Povežite se sa nama

OKO NAS

RANI BRAKOVI U ROMSKOJ I EGIPĆANSKOJ POPULACIJI: Okovi tradicije

Objavljeno prije

na

,,Ni jedan roditelj ne želi zlo svom djetetu, tako da ih ne udajemo iz loše namjere, već da im obezbijedimo ono najbolje – ugovarajući im brak u dobroj porodici. Smatramo da je bolje da ih udajemo kod naših poznanika, prijatelja nego da se same udaju mlade za nekoga ko nije iz dobre porodice, zbog čega će se brzo pokajati”, priča šezdesetsedmogodišnji Hasan Saiti. Rodom je iz Peći ali je odrastao u Podgorici. Na Koniku živi sa suprugom od 1970. godine.

Oženio se priča, kada je imao 24 godine. Supruga je imala 19 godina. Iako je bio punoljetan, u odabiru nije odlučivao sam, pa je po običajima suprugu morao da plati i kupi joj ono što je ona željela – zlato, vjenčanica, haljine, suknje, obuća koja ide uz to.

Saiti objašnjava da se po tradiciji ugovorenih brakova, išlo kod prijatelja i pitalo, da li je kćerka iz te kuće slobodna ili je nekome obećana. Ukoliko je bila slobodna davao se kratak rok za odgovor o pristanku prijateljstva: ,,Pojedini nijesu gledali na pare koliko na dobro prijateljstvo. Bitnije je bilo da su kćerke ispraćene bez uzimanja novca u dobroj porodici”, priča on. ,,Ranije smo mladi postajali očevi i majke. Čim bi napunuli 14 ili 15 godina, roditelji bi nas pripremali za brak”, kaže Saiti.

Naš sagovornik objašnjava da su probleme na koje su ranije nailazili mladi bračni parovi rješavali roditelji, dok ih sada rješavaju sami. Ipak, primjećuje da se stvari nijesu u potpunosti promijenile. Zakoni su donešeni, ali ga pojedini ne poštuju, već i dalje poštuju običaje i tradiciju, primjećuje. „Većina iz zajednice zna da su ugovoreni dječiji brakovi zakonom zabranjeni, ali se ne obaziru na to. Smatram da bi policija i druge institucije koje se bave ovom problematikom trebale mnogo više da se posvete kako bi se ovom problemu stalo na put”, poručuje.

Sonja Bigović, samostalna savjetnica u Vladinoj kancelariji za Borbu protiv trgovine ljudima, za Monitor objašnjava da je izmjenom Krivičnog zakonika 2013. godine sklapanje nedozvoljenog braka svrstano u oblik krivičnog djela trgovine ljudima. Ona objašnjava da se do tada to posmatralo kao dio tradicije romske zajednice ili se u rijetkom broju slučajeva procesuiralo kao vanbračna zajednica sa maloljetnikom.

,,To je, međutim, vrlo kompleksan problem i ne možemo ga izdvojeno posmatrati i rješavati tako što će se samo naša Kancelarija boriti protiv tog problema. Mora biti uključen veći broj institucija. Mi smo tu kao neko ko koordinira”, dodala je ona. Pored institucija tu su, kaže, nevladine i međunarodne organizacije.

Ako se zanemari tradicionalno-običajno pravo, najveći problem je, kaže ona, slabo i loše obrazovanje romske populacije: ,,Zato smo i direktno išli u naselja gdje smo djelili razne materijale, razgovarali sa zajednicom i promovisali ono na šta imaju pravo u djelu borbe protiv sklapanja nedozvoljenog braka, porodičnog nasilja i slično”, objašnjava Bigović. Ona smatra da ne treba, međutim, u rješavanju problema raditi samo sa predstavnicima romske i egipćanske zajednice, već sa cjelokupnim društvom. „Svi treba da imamo povećan nivo svijesti o tome šta možemo da uradimo i pomognemo. Treba svi da se dobro upoznamo sa tim kroz šta sve prolaze djevojčice koje prisilno bivaju uključene u takav jedan oblik sklapanja nedozvoljenog braka”.

Kancelarija je u 2015. godini imala četiri potencijalne žrtve trgovine ljudima, odnosno slučajeve sklapanja nedozvoljenog braka. „U 2016. godini imali smo dva slučaja, a tokom ove godine smo već imali dvije osobe. Slučajevi iz 2015. godine uglavnom su procesuirani kao vanbračna zajednica sa maloljetnim licem”, izjavila je Bigovićeva.

,,Imali smo kaznene politike za roditelje tako što je u više slučajeva bilo ograničeno roditeljsko pravo, a u jednom slučaju i oduzeto to pravo”, ističe Bigović. Posebno naglašava problem nedovoljne edukacije predstavnika institucija.

Arton Jašaraj je dvadesetdvogodišnji Rom koji živi na Vrelima Ribničkim. On kaže da je u sedamnaestoj godini pobjegao sa svojom šesnaestogodišnjom suprugom. Tvrdi ipak da je u odnosu na ostale ugovorene dječije brakove, njihov brak bio drugačiji.

,,Za vrijeme školovanja od prvog do šestog razreda bili smo samo drugari, a od šestog razreda se zbližili i bili nešto više. Veza je trajala tri godine, a onda sam odlučio da je oženim”, priča Jašaraj dodajući da im je veza bila tajna. Brak nije bio ugovoren već je sam izrazio želju za ženidbu. Ističe da se oženio kako bi ispoštovao tradiciju a i formirao porodicu i posvetio se njoj. Objašnjava da se time zaštitio lošeg puta i društva.

Nije bilo lako, prisjeća se. Nailazio je na probleme jer su njeni roditelji bili protiv njihove veze.

,,Nakon što smo završili osnovnu školu, saznala je njena porodica, a u međuvremenu sam i ja informisao moju i naglašavao im da je volim. Moji roditelji su tada otišli kod njenih da je zaprose, ali oni nijesu pristali. Po običajima smo je tri puta prosili, ali ipak nijesu pristajali. Poslali su je na Kosovo gdje je bila tri mjeseca. Za to vrijeme bili smo u kontaktu i dogovorili se da zajedno pobjegnemo”, priča Jašaraj.

Pomirenje kao i prijateljstvo koštalo je 1.700 eura. Arton tvrdi da do sada nije imao problema u braku. Nesporazume kaže, rješava razgovorom. ,,Naše porodice se ne mješaju i sve što imamo rješavamo sami. Imamo dvoje djece i živimo srećno”, priča ponosno.

Mnogi mladi Romi, međutim, bivaju primorani na ugovoreni brak. Rijetki uspiju i da se suprostave. V.H. je srednjoškolka i jedna od rijetkih Romkinja koja je čvrstim stavom odbila prosce. Ona kaže da se jedino obrazovanjem može stati na put ugovorenom braku. Naša sagovornica je istrajala u namjeri da ne želi da se uda i nastavila je školovanje u jednoj od podgoričkih srednjih škola.

,,Neki su ljudi zakucali na vrata naše kuće i došli da me zaprose. Moj ih je otac primio i razgovarao sa njima, nakon čega su tražili da me vide. Iz poštovanja prema njima moj otac nije htio da ih odbije pa je zahtjevao da se pojavim. Bila sam u drugoj sobi i nijesam htjela da prihvatim. Nagovarali su me da izađem i obećali da me neće udati već da ih po običaju poslužim nečim i vratim u sobu. Nijesam izašla, jer poznavajući tradiciju znala sam šta bi me čekalo”, nerado se prisjeća naša sagovornica, dodajući da nije znala kome da se obrati i da je pomoć zatražila od tetke gdje je ostala naredna tri dana.

,,Rekla sam roditeljima da nijesam spremna za brak i da ne želim biti jedna od onih djevojaka koje se ne školuju zbog tradicije, već da budem primjer time što ću ostvariti svoje ciljeve”, priča djevojka. Kaže da želi da upiše Pravni fakultet i postane advokat.

Da se suprostave tradiciji, ne uspjeva svima. Avdija Malešaj, kog su roditelji oženili, nije mogao, priča, pružiti otpor. Oženili su ga kaže, kada je imao 17 godina, dok je njegova supruga bila tri godine mlađa.

,,Nijesam bio zainteresovan za ženidbu, pogotovo kada sam saznao da ima 14 godina. Moj otac je govorio da ne brinem i da će sve biti u redu. Mnogo sam razmišljao o tome, ali sam bio nemoćan da to spriječim”, priča devetnaestogodišnji Avdija.

Kaže da se mlada ubrzo preselila i živjela u kući gdje i njegova porodica. ,,U početku je sve bilo čudno ali i zanimljivo. Par mjeseci je bilo dobro, ali nakon osam mjeseci braka nijesmo se mogli sporazumijeti, nakon čega smo se i razveli”, kaže razočarano. Malešaj smatra da su i njeni roditelji uticali na njen izbor, jer da je samovoljno htjela da se uda za njega, kaže, da do razvoda ne bi došlo.

Nakon razvoda, roditelji maloljetne djevojčice nijesu imali mogućnosti da, kako to običaj nalaže, vrate novac koji su uzeli, ali su obećali da će vratiti kad je ponovo budu udavali.

,,Kada ponovo budem htio da se ženim, ugovoren i priseljen brak ću zamjeniti sa brakom iz ljubavi”, kaže Avdija.

Priče su različite, ali je zakon jasan. Još da se sprovede.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Nema reforme sa nestabilnom vladom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. Kada imate vladu sa nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat

 

MONITOR: U novom izvještaju EK o napretku opet se upozorava da je Crnoj Gori potrebna jaka politička volja za efikasno rješavanje pitanja korupcije i organizovanog kriminala. Znači li to da je nema?

JANJUŠEVIĆ: Političke volje sigurno ima, ali bojim se samo na riječima! Svaka partija ponaosob je sigurno za rješavanje ovog problema, ali kada treba izabrati Tužilački savjet, onda vidite kavi problemi nastaju. Tako da to samo nije dovoljno za ovako jednu opasnu pošast i veliki problem. Potrebno je da imate čitav jedan kompaktan sistem koji se može suprotstaviti korupciji i kriminalu na visokom nivou – a to su policija, tužilaštvo i sudstvo. Prethodna vlast je izgrađivala sistem da tužilaštvo i sudstvo budu  pod velikim partijskim kontrolama i uticajem. To sad predstavlja veliki problem i zahtjevan i dugotrajan  proces u izgradnji kompaktnog sistema koji će se suprostaviti ovom kanceru koji razara naše društvo.Vidite koliko se samo troši energije i političkog usaglašavanja oko Tužilačkog savjeta. O drugim stvarima da ne govorimo.

MONITOR: Jeste li iznenađeni ocjenama novog izvještaja? Šta su, u stvari, poruke EK novoj vlasti?

JANJUŠEVIĆ: Apsolutno nijesam iznenađen ocjenama Evropske komisije, a poruke, kada pregovori traju devet godina, počinju da budu iste i nepromijenjene. Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. U stvarnosti to znači da morate pokazati da kroz javne politike kreirate sistem gdje će javne ustanove i institucije biti servisi građana uz podrazumijevanu vladavinu prava. Sada, kada imate Vladu s nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat! I onda morate imati ovakav izvještaj. Mada, iskreno govoreći, ova vlada nije mogla značajno da popravi, niti pokvari osam godina jako loših pregovora sa Evropskom unijom, gdje smo milimetarski napredovalli!

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ POMORCA SLOBODANA RADULOVIĆA: Sudske igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Apelacioni sud ukinuo je presudu Privrednog suda, sutkinje Nataše Bošković, po kojoj su sve italijanske kompanije odgovorne za naknadu štete pomorcu Slobodanu Raduloviću kome je zbog povrede zadobijene na brodu MSC Lorena amputirana noga. Naloženo je Privrednom sudu da utvrdi da li je nadležan da o ovome odlučuje, kao i da se glavna rasprava vodi kod drugog sudije

 

Slobodanu Raduloviću, iskusnom pomorcu sa tri decenije staža, zbog povrede koju je dobio na brodu, amputirana je noga. Usljed brojnih propusta, kako tvrdi, a prije svega zbog toga što nije ispoštovan nalaz ljekara da se nakon povrede iskrca sa broda, on je tužio Mediterranean Shiping Company (MSC)  iz Napulja i ESA Group iz Đenove.

Monitor je pisao da je Privredni sud, odnosno sutkinja Nataša Bošković, sredinom aprila, donio Međupresudu kojom se potvrđuje da su tužene kompanije odgovorne za naknadu štete.

Apelacioni sud, vijeće sastavljeno od sudija Rama Strikovića, predsjednika vijeća, Nevenke Popović i Katarine Đurđić je 28. septembra donijelo rješenje kojim se ukida međupresuda Privrednog suda, predmet se vraća istom sudu na ponovno suđenje i odlučeno je da se nova glavna rasprava održi pred drugim sudijom, što je jedna vrsta presedana u sudskoj praksi.

„Ovo je politička odluka. U smislu da je ovo prvi slučaj da jedan pomorac dovede MSC pred sud i da se očigledno pod njihovim uticajem naloži promjena sudije Bošković. U tom smislu mislim da je namještena presuda jer još nijesam čuo da se mijenja sudija“, kaže za Monitor Radulović. On ističe: „Rođena država mi uskraćuje pravo na pravično suđenje i šalje me da sa 95 eura penzije idem u Panamu“.

Ovaj dugogodišnji pomorac je i ranije upozorio da je ovaj slučaj indikativan jer „oko 3.000 pomoraca iz Crne Gore čeka ista sudbina što se tiče zaštite njihovih prava. Riješiti bilo kakav problem je teško. Pomorci nemaju nikakvu zaštitu ni od države, niti od sindikata pomoraca”.

U odluci Apelacionog suda nalaže se da Privredni sud utvrdi da li je za rješavanje predmetnog spora ugovorena arbitraža, a ukoliko nije, da se utvrdi da li je domaći sud nadležan u ovom slučaju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV SIROMAŠTVA I CRNA GORA: Dan koji nije naš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to je pojava cikličnog siromaštva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih

 

Još jedan Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, 17. oktobar, dočekan u tišini. Kako drugačije – ne znamo ni koliko imamo siromašnih. Nemamo ni strategiju kako da se sa siromaštvom izborimo.

„Govorimo o Nacionalnoj strategiji za borbu protiv siromaštva čitavu deceniju. Nije bilo političke volje da se siromaštvo sistemski riješi, a to je jedini način. Razlog je vjerovatno što je glas siromaha na izborima najjeftiniji. To je sramota za državu Crnu Goru”, kaže za Monitor Marina Medojević, predsjednica Banke hrane, organizacije koja godinama pomaže najugroženijima u našem društvu.

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to, prema riječima Marine Medojević, je pojava cikličnog siromastva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih.

Posljednji zvanični podaci o siromaštvu datiraju iz 2019. godine. Riječ je o Anketi o dohotku i uslovima života, koju Uprava za statistiku (MONSTAT) redovno sprovodi od 2013. godine. Tada je svaki četvrti građanin živio ispod granice siromaštva – 24,5 odsto, što je za 0,7 procenata više u odnosu na 2018. godinu.

„Mi smo iz Banke hrane govorili da je život jedno, a statistika sasvim drugo. Ljudi će prema onome u koga imaju povjerenja biti iskreni, a neće to biti prema strancima, posebno ako ih pitaju za intimu. Osjećaj siromaštva to jeste – i ljudi ga se stide”, ističe predsjednica Banke hrane.

Koliko se i kako situacija zbog pandemije virusa COVID-19 promijenila – nije poznato, jer podaci nijesu ažurirani tokom 2020. godine. No, sigurno je da im se nećemo obradovati.

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) od 5. oktobra ove godine nezaposlenih je bilo preko 50.000, tačnije – 53.990. Na isti dan prošle godine bez posla je bilo 42.319 osoba. To znači da je za 12 mjeseci bez posla ostalo gotovo 12.000 ljudi, odnosno da je mjesečno, u prosjeku, gotovo hiljadu ostajalo bez posla. Slikovitije – dnevno oko trideset.

To su zvanični podaci. Mnogo je onih koji nijesu u evidenciji ZZZCG-a, pa je pravo stanje nepoznanica.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo