Povežite se sa nama

OKO NAS

RASELJENI I IZBJEGLICE U CRNOJ GORI: Na margini

Objavljeno prije

na

Smrt raseljenica u Beranama majke i kćerke, Miroslave (70) i Dragane Gačević (40), pokrenula je niz pitanja o tome kako i u kojim uslovima, nakon dvije i po decenije, živi izbjeglička i raseljnička populacija u Crnoj Gori.

Nesrećne žene pronađene su nedavno mrtve u kući u naselju Hareme u Beranama, a po svemu što je policija utvrdila već pri prvom pregledu, vjerovalo se da nije bilo u pitanju nasilje, već da je smrt nastupila prirodnim putem. Starica je bila nepokretna zbog moždanog udara, a njena kćerka teški dijabetičar.

Iz Centra za socijalni rad u Beranama nezvanično je rečeno da one, kao strani državljani, nijesu bila prijavljene za bilo kakav vid pomoći, kao i da se ovom centru nijesu obraćale ni one niti bilo ko drugi za eventualnim pronalaženjem adekvatnijeg smještaja.

Iz Narodne kuhinje koja radi pri Eparhiji budimljansko-nikšićkoj potvrdili su da su nesrećne žene bile njihovi korisnici izvjesno vrijeme, ali da su takvu vrstu pomoći otkazale zbog prirode bolesti i hrane koja im nije u tom smislu odgovarala.

Iz Opštine Berane je rečeno da je mlađa žena dolazila i više puta dobijala jednokratne pomoći u hrani, drvima i novcu. Da je neko, ipak, zatajio u ovom slučaju, nema sumnje.

Slučaj su policiji prijavile komšije, koji su kazali da Draganu, koja je bila pokretna, nijesu vidjeli već sedam-osam dana.

„Kćerka je izlazila i kako je nismo vidjeli nekoliko dana, to je već bilo sumnjivo. O njima znamo samo toliko da su došle iz Kraljeva i da nijesu imale struju sve ove godine. Komšiluk je pomagao koliko je mogao, ali je sa njima bilo teško ostvariti komunikaciju”, rekao je jedan od komšija.

Tijelo mlađe žene je bilo pored kreveta, na podu, dok je beživotno tijelo starice bilo na krevetu. Kasnija obdukcija nezvanično je potvrdila da se radilo o gušenju ugljen-monoksidom, koji je iscurio iz neispravne peći, u prostoriji u kojoj su žene živjele u nehumanim uslovima.

Predsjednik Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori Mićo Marjanović ne krije ogorčenje, ali kaže da nije iznenađen smrću žena koje su, kako kaže, sa Kosova najprije došle negdje u Kraljevo, a zatim lutale od nemila od nedraga, dok se nijesu skrasile u Beranama.

„Ovako nešto smo mogli da očekujemo da se svaki dan dogodi. Hiljade izbjeglica žive u nehumanim uslovima i nikoga više za to kao da nije briga, posebno ne nevladine organizacije koje su jedno vrijeme dobro profitirale na račun ove populacije. Svaka izbjeglička porodica je priča za sebe”, kaže Marjanović.

On ističe da je mnogo novca ušlo i prošlo kroz Crnu Goru na račun izbjeglica, a da se njihov život ni u čemu nije popravio.

„Mnogi žive na ivici gladi i bijede, a ja vam odgovorno tvrdim da nema takozvanog humanitarnog radnika da nije u međuvremenu napravio kuću”, tvrdi Marjanović.

Crna Gora je postala utočište za izbjeglice i raseljena lica devedesetih godina, kada su počeli ratovi u susjednoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i kasnije na Kosovu. Broj izbjeglica dostigao je vrhunac 1999. godine, kada se ovdje slilo 160 hiljada ljudi.

Samo kroz Berane je prošlo preko šezdeset hiljada nevoljnika. Većina se kasnije vratila kućama ili su se iselili u treće zemlje, ali njih oko tri i po, do četiri hiljade ostali su do danas u ovom gradu, što je više nego u svih ostalih devet sjevernih crnogorskih opština, zajedno.

Većina ne posjeduje lična dokumenta, osim izbjegličke karte, a sa njom sve institucije u našoj državi, osim zdravstvenih, za njih su zatvorene.

Neposjedovanje crnogorskog državljanstva i ličnih dokumenata znači da se ne mogu registrovati na biroima rada, što je preduslov za pronalašenje posla. Ne mogu dobiti vozačku dozvolu. Ne mogu se čak ni vjenčati. Isključeni iz zvaničnih strukutra ne mogu dobiti ni kredit za otpočinjanje samostalnog posla jer, naravno, banke ne daju kredite licima bez ličnih dokumenata. Ne mogu studirati niti konkurisati za stipendije.

Mnogi smatraju da Crna Gora proračunato oteže sa rješavanjem pitanja izbjeglica i davanja crnogorskog državljanstva, jer ne želi da uvodi nove glasače u tijesno podijeljeno biračko tijelo. Pretpostavka vlasti je da bi srpski opredijeljene izbjeglice bile naklonjene crnogorskoj opoziciji.

„Da li je normalno da ni poslije dvadeset i šest godina života u Crnoj Gori, izbjeglice i raseljenici, njih oko devedeset odsto, nemaju prava da biraju i da budu birani? Nemaju pravo glasa. Naravno da nije normalno. Još početkom dvijehiljaditih usvojena je čuvena Sarajevska deklaracija koju su potpisale sve države bivše Jugoslavije, i kojom je bilo predviđeno da se svi problemi izbjeglica, uključujući i državljanstva, riješe do 2006. godine. Dvanaest godina nakon isteka toga roka mi nismo nigdje stigli osim do statusa stranca”, kaže Marjanović.

On ističe kako su države u okruženju ipak napravile neke pomake, dok Crna Gora te probleme rješava još uvijek više deklarativno.

„Imam utisak kao da su napravili neke logore za izbjeglice, i sada nam kažu – trpite. Na šta vam liči ovo naselje Rudeš, najveći izbjeglički centar na sjeveru države. Smučilo mi se više od života u njemu. Nema noći da mi neko od nevoljnika ne pokuca na vrata sa molbom i očekivanjem da riješim nemoguće”, kaže Marjanović.

Dvije i po decenije kasnije, u Beranama u izbjegličkim centrima živi svega nešto više od hiljadu nevoljnika. Oko devedeset izbjegličkih porodica u kolektivnim centrima više od dvije godine žive bez struje.

Na prste se mogu prebrojati oni koji su preko humanitarnih organizacija napravili sopstvene kuće i riješili stambeno pitanje.

„To znači da njih oko tri hiljade i dalje žive podstanarski, u uslovima za koje ne znamo kakvi su. Njih više niko ne obilazi, kao što nije obilazio ni ove nesrećne žene koje su skončale ovako”, kaže Marjanović.

On objašnjava da dobar dio njih, naročito onih iz Hrvatske imaju primanja oko tri stotine eura. Izbjeglice sa Kosova imaju penzije iz Srbije i sedamdeset pet eura dodatka sa Kosova, dok najmanje, od stotinu do stotinu osamdeset eura primanja, imaju izbjeglice iz Bosne i Hercegovine.

„Njih čak dvadeset odsto nemaju nikakva primanja. Od čega oni žive? Toliko je hrane dopremljeno u Crnu Goru na njihov račun, a mnogi ni danas nemaju za koru hljeba. Moramo, nažalost, konstatovai da su se neki obogatili na naš račun”, tvrdi Marjanović.

On podsjeća da je u Beranama počela izgradnja četiri zgrade sa ukupno oko stotinu stanova za izbjeglice iz kolektivnog centra Rudeš. Taj projekt se realizuje iz sredstava Evropske unije, ali Marjanović smatra da time neće biti riješeni svi problemi.

„Mi već imamo nekoliko zgrada koje su napravile humanitarne organizacije, ali oni koji tamo stanuju su samo nužno smješteni. Odnosno, stanovi nijesu njihovi. Oni nemaju pravo da ih otkupe. Tako će, bojim se, biti i sa ovim stanovima na Rudešu, kaže Marjanović.

Marjanović podsjeća na činjenicu da izbjeglice koje su opredijeljene da u Beranama ostanu da žive čine deset odsto ukupnog stanovništva.

„Dobro je da se grade zgrade i novi smještaj, kvalitetniji, za jedan dio ove populacije. Ali je teško gledati kako neki od izbjeglica kopaju po kontejnerima u potrazi za hranom”, kaže Marjanović.

On ističe kako čak i poslije skoro dvije i po decenije od početka ratova i prvog talasa velikih migracija, odnosno treće generacije izbjeglica bez državljanstva, njihova integracija u novonastalim državama i dalje najčešće znači težak rad za dnevnicu od desetak eura. Kraćenje drva, s jeseni, ili čišćenje snijega, zimi.

Treba li uopšte reći da one izbjeglice koje su „promašile” Balkan kada su bježali od ratova i našli utočište u zapadnoevropskim zemljama ili preko okeana, danas uživaju sva prava kao i lokalno stanovništvo. Bez egzistencijalnih problema. Crna Gora je i sa izbjeglicama daleko od Evrope.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo