Povežite se sa nama

FOKUS

Rusko uho na NATO putu

Objavljeno prije

na

Ministar vanjskih poslova i evropskih integracija u kratkom razmaku je u centru već druge špijunske afere. Nakon listinga, podgrijana je misterija o tajnoj službi koja je ilegalno ustrojena i aktivirana negdje iz utrobe Ministarstva odbrane a linkovana je i na Milana Roćena. Vojna služba ili njen embrion djeluje već godinu-dvije nakon obnove nezavisnosti, potpuno mimo Ustava, jer je ANB jedina zakonom definisana služba u državi. Od tog perioda traje od očiju javnosti skrajnuta polemika u vrhu vlasti o tome da li je, kakva i s kojim ovlašćenjima, vojna služba potrebna ili ne.

Iako mu je resor diplomatija, Roćen je involviran po više osnova. Kao malo ko ima iskustvo u djelovanju tajnih službi, jer je od 1992. do 1998. bio u Ambasadi SRJ u Moskvi, važnom punktu bratske srpsko-ruske vojne saradnje. Tijesno je sarađivao s tadašnjim vojnim atašeom, generalom Brankom Krgom, dugogodišnjim šefom 2. vojno-obavještajne uprave i načelnikom Generalštaba.

Nakon referenduma 2006, Roćen je službeno bio savjetnik za vojna pitanja premijera Mila Đukanovića i glavni kandidat za ministra odbrane u Vladi Željka Šturanovića.

Roćen se kasnije nametnuo kao glavni dizajner kampanje ulaska Crne Gore u NATO, što mu je, s obzirom na bekgraund ,,stručno-političkog radnika u sektoru za informisanje i propagandu Predsjedništva Centralnog komiteta SK Crne Gore” i specijalno „moskovske godine”, bio sjajan manevar pranja ili minimiziranja škakljivih biografskih činjenica.

Tako je nekadašnji šef kabineta partijskih sekretara i dogmatski skriboman Komunista, evoluirao u uvodničara „kratke brošure” (pleonazam, što takoje?) naslovljene Deset zabluda o NATO-u, dijeljene uz dnevne novine, gdje se obrušava na „neopravdane strahove od članstva Crne Gore u Alijansi”.

Jedan od nepisanih, ali neupitnih uslova prijema Crne Gore u NATO je i postojanje posebne vojne službe, nezavisne od klasične državne bezbjednosti (ANB), koja bi bila specijalizovana za obavještajne, kontraobavještajne i bezbjednosne poslove iz sektora odbrane i oružanih snaga.

Da bi vojska ostvarivala svoju ustavnu funkciju, mora imati stručne obavještajne podatke o vojnim mogućnostima drugih država ili o situaciju na teritoriji gdje izvršava ili bi trebalo da izvrši zadatke u sastavu međunarodnih mirovnih snaga. Imperativ je i vojna kontraobavještajna komponenta, jer se svaka vojska štiti od špijunskih penetracija ili subverzija usmjerenih protiv odbrambenih interesa države.

Tako stoje stvari u teoriji i postojećim standardima. Što se dešavalo kod nas? Početkom 2007, kada je ustrojeno Ministarstvo odbrane Crne Gore, rasformirani su špijunski punktovi bivše jugoslovenske vojske – 5. centar Vojno-bezbjednosne i 3. centar Vojno-obavještajne agencije u Podgorici . General Jovan Lakčević, tadašnji načelnik Generalštaba VCG, zadužio je mornaričkog pukovnika Iliju Brčića da izradi šemu organizovanja vojne službe. Brčić je nekada bio šef Odsjeka bezbjednosti za ratnu mornaricu.

No, paralelno, u Ministarstvo odbrane bivaju prekomandovani Božidar Lakić, šef podgoričkog Centra ANB-a, te dvojica njegovih saradnika, Veselin Mazić i Predrag Abramović, operativci s iskustvom kontraobavještajnog djelovanja prema bivšoj saveznoj vojsci. Raspoređeni su u okviru novoformiranog Odjeljenja za odbrambeno-bezbjednosne poslove, komunikaciju i kripto-zaštitu Ministarstva odbrane s Lakićem kao načelnikom.

Krajem te godine, Brčić je uhapšen u Rimu, tokom izvjesne vojno-diplomatske misije, po međunarodnoj poćernici iz Hrvatske zbog umiješanosti u ratne događaje iz 1991. godine. Božidar Lakić je novembra 2007, tokom saslušavanja o tom događaju pred parlamentarnim Odborom za bezbjednost i odbranu, aludirao na propuste Brčićeve bezbjednosne provjere, koju je, koliko je poznato, obavljala upravo njegova prethodna firma – ANB. No, Lakić je kazao da je „služba vojne policije, po našim operativnim informacijama, imala saznanja da Hrvatska potražuje Brčića”, te tako odgovornost prebačio na generala Lakčević – nadređenog vojnoj policiji – koji je ubrzo smijenjen.

Početkom 2008, kako smo izvještavali, eksperti američke vojno-obavještajne službe DIA (Defense Intelligence Agency) su boravili u Podgorici i nakon stručne analize sugerisali da je Brčićev koncept vojne službe neprihvatljiv. Pristupilo se dizajniranju nove službe, krštene kao OBS (Obavještajno-bezbjednosna služba). Izgleda da tada nastaju sporovi.

Duško Marković, kao direktor ANB-a, šalje u proljeće 2008. svoju službenicu, šeficu analitike Larisu Radovanović, da u prostorijama Ministarstva odbrane preuzme novoformiranu Direkciju za zaštitu tajnih podataka, gdje se razmjenjuju i čuvaju kalasifikovani NATO podaci.

Međutim, Radovanovićeva u Ministarstvu odbrane nailazi na opstrukciju; čak joj ni kancelariju nijesu obezbjedili. I ministar odbrane Boro Vučinić, objašnjavajući da Radovanovićeva,,nije odradila posao”, oktobra 2008. je smijenjuje i vraća Markoviću u ANB.

Za novog direktora Direkcije za zaštitu tajnih podataka ministar Vučinić postavlja svog rođaka Sava Vučinića. Naprečac su pronađene kancelarije i u podrumu zgrade Ministarstva odbrane dovršene posebno obezbijeđene prostorije za čuvanje NATO podataka.

Iako su tek pripremane izmjene Zakona o odbrani, kojim se ustrojava posebna OBS Ministarstva odbrane, Boro Vučinić je svojim Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji u Ministarstvu odbrane faktički ustrojio tajnu vojnu službu. Pravilnik je na sjednici Vlade Mila Đukanovića održanoj 27. novembra 2008. usvojen – potpuno nezakonito. U tom Pravilniku OBS je definisana kao ,,organizaciona jedinica koja pruža obavještajnu, kontraobavještajnu i bezbjednosnu podršku odlučivanju i vođenju u odbrambenim aktivnostima Crne Gore u miru, vanrednim situacijama i rat”. Predviđena su i formacijska mjesta unutar OBS-a – njih ukupno 17.

U to vrijeme, Đukanovićeva vlada odobrava amandmane na Zakon o odbrani kojim se utemeljuje OBS Ministarstva odbrane. Usvajanje narečenog Pravilnika i amandmana pod dirigentskom palicom Đukanovića, otkriva da je on oduvijek optirao za takvo rješenje.

No, amandmani na Zakon o odbrani o OBS-u su „zamrznuti”, zatim i povučeni, formalno zbog prigovora Socijaldemokratske partije da se ministru odbrane daju identična ovlašćenja kao šefu ANB-a. Suštinski: veto je stavio Duško Marković.

Tek oko godinu kasnije, reaguje neko iz opozicije. Nebojša Medojević, član Odbora za bezbjednost i odbranu, u Monitoru novembra 2009. tvrdi da „vrh režima sumnja u sigurnost postojeće tehnike ANB-a, jer su neke informacije počele da cure, pa se u samom vrhu režima rodila ideja o potrebi formiranja privatne službe bezbjednosti sa ljudima odanim vrhu režimu”.

Prema njegovom tadašnjem tumačenju, Milan Roćen je autor ideje formiranja tajne vojne službe sa svojom tehnikom i probranim ljudstvom. „Na ovaj problem upućuju”, rekao nam je Medojević, „i neki krugovi iz NATO-a sa kojima sam ja imao komunikaciju”.

On je ponovio upozorenja „na netransparetne i nejasne odnose Roćena i ruskih bezbjednosnih agencija i mogućim planovima nekoga iz vrha režima da u slučaju krajnje nužde u Rusiji potraže svoje novo sklonište od pravosudnih organa”.

Niko se sve dosad nije obazirao na ovakva upozorenja. Stvar je, velimo, podgrijana aferom listng, u čijoj se sjenci odigravao i sukob oko kontrole obavještajnih poslova u Ministarstvu odbrane.

Uoči afere, na sjednici Vlade 24. novembra prošle godine, Ivan Mašulović je izabran za v.d. pomoćnika ministra odbrane. Duško Marković, vicepremijer i ministar pravde, nije prisustvovao toj sjednici a ministri iz SDP-a nijesu glasali protiv izbora Mašulovića.

Formalno, Mašulović sada ima posao šefa Sektora za politiku odbrane, ali su u njegovim rukama svi operativni linkovi prema NATO-u, uključujući: Direkciju za zaštitu podataka, zatim vojni atašei, Odsjek za međunarodnu saradnju i Odsjek za NATO i EU.

Mašulović je donedavni savjetnik za bezbjednost Igora Lukšića, blizak s Milanom Roćenom. Njega je krajem 2009. Duško Marković smijenio s mjesta načelnika Centra ANB-a u Podgorici; nikada nije objavljeno što su bili razlozi za smjenu.

Nekoliko detalja ostaju sporni kod Mašulovića. Sa dr Andrejom Savićem, 2001-2003. šefom Bezbjednosno-informativne agencije Srbije, objavio je svojevremeno hrestomatiju Bezbjednost Evropske unije .

Kako smo izvještavali, Mašulović je, prije nego je stupio u ANB, bio Roćenov savjetnik za bezbjednost i rukovodilac Službe za informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku Ministarstva vanjskih poslova.

Sa Roćenovim saradnikom iz „moskovskih godina”, generalom Brankom Krgom, Mašulović je bio predavač na beogradskoj Akademiji za diplomatiju i bezbjednost, itd.

Otuda možda ne čudi što je nakon Mašulovićevog imenovanja na dužnost u Ministarstvu odbrane, objavljeno kako su tamo upućeni i pripadnici ANB-a, koji su „u cilju postizanja NATO standarda i interoperabilnosti” zaduženi „za prikupljanje i obradu tajnih podataka od značaja za odbranu”.

No, direktor ANB-a, Vladan Joković, kadar Duška Markovića, u međuvremenu je dao ostavku ili je smijenjen. Vlada Igora Lukšića je usvojila izmjene Zakona o odbrani kojima je predviđeno formiranje obavještajne službe u okviru Ministarstva odbrane. Za šefa ANB nominovan je Boro Vučinić.

Rasplet ili zaplet?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

RASPAD VLASTI: Pet modela raspleta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nekoliko je načina razrešenja političke krize. Nema idealnog. Kad se sve sabere – koncentraciona vlada, po ugledu na onu koju je nekada predlagao Pokret Odupri se je  model koji bi omogućio da se smanje tenzije, i obezbijedi širok konsenzus neophodan za organizovanje izbora. Taj predlog nije na stolu

 

Nakon Inicijative za smjenu Vlade, koju je prethodne sedmice parlamentu podnijela lista Crno na bijelo (Građanki pokret URA i CIVIS) i dio opozicije – SDP, SD Bošnjačka stranka, Albanska lista, Albanska partija i dio poslanika DPS-a, premijer Zdravko Krivokapić ocijenio je da je u Crnoj Gori na djelu – ,,državni udar”. Ne znaš da li govori Krivokapić ili Milo Đukanović. Montiranu aferu državni udar, gledali smo kao odgovor Demokratske partije socijalista na realnu mogućnost da 2016. godine, izgubi vlast.

Đukanovićev DPS ipak je to doživio u avgustu 2020, ali je stanje ostalo – isto. U pokušaju da očuva Vladu, Premijer Krivokapić, poput Đukanovića, uzvratio je udarom na ,,izdajnike”. One koji ne staju uz njega. Smijenio je Sergeja Sekulovića sa pozicije v.d. ministra pravde, a samim tim i iz članstva Sudskog savjeta. I postavio – sebe. Tako je Krivokapić sada premijer, ministar pravde, i član Sudskog savjeta iako nije pravnik. Potom je smijenio Borisa Marića, direktora Direktorata za pravosuđe, i Danila Mrdaka, direktora Direktorata za zaštitu životne sredine. Ministra  spoljnih poslova Đorđa Radulovića povukao je nazad kući iz diplomatske posjete Makedoniji, što su tamošnji mediji okarakterisali diplomatskim skandalom.

Premijer se odrekao i nasleđa mitropolita Amfilohija, čiji je amanet po sopstvenom priznanju, kao premijer izvršavao. Sada, kada njegovoj Vladi prijeti smjena, Krivokapićeva Vlada je, bez dijela, ministara, poslala Patrijarhiji u Beograd izmijenjeni  Temeljni ugovor sa SPC-om, na potpis. U novom dokumentu umanjuje se, između ostalog,  istorijska uloga Mitropolije crnogorsko-primorske, i izbacuje termin Pravoslavna crkva, koji se vezuje za pokojnog mitropolita Amfilohija, odnosno njegove navodne namjere da Mitropoliju crnogorsko- primorsku učini autonomnom od SPC-a. Novim dokumentom dodatno je minimalizirana uloga države u upravljanju crkvenom imovinom.

Krivokapić je stigao i na čelo liste Zajedno za budućnost, potom i  na čelo Vlade,  o čemu je i sam više puta svjedočio, zahvaljujući uticaju Mitroplije crnogorsko- primorske, odnosno mitropolita Amfilohija, na dio tadašnje opozicije, koja sada čini parlamentarnu većinu. Uticaj litija – protesta koje je uoči izbora mjesecima organizovala Mitropolija, na rezultat izbora u avgustu 2020, bio je presudan. Kao i snažno pozicioniranje te crkve u politički život Crne Gore nakon izbora. Bliskost Mitropoliji, odnosno SPC-u, postala je ulaznica u državne strukture i pozicije, a njena želja prioritet. Predstavnici SPC-a stigli su čak i u vodeće tijelo državnog univerziteta.

U jeku političke krize u Crnoj Gori i potpredsjednik Vlade i lider Građanskog pokreta URA Dritan Abazović, otputovao je u posjetu srpskom partrijarhu Porfiriju u Beograd. O detaljima i razlozima  posjete,  nema zvaničnih detalja. Ona je okarakterisana kao – privatna. Abazović je nedavno gostujući na RTCG-u, kazao da Krivokapić ne bi bio premijer, da on nije na to uticao u razgovoru pod Ostrogom sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem. Tako je samo dodatno potvrdio ono što se zna – da je Mitropolija imala direktan uticaj i na sastav Vlade.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANJINSKA VLADA IZMEĐU DPS-A I DF-A: Blagoslovi, oče Gabrijele

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sadašnja vlast je izgubila smisao, a alternative imaju ozbiljnih mana. Rasplet u parlamentu počinje početkom februara. Prethodno će nas, kažu, pohoditi izaslanik SAD-a Gabrijel Eskobar. Da posavjetuje. I podsjeti

 

Opet uza zid. Razbojnici, izdajnici, krijumčari, falsifikatori… nanovo odjekuje Crnom Gorom, dok se politički akteri pripremaju za februarski rasplet. Ili novo odlaganje.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović obznanio je, početkom nedjelje, naum da uskrati podršku ekspertskoVladi, i pozvao ,,svih 81 poslanika” da podrže formiranje nove, manjinske. U toj vladi nema mjesta za DPS i DF, naglasio je. Ko bi u nju htio, ko bi smio, a ko bi je predvodio – Abazović nije precizirao. Licitiranje je u toku.

Onda se obratio i premijer Zdravko Krivokapić. Po njegovom sudu,  manjinska vlada je prevara. ,,Građani su 30. avgusta imali referendumsko pitanje koje se odnosilo na to da li su za nastavak korumpiranog režima ili ne, i vrlo jasno su poslali poruku da neće više da žive u hibridnom režimu”, rekao je Krivokapić. Potom je u jedva uvijenoj formi, bez dokaza, svom potpredsjedniku prebacio  veze sa kriminalom. Preciznije, sa švercerima narkotika.

Slijedilo je izjašnjavanje ,,po dubini”. Podijelila se Vlada, vladajuća većina se posvađala, čak je i u poslaničkom klubu DPS-a došlo do  diferencijacije. Pa prijedlog poslaničkog kluba Crno na bijelo nijesu potpisali: Duško Marković, Branimir Gvozdenović, Petar Ivanović, Mevludin Nuhodžić, Predrag Bošković, Miomir M. Mugoša, Luiđ Škrelja… Potpisa je, i bez njih, dovoljno (31) da inicijativa dođe na plenum.

Očigledno je da ni svi ministri u Krivokapićevoj Vladi nijesu na istoj strani. Premijer je pritvrdio raskol zahtjevom Skupštini da razriješi Abazovića. Dok su njegovi organizovali proteste podrške u Podgorici i Beranama. Da bi se, već sjutradan, na sjednici Vlade našao Krivokapićev prijedlog o skraćenju mandata Skupštini. Što bi značilo nove izbore u organizaciji njegove Vlade. Rezultat, do zaključenja broja, nijesmo saznali.

Abazovićeva inicijativa najavljivana je mjesecima. A ozvaničena kada je izgledalo da se vlast privremeno stabilizovala, nakon usvajanja budžeta i (konačnog) kompletiranja Tužilačkog savjeta.

To je predsjednika Skupštine Aleksu Bečića  podstaklo  da ustvrdi: „Ekonomski smo konsolidovali zemlju. Povećali smo plate, penzije, staračke naknade, uveli dječije dodatke i besplatne udžbenike, vratili naknade majkama, obezbijedili veliko povećanje plata, kao i besplatno ljetovanje ili zimovanje za sve zdravstvene i prosvjetne radnike, donijeli novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, izabrali novi Tuzilački savjet, obezbijedili energetsku stabilnost, ispravili poluvjekovnu nepravdu prema mještanima Valdanosa…, sproveli revolucionarne promjene u parlamentu izgradivši ga u jaku i moćnu instituciju”. Sa dijelom toga mogli bismo se složiti. Ne zanemarujući ekonomske rizike koje neke od pomenutih mjera mogu donijeti već u bliskoj budućnosti.

Moguća je i sasvim suprotna percepcija.

,,Smjena vlasti u avgustu 2020. godine Crnu Goru je gurnula u političko i ekonomsko propadanje, kulturnu degradaciju, podrivanje državnog suvereniteta i međunarodnu kompromitaciju. Aktuelna vlast ostaće upamćena kao najgora koja je mogla zadesiti Crnu Goru”, cijene čelnici GI 21.maj Miodrag Živković, Ljubomir Filipović i Rade Bojović, sažimajući sve ono što opozicija ponavlja još od promjene vlasti.

URA je tada optužena za izdaju državnih i nacionalnih interesa i prevaru građanski i prozapadno orjentisanih birača. Optužbe, sada, dolaze sa druge strane. URA, kažu, želi da vrati DPS na vlast, zaustavi reforme i obračun sa kriminalom i korupcijom. Stvari nijesu tako jednostavne.

Počev od interpretacije da li je rezultat izbora 30. avgusta 2019. dominantno odredila borba za istorijsko pravo  SPC-a (o čemu bi se dalo diskutovati) ili želja da se DPS, konačno, svrgne sa vlasti. Uz, ponovo, dva modela – da se izvrši suštinska demontaža sistema koji je izgrađen za tri decenije vladavine Đukanovića, njegovih sljedbenika i, makar u jednoj fazi tog procesa, mentora. Ili da se stvari mijenjaju samo na parsonalnom i ideološkom novou, uz očuvanje matrice nacionalnih, vjerskih, regionalnih i ekonomskih podjela.

O izabranom modelu svjedoče optužbe unutar vladajuće koalicije o navodnim nasljednicima i nastavljačima švercerskih, urbanističkih, klijentelističkih biznisa. I odsustvo bilo kakve sankcije za prethodnike koji su se ogriješili o zakon. Uz uspostavljanje novih, vaninstitucionalnih, centara moći. Potvrda o ućešću na litijama izdata od mjesnog paroha zamijenila je ocjenu o lojalnosti izdatu u lokalnoj kancelariji DPS-a.

„Vlada je iznevjerila očekivanja mnogih građana, pogotovu onih koji su očekivali brzu demontažu prethodnog režima. Aktuelna većina je sastavljena od potpuno ideološko i vrijednosno različitih partija, čiji glasači su vidjeli pobjedu samo njihove ideološke matrice, tako da bi teško mogli biti svi zadovoljni i u slučaju da je ova Vlada bila perfektna, a nije, već naprotiv“, kaže za Monitor Džemal Perović. „Stvorila se i percepcija da je Crkva pobijedila režim, što je samo donekle tačno, jer je na litijama učestvovao i veliki broj nezadovoljnih građana koji su njih vidjeli kao još jedan vid otpora režimu. Sliku da je Crkva pobjednik izbora najviše su forsirali DF i DPS, svako iz svog političkog interesa. Prvi da bi profitirali na račun odbrane srpstva i Crkve, drugi na račun navodne odbrane  crnogorstva i države. Tako je teret peglanja pao je na leđa koalicije Crno na bijelo. To je razočaralo njihove glasače među kojima sam i ja“.

Vladajuće partije nijesu uspjele da naprave i održe elementarni konsenzus oko ključnih društvenih pitanja, cijeni i Daliborka Uljarević „Jedino gdje su, u nekoj mjeri, nalazili zajednički jezik je ono najpogrešnije – partijsko-nepotističko razaranje inače nejakih institucija“. Uz to, smatra naša sagovornica, Vlada nije pokazala potreban ekspertski i reformski kapacitet. „Ona se primarno legitimisala kao klerikalna i bliska onom svjetonazoru koji je karakterističan za neke od personifikacija nazadnih ideja u regionu i nedemokratskim praksama prethodnih vlasti“.

Uljarević napominje: „Nema razlike između onog što je Đukanović vidio kao parlamentarnu diktaturu kad je Skupština ojačala svoju nezavisnu zakonodavnu i kontrolnu ulogu i odbijanja Zdravka Krivokapića da prihvati interpelaciju tri ministra. Oba su tu pokazala da ne razumiju srž demokratije, odnosno da je po njima demokratija samo do one linije koju vide kao svoje interese. Tako da i takve primjere treba imati u vidu kada se govori o volji građana i građanki…“.

Izrečene kritike sublimira Blagoje Grahovac: ,,Ostali smo ukliješteni između DF-ovog klerofašizna i neofašizma DPS-a, jednog pod srpskom drugog pod crnogorskom zastavom, jednog primarno nacionalističkog drugog dominantno interesnog (kriminalnog). A oba radikalno desna”.

Dovoljno za odgovor na pitanje trebamo li žaliti za odlazećom Vladom. Sasvim druga priča je propuštena prilika. I tu nevinih nema. DF, tako, ruši ovu Vladu od njenog formiranja, a na bojkot parlamenta se odlučio nezadovoljan odlukom o smjeni ministra pravde i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici. Ipak ključni  događaj koji je odredio njenu sudbinu zbio se početkom septembra, na Cetinju i Podgorici. Tada je Vlada svoju pobjedu – Joanikije ustoličen, krvoproliće spriječeno – pretvorila u vlastiti poraz. Tražeći, po kriterijumu lične i (jedno)nacionalne lojalnosti, pučiste i izdajnike u vlastitim redovima.

Demokrate, DF i Krivokapić tada su pokušali da obezbijede podršku  poslanika manjinskih naroda, kako bi iz vlasti izbacili Abazovića i njegove poslanike. Nijesu tada pominjali ni izdaju ni prevaru.

Pred najavljeno glasanje u parlamentu, gotovo je izvjesno da će postojeća Vlada pasti. Neizvjesno je šta slijedi. Formira li se manjinska vlada po Dritanovom modelu – Crno na bijelo (4 poslanika), Bošnjačka stranka (3), albanske nacionalne partije (2) i SNP (5), dobićemo manjinsku vladu u bukvalnom značenju te riječi. Em će je stvarno podržavati svega 14 poslanika, em će jedva nešto preko polovine njih biti pripadnici ,,većinskih” naroda i konfesija koji se nalaze na prvoj liniji naših podjela.

Ako ne znate zašto bi to mogao biti problem – prošetajte društvenim mrežama. Ili se sjetite atmosfere u kojoj su pripadnici manjina živjeli u prvoj polovini posljednje decenije prošlog vijeka. Dakle, vrući krompir u ruke nejakih. Onako kako im je DF nudio nakon izbora 2016. Pa da ih profesionalni Srbi i Crnogorci „šamaraju“, zavisno od trenutnih političkih interesa, jedni, drugi ili svi skupa.

Sve da pomenutim članovima buduće vlade dodamo i SD i SDP (nerealno) to njihovu parlamentarnu snagu podiže tek na 19 mandata. Manje od četvrtine.

Taj blok, ni uz teško zamislivu podršku poslaničkih klubova DF-a i PzP-a, bez Demokrata, i Marka Milačića (nema klub) nema potreban 41 mandat. Na drugoj strani, DPS nosi 30 mandata pa je većina moguća. Čak i tropetinska (49 mandata) neophodna da se započne sa deblokadom pravosuđa.

Ali, tu je ono najbitnije: da li bi tada DPS diktirao uslove rada vlade. I ritam reformi.

Blagoje Grahovac podsjeća: „Kada sam, u septembru 2020, predlagao čelnicima URA-e da od DPS-a, koji je tada bio u političkom nokdaunu, zatraže podršku za formiranje manjinske vlade – ispostavljajući listu preciznih zahtjeva kojima bi ta saradnja bila uslovljena, do „crne liste“ onih koji ne mogu biti dio zakonodavne vlasti ili obavljati bilo koju drugu državnu funkciju, moje su riječi dočekane kao teški jeres. Sada idemo tim putem, ali su uslovi značajno drugačiji“.

Naš sagovornik precizira: „Umjesto da ih bacimo na koljena, ponovo smo u situaciji da ključnu ulogu u političkim procesima treba da zauzmu DPS i(li) DF. A moramo biti svjesni da će oni, pojedinačno ili skupa, iscrpljivati eventualnu manjinsku vladu pokušavajući da je spriječe ili uspore u sveme onome što bi trebalo da budu sistemske reforme. Normalnost obesmišljava njihovo postojanje u ovom obliku. Zato će šićarđije nastaviti da lešinare, trudeći se da obesmisle svaku alternativu sistemu koji su izgradili“.

Pozivajući se na istraživanja javnog mnjenja koja su radili, Daliborka Uljarević kaže da bi manjinska vlada mogla imati podršku javnosti.

„Memorandum o saradnji koji su potpisali URA, CIVIS i SNP, kao vladajuće partije, sa manjinskim partijama koje su sada opozicija je, po nalazima našeg CG pulsa, dobro primljen u javnosti. Na to se nadovezala i ideja o manjinskoj vladi, koja nosi određeni rizik, ali se sada čini kao najbolji most ka konačnom rješenju koje može doći samo nakon vanrednih izbora“, kaže ona.  ,,Ta vlada može imati smisla samo ako bude imala oročeno trajanje, inkluzivan karakter i realno postavljene ciljeve koje možemo mjeriti koliko do kraja godine”. Uljarević pojašnjava da su neki od tih ciljeva deblokada proavosuđa, rad na prevazilaženju podjela i toksične atmosfere, raskidu sa negativnim praksama bivših i aktuelnih vlasti… „Na taj način možemo početi izlazak iz kružnog toka u koji smo se zaglavili u hodu ka EU“.

Formiranje manjinske vlade očekuje i Džemal Perović. „Neće se ići na izbore. Manjinsku vladu će podržati oni kojima je rečeno – podržite je“. Od nje i onih koji je budu podržali Perović očekuje javan sporazum „sa rokom trajanja, trasom puta, ciljevima… kako bi mogli pratiti da li je na djelu vraćanje DPS-a ili preusmjeravanje državnog kursa prema vladavini prava i istinsko ispunjavanje uslova za članstvo u EU“.  Perović skore izbore ne vidi kao valjanu alternativu. „Kakvi izbori u nikad gorem ambijentu, bez potrebne infrastrukture, usvajanja adekvatnih zakona  i reforme izbornog zakonodavstva, sa institucijama u VD stanju?“, pita se naš sagovornik.

Zaista, obećanja su potrošena. Sad treba smanjiti očekivanja i od svih tražiti način da se pripreme fer izbori. Tako bi ostalo bar nešto od tekovina 30. avgusta. Sve ostalo smo čuli.

Rasplet u parlamentu kreće početkom februara. Prethodno će nas, prema nezvaničnim najavama, obići Gabrijel Eskobar. On će, u ime SAD-a, doći da pomogne. I podsjeti. Na preuzete obaveze i eventualne posljedice neposlušnosti koje je svojim sagovornicima predočio krajem prošle godine.

Dio aktera sa ovdašnje političke scene ne krije da je pod snažnim uticajem međunarodnih partnera sa zapada. Drugi o tome radije ne govore, ali i te kako drže do sugestija koje stižu iz  Brisela, Londona i Vašingtona. Tu su i oni koji vole da se predstavljaju kao ovdašnji eksponenti zvaničnih politika Beograda i Moskve. Uostalom, jedan od uzroka ekskalacije crnogorske političke krize jesu previranja u regionu (BiH) podstaknuta rastućim ambicijama promotera velikosrpskog projekta srpski svet. I njihovim prijetnjama.

Vidjećemo šta će kome donijeti uticajni gost iz Vašingtona. Crna Gora još luta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SRPSKI SVET U KOMŠIJSKOJ AVLIJI: Joanikije kao izvidnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija bilježi: na skupu Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić i, pomalo stiješnjen među njima, mitropolit MCP-a Joanikije Mićović. Bilo bi bespredmetno pitati šta je on , toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Ne mislimo na molitvu

 

Postao je običaj da, nakon proslave dva Božića i dočeka Nove godine, s neizvjesnošću čekamo 9. januar. Dan kada se u BiH entitetu, Republici Srpskoj, a bogme i šire, obilježava njen Dan.

Neustavan, ne propuštaju da naglase oni koji drže do zakona, skupa sa svima kojima, možda, i nije toliko do prava koliko ih je strah neskrivenih težnji  da se  nastavi sa realizacijom projekta stvaranja tzv. velike Srbije. Odnosno, srpskog sveta. Uz sve ono što takve rabote neizbježno prati, a o čemu smo svjedočili u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Ustavni sud BiH je, u novembru 2015, presudio da je obilježavanje dana RS 9. januara diskriminišuće prema nesrbima. Taj datum se vezuje za 1992, kada je   samoproglašena  Skupština srpsakog naroda, donijela odluku o stvaranju srspskih  oblasti u BiH,  što je bio uvod u kasnije etničko čišćenje, masovne zločine i genocid u Srebrenici.

Vlasti u Banjaluci, predvođene Miloradom Dodikom, ne mare za tu odluku. I slave, pogleda uprtog preko Drine, ka Beogradu.

,,Svečani defile ni ovaj put nije mogao da prođe bez pjesme”, čitamo i slušamo na portalu srpskainfo. ,,Za to su zaduženi pripadnici SAJ-a MUP-a Srpske, koji su bez muzike otpjevali Za krst.’Za krst, za krsta Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića. Banjaluko, naša diko’, glase stihovi ove pjesme, u kojoj se još kaže ‘stasala je naša dika, nova Srpska Republika’“, prenosi nam dio atmosfere razdragani izvještač.

Dio. Priču upotpunjuje Dragan Bursać, nagrađivani novinar iz Banjaluke. ,,Svi oni koji su imali tu nesreću da gledaju obilježavanje neustavnog Dana RS, mogli su vidjeti kako pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevaju ultranacionalističku pjesmu sa stihovima ‘Srba ima kao lista, nema više komunista; Za krst, za krst…’”, svjedoči Bursać u kolumni na poratlu Aljazeera. ,,Specijalne jedinice se tako jasno i nadasve glasno legitimišu i svojom pjesmom poručuju da nisu tu da bi štitile ‘sve građane Republike Srpske’, a pogotovo ne nesrbe. Na koncu, budimo iskreni, nije RS pravljena niti je nastajala za neke druge. Ti drugi, dakle nesrbi  su ništeni, protjerivani, ustavom tog entiteta odijeljeni i na koncu u zločinima i u genocidu ubijani”.

O ovonedjeljnom banjalučkom hepeningu svjedoče i fotografije. Na jednoj od njih, na svečanoj pozornici sa koje su zvanice pratile defile sigurnosnih snaga RS, iza Milorada Dodika stoji čovjek sijede kose i brade. Ratni zločinac Vinko Pandurević, u Hagu pravosnažno osuđen na 13 godina zatvora. Penzionisani general-major vojske RS bio je komandant Zvorničke brigade. Na teritoriji pod njenom kontrolom bilo je nekoliko stratišta na kojima su strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice. Pandurević je osuđen za više ubistava, istrjebljivanje i progon ,,putem ubistava ili okrutnog i nečovječnog postupanja”. Ima ih što komentarišu ,,pravi čovjek na pravom mjestu”.

Druga, interesantna, fotografija stigla je sa svečane akademije upriličene povodom Dana RS. Otud je Dodik poslao poruku da je BiH ,,slična ustaškoj NDH iz prošlog vijeka”. Gotovo pa identičnu onoj koju smo, prije otprilike dvije godine, na račun Crne Gore čuli od pokojnog patrijarha SPC-a Irineja Gavrilovića. ,,U Crnoj Gori crkvi je gore nego pod Osmanlijama, a Srbima nego u NDH”.

A fotografija bilježi: iz drugog reda probranog skupa, Dodiku čuvaju leđa Aleksandar Vulin, srpski ministar unutrašnjih poslova, Bratislav Gašić, direktor BIA (Bezbednosno informativna agencija) i, pomalo stiješnjen među njima, Joanikije Mićović, mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske. I, kažu, siva eminencija (većeg) dijela aktuelnih izvršnih i zakonodavnih vlasti.

Bespredmetno je pitati šta je Joanikije, toga dana i u tom društvu, radio u Banjaluci. Svoj posao. Pri tome, ne mislimo na molitvu.

I skoro da je sve jedno da li Joanikijev angažman tumačimo kroz navodni amanet njegovog prethodnika Amfilohija Radovića, obaveze koje Srpskoj pravoslavnoj crkvi daju važeći zakoni i aktuelne vlasti u Beogradu, ili lično pregnuće Mićovića.

Da o zaostavštini prethodnog mitropolita ne trošimo puno riječi. To je  priča duža od tri decenije. Od šetanja moštiju cara Lazara diljem SFRJ-a, kojima je najavljena ratna faza realizacije velikosrpskog projekta, preko uloge crkve i srpskih službi bezbjednosti u našoj antibirokratskoj revoluciji (tačno 33 godine od tada, na političkoj sceni još imamo previše prvoboraca i heroja iz poduhvata koji je Slobodanu Miloševiću obezbijedio moć  neophodnu da dovrši  krvavu razgradnju SFRJ-a. Pa,  opet, preko ohrabrivanja, veličanja i slavljenja zločina i zločinaca, uz omalovažavanja i negiranja svega što nije srpsko i pravoslavno (uz insistiranje da i to mora biti jedno te isto), sve do današnjih murala i buduće zavjetne biblioteke pokojnog mitropolita, koju će prebogata SPC i njena ovdašnja Mitropolija graditi o trošku svih građana Crne Gore.

Hajdemo dalje. U srpskom Zakonu o crkvama i verskim zajednicama čitamo: ,,Srpska pravoslavna crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”. Potom čujemo kako to oblikovanje i razvijanje identiteta pojednostavljuje srpski ministar policije Vulin, jedan od najbližih i najdugovječnijih saradnika Aleksandra Vučića. Budući srpski svet je, prema njemu, jedan politički i državni prostor koji treba da se ostvari apsolutno mirno, bez ispaljenog metka: ,,Polako, pa neka traje koliko traje. Zašto ste toliko ubeđeni da je stanje na Balkanu nepromenjivo… Srbi su živeli zajedno pod Osmanskim carstvom, u Austrougorskoj neko vreme, nekoliko godina u Trećem rajhu, smatram da (Srbi) trebaju da žive u svojim granicama“.

Onda  Mićovića i Vulina jednog kraj drugoga vidimo u Banjaluci. Dok  Dodik najavljuje: ,,RS će biti nezavisna i u federaciji sa Srbijom”. I on bi odvalio pola BiH –  sve skupa sa sreberenčkim poljima smrti – mirno. Tvorcima RS inače je u Hagu presuđeno više od 1.100 godina zatvora. Za Srebrenicu više od 700 godina  -što Hag što ,,domaći” sudovi. Tu je i sedam doživotnih za glavne autore djela čiji se nastanak 9. januara slavi, u prisustvu mitropolita MCP-a.

A gdje je mjesto Crne Gore  u čitavoj priči?

,,Savremena ideja ujedinjenog srpstva nužno treba da dovede i do stvaranja zajedničke države Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore. To bi bilo sasvim pravedno rješenje koje nijedan razuman argument ne bi mogao da dovede u pitanje”, objasnio je, neki dan, istoričar Aleksandar Raković za beogradsku Politiku.

Nešto ranije Raković se (to je onaj što kaže da su stanovnici Crne Gore ljudi sa ,,mentalnim felerom”) već pozabavio detaljima (opet) prizivanog ujedinjenja. Pa je, 2019, na promociji svoje knjige Crnogorski separatisti najavio i šta će se desiti nacionalnim Crnogorcima.  ,,U jednom momentu, njih 100 hiljada ostaće protiv nas 7,5 miliona! A onda će biti prilike da sa njima razgovaramo kako dolikuje”.

Jedan od govornika na pomenutoj promociji bio je budući mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije. On je o svom domaćinu besjedio: ,,Mlad je čovjek, ali već više decenija se bavi temom Crne Gore i pravo da vam kažem, dosta sam od njega naučio. I od onoga što sam pročitao iz njegovih naučnih radova i još više iz njegovih redovnih obraćanja javnosti”. Dostojan, dakle.

O tom nauku nešto smo, doduše posredno, mogli saznati i ovih dana.

,,A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstva, postaju-niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a ampirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi”. Ovako piše Milutin Mićović u knjizi Luče u tami Crne Gore. Za koju je, čuli ste biće, dobio nagradu Miroslavljevo jevanđelje za 2021. Nagradu, inače, dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore. Sa službenom adresom: Njegoševa 83, Cetinje.

Javnost nagađa da li je za dobijanje nagrade prevagnuo navedeni citat, ili je presudan utisak na stručni žiri ostavio dio u kome se kaže: ,,No i pored velikog djela koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi-Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci“.

Milutin je Joanikijev rođeni brat. I istomišljenik, reklo bi se.  Pa vam skoro bude žao Vojslava Šešelja i Milomira Marića što su, nakon prazničnog televizijskog oblajavanja Crne Gore i Crnogorki, kažnjeni  šestomjesečnim odsustvom sa naših ekrana. A mogli su, sa malo truda, umjesto kazne odavde dobiti kakvu državnu nagradu.

Uz pozive da se priključimo Otvorenom Balkanu, iz Srbije su okolo u dane praznika, stizale i svakojake ,,pjesme”. Tek da nas podsjete đe smo bili i đe bi se, ponovo, mogli naći. Ako već nijesmo tu.

Srebrenice tako si mi mila/Dabogda se tri put ponovila/Oj Pazaru novi Vukovaru/Oj Sjenice nova Srebrenice… Uz ovu pjesmu se, pred Novu godinu, u Priboju (Zlatiborski okrug) ,,veselila” grupa lokalnih policajaca. Povod za okupljanje – jedan od njih dobio je sina. Atmosferom su se pohvalili na društvenim mrežama.

Predsjednik Srbije primijetio je, tim povodom, kako se ,,svašta pjeva”. A nadležni su, sa desetak dana zakašnjenja, pokrenuli samo disciplinski postupak. Iako je zagovaranje ili podsticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje u Srbiji krivično djelo kažnjivo zatvorom – od tri mjeseca do tri godine.

Iz istog mjesta, samo za Badnje veče, stiže video sa novim prazničnim sadržajem. ,,Božić je, pucaj u džamije”, urlaju momci slaveći ,,najradosniji hrišćanski praznik”. Identifikovani su. Za kaznu ili nagradu, nije saopšteno.

Crnogorska vlast, o svemu tome, uglavnom ćuti. Što, možda, i nije loše. Prošle godine u ovo doba, na ovim stranicama, čitali ste o čestitci koju je, povodom Dana RS-a, koleginici iz Banjaluke uputio premijer Zdravko Krivokapić. Usmeno i, kako se pokušavao odbraniti, u privatnom razgovoru. Sada je Krivokapić ponovo prinuđen da se brani. Što nije čestitao.  ,,Ja sam mislio da sam Božićnom čestitkom obuhvatio sve praznike ovih dana”, kazao je premijer, odgovarajući na kritike sljedbenika srpskog sveta.

Ima premijer i većih briga. Treba početi sa realizacijom projekta Evropa sad. Glasanje u Skupštini bila je prva stepenica, a kritike koje i dalje stižu i pesimistične najave sa sjevere ukazuju da je Vlada možda ishitreno i nedovoljno proračunato ušla u taj posao. Tu je i nova epizoda sage o potpisivanju Temeljnog ugovora sa SPC-om. Nakon što je jedan od uticajnijih članova Sinoda najavio da SPC ugovor neće potpisati sa ovom Vladom i njenim premijerom, čini se kako je Krivokapić ponovo pod pritiskom da se taj posao obavi što prije. I bezuslovno. Bez obzira na neizbježne posljedice.

Prazničnu prazninu popunio je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović. Promocijom svog sajta dritan.me. ,,Iza nacionalizma na Balkanu se kriju novčani interesi i korupcija”, otkriva doktor globalne politike i koordinator ovdašnjih službi bezbjednosti. Ako malo proskitate po sajtu, možete naići na, čini se interaktivan, odjeljak Budi relaksiran. Među ponuđenim jezicima za komunikaciju nalaze se, uz engleski, ruski, njemački, albanski, srpski i hrvatski…, još i suomi, mahasa… Crnogorskog i bosanskog – nema.  

Vjerovatno nije loša namjera. Ali jeste svjedočanstvo o tome kako dugo trajanje diskriminacije postaje uobičajenost. Pred kojom se gubi oprez.     

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo