Grupa ribolovaca, čija su imena poznata redakciji Monitora, tvrde da se ribljim fondom na području te opštine nedomaćinski gazduje. Oni navode da su pojedini njihovi sugrađani privilegovani, te da zahvaljujući sumnjivim ugovorima sa Sportsko-ribolovnim društvom (SDT) Tara dobijaju priliku da dobro zarade. Na taj način, kako tvrde ,,privatizovan” je dio rijeke, a to koristi samo pojedincima. Neki lokalni biznismeni u ponudu svojih turističkih objekata, tvrde, uvrstili su i ribolov na rijeci, pa dobro zarađuju bez ikave kontrole.
,,Duži vremenski period 3,5 km toka Tare koristi Vlatko Rakočević, vlasnik Imanja Rakočević”, kažu naši sagovornici. On je na tom mjestu proglasio flaj- fišing zonu i dnevnu dozvolu za ribolov, po principu uhvati i pusti na tom dijelu je naplaćivao 30 eura. Od toga je 20 zadžavao za svoje preduzeće, a 10 eura prosleđivao SRD. Jasno je da je dobro zaradio. Sve to na osnovu nekog ugovora, koji nije prošao upravljačke organe društva”, tvrde mojkovački ribolovci. Nijesu im poznati, kažu, detalji ugovora ni koje su bile Rakočevićeve obaveze, to jest ulaganja u zaštitu Tare.
Prema riječima nekolicine ribolovaca za ribočuvare biraju neadekvatne osobe, od kojih su neke i bivši krivolovci. „Jedan je poznat po tome što je prije nekoliko godina kad je bio uhvaćen u krivolovu pucao na policijskog inspektora. Drugu dvojicu su nedavno na ta radna mjesta postavili lokalni funkcioneri DPS-a, tačnije predsjednik Opštine Dejan Medojević. U takvim uslovima jasno je da se o ribljem fondu ne brine na pravi način. Malo ko o tome smije javno progovoriti, a krajnje je vrijeme da nadležni povedu računa o načinu gazdovanja mojkovačkim vodama i pogledaju dokumentaciju SDT”, kažu oni.
Nijedan od sagovornika Monitora nije želio da iza svoje izjave stane imenom i prezimenom. Ne žele, kažu, da u maloj mojkovačkoj sredini navlače bijes moćnika na sebe. Međutim, čelnici SRD Tara naglašavaju kako ta rijeka nikad nije bila bolje čuvana, a i da im je za neredni period resorno ministarstvo povjerilo brigu o vodama.
Predsjednik SRD Dragić Marković, podsjećajući da će to društvo i naredne dvije godine gazdovati ribljim fondom u 12 km mojkovačkih vodotoka, negirao je tvrdnje nekih svojih sugrađana o zloupotrebama u tom društvu i neadekvatnoj zaštiti. On kaže da slične optužbe mogu plasirati samo krivolovci, kojima ne odgovara postojanje zaštićenog dijela rijeke. Marković tvrdi da je ugovor, odnosno, dogovor s Rakočevićem bio postignut ranije, te da ne zna mnogo detalja, ali zna da je ta saradnja bila izuzetno korektna.
,,To je bilo prije nego sam došao na ovu funkciju, pa ne mogu mnogo o tome. Ono što je izvjesno je da je Rakočević dobro brinuo o tom dijelu Tare, to jest da su poštovana sva pravila karakteristična za zaštićene djelove rijeke. Vlasnik Imanja Rakočević obavio je poribljavanje, ali i plaćao iz svog džepa ribočuvara, koji je odlično obavljao posao. Mnogo je radio i na marketinškoj promociji tog dijela rijeke, odnosno, fla- fišing zone, pa je o svom trošku postavio i bilborde sa informacijama važnim za turiste “, tvrdi Marković.
Ugovor sa Rakočevićem je, kaže on, istekao početkom aprila ove godine, pa će o flaj-fišing zoni ponovo brinuti SRD, koje postoji od 1957. godine. Tom društvu Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja povjerilo je da naredne dvije godine upravlja i ribljim fondom u vodotocima na području mojkovačke opštine. Marković kaže da je dva ribočuvara on primio na posao, a ne funkcioneri DPS.
,,Dvojica ribočuvara primljeni su preko programa javnih radova i angažovani ugovorima na tri mjeseca. Sam sam se obratio Zavodu za zapošljavanje. Za trećeg, koji je stalno zapošljen, znam da je bivši policajac i nije mi poznato to što su vaši sagovornici naveli, to jest ne znam za njihovu sumnjivu prošlost. Za sada posao obavljaju profesionalno”, tvrdi Marković.
Vlasnik Imanja Rakočević , pak, tvrdi da nikada nije sklapao nikakav ugovor sa SRD i kaže da nije prodavao ribolovne dozvole za zaštićeni revir od kolektora za prečišćavanje voda do ušća Štitaričke rijeke u Taru. Na osnovu dogovora sa SRD, kako objašnjava, uložio je za dvije godine oko 10.000 eura u unapređenje fla- fišing zone.
,,Jedina povlastica, ako se to može tako nazvati, bila je što su gosti mog imanja plaćali 50 posto od cijene dozvole. Za dvije godine, dva puta sam poribljavao, plaćao sam ribočuvara, postavljao bilborde i trudio se da od tog dijela Tare stvorim respektabilan dio turističke ponude Mojkovca. Nakon svega toga u minusu sam bar 7-8 000 eura”, kaže Rakočević.
Njegovo preduzeće bilo je zainteresovano, kako objašnjava, da naredne dvije godine gazduje ribljim fondom na području Mojkovca, ali resorno ministarstvo je koncesije dodijelilo SRD. On je uvjeren da bi još mnogo mogao da učini za mojkovačke vodotoke i nije mu jasno zbog čega je odbijen.
Ukoliko je i postojao ugovor sa Rakočevićem, sada ga nije moguće dobiti u SRD. Takođe ni podatke da li je on dok mu je bio prepušten na gazdovanje dio rijeke profitirao ili kako tvrdi ,,bio u minusu”. Rakoćević je vlasnik luksuznog mojkovačkog etno sela Imanje Rakočević, a u vrijeme kad je napravljen dogovor sa SRD Tara neki mediji su to najavili kao ,,veliki značaj i za Mojkovac i za rijeku”. Tvrdili su i da Rakočevićevim primjerom treba da krenu i drugi turistički poslenici.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ