Povežite se sa nama

OKO NAS

PRVI ŠTRAJK POLICIJSKIH SLUŽBENIKA ZAPOSLENIH U ZIKS-u: Spuški zatvor ogledalo države

Objavljeno prije

na

Spuški zatvor, ili kako se zvanično zove Zavod za izvršenje krivičnih sankcija, opet je u žiži javnosti. Ovog puta zbog štrajka njegovih policijskih službenika koji od utorka protestuju ispred Ministarstva pravde. Najavili su višednevni štrajk, a prvog dana bilo ih je oko 150. Na protest su im se pridružile porodice i prijatelji.

,,Na naše vapaje godinama se niko ne odaziva. Diskriminisani smo, jer nam ne daju da idemo u penziju kao što je dozvoljeno drugima, neće da nam povećaju plate iako su plate povećane za pet hiljada policajaca. Nama se prijeti, na nas se puca, završavamo na sudovima…”

Ovako razloge za protest i stanje u Zavodu opisuje predsjednik Sindikata ZIKS-a Nenad Rakočević, ističući da je moguća radikalizacija štrajka.

Štrajkački zahtijevaju donošenje pravilnika o minimumu procesa rada, poveća-nju koeficijenta, poboljšanju bezbjednosti i zaštiti zaposlenih od prijetnji i napada zatvorenika.

Koliko su teški poslovi zaposlenih u ZIKS-u pokazuju i podaci da je oko 80 odsto radnika koji rade duže godina teže oboljelo, kazao je Rakočević.

Predrag Spasojević, takođe službenik ZIKS-a, kazao je da je kod njih veliki revolt izazvalo povećanje zarada u javnom sektoru: ,,Ako su sebi mogli da obezbijede velike plate i odlazak u privilegovanu penziju, onda to moraju obezbije-diti i nama. Ako nema para, onda nema ni za njih ni za nas”.

Prvi put u istoriji postojanja ZIKS-a štrajkuju zaposleni u najvitalnijem organu unutrašnje organizacije Zavoda – u Službi obezbjeđenja, podsjeća, u razgovoru za Monitor, Vladan Pavićević, privatni detektiv i bivši službenik ZIKS-a.

On se pita da li odgovorni u menadžmentu Zavoda osjećaju potrebu da iz moralnih i profesionalnih razloga podnesu ostavke i da li će nadležni preispitati njihov rad, odnosno da li su u skladu sa zakonom obavljali službena ovlašćenja ili je bilo grubih zloupotreba u vršenju službenih radnji.

,,Stanje u Zavodu nikada nije bilo lošije od kada Zavod postoji i djeluje u sastavu Ministarstva pravde. To važi i za stanje i položaj zaposlenih u toj ustanovi kao i za položaj osuđeničke populacije. Uočljivi su i određeni poremećaji koji su na ivici psihopatološkog nivoa. Ovo se odnosi i na zaposlene”, objašnjava Pavićević.

,,Svojevremeno je”, kaže Pavićević, ,,zakonodavac, uz stručno mišljenje psihologa i sociologa, predvidio da zaposleni može efektivno da raditi 15 godina nakon čega se obavezno mora penzionisati bez obzira na starosne godine i fizičku spremnost. Standardi su pomjereni uz preporuke Savjeta Evrope, ali u materijalno-tehničkom smislu nije se mnogo napredovalo iako su izdvajana pozamašna sredstva za izgradnju Specijalne bolnice u okviru ZIKS-a koja je više puta volšebno otvarana kao marketinški trik, pa sve do stvaranja adekvatnih uslova smještaja”.

Nenad Rakočević kaže da država samo njima nije izašla u susret kada je riječ o penzionoj politici i povećanju zarada uniformisanim službenicima.

,,Najmanje razumijevanja za nas imaju u Ministarstvu pravde. Šefica Direktorata za izvršenje krivičnih sankcija kazala nam je: ‘Šta vi hoćete, vi nijeste cijenjeni u društvu, niti kotirani. Vi nemate ugled’. Ovo je istina živa, ovo je rekla direktorica Direktorata”, tvrdi Rakočević.

Pavićević zaključuje da je očigledno da je zrelo da se javno kaže da je stanje u ZIKS-u zapravo preslikano stanje u državi.

Da li će to doprijeti do Vlade i Skupštine. Ili ćemo i dalje slušati hvalospjeve premijera Mila Đukanovića: ,,Crna Gora može da stane rame uz rame sa Monte Karlom”. A to je izgovorio dok su mediji javljali o štrajku policijskih službenika spuškog zatvora, da je Budva već 12 sati bez vode, da Tivat nema cijeli dan struje, da Kotoru prijeti junski poptop…

Vladan Pavićević, privatni detektiv
Vrijeme za ostavke

– U spuškom zatvoru bilo je tuča, ali ne između osuđenika i Službe obezbjeđenja, koje su završavane teškim tjelesnim povredama i sudskim postupkom. Iz zatvora su bježali osuđeni za najteža krivična djela, a mnoga od tih bjekstava i dalje su pod velom tajni. Desio se i pokušaj ubistva rukovodioca sprovodničke službe, koji je bio planiran. Ali, neuobičajen je štrajk službenika obezbjeđenja ZIKS-a i opravdanost ili neopravdanost prava na štrajk ne smije ugroziti ni najniži minimum bezbjednosnog stanja u toj ustanovi. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno Pravilniku o načinu vršenja obezbjeđenja, o naoružanju i opremi, u članu 7 piše: „Pomoćnik direktora rukovodi radom Službe obezbjeđenja i odgovoran je direktoru za svoj rad, pa je dužan da predlaže direktoru plan obezbjeđenja u svakoj jedinici, koordinira, vrši procjenu stanja bezbjednosti, izdaje naređenja načelniku”. Shodno navedenim preciznim propisima otvoreno je pitanje da li je pomoćnik direktora radio svoj posao u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija i da li je pogrešno i nepotpuno sačinio plan i mjere obezbjeđenja prema odbjeglim osuđenim licima. Član 71 istog pravilnika propisuje: „Nestanak, kvar, uništenje naoružanja službenik je dužan odmah da prijavi pomoćniku ili načelniku”. A jednom je ustanovljeno da službenik obezbjeđenja nema službeni pištolj! U svim zemljama regiona, pa i u bolje razvijenim evropskim, vlade su padale upravo zbog lošeg stanja i anarhije u zatvorskim ustanovama. Sjetimo se kako je Vlada Crne Gore zauzela stav još 2006. godine, prilikom vanrednog pretresa pritvorenih lica u Istražnom zatvoru Podgorica, prilikom čega je pronađena veća količina mobilnih telefona – istog dana je smijenjena uprava zatvora. No, odmah nakon imenovanja novog menadžmenta pronalaženi su i pištolji, a iz jednog osuđenik je izvršio samoubistvo i niko za to nije odgovarao! I kasnije su se nizali brutalni događaji. Pa zar zbog svega toga sada nije vrijeme da u ime minimuma od profesionalnog odnosa podnesu ostavke nadležni počev od ministra pravde pa do uprave ZIKS-a?

Život u neljudskim uslovima

,,Ovdje smo u neljudskim uslovima. Zamislite kako izgleda naš dan u starinskoj sobi u kojoj ima 7-8 ljudi bez klime i frižidera”, kazao je Vijestima zatvorenik M.J. povodom najave zatvorenika početkom jula 2011. godine da će štrajkovati glađu. Naoružani specijalci sa fantomkama, prema tvrdnjama zatvorenika, upali su 8. februara 2012. godine oko 15 sati u zatvor u Spužu i na silu ugušili trodnevni štrajk glađu. Nekoliko stotina zatvorenika odbijalo je zatvorsku hranu tražeći da počne da se primjenjuje odredba novog zakona po kojoj uslovno na slobodu mogu da se puste oni koji su odslužili dvije trećine kazne i da u procjeni ponašanja zatvorenika pri otpustu ne učestvuje policija, već samo zatvorski čuvari. Zatvorenici tvrde da su specijalci ,,premlatili desetak momaka koje je uprava označila kao organizatore štrajka”, dodajući da je nekima od njih ugroženo zdravlje. Jedan od najmasovnijih štrajkova glađu u spuškom zatvoru počeo je početkom februara 2013. godine. Više od pet stotina osuđenika, među kojima su bile žene i maloljetnici, odbilo je da uzima hranu. Kao glavne probleme zbog kojih su se odlučili na to, zatvorenici su naveli prenatrpanost zatvorskih kapaciteta, neuslovnost određenih paviljona, lošu ishranu, neadekvatnu medicinsku njegu kao i dužinu trajanja sudskih procesa. Jedan od glavnih razloga za štrajk bilo je neoglašavanje nadležnih povodom inicijative za donošenje zakona o amnestiji osuđenika koju je svojim potpisima podržalo više od 20.000 građana.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo