Povežite se sa nama

MONITORING

Rat za status kvo

Objavljeno prije

na

Desilo se očekivano. Tužilački savjet je za kandidata za državnog tužioca izabrao osobu po volji DPS-a. Predsjednik Osnovnog suda u Kotoru, Branko Vučković izbor je tog visokog tužilačkog tijela. Da je Vučković favorit vladajuće partije i da će ga Savjet predložiti parlamentu za državnog tužioca, mediji su objavili još ranije.

Nije moglo biti iznenađenih. I Tužilački savjet krojen je po mjeri vlasti. Cilj nedavnih ustavnih izmjena i zakona iz te oblasti bio je upravo da se pravosuđe oslobodi političkog pritiska. U Izvještaju o progresu za 2013. godinu Evropska komisija je ponovila da su kriterijumi za izbor sudija i tuzilaca u Sudski i Tužilački savjet i dalje nejasni i da se taj izbor ne sprovodi po sistemu zasluga i znanja.

Kojim se kriterijumima vodio Tužilački savjet kada je izabrao Vučkovića, nije pojašnjeno. Monitor je na adresu državnog tužilaštva uputio isto pitanje za članove Tužilačkog savjeta, ali do zaključenja ovog broja odgovor nije stigao.

Tužilački savjet je pored Vučkovića mogao da bira između još troje kandidata. To su Vesna Jovićević, tužiteljica i članica Tužilačkog savjeta, zamjenica VDT Stojanka Radović i advokat Goran Rodić. Rodić je jedini kandidat koji do sada nije bio na funkcijama u pravosudnom aparatu. Njega su u civilnom sektoru i opoziciji vidjeli kao kandidata koji bi mogao da napravi pomake u zacementiranom tužilaštvu koje je decenijama crna rupa za sve sumnjive poslove i zločine u koje su umiješani visoki državni funkcioneri.

V.D. državni tužilac Veselin Vučković, inače predsjednik Tužilačkog savjeta, pokušao je da pojasni odluku tog tijela.

,,Imali smo četvoro izuzetno kvalitetnih kandidata, sa dugogodišnjim iskustvom i stažom u svim oblastima pravne struke. Odlučili smo se za kolegu Vučkovića ne samo zbog njegovog rada i rezultata nego i velikog dopinosa pravnoj praksi i nauci”, kazao je on.

Branko Vučković je profesor na više fakulteta u Crnoj Gori. Državni tužilac bi međutim trebalo da zna da je obavljanje druge profesionalne djelatnosti nespojivo sa sudskom funkcijom. U članu 123 Ustava Crne Gore jasno se navodi da ,,sudija ne može vršiti poslaničku ili drugu javnu funkciju niti profesionalno obavljati drugu”.

Tužilački savjet je tako ne samo odabrao kandidata po volji vladajuće partije nego i osobu koja godinama krši Ustav Crne Gore. To potvrđuju pravnici koje smo konsultovali.

Branko Vučković je profesor na Univerzitetu Mediteran. Predaje i na Policijskoj akademiji, Pomorskom fakultetu u Baru i Fakultetu za mediteranske studije u Tivtu.

Vučković je na Fakultetu za mediteranske studije u Tivtu rukovodilac Studijskog programa Menadžment i bezbjednost marina i jahti. Izabran je 2009. godine za vanrednog profesora na tom fakultetu. Sudiju Vučkovića očigledno nije brinula odredba Ustava koja mu zabranjuje da radi neki drugi posao, pa je kao kontakt na sajtu fakulteta ostavio svoju mejl adresu koju je dobio kao sudija, sa domena sudstvo.me.

Vučković nema razloga da se sjekira. Na Fakultetu u Tivtu kolege su mu ministar Radoje Žugić i Predrag Sekulić… Pravnici sa kojima smo razgovarali ukazuju da Ustav i njima zabranjuje kao članovima Vlade da profesionalno obavljaju drugu djelatnost. A i Vučković je tokom dugogodišnjeg sudskog iskustva shvatio kako se selektivno zakoni primjenjuju u Crnoj Gori – što važi za carinika, za ministra ne važi.

Koleginica na fakultetu mu je i supruga Vesna Vučković, inače sutkinja Upravnog suda. Ona predaje Pravo jahti.

Tu su i bivši gradonačelnik Budve dr Rajko Kuljača, pomoćnik ministra kulture za medije mr Željko Rutović, donedavni direktor Uprave policije dr Božidar Vuksanović…

Osnivač tog, kao i Fakulteta u Baru na kom Vučković predaje, je Ortačko društvo za eksport-import, trgovinu i turizam Nikić i drugi – Markoni iz Kotora. Ovlašćena lica u Markoniju su Jadranka i Marko Nikić, čiji je otac Stevo redovni profesor Fakulteta za pomorstvo u Kotoru, državnog Univerziteta Crna Gore. Oni bi, valjda trebalo da su konkurencija. Iako je od otvaranja fakulteta u Tivtu 2009. bilo prozivki zbog konflikta interesa profesora Steva Nikića zbog rada na državnom a vlasništva u privatnim fakultetima, rektor UCG, Senat i Upravni odbor Univerziteta nijesu reagovali.

Tužilački savjet koji je birao Vučkovića nije bio u punom sastavu. Osim tužiteljice Jovović u izboru nije učestvovala Jelena Popović, inače bivša savjetnica predsjednika SDP-a Ranka Krivokapića.

Kadrova po mjeri vlasti nije falilo. O kandidatu za državnog tužioca odlučivao je recimo Vladimir Šušović, penzioner, veteran mračnih 1990-ih, bivši državni tužilac. Svi procesuirani ratni zločini izuzev Kaluđerskog laza, odigrali su se tokom mandata Šušovića koji je penzionisan 1998. Monitor je već ukazivao da je o svim tim zločinima izvještavano dok su se dešavali, ali da nijedan od predmeta nije procesuiralo Šušovićevo tužilaštvo.

Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. godine tvrdio je kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.

U Tužilačkom Savjetu je i Mladen Vukčević, bivši predsjednik Izvršnog odbora DPS-a. I Vukčević predaje na Univerzitetu Mediteran, gdje je i dekan. Tamo je šef kandidatu Vučkoviću. Monitor je već pisao da je Vukčević godinama svoju luksuznu kuću izdavao hrvatskoj ambasadi.

Tu je i Miljana Radović. Ona je supruga bivšeg direktor ZIKS-a Milana Radovića, sada kandidata za člana Senata Državne revizorske institucije kog DPS zdušno protežira za to mjesto kako bi porobio rijetku relativno nezavisnu instituciju.

Jedan od članova je i zamjenik vrhovnog državnog tužioca Petar Kapuci koji je ovih dana potpisao obrazloženje Tužilaštva da odbije prijavu Mladena Bojanića, poslanika Pozitivne Crne Gore protiv Zorana Vukčevića, poslanika vladajuće DPS. Vukčević je Bojaniću u parlamentu zaprijetio da će ,,ako mu još jednom pomene ime, otkinuti glavu”. Kapuci je u obrazloženju naveo da u Vukčevićevim ,,radnjama nema elemenata ugrožavanja sigurnosti”. A i kako bi ih bilo. Da ih ima u Vukčevićevim, tužilaštvo bi ih moralo pronaći i u najsvježijim izlivima nježnosti Đukanovića u parlamentu.

I tako redom. Konačno, isti sastav Tužilačkog savjeta u maju ove godine predložio je za državnu tužiteljicu Ranku Čarapić, ali zbog procedure izmjene zakonodavstva Skupština nije raspravljala o njenom reizboru. Čarapićeva se sada nije prijavila.

Biće zanimljivo vidjeti kako će se poslanici izjasniti o kandidatu Tužilačkog savjeta. Da bi prošao, Vučković treba da dobije podršku dvije trećine parlamentaraca. To znači da opozicija i SDP mogu osujetiti plan Tužilačkog savjeta.

Režimski mediji javljaju da Vučković ima podršku vladajuće koalicije, i „da je načelno obezbijeđena podrška u redovima opozicije”. Monitorovi izvori tvrde da Vučković nema podršku SDP-a, ni opozicije, i da se trenutno pokušava lobirati SNP da glasa za Vučkovića.

Najnovije izmjene zakona omogućavaju opoziciji da mnogo više utiče na izbor državnog tužioca. U prvom krugu se, pri tom, glasa javno. Tim prije, smatraju Monitorovi izvori, teško da će SDP glasati za kandidata Tužilačkog savjeta.

Ukoliko Vučković ne prođe, u drugom krugu poslanici glasaju za preostala tri kandidata, a biće izabran onaj za kog bude glasalo tri petine parlamentaraca. Tada se glasa tajno, pa je moguće da se desi neki novi Drago Đurović, zahvaljujući čemu bi bio izabran kandidat po volji vladajuće partije. Stojanka Radović je prekaljeni kadar tužilaštva koje je svaku aferu usmjerenu ka Đukanoviću uspjelo da zaustavi. Isto važi i za tužiteljicu Jovićević.

DPS će pokušati svim silama da održi status kvo. A SDP će vrlo vjerovatno opet biti teg koji može povući naprijed ili još dublje u mrak.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo