Povežite se sa nama

OKO NAS

GAZDOVANJE MOJKOVAČKIM RIBLJIM FONDOM: Ko ima najviše koristi od Tare

Objavljeno prije

na

Grupa ribolovaca, čija su imena poznata redakciji Monitora, tvrde da se ribljim fondom na području te opštine nedomaćinski gazduje. Oni navode da su pojedini njihovi sugrađani privilegovani, te da zahvaljujući sumnjivim ugovorima sa Sportsko-ribolovnim društvom (SDT) Tara dobijaju priliku da dobro zarade. Na taj način, kako tvrde ,,privatizovan” je dio rijeke, a to koristi samo pojedincima. Neki lokalni biznismeni u ponudu svojih turističkih objekata, tvrde, uvrstili su i ribolov na rijeci, pa dobro zarađuju bez ikave kontrole.

,,Duži vremenski period 3,5 km toka Tare koristi Vlatko Rakočević, vlasnik Imanja Rakočević”, kažu naši sagovornici. On je na tom mjestu proglasio flaj- fišing zonu i dnevnu dozvolu za ribolov, po principu uhvati i pusti na tom dijelu je naplaćivao 30 eura. Od toga je 20 zadžavao za svoje preduzeće, a 10 eura prosleđivao SRD. Jasno je da je dobro zaradio. Sve to na osnovu nekog ugovora, koji nije prošao upravljačke organe društva”, tvrde mojkovački ribolovci. Nijesu im poznati, kažu, detalji ugovora ni koje su bile Rakočevićeve obaveze, to jest ulaganja u zaštitu Tare.

Prema riječima nekolicine ribolovaca za ribočuvare biraju neadekvatne osobe, od kojih su neke i bivši krivolovci. „Jedan je poznat po tome što je prije nekoliko godina kad je bio uhvaćen u krivolovu pucao na policijskog inspektora. Drugu dvojicu su nedavno na ta radna mjesta postavili lokalni funkcioneri DPS-a, tačnije predsjednik Opštine Dejan Medojević. U takvim uslovima jasno je da se o ribljem fondu ne brine na pravi način. Malo ko o tome smije javno progovoriti, a krajnje je vrijeme da nadležni povedu računa o načinu gazdovanja mojkovačkim vodama i pogledaju dokumentaciju SDT”, kažu oni.

Nijedan od sagovornika Monitora nije želio da iza svoje izjave stane imenom i prezimenom. Ne žele, kažu, da u maloj mojkovačkoj sredini navlače bijes moćnika na sebe. Međutim, čelnici SRD Tara naglašavaju kako ta rijeka nikad nije bila bolje čuvana, a i da im je za neredni period resorno ministarstvo povjerilo brigu o vodama.

Predsjednik SRD Dragić Marković, podsjećajući da će to društvo i naredne dvije godine gazdovati ribljim fondom u 12 km mojkovačkih vodotoka, negirao je tvrdnje nekih svojih sugrađana o zloupotrebama u tom društvu i neadekvatnoj zaštiti. On kaže da slične optužbe mogu plasirati samo krivolovci, kojima ne odgovara postojanje zaštićenog dijela rijeke. Marković tvrdi da je ugovor, odnosno, dogovor s Rakočevićem bio postignut ranije, te da ne zna mnogo detalja, ali zna da je ta saradnja bila izuzetno korektna.

,,To je bilo prije nego sam došao na ovu funkciju, pa ne mogu mnogo o tome. Ono što je izvjesno je da je Rakočević dobro brinuo o tom dijelu Tare, to jest da su poštovana sva pravila karakteristična za zaštićene djelove rijeke. Vlasnik Imanja Rakočević obavio je poribljavanje, ali i plaćao iz svog džepa ribočuvara, koji je odlično obavljao posao. Mnogo je radio i na marketinškoj promociji tog dijela rijeke, odnosno, fla- fišing zone, pa je o svom trošku postavio i bilborde sa informacijama važnim za turiste “, tvrdi Marković.

Ugovor sa Rakočevićem je, kaže on, istekao početkom aprila ove godine, pa će o flaj-fišing zoni ponovo brinuti SRD, koje postoji od 1957. godine. Tom društvu Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja povjerilo je da naredne dvije godine upravlja i ribljim fondom u vodotocima na području mojkovačke opštine. Marković kaže da je dva ribočuvara on primio na posao, a ne funkcioneri DPS.

,,Dvojica ribočuvara primljeni su preko programa javnih radova i angažovani ugovorima na tri mjeseca. Sam sam se obratio Zavodu za zapošljavanje. Za trećeg, koji je stalno zapošljen, znam da je bivši policajac i nije mi poznato to što su vaši sagovornici naveli, to jest ne znam za njihovu sumnjivu prošlost. Za sada posao obavljaju profesionalno”, tvrdi Marković.

Vlasnik Imanja Rakočević , pak, tvrdi da nikada nije sklapao nikakav ugovor sa SRD i kaže da nije prodavao ribolovne dozvole za zaštićeni revir od kolektora za prečišćavanje voda do ušća Štitaričke rijeke u Taru. Na osnovu dogovora sa SRD, kako objašnjava, uložio je za dvije godine oko 10.000 eura u unapređenje fla- fišing zone.

,,Jedina povlastica, ako se to može tako nazvati, bila je što su gosti mog imanja plaćali 50 posto od cijene dozvole. Za dvije godine, dva puta sam poribljavao, plaćao sam ribočuvara, postavljao bilborde i trudio se da od tog dijela Tare stvorim respektabilan dio turističke ponude Mojkovca. Nakon svega toga u minusu sam bar 7-8 000 eura”, kaže Rakočević.

Njegovo preduzeće bilo je zainteresovano, kako objašnjava, da naredne dvije godine gazduje ribljim fondom na području Mojkovca, ali resorno ministarstvo je koncesije dodijelilo SRD. On je uvjeren da bi još mnogo mogao da učini za mojkovačke vodotoke i nije mu jasno zbog čega je odbijen.

Ukoliko je i postojao ugovor sa Rakočevićem, sada ga nije moguće dobiti u SRD. Takođe ni podatke da li je on dok mu je bio prepušten na gazdovanje dio rijeke profitirao ili kako tvrdi ,,bio u minusu”. Rakoćević je vlasnik luksuznog mojkovačkog etno sela Imanje Rakočević, a u vrijeme kad je napravljen dogovor sa SRD Tara neki mediji su to najavili kao ,,veliki značaj i za Mojkovac i za rijeku”. Tvrdili su i da Rakočevićevim primjerom treba da krenu i drugi turistički poslenici.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo