Povežite se sa nama

INTERVJU

ROMANO NIKOLIĆ, REDITELJ I GLUMAC: Beskompromisno kazalište

Objavljeno prije

na

Svaka priča nas je duboko takla i bila nam poticaj da zagrebemo još dublje ne samo u temu, nego i u nas same

 

 

Autorski projekt Romana Nikolića nedavno je premijerno izveden u zagrebačkom Teatru &TD. Predstava je nastala u produkciji umjetničke organizacije Arterarij u partnerskoj saradnji s Teatrom &TD, a bavi se temom izbjeglištva ispitujući odgovornost pojedinaca u suzbijanju diskriminacijskog nasilja i ugrožavanja ljudskih prava.

Romano Nikolić jedan je od najuspješnijih i najgrađivanijih glumaca mlađe generacije u Hrvatskoj. Nezaobilazno je lice Dubrovačkih ljetnih igara koje su ga kao dječaka podstaknule na bavljenje glumom. Osnivač je umjetničkog udruženja Arterarij.

MONITOR: Ovog puta odlučili ste se da tema vašeg autorskog projekta bude – izbjeglištvo i evropska i svjetska odgovornost za izgubljene i ugrožene živote. I predstava „Bura” oslanja se na društveno angažovanu estetiku „Arterarija” jer svaki projekat, možemo reći, obrađuje nepravdu koja se svakodnevno obnavlja i koju često odbijamo da vidimo. I sada i uvijek možemo reći – nikad aktuelnija tema, a ipak se nedovoljno obrađuje. Kako je započeo rad na ovoj predstavi?

NIKOLIĆ: Nažalost, upravo kao što kažete, tema je trenutno u pozornosti s obzirom na novonastalu situaciju u Ukrajini, ali tema izbjeglištva nije ni prestala biti aktualna s obzirom da svakodnevno svjedočimo brojnim situacijama i pričama ljudi koji se nalaze na našim kontinentalnim, morskim i kako smo ih nazvali emotivnim granicama. Fotografija dječaka Alana čije je tijelo pronađeno na obali Bodruma bila je okidač da se nešto mora poduzeti i inspiracija za samu predstavu. Također smo znali da temi moramo pristupiti s velikom odgovornošću i ne juriti s produkcijom dok ne budemo do kraja sigurni u to što radimo, ali i apliciramo za financijska sredstava koja bi bila adekvatna za početak projekta. U međuvremenu nismo prestali misliti na Buru i zajedno sam s kolegicom, dramaturginjom Doroteom Šušak napisao predložak teksta koji nam je više služio kao knjiga bilješki i ideja u samom projektu, jer nakon što smo krenuli u probe s našim izvođačima rastvarale su se drugačije situacije od onih koje su bile prvotno zamišljene.

MONITOR: Osim izvođača iz Hrvatske, u projekat je uključen i Semih Adiguzel, koji donosi dokumentarno i aktivističko iskustvo vlastite borbe života u egzilu.

NIKOLIĆ: Semih je duša ovog projekta. Koliko je pridonio samoj predstavi kroz svoje iskustvo i iskustva osoba s kojim se susretao kroz svoj početak života u Zagrebu, toliko nas je i ljudski obogatio. Semih je hrabra, uporna i ustrajna osoba koja je zatražila politički azil u Hrvatskoj, a upoznao sam ga preko zajedničke prijateljice, novinarke Barbare Matejčić. Preko njega smo svakodnevno svjesni da se svi možemo naći jednog dana na mjestu svih tih ljudi o kojima kroz predstavu govorimo.

MONITOR: U najavi za predstavu se pominje, a i vi ste pomenuli na početku našeg razgovora, dječak Alan Kurdija – a to ime smo čuli 2015. godine, kada je svijet zanijemio vidjevši fotografiju na kojoj je tijelo utopljenog djeteta na obali Mediterana. Stalno ratovi, ljudi traže spas, bježe… Sada gledamo djecu Ukrajine… Kakav je bio rad i proces nastajanja predstave?

NIKOLIĆ: Kao što sam rekao, nismo znali da će situacija u Europi eskalirati. Kroz sam proces razgovarali smo s brojnim osobama koji su tražitelji azila, osobama koje su provele sedamnaest sati na moru i hodali šumama kojima ne znaju ime. Svaka priča koju smo čuli nas je duboko takla i bila nam poticaj da zagrebemo još dublje ne samo u temu, nego i u nas same. Upoznali smo i medicinsku djelatnicu koja je nakon svoje smjene u bolnici išla i liječila izbjeglice. Naravno, ništa ne bi bilo moguće i bez velike predanosti naših izvođača u predstavi. Osim Semiha, tu su još Frano Mašković, Iva Kraljević i Luka Knez. U zadnjim periodima proba, a s početkom rata u Ukrajini, nismo se mogli oteti dojmu kako određeni ljudi rade razliku između izbjeglica iz Ukrajine i onih iz Sirije ili Afganistana. Svaki dječak, djevojčica, majka ili otac koji pokušavaju spasiti svoj život i život svoje djece zaslužuje jednak tretman. Kao da im nije već dovoljno teško što su morali ostaviti sve što su godinama stvarali i krenuti ispočetka bez sigurnosti i okruženja koje poznaju.

MONITOR:  Voda predstavlja izvor života, a u ovom kontekstu za one koji traže spas predstavlja i nepremostivu prepreku. Mediteran koji je poznat po prelijepim obalama i ljetovalištima, istovremeno je i jedna od najvećih grobnica. Prva asocijacija na naziv predstave je i Šekspirov komad za koji Jan Kot kaže da nigdje kao u „Buri” nije prikazana antinomija između veličine ljudskog duha i krkosti moralnog poretka.

NIKOLIĆ: U jednom dijelu predstave Frano Mašković koji igra Ajlana kaže: „Vi biste mogli ljetovati deset metara od mora, a ja bih mogao umrijeti deset metara od mora. Tako je valjda moralo biti. I kao što bi dobrohotna rodbina rekla: Svako zlo za neko dobro.” Mislim da je s tim sve rečeno. A tišina koja ostaje nakon toga, progovara još glasnije.

MONITOR: Udruženje „Arterarij” je poznat po društveno angažovanoj estetici i etici. Ako je dužnost umjetničke zajednice da se bavi društveno angažovanim temama i problemima, po Vašem mišljenju, gdje je tu Hrvatska?

NIKOLIĆ: Umjetnici se bave „različitim” kazalištima. Pod tim mislim na estetike i kazališne poetike. Kada sam pokretao Arterarij, znali smo da ne smijemo napraviti još jednu organizaciju koja će samo obitavati u kulturnom porostoru. Osim što me se teme koje Arterarij obrađuje dotiču i potiču me za kreiranje direktnih predstava koje ukazuju na problematiku koja nas okružuje, smatram da je to također i moja dužnost kao umjetničkog voditelja. Odgovaran sam za sadržaj koji se producira i u potpunosti stojim iza njega.

MONITOR: Osim autorskih projekata, crnogorska publika vas poznaje kao glumca. Igrali ste u nekim projektima nastalim u Crnoj Gori, a i glumili u predstavama koje su ovdje gostovale. Kakve Vas predstave inspirišu, kakav teatar priželjkujete?

NIKOLIĆ: Imao sam lijepo iskustvo rada u Zetskom domu na predstavi „Pobuna mornara”. Žao mi je što predstava nije više igrala. Priželjkujem da se ne moram baviti temama koje me ne zanimaju ili me ne inspiriraju dovoljno da nemam što preko njih za reći. Beskompromisno kazalište koje kroz dokumentarnost sadržaja prikazuje realitet trenutka u kojem se nalazimo su mi uvijek izazov.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Luka Dubroja

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo