Beograd. Fond refundira troškove za tamošnje tretmane, ali roditelji plaćaju sve ostalo – smještaj, hranu i to duži period”, kaže majka korisnice Centra.

Otac djeteta sa autizmom kaže da stručnjaci u Centru daju maksimum, ali da nedostaje kadra: ,,Prije je bilo sat, sada se smanjilo kod psihologa na 45 minuta, a kod logopeda 30 minuta i to jedanput nedjeljno. Morali smo dva mjeseca da budemo u Beogradu jer su tamo tretmani svakodnevni. Fond je to platio, ali smo mi morali da plaćamo stan i sve ostalo.Nije mi jasno da ne mogu kod nas da se zaposle logopedi, a ne da se ide u Beograd”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZBOG MASOVNOG KRIVOLOVA TRAŽI SE MORATORIJUM NA LOV: Vukovi čuvaju ovce  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora saglasni su da je postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno loš. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je  uvođenje moratorijuma na lov od pet godina

 

U proteklih mjesec dana objelodanjeno je čak pet slučajeva u kojima su, zbog krivolova, stradale zakonom zaštićene životinjske vrste u Crnoj Gori. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u blizini Tehničkih fakulteta u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je za uvođenje moratorijuma na lov u trajanju od pet godina.

Stanje u oblasti lovstva u Crnoj Gori već duže je alarmantno do te mjere da je ubijanje nelovnih, pa čak i zaštićenih vrsta, postalo svakodnevica, smatraju iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP). ,,Zabrana lova, na kojoj insistiramo, jedino  može omogućiti dovoljno vremena za sprovođenje efikasne zakonodavne i institucionalne reforme lovstva, kao i revizije liste zaštićenih vrsta i trajanja lovnih sezona”, kazali su iz te organizacije za Monitor.

Postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno je loš, iz više razloga, ističe za Monitor građanski aktivista Aleksandar Dragičević. ,,Lovačka udruženja, koja upravljaju lovištima, odokativno određuju kakvo je stanje divljači i njene brojnosti u šumama. Tako, mogu da tvrde da ima 700  zečeva i da će te godine odstrijeliti 200, iako stanje u šumi može biti drugačije – 300, 500 ili 1000. To niko ne može znati, jer niko divljač nije ni pobrojao koristeći se naučnim metodama”, navodi on. Mi ne znamo kojim  vrstama u Crnoj Gori prijeti izumiranje, a kojih ima  previše.

Iz CZIP-a dijele stav sa Dragičevićem. Oni ukazuju  da su lovačkom savezu i organizacijama, koje čine 38 NVO i tri javna preduzeća, lovišta data na upravljanje bez obaveze plaćanja naknade državi.

Podaci o brojnosti svih vrsta divljači mogu se pronaći u Programu razvoja lovstva Crne Gore za period od 2014. do 2024. godine. ,,Međutim, ti podaci potiču iz planskih i izještajnih dokumenata korisnika lovišta. Primjećuju se brojne nelogičnosti, što izaziva sumnju u tačnost podataka. Da bi se sproveo adekvatan monitoring i utvrdilo nulto stanje divljači – lov mora biti privremeno zabranjen. Podaci, koji će biti osnova za planove upravljanja lovištima i formiranja lovnih osnova, moraju poticati od strane stučnih institucija”, ističu iz CZIP.

Dragičević smatra da je  sadašnje stanje, u kom su lovišta data na upravljanje isključivo lovačkim društvima, isto kao da je dato  vuku da čuva stado. ,,Svjedoci smo da godinama  nema nikakvog uređenja i da su lovci, najčešće, istovremeno i krivolovci. To najjasnije vidimo po broju procesuiranih slučajeva. Obično se za one koji budu procesuirani, ispostavi da su članovi lovačkih udruženja, pa ih onda odatle naknadno izbacuju, kao da nisu do tada znali čime se bave”.

Andrea JELIĆ
foto: Ado SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ SUĐENJA ZA DVOSTRUKO UBISTVO NA STAROM AERODROMU U PODGORICI: Osam godina patnje zbog gubitka dva sina i nemara pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni sud Crne Gore krajem prošle godine naložio Apelacionom sudu da ponovo pokrene postupak u kojem je prvobitno Mašana Čogurića osudio na 20 godina zatvora zbog ubistva braće Danijela i Davorina Ćulafića

 

Pravda je spora, ali dostižna. Kada je riječ o crnogorskom pravosuđu, pravda je prilično spora, dok je dostižnost veoma upitna. To pokazuje i slučaj Borislava Ćulafića iz Murina, koji je 2014. godine prilikom pucnjave u kafiću Moskva na Starom Aerodromu izgubio dva sina – tridesetogodišnjeg Davorina i dvadesetčetvorogodišnjeg Danijela.

Živote ovih mladića je, nakon kraće svađe, okončao dvadesetogodišnji Cetinajnin Mašan Čogurić ispalivši u njih tri hica i pobjegavši sa mjesta zločina. Iako je iz svih tužilačkih i sudskih spisa jasan slijed događaja – jedan mladić naoružan pištoljem lišio je života dva druga mladića, od kojih je jedan bio naoružan metalnim boksem, Borislavu Ćulafiću, unesrećenom ocu koji je ostao bez potomstva, nije jasno kako ni nakon četiri godine nema pravosnažne presude u tom predmetu. Posljednja presuda Vrhovnog suda donesena je krajem prošle godine i njome je poništena drugostepena presuda i slučaj ubistva braće Ćulafić vraćen je na ponovni postupak Apelacionom sudu. Ćulafić za Monitor tvrdi da je cijelo suđenje bilo „obična farsa“ sa podmetnutim dokazima (između ostalih i boks) i tužilačkim opstrukcijama kako bi se stvorio uvid da je bilo riječi o Čogurićevoj samoodbrani.

Čogurića je Više državno tužilaštvo teretilo za krivično djelo teško ubistvo u prekoračenju granica nužne odbrane u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U prvostepenom postupku pred podgoričkim Višim sudom dva puta je osuđen na 13 godina zatvora zbog ubistva i sedam mjeseci zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja. U drugom stepenu, pred Apelacionim sudom, preinačena je kazna zatvora na 20 godina zatvora, dok su optužbe za nedozvoljeno držanje oružja odbačene, jer je, po nalazu tog suda, zastarjelo krivično gonjenje za to krivično djelo.

Vrhovni sud je na kraju potvrdio da je zastarjelo krivično gonjenje za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, što znači da je Čogurić gotovo pravosnažno oslobođen ovog krivičnog djela. Najviša sudska instanca vratila je predmet Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

Iz presude Vrhovnog suda vidi se nemar sudija, zbog loših rečeničnih formulacija i protivrječnosti, dok se predstavnik tužilaštva nije ni interesovao da zastupa optužnicu i oštećene pred najvišom sudskom instancom. Nemar tužilaca, koji su zastupali optužnicu, vidi se i u odnosu prema unesrećenoj porodici, zbog čega je otac ubijenih Borislav Ćulafić pisao i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT). Ćulafić je VDT-u podnio prigovor na postupanje Veselina Vučkovića, državnog tužioca u Vrhovnom državnom tužilaštvu, koji nije prisustvovao na nekoliko ročišta pred Apelacionim sudom (a nije poslao zamjenu), dok je u jednom trenutku prekinuo komunikaciju sa porodicom oštećenih. Vrhovno državno tužilaštvo obavijestilo ga je da je prigovor proslijeđen Tužilačkom savjetu, koji još o tome nije odlučivao.

Ćulafić je i tokom postupka pred Višim sudom (bezuspješno) tražio izuzeće postupajućeg višeg državnog tužioca Miloša Šoškića, zbog, kako je tvrdio, opstrukcija postupka. Neobično je da Vrhovnom sudu nije pisao Vučković, koji je zastupao optužnicu pred Apelacionim sudom, već Šoškić. Neobično je i to što Šoškić nije tražio potvrđivanje ili strožu presudu, već da se predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni psotupak, što je Vrhovni sud i učinio, s obzirom da su isto zahtijevale obje strane – i tužilaštvo i odbrana.

Otac ubijene braće sumnja da je Šoškić „sinhronizovano“ sa bivšim kolegom tužiocem, sada advokatom Danilom Mićovićem, traži vraćanje na ponovno suđenje u Apelacioni sud. Šoškić je u prvostepenom postupku tražio maksimalnu kaznu od 40 godina, a isti zahtjev ponovio je pred Vrhovnim sudom zbog čega je i tražio vraćanje predmeta drugostepenom sudu.

Ćulafić je za Monitor rekao da očekuje da neće biti povećanja na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora, niti da će biti potvrđena kazna od 20 godina za dva oduzeta života. On smatra da je presudom Vrhovnod suda „nacrtano“ da kazna bude 13 godina zatvora kao prvostepena presuda Višeg suda u Podgorici, a sumnja da kazna može biti manja ili oslobađajuća.

„I za laika, ’presuda’ Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine je veoma ’čitljivo štivo,  poznatog rukopisa’ crnogorskog sudstva.  Presudu potpisuju predsjednica vijeća Vesna Medenica i članovi vijeća – sudije Petar Stojanović, Stanka Vučinić, Vesna  Vučković  i Svetlana Vujanović. U dostavljenoj mi presudi, dan prije nove 2021. godine, otvoreno se ’crta’ preporuka ili naredba da je 13 godina ’prava presuda’, koja bi, vjerovatno, zadovoljila izvršioca zločina, rođake, kumove, kolašinske trgovce nekretninama i kolašinske svemoćne vlasnike nekretnina – prodavce  skupocenih utrina i davno zapuštenih vrletnih proplanaka s prodajnom cijenom kao u Monaku. Glavnih nalogodavaca ’nezavisnim’ sudijama u Višem i  Apelacionom  i Vrhovnom sudu“, kazao je Ćulafić.

On tvrdi da se sudije Vrhovnog suda u navedenoj presudi slažu sa vijećem sudija Višeg suda Vladimirom Novovićem, Vesnom Moštrokol, Brankom Bošković, Natalijom Boričić i Miljanom Pavlićević, kao i sa vijećem sudija (drugostepenog) Apelacionog suda Sekom Piletić, Milićem  Međedovićem i Ratkom Ćupićem.

„Poslednju nadu za pravičnom presudom imao sam u Vrhovnom sudu. Nakon ove presude  i predlozima da sudije Apelacionog suda ponovo sude i ’isprave prethodne  greške’ ukazane ovom presudom, uz date smjernice za konačno ’očekivanu presudu po želji izvršioca zločina’, ja ovlašćeni predstavnik, otac braće Ćulafić, obavijestiću javnost da li ću i dalje prihvatiti da učestvujem u simuliranim suđenjima, odnosno proceduralnim iživljavanjima nada mnom od strane navedenih sudova i navedenih imena sudija i takozvanih postupajućih tužilaca Miloša Šoškića i pred Apelacionim sudom Veselina Vučkovića, i pristrasnih vještaka koji negiraju stvarnost – nešto što postoji, od kojih nijesam dužan da trpim mentalnu torturu“, pojašnjava Ćulafić.

Borislav Ćulafić tvrdi da se iz obdukcionog nalaza jasno vidi da u slučaju ubistva njegovih sinova ne može biti riječ o napadu na Čogurića. To se, kako pojašnjava, može vidjeti iz ulaznih i izlaznih rana od ispaljenih projektila, koje pokazuju da su njegovi sinovi bili bočno okrenuti prema napadaču.

S obzriom na to da je riječ o velikoj porodičnoj i ljudskoj tragediji, bilo bi lijepo da predstavnici pravosuđa, ukoliko stvarno postoje pravno-proceduralne prepreke, makar pokažu više senzibiliteta i empatije prema žrtvama i nihovoj porodici. Kako Ćulafić navodi u jednom prigovoru VDT-, u kojem ga obavještava da Vučković nije prisustvovao važnom ročištu – „a radi se o likvidaciji dva rođena brata, usred bijela dana, neoženjena i bez potomstva i još dva ljudska bića, majka i ja – otac, pa neka smo iz neke ’seoske zabiti’ sa krajnjeg sjeveroistoka Crne Gore, nas četvoro smo ljudska bića, ostavljena bez osnovnih ljudskih prava – prava na život i prava na potomstvo.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo