Povežite se sa nama

Izdvojeno

S ANOM DRAGIĆEVIĆ I JOVANKOM KOMNENIĆ, PUTEVIMA I BESPUĆIMA: Zaboravljenim stazama Crne Gore

Objavljeno prije

na

„Šteta da se o ovakvoj ljepoti ne piše, pomislile smo i počele pisati“, kažu Ana i Jovanka. Za tri godine one su obišle preko stotinu napuštenih i nepristupačnih crnogorskih sela. Stizale su  do napuštenih pradjedovskih ognjišta,  u korov i bršljen potonulih kuća. Do škola u kojima je više nastavnika, nego učenika.  Ono što  su vidjele i čule zabilježile su u knizi  Zaboravljenim stazama

 

Tri godine obilazile su napuštena i teško pristupačna sela po Crnoj Gori. Ukupno njih 103.  Makadamskim, prašnjavim, kamenitim putevima,  ponekad blatnjavim stazama.  Stizale su do sela koja pamte ,,rimske kočije, turske karavane i stope mnogih junaka koji su tuda marširali”. Do pradjedovskih ognjišta, napuštenih, u korov i bršljen potonulih kuća.  Do škola  u kojima je više nastavnika nego učenika… Prolazile su kroz ‘,,guste šume  svih nijansi zelene, i vjetrom ustalasane poljane uokvirene mliječkom, kanjonima, rijekama…

Pustolovna radoznalost dovela ih je do Ponikvica i Javorka. „Mjesta koja danas  nazivaju divljinom, a nekad su ih zvali  katunima”.  Do  Bukovice.  ‘,,Ispod čijeg se mira i tišine skrivaju bezbrojne legende, mitovi i istorija…”. Drenoštice. „Gdje se  među drobnim i prkosnim stijenama planine Zagarač, nalaze ostaci kelije, koju je svojim čudotvornim rukama sebi ozidao Sveti Vasilije Otroški“. Pive. „Gdje smo bez daha posmatrale kanjon rijeke i družile se sa seljanima od čijeg gostoprimstva, nije se moglo pobjeći…”  Povija. „Sela koje je izrodilo brojne serdare, kapetane, državnike, slikare i pjesnike…”

„Pokušale smo,  u stvari,  da kažemo ljudima da,  iako se ne vratimo na selo da tamo živimo, ne smijemo zaboraviti odakle smo. Moramo otvoriti  teška vrata i ne dopustiti prirodi da sakrije sve tragove suživota sa ljudima”, kažu Ana Dragićević i Jovanka Komnenić.

Imale su tridesetak i nešto, te 2016. godine kada su krenule u pustolovinu. Ana Dragićević, diplomirana pravnica, i Jovanka Komnenić, profesorica  engleskog, shvatile su da osim priča koje su slušale od baka i rodbine u djetinjstvu, malo poznaju sela crnogorskog krša.

Autom, koliko se moglo, pješke kad se moralo, krenule su na put. Vođene idejom da ,,putnik, a ne putovanja imaju kraj”, ali da „i putnici mogu produžiti putovanje u sjećanju, u pamćenju, u pripovijedanju…”, putovale su i susretale se s ljudima. Bilježile priče koje su od njih slušale,  narodne legende ili sjećanja na istorijske događaje.  Pamte  osjećaj sjete koja ih je obuzimala na stanici  Viluse, pored koje se zaustavljao legendarni  ćiro  na putu za Bosnu. Pamte svoju zadivljenost ,,prevelikom ljepotom u dolinama Previša”. Učile su i naučile na ovom putu i lekcije iz istorije. One koje se u školama ne čuju.  Sve to zabilježile su u knjizi  Zaboravljenim stazama. Na 500 stranica dosta toga  je zapisano”. Ali, za opis nekih emocija, doživljaja, ili pejsaža, riječi su nedostajale“. One su ostale u njihovim uspomenama.

Uz kafu u nikšičkom hotelu  Onogošt, razgovaramo sa Anom Dragićević i Jovankom Komnenić. Autorke, ove po svemu posebne publikacije, su prijatne,  šarmatne mlade žene. Teku sjećanja. Prvo selo u koje su otišle bilo je Zaslap. Ana pamti  da joj je baka pričala kako je u to selo, nekad davno na konjima  gonila žito iz bezvodnih Vilusa. Ovdje, na obalama Zaslapnice, ,,kloparalo je nekad tridesetak mlinova i brojne stupe koje su bile svojevrsne fabrike suknene odjeće”. Mlinovi su u međuvremenu utihnuli, ali magija ovog mjesta očarala ih je.  „Prije nego što smo krenule na putovanja, nismo očekivale takve mostove, rijeke, stupe… Pomislile smo da je šteta  da se za ovo ne zna, da se o ovome ne piše“, kažu. I počele su bilježiti. Sve ono što ni u knjigama ni  na interenetu nisu mogle pronaći.

Jovanka je živjela u Bileći, ali je  ljeti dolazila u ujčevinu u selo Dubočke u Banjanima. Pamti kako se tu  radilo  i plastilo, čuvale krave… Okupljala se  familija iz Švedske, Bileće, Nikšića… U očevom selu Pilatovci, na granici sa Bilećom, manje se radilo. Ljeta tamo provedena pamti kao vrijeme bezbrižnosti.

I Ana je djetinjstvo provodila na selu. I voljela ga. U selu Dučice boravila je kod babe, djeda i tetke, a na Viluse je išla u ujakovu kuću… ,,Možda smo zato lakše nalazile zajednički jezik i bolje se razumijevale sa žiteljima po selima koja smo obilazile”, naglas  razmišljaju. Riječi, poput razlijevanje mlijekaslaka, kalica… nisu, naravno,  Ani i Jovanki bile nepoznate.  Ponešto su  naučile. Binjaš kamen, na primjer čemu služi?  Objašnjenje da je to onaj kamen na koji se stane kako bi se u jednom  omaru zajahalo na konja, tek su na ovom putovanju čule.

Po dolasku u selo, sjećaju se Ana i Jovanka, prvo bi potražile crkvu i crkveno groblje oko nje. Tako su upoznavale  koja su bratstva živjela u selu, ili još danas žive. „Kralj Nikola je, slušala sam od svojih,   parcele najbliže crkvi davao najčuvenijim porodicama“, objašnjava Ana.  Potom, bi se zaputile u seosku školu. To je bio najbolji način da ustanove koliko je neko selo napušteno.

Glavni sagovornici bili su im starine, djedovi i babe.  Zovu ih  pamtiše.  ,,Govorili su kao da čitaju.  Nekad je bilo malo više opreza, ali kad bi im objasnili da želimo da pišemo o njihovom selu, ostavljali bi sve poslove da bi pričali sa nama”.

,,Većinom su to ljudi bez škole. Izuzetno umni. Poznaju istoriju i rado pričaju o prošlim događajima. U selu Jabuke srele smo čovjeka, prezivao se  Bulajić,  čuvao je koze i govorio stihove znanih pjesnika. Njegoša je znao napamet. Pamtio je i sve bitne događaje u selu, ali strahovao da svo to znanje neće imati kome da preda“, sjećaju se Jovanka i Ana.  „Umnost polako izumire“, kažu naše sagovornice. U Pivi su im rekli,  da je nekad samo iz jedne kuće bilo  27 diploma. Sjećaju se  Ana i Jovanka i 97-godišnjeg Milisava Papića iz Koravlice. „Nikad u školu nije išao, a znao je 30.000 stihova. A   nakon smrti  seoskih  pamtiša poput Đoka Komnenića  mnogo toga će biti zaboravljeno, jer niko ono što su znali i govorili nije zabilježio“, kažu.

Iz nekih kuća izlazile su plačući. Na zahvalnost u pogledu staraca i starica,  jer su na trenutak prekinule njihovu dugu samoću, nije moguće ostati  ravnodušan. Topla  dobrodošlica pratila ih je svuda. „Kafa i torta na Goranskom kod Jovanke i Pera Rabrena; gozba dostojna kosaca u domu kod Miška na Bukovici; roštilj na Krstacu;  kalica ili liker od malina… Sve to Jovanka  i Ana pamte i čuvaju kao dragocjenost.

Njihove pohode nije zaustavljao ni snijeg ni vrućine.Vjerovale su da se dobrim ljudima vrata otvaraju. Ne bez straha, pješačile su uskom stazom kanjona Pive. Pobjegle su iz jedne pećine na katunu, kad su vidjeli otiske u zemlji, a na katunu nije bilo ni ljudi,  ni stoke.

Ana i Jovanka su postale majke i zasad završile pustolovinu. Nije se više moglo.  Svoju misiju neće, kažu,  prekinuti. Mnogo je toga još ostalo da se posjeti, da se osjeti, i o tome naparavi zapis. Trag. Čim njihova dječica malo poodrastu, vratiće se pradjedovskim ognjištima, napuštenim selima,  da onim rijetkim, koji još tamo žive tamo,  na tren razbiju samoću, vrate ih sjećanjima u davnu mladost ali vrate im i vjeru u ljude.

,,Oni su poslednji stubovi onog i onakvog sela koje izumire”, zaključuju ove divne žene. Nastaviće one i zbog svoje, ali i druge djece. Poručuju: ,,Ta sela koja se gase, važna su za odgoj djece. Za njihov dodir sa prirodom.  Kao što se dan po jutru poznaje, tako i čovjek po djetinjstvu”.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari

FOKUS

BESKONAČNO TRAJANJE SUDSKIH PROCESA: Dok nas smrt ne rastavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neke istine odavno su jasne. Samo pravosuđe nije u stanju da ih saopšti. Usled beskonačnih istraga i sudskih procesa koji se pokatkad okončaju smrću okrivljenih ili zastarom

 

Objavljeno je ove sedmice – preminuo je Željko Vuković, optuženi za saučesništvo u ubistvu Srđana Vojičića i pokušaj ubistva književnika Jevrema Brkovića 2006. godine. To je na suđenju zakazanom za ovu sedmicu saopštila njegova advokatica Aleksandra Rogošić.  Sada se čeka od Ministarstva unutrašnjih poslova da po zahtjevu Višeg suda u Podgorici potvrdi ovu informaciju. Ukoliko ona bude tačna proces se obustavlja. U prevodu, nakon skoro 20 godina od ubistva Vojičića i napada na Brkovića, proces će se okončati ne presudom i rasvijetljenim slučajem, već smrću jedinog osumnjičenog. U međuvremenu je preminuo i književnik Jevrem Brković.

Na ovonedjeljnom  ročištu advokatica  Rogošić je saopštila da je od Vukovićeve majke dobila informaciju da je preminuo: “Dobila sam informaciju od majke okrivljenog da je preminuo 1. aprila. Istu informaciju je dobio sud od policije. Do narednog pretresa, sud će tu informaciju da potvrdi, kako bi se postupak obustavio”, kazala je Rogošić.

Puniša Vojičić, stric ubijenog Srđana,  saopštio je da sumnja da je Vuković “ubijen ili sklonjen u inostranstvo”. On je sudu predložio da zatraži ispitivanje da li je tijelo koje se nalazi u grobnici zaista Vukovićevo.  Vojićić smatra da je Vuković bio prijetnja nalogodavcima zločina.

Vijesti su u februaru ove godine objavile  transkript razgovora odbjeglog policajca Ljuba Milovića i šefa kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera o tome “da je jedan podgorički biznismen” organizovao napad na književnika, kada je ubijen  Vojičić. Brković je više puta tvrdio da je motiv napada i likvidacije njegov roman Ljubavnik Duklje, u kojem je pisao o vezama bivše crnogorske vladajuće političke i poslovne klase s organizovanim  kriminalom.

Vuković je uhapšen u oktobru 2019., a suđenje je počelo naredne godine – četrnaest godina nakon ubistva. I istrage koja je tapkala u mjestu. A onda je nastavljeno tapkanje u sudnicama.

Viši sud je Vukovića u novembru 2022.godine proglasio krivim za saizvršilaštvo u pokušaju ubistva i osudio na tri i po godine zatvora. Međutim u aprilu prošle godine Apelacioni sud je  predmet vratio na ponovno suđenje. Vuković je pušten da se brani sa slobode.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo