Povežite se sa nama

OKO NAS

RANI BRAKOVI U ROMSKOJ I EGIPĆANSKOJ POPULACIJI: Okovi tradicije

Objavljeno prije

na

,,Ni jedan roditelj ne želi zlo svom djetetu, tako da ih ne udajemo iz loše namjere, već da im obezbijedimo ono najbolje – ugovarajući im brak u dobroj porodici. Smatramo da je bolje da ih udajemo kod naših poznanika, prijatelja nego da se same udaju mlade za nekoga ko nije iz dobre porodice, zbog čega će se brzo pokajati”, priča šezdesetsedmogodišnji Hasan Saiti. Rodom je iz Peći ali je odrastao u Podgorici. Na Koniku živi sa suprugom od 1970. godine.

Oženio se priča, kada je imao 24 godine. Supruga je imala 19 godina. Iako je bio punoljetan, u odabiru nije odlučivao sam, pa je po običajima suprugu morao da plati i kupi joj ono što je ona željela – zlato, vjenčanica, haljine, suknje, obuća koja ide uz to.

Saiti objašnjava da se po tradiciji ugovorenih brakova, išlo kod prijatelja i pitalo, da li je kćerka iz te kuće slobodna ili je nekome obećana. Ukoliko je bila slobodna davao se kratak rok za odgovor o pristanku prijateljstva: ,,Pojedini nijesu gledali na pare koliko na dobro prijateljstvo. Bitnije je bilo da su kćerke ispraćene bez uzimanja novca u dobroj porodici”, priča on. ,,Ranije smo mladi postajali očevi i majke. Čim bi napunuli 14 ili 15 godina, roditelji bi nas pripremali za brak”, kaže Saiti.

Naš sagovornik objašnjava da su probleme na koje su ranije nailazili mladi bračni parovi rješavali roditelji, dok ih sada rješavaju sami. Ipak, primjećuje da se stvari nijesu u potpunosti promijenile. Zakoni su donešeni, ali ga pojedini ne poštuju, već i dalje poštuju običaje i tradiciju, primjećuje. „Većina iz zajednice zna da su ugovoreni dječiji brakovi zakonom zabranjeni, ali se ne obaziru na to. Smatram da bi policija i druge institucije koje se bave ovom problematikom trebale mnogo više da se posvete kako bi se ovom problemu stalo na put”, poručuje.

Sonja Bigović, samostalna savjetnica u Vladinoj kancelariji za Borbu protiv trgovine ljudima, za Monitor objašnjava da je izmjenom Krivičnog zakonika 2013. godine sklapanje nedozvoljenog braka svrstano u oblik krivičnog djela trgovine ljudima. Ona objašnjava da se do tada to posmatralo kao dio tradicije romske zajednice ili se u rijetkom broju slučajeva procesuiralo kao vanbračna zajednica sa maloljetnikom.

,,To je, međutim, vrlo kompleksan problem i ne možemo ga izdvojeno posmatrati i rješavati tako što će se samo naša Kancelarija boriti protiv tog problema. Mora biti uključen veći broj institucija. Mi smo tu kao neko ko koordinira”, dodala je ona. Pored institucija tu su, kaže, nevladine i međunarodne organizacije.

Ako se zanemari tradicionalno-običajno pravo, najveći problem je, kaže ona, slabo i loše obrazovanje romske populacije: ,,Zato smo i direktno išli u naselja gdje smo djelili razne materijale, razgovarali sa zajednicom i promovisali ono na šta imaju pravo u djelu borbe protiv sklapanja nedozvoljenog braka, porodičnog nasilja i slično”, objašnjava Bigović. Ona smatra da ne treba, međutim, u rješavanju problema raditi samo sa predstavnicima romske i egipćanske zajednice, već sa cjelokupnim društvom. „Svi treba da imamo povećan nivo svijesti o tome šta možemo da uradimo i pomognemo. Treba svi da se dobro upoznamo sa tim kroz šta sve prolaze djevojčice koje prisilno bivaju uključene u takav jedan oblik sklapanja nedozvoljenog braka”.

Kancelarija je u 2015. godini imala četiri potencijalne žrtve trgovine ljudima, odnosno slučajeve sklapanja nedozvoljenog braka. „U 2016. godini imali smo dva slučaja, a tokom ove godine smo već imali dvije osobe. Slučajevi iz 2015. godine uglavnom su procesuirani kao vanbračna zajednica sa maloljetnim licem”, izjavila je Bigovićeva.

,,Imali smo kaznene politike za roditelje tako što je u više slučajeva bilo ograničeno roditeljsko pravo, a u jednom slučaju i oduzeto to pravo”, ističe Bigović. Posebno naglašava problem nedovoljne edukacije predstavnika institucija.

Arton Jašaraj je dvadesetdvogodišnji Rom koji živi na Vrelima Ribničkim. On kaže da je u sedamnaestoj godini pobjegao sa svojom šesnaestogodišnjom suprugom. Tvrdi ipak da je u odnosu na ostale ugovorene dječije brakove, njihov brak bio drugačiji.

,,Za vrijeme školovanja od prvog do šestog razreda bili smo samo drugari, a od šestog razreda se zbližili i bili nešto više. Veza je trajala tri godine, a onda sam odlučio da je oženim”, priča Jašaraj dodajući da im je veza bila tajna. Brak nije bio ugovoren već je sam izrazio želju za ženidbu. Ističe da se oženio kako bi ispoštovao tradiciju a i formirao porodicu i posvetio se njoj. Objašnjava da se time zaštitio lošeg puta i društva.

Nije bilo lako, prisjeća se. Nailazio je na probleme jer su njeni roditelji bili protiv njihove veze.

,,Nakon što smo završili osnovnu školu, saznala je njena porodica, a u međuvremenu sam i ja informisao moju i naglašavao im da je volim. Moji roditelji su tada otišli kod njenih da je zaprose, ali oni nijesu pristali. Po običajima smo je tri puta prosili, ali ipak nijesu pristajali. Poslali su je na Kosovo gdje je bila tri mjeseca. Za to vrijeme bili smo u kontaktu i dogovorili se da zajedno pobjegnemo”, priča Jašaraj.

Pomirenje kao i prijateljstvo koštalo je 1.700 eura. Arton tvrdi da do sada nije imao problema u braku. Nesporazume kaže, rješava razgovorom. ,,Naše porodice se ne mješaju i sve što imamo rješavamo sami. Imamo dvoje djece i živimo srećno”, priča ponosno.

Mnogi mladi Romi, međutim, bivaju primorani na ugovoreni brak. Rijetki uspiju i da se suprostave. V.H. je srednjoškolka i jedna od rijetkih Romkinja koja je čvrstim stavom odbila prosce. Ona kaže da se jedino obrazovanjem može stati na put ugovorenom braku. Naša sagovornica je istrajala u namjeri da ne želi da se uda i nastavila je školovanje u jednoj od podgoričkih srednjih škola.

,,Neki su ljudi zakucali na vrata naše kuće i došli da me zaprose. Moj ih je otac primio i razgovarao sa njima, nakon čega su tražili da me vide. Iz poštovanja prema njima moj otac nije htio da ih odbije pa je zahtjevao da se pojavim. Bila sam u drugoj sobi i nijesam htjela da prihvatim. Nagovarali su me da izađem i obećali da me neće udati već da ih po običaju poslužim nečim i vratim u sobu. Nijesam izašla, jer poznavajući tradiciju znala sam šta bi me čekalo”, nerado se prisjeća naša sagovornica, dodajući da nije znala kome da se obrati i da je pomoć zatražila od tetke gdje je ostala naredna tri dana.

,,Rekla sam roditeljima da nijesam spremna za brak i da ne želim biti jedna od onih djevojaka koje se ne školuju zbog tradicije, već da budem primjer time što ću ostvariti svoje ciljeve”, priča djevojka. Kaže da želi da upiše Pravni fakultet i postane advokat.

Da se suprostave tradiciji, ne uspjeva svima. Avdija Malešaj, kog su roditelji oženili, nije mogao, priča, pružiti otpor. Oženili su ga kaže, kada je imao 17 godina, dok je njegova supruga bila tri godine mlađa.

,,Nijesam bio zainteresovan za ženidbu, pogotovo kada sam saznao da ima 14 godina. Moj otac je govorio da ne brinem i da će sve biti u redu. Mnogo sam razmišljao o tome, ali sam bio nemoćan da to spriječim”, priča devetnaestogodišnji Avdija.

Kaže da se mlada ubrzo preselila i živjela u kući gdje i njegova porodica. ,,U početku je sve bilo čudno ali i zanimljivo. Par mjeseci je bilo dobro, ali nakon osam mjeseci braka nijesmo se mogli sporazumijeti, nakon čega smo se i razveli”, kaže razočarano. Malešaj smatra da su i njeni roditelji uticali na njen izbor, jer da je samovoljno htjela da se uda za njega, kaže, da do razvoda ne bi došlo.

Nakon razvoda, roditelji maloljetne djevojčice nijesu imali mogućnosti da, kako to običaj nalaže, vrate novac koji su uzeli, ali su obećali da će vratiti kad je ponovo budu udavali.

,,Kada ponovo budem htio da se ženim, ugovoren i priseljen brak ću zamjeniti sa brakom iz ljubavi”, kaže Avdija.

Priče su različite, ali je zakon jasan. Još da se sprovede.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PREMIJER KRIVOKAPIĆ NAJAVIO OTVARANJE RUDNIKA BERANE: Spašavanje industrijskih ostataka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor Rade Guberinić. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži Rješenje za beranski rudnik

 

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić je ovih dana prilikom posjete Beranama podgrijao nadu ovdašnjih stanovnika da bi rudnik uglja mogao početi sa radom.

„Rudnik Berane trenutno ne radi, iako ima potpisan ugovor sa Elektroprivredom Crne Gore. Mi smatramo da taj rudnik treba da radi i doprinosi radu Termoelektrane Pljevlja, onoliko koliko bude radila Termoelektrana, a kroz zapošljavanje 100 do 120 radnika, imamo zbrinuto 400 porodica” – rekao je premijer. „Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja” – kazao je Krivokapić.

On je o tome govorio u kontekstu najvećeg problema sjevera Crne Gore, a to su ekonomske migracije, a jedini lijek za taj problem je ulganje u nove investicije i razvoj.

Poslije šest godina, u trenutaku kada je izgledalo da posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama predstavlja rijedak primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji, ova kompanija se odjednom našla na koljenima.

Proizvodnja je prekinuta prošle godine. Šezdeset i šest rudara, nakon što su  upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo je bez posla dan prije međunarodnog praznika rada.

Direktor beranskog rudnika Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini.

Prema njegovim riječima, vlasnik se odlučio da održava rudnik do nekog rješenja. Zato je zadržao šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Rudnik uglja za Berane ima posebnu vrijednost. Osim što je u jednom trenutku zapošljavao 150 radnika, za njega je u reprolancu bilo vezano još 20 manjih firmi i njihovih zaposlenih.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je, potom, krajem prošle godine najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja. Govorili su i da imaju potencijalnog investitora.

Iz te kompanije nedavno je najavljeno da bi mogli sami opet da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja. Kažu da je ranije razmatrana mogućnost prodaje rudnika turskom investotoru, još na dugom štapu.

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži moguće i najbolje rješenje za beranski rudnik.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETINA RADNIH MJESTA U CRNOJ GORI  IZGUBLJENA, MNOGIMA SMANJENE PLATE: U sve dubljem beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pad broja zaposlenih i smanjenja plata bilježe se u gotovo svim djelatnostima. Najteži je u sektorima koji zapošljavaju najviše građana – poljoprivredi, šumarstvu  ribarstvu, uslugama smještaja,  ishrane i poslovanja sa nekretninama

 

,,Ostao sam bez posla u jednom privatnom preduzeću prije par mjeseci. Ne razlikujem se od mnogih radnika u privatnom sektoru – pristao sam na rad bez ugovora, bez prava na godišnji odmor ili na slobodne dane. Kao podstanaru, bilo mi je važno samo da nešto zaradim.  Sada sam prinuđen da tražim sezonske poslove, i to preko veze“, kaže Monitorov sagovornik koji je želio da ostane anoniman. Neće, objašnjava, da zatvara vrata kod eventualnih novih poslodavaca.

Od početka pandemije virusa COVID-19, broj nezaposlenih u Crnoj Gori je sa 35 hiljada, koliko je iznosio  krajem marta prošle godine, porastao na 56 hiljada. Toliko ih je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, bilo krajem maja ove godine. Podaci Uprave za statistiku Monstat pokazali su da je broj zaposlenih, sa 187 hiljada, smanjen na 151 hiljadu. Ugašeno je svako peto radno mjesto, odnosno 20 odsto od ukupnog broja.

Pad broja zaposlenih bilježi se u svim djelatnostima, ali se naročito izdvajaju sektori ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine i građevinarstva.

Brojne su i kompanije koje su se našle u krizi. Najveći pad prihoda, prema ranijim istraživanjima Unije poslodavaca Crne Gore (UPCG), doživjela su mala preduzeća.

U Vladinom Programu ekonomskih reformi za Crnu Goru za period od 2021. do 2023. godine, konstatuje se neminovan pad zaposlenosti, što će doprinijeti daljem produbljivanju socio-ekonomskih nejednakosti.

Spas u borbi protiv nezaposlenosti nadležni vide u masovnoj vakcinaciji građana, uspješnoj turističkoj sezoni, kao i nastavku sprovođenja subvencija privredi koje bi za posljedicu imale uvećanje broja radnih mjesta.

Iz Ministarstva ekonomskog razvoja (MER) kazali su da su radi  smanjenja nezaposlenosti, kroz drugi paket mjera, vrijednosti oko 166 miliona eura, predvidjeli subvencije za nova zapošljavanja kroz smanjenje dažbina. Kako je  izmjena Zakona o porezu na dohodak i doprinosa na obavezno socijalno osiguranje usvojena nedavno, početkom juna, učinkovitost te mjere tek treba da se sagleda.

Novina u programu subvencionisanja zarada, koji se sprovodi od aprila 2020. godine, kazali su još iz MER-a, je što će ovog puta svaki privredni subjekat imati poseban tretman, odnosno, procenat podrške će biti definisan shodno procentu pada prihoda u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu. Tako se, objašnjavaju, osigurava da sredstva idu samo najugroženijima. Ovom mjerom, tvrde, Vlada će podržati oko šest hiljada ugroženih privrednih subjekata i oko 20 hiljada zaposlenih.

Iz UPCG-a upozoravaju da će, ukoliko turistička sezona ne bude najmanje 70 odsto u porastu, doći do većeg broja otkaza.

Ni oni  koji nisu ostali bez posla, nemaju mnogo čemu da se raduju. U odnosu na 2019, najveći rast prosječnih zarada ostvaren je u sektoru zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, kao i stručnih, naučnih i tehničkih djelatnosti. Najveći pad  dogodio se u sektorima poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, usluga smještaja i ishrane i sektoru poslovanja sa nekretninama. U granama koje održavaju u životu privredu Crne Gore i koje zapošljavaju najveći broj građana.

Vlada je, od početka godine, dva puta pomagala ranjivim kategorijama društva jednokratnom novčanom pomoći od 50 do 100 eura. Broj korisnika  bio je oko 96. 500  a dato je  preko šest miliona eura. Upućeni sagovornici Monitora upozoravaju da ovakva vrsta pomoći ne rješava problem.

Na pitanje kako bi ocijenili ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi njihovo domaćinstvo, u poređenju sa periodom prije COVID-19 pandemije,  47, 9 odsto ispitanika kaže da se pogoršala. To su pokazali podaci Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), iznijeti u njihovom posljednjem istraživanju javnog mnjenja pod nazivom Položaj radnika na tržištu rada i njihova percepcija sindikalnog organizovanja,. Istraživanje je pokazalo da su žene češće od muškaraca doživjele smanjenje plate.

Ponovo je aktuelizovano i pitanje neradne nedjelje. Iz UPCG-a  su od početka  protiv takvog rješenja, smatrajući da je neustavno, diskriminatorsko i sprovedeno bez valjane analize ekonomskog uticaja. Sada tvrde  da posljedice pogrešnog djelovanja Odbora za trgovinu Privredne komore Crne Gore (PKCG) i tadašnjeg Ministarstva ekonomije nije lako ispraviti.

Kako navode, problematičnost neradne nedjelje prije svega počiva na činjenici da se njome bavi Zakon o unutrašnjoj trgovini, čija svrha nije regulacija odnosa između poslodavca i zaposlenog. To je u domenu radnih prava koja su regulisana Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu. Iz UPCG-a čekaju da Ustavni sud konačno donese odluku po Inicijativi za ocjenu ustavnosti spornog člana Zakona o unutrašnjoj trgovini, koji i propisuje neradnu nedjelju, koja je pokrenuta još 2019.

To nas vraća na  stariju činjenicu – da je država organizovala valjan sistem kontrole sprovođenja zakona, tako da svakom zaposlenom garantuje prava i potpunu zaštitu, pitanje neradne nedjelje ne bi ni moralo da bude pokrenuto.

Očigledno je da je komunikacija između institucija i građana  bila i ostala na niskom nivou. To potvrđuje i nedavna izmjena Zakona o radu. Iz USSCG-a su izrazili nezadovoljstvo jer se o njemu odlučivalo bez konsultacije sa socijalnim partnerima. ,,Nije zanemarljiv broj onih koji su, sniženjem starosne granice sa 67 na 66 godina, kao osnovom za prestanak radnog odnosa po sili zakona, dovedeni u nezavidan položaj. Da se pretpostaviti,  da je znatan broj njih kreditno zadužen i da će njihova egzistenicija biti dovedena u pitanje prelaskom na penziju koja će biti značajno niža od zarade koju primaju”, navode.

Posljedice neodgovornsti i nesposobnosti nadležnih su neminovne i očigledne.  Nezadrživo klizimo.

 

Besplatan rad je – ropstvo

Prema statističkoj službi EU Eurostatu, zaposleni u Crnoj Gori nedeljno rade 44,4 sata, što je za 8,2 sata više od EU prosjeka, gdje građani rade 36,2 sata nedeljno.

Taj prosjek smanjuju zaposleni u javnom sektoru, koji ne rade više od 40 sati nedeljno, dok u privrednim granama koje zapošljavaju najveći broj radnika – turizmu, ugostiteljstvu, građevini i trgovini – veliki broj radi i do 50 sati nedjeljno.

Većina zaposlenih plaćena je za svega 40 radnih sati, što znači da oko 10 sati rada nedjeljno ,,poklanja” poslodavcu. Mjesečno, za jednu platu  zaposleni radi 25 odsto više.

,,Na svaka četiri zaposlena van javnog sektora postoji prostor za još jedno novo radno mjesto, uz poštovanje zakona. Na taj način oni koji su već zaposleni mogli bi da rade pet dana nedeljno po osam sati i da im ostaje više vremena za sebe i porodicu. Naravno da bi se nezaposlenost značajno smanjila”, navodi u jednoj od svojih Fejsbuk objava građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

Kako ističe, ukoliko neko želi da radi više od 40 sati nedeljno, onda je red da mu se prekovremeni sati plate po prekovremenoj satnici koja je u uređenim zemljama 1,5 od regularnog radnog sata. ,,To znači da prosječan radnik koji radi 50 sati nedeljno pokloni gazdama oko 200 eura mjesečno. Besplatan rad je ropstvo”, zaključuje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOLAŠIN KAO CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA:  Još samo ideja 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sportska infrastruktura u Kolašinu ista je decenijama. Lokalna vlast nije uspjela da se na vrijeme pripremi čak ni za održavanje MOSI. Ipak, u tom gradu i dalje hrabro sanjaju da će biti omiljena destinacija za pripreme sportista

 

Kolašin – centar za pripreme sportista. Ta ideja zvanično je prezentovana, ali i oročena na „što hitnije“ još 2013. godine.  Od tada do danas,  planinska varoš nije dobila nijedan novi sportski teren ili turistički objekat, namijenjen i prilagođen sportistima. Infrastruktura,  kojom su  tada dočekivali sportske ekipe na pripremama, ista je i ovog ljeta. Minulih godina je samo „šminkana“.

Sportistima su sada na raspolaganju tri fudbalska, košarkaški i rukometni teren.  U zvaničnim podacima pominju se i „tri zemljana teniska terena“, ali njih se sjećaju samo stariji u tom gradu. Lokacija na kojoj se nekad igrao tenis sada služi mještanima, za ispašu stoke, a odavno je privatno vlasništvo. U hali su rukometni, košarkaški i odbojkaški teren. Pored toga, postoje sportski tereni u dvorištu škola. Samo jedna kolašinska škola ima fiskulturnu salu, koja se,   povremeno,  iznajmljuje rekreativcima i sportistima. Srednja škola, na primjer, nikada nije ni imala prostor za izvođenje nastave fizičkog vaspitanja. Najčešći  problemi koje istuču lokalni sportisti, su, pored nedostatka prostora, i nedostatak opreme, sportskih rekvizita i sportsko-medicinski kadar.

Čak i po aršinima odgovornih za kolašinsku sportsku infrastrukturu, preostalo je ili nije ni započeto još mnogo skupog i obimnog posla. Bez pomoći države, objašnjavaju u Opštini, neće se moći  do „zaokruživanja“ svega što nedostaje do titule „centra za pripreme sportista“. Nedostaju, kažu u lokalnoj upravi,  između ostalog,  dva-tri  fudbalska terena. To je, objašnjavaju, bitno jer fudbalske ekipe idu na pripreme tamo gdje se priprema makar tri-četiri ekipe.  Trebalo bi graditi i stadion sa atletskom stazom.  Jedini bazen u Kolašinu je onaj u Hotelu Bjanka.

Fali i još smještajnih jedinica koje su organizovane tako da odogvaraju sportistima.  Više puta ponovljena vizija različitih  kolašinskih vlasti bila je da taj grad treba da bude baza za pripreme mlađih reprezentativnih selekcija u svim dvoranskim sportovima. Plan im je bio i da se u Kolašinu cijele godine okupljaju na pripremama pioniri, kadeti, juniori, mlađe selekcije…

Rezultati kolašinskih turističkih sezona još su daleko od tih planova. Istovremno, i pored svega nedostajućeg, sportisti ostvaruju značajan broj noćenja tokom ljeta. Za sada, to su, uglavnom, učesnici raznih kampova.  Basket kamp, na primjer, minule dvije sedmice značajno je popravio kolašinsku  turističku statistiku.

Sportska zona Kolašina ovog ljeta trebalo je da bude veliko gradilište. Da su se obećanja obistinila, u dijelu gdje su i sportska hala i ruinirani Dom mladih i Gorštaka, trebalo je da uveliko traju radovi na novim sportskim terenima. Za te potrebe u budžetu je planirano 200.000 eura, a pripremljen je i dio planske dokumentacije. Sve to u susret 2022. godini kada će Kolašin biti domaćim Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI).

Sticajem okolnosti i ozbiljnih nesuglasica unutar lokalne vladajuće koalicije (DPS, Grupa birača, SD) na Lugu u Sportskoj zoni je već tri godine samo zemljana podloga. Ni za nju nije zaslužna lokalna uprava, jer je riječ o lokaciji gdje se deponuje iskopani materijal iz tunela Klisura, ispod Bjelasice.

Zbog neizgrađenih, a obećanih sportskih terena, minulih sedmica javnost je saznala i šta jedni o drugima misle čelnici DPS i GB u Kolašinu. Predsjednik  SO Milan Đukić (GB) i sekretarka za planiranje prostora Ljiljana Rakoćević (DPS), međusobno su se optuživali čak i za „nezakonite radnje“.

Đukić, koji je inicijator ideje da Kolašin bude domaćin MOSI, optužio je izvršnu vlast i svoje koalicione kolege za opstruiranje te ideje. Rakoćević njega za ucjene. Kolašinci čekaju epilog obećanja predsjednika SO da će biti vanrednih izbora, ukoliko ne bude „sređivanja stanja u oblasti planiranja prostora“.

Vrlo direktno Đukić je razotkrio kako su, pred parlamentarne izbore, pare građana trošene na asfaltiranja puteva partijskim aktivistima. Rakočević, s druge strane,  tvrdi da tereni nijesu izgrađeni,  jer je se kasnilo s radovima na kopanju tunela. To jest, nije bilo podloge na kojoj bi se gradilo. Tako je i objelodanjeno da je, navodno, kolašinska sportska infrastruktura u direktnoj vezi sa dinamikom radova na regionalnom putu Kolašin–Berane, čiji je tunel sastavni dio. U predizbornim, ali i onim „redovnim“ obećanjima lokalna vlast uslovljenost  lokalnog državnim projektom nije pominjala.

Sada je izvjesno da tereni na Lugu neće biti završeni ove godine, da je 200.000 eura opredijeljenih iz lokalnog budžeta malo. Takođe i da Kolašin ni ljeto neće biti ništa spremniji za sportiste.

U međuvremenu, nije bilo ni potrebne većine u Skupštini Crne Gore, koja bi dala zeleno svjetlo da država pomogne gradnju infrastrukture za MOSI. Poslanici Socijaldemokratske partije (SDP) amandamanom su predlagali da se iz državnog budžeta ove godine izdvoji 400.000 eura za tu namjenu.

Godinama se odlaže i rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka, objekta koji je  izgrađen 90-ih prošlog vijeka, gdje bi sportisti bili smješteni. Ta zgrada, kako je obećano 2013. godine, nakon rekonstrukcije, trebalo je da ima 50 soba za sportski turizam.  I dalje je ruina.

Uporedo sa krupnim obećanjima o profilisanju Kolašina kako omiljene destinacije za sportiste, najavljeno je i formiranje preduzeća odgovarajućeg  naziva – Centar za pripremu sportista, koji nikada nije formiran. Prije toga, postojalo je opštinsko preduzeće, sličnog imena, koje je od zaposlenih, par godina dok je postojalo, imalo samo direktora. Jedinu korist od tog „projekta“ imao je direktor koji je primao platu, a da nije imao nikava zaduženja.

Još više neodgovornosti lokalna vlast pokazala je minulih decenija u gazdovanju zemljištem u okviru Sportske zone. Opštinski čelnici su se 2007. godine odrekli značajnog dijela zemljišta u toj zoni, trampeći ga sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem. On im je, zauzvrat, ustupio staru klanicu i zemljište oko nje, takođe još neprivedeno namjeni, zapušteno i zaraslo u korov.  Dio Sportske zone raščiščeno je i pred izbore 2010. godine, kada je besplatno podijeljeno na desetine placeva.

Jasno je da Kolašin u dogledno vrijeme neće biti bliži „tituli“ centra za pripreme sportista.  Ostaje nada da će se sportisti i rekreativci, ipak, bar u broju kao do sada, odlučivati  za boravak u toj varoši. Možda idealna klima na duže bude mogla da nadomjesti brojne nedostake infrastrukture.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo