„Šteta da se o ovakvoj ljepoti ne piše, pomislile smo i počele pisati“, kažu Ana i Jovanka. Za tri godine one su obišle preko stotinu napuštenih i nepristupačnih crnogorskih sela. Stizale su  do napuštenih pradjedovskih ognjišta,  u korov i bršljen potonulih kuća. Do škola u kojima je više nastavnika, nego učenika.  Ono što  su vidjele i čule zabilježile su u knizi  Zaboravljenim stazama

Tri godine obilazile su napuštena i teško pristupačna sela po Crnoj Gori. Ukupno njih 103.  Makadamskim, prašnjavim, kamenitim putevima,  ponekad blatnjavim stazama.  Stizale su do sela koja pamte ,,rimske kočije, turske karavane i stope mnogih junaka koji su tuda marširali”. Do pradjedovskih ognjišta, napuštenih, u korov i bršljen potonulih kuća.  Do škola  u kojima je više nastavnika nego učenika… Prolazile su kroz ‘,,guste šume  svih nijansi zelene, i vjetrom ustalasane poljane uokvirene mliječkom, kanjonima, rijekama…

Pustolovna radoznalost dovela ih je do Ponikvica i Javorka. „Mjesta koja danas  nazivaju divljinom, a nekad su ih zvali  katunima”.  Do  Bukovice.  ‘,,Ispod čijeg se mira i tišine skrivaju bezbrojne legende, mitovi i istorija…”. Drenoštice. „Gdje se  među drobnim i prkosnim stijenama planine Zagarač, nalaze ostaci kelije, koju je svojim čudotvornim rukama sebi ozidao Sveti Vasilije Otroški“. Pive. „Gdje smo bez daha posmatrale kanjon rijeke i družile se sa seljanima od čijeg gostoprimstva, nije se moglo pobjeći…”  Povija. „Sela koje je izrodilo brojne serdare, kapetane, državnike, slikare i pjesnike…”

„Pokušale smo,  u stvari,  da kažemo ljudima da,  iako se ne vratimo na selo da tamo živimo, ne smijemo zaboraviti odakle smo. Moramo otvoriti  teška vrata i ne dopustiti prirodi da sakrije sve tragove suživota sa ljudima”, kažu Ana Dragićević i Jovanka Komnenić.

Imale su tridesetak i nešto, te 2016. godine kada su krenule u pustolovinu. Ana Dragićević, diplomirana pravnica, i Jovanka Komnenić, profesorica  engleskog, shvatile su da osim priča koje su slušale od baka i rodbine u djetinjstvu, malo poznaju sela crnogorskog krša.

Autom, koliko se moglo, pješke kad se moralo, krenule su na put. Vođene idejom da ,,putnik, a ne putovanja imaju kraj”, ali da „i putnici mogu produžiti putovanje u sjećanju, u pamćenju, u pripovijedanju…”, putovale su i susretale se s ljudima. Bilježile priče koje su od njih slušale,  narodne legende ili sjećanja na istorijske događaje.  Pamte  osjećaj sjete koja ih je obuzimala na stanici  Viluse, pored koje se zaustavljao legendarni  ćiro  na putu za Bosnu. Pamte svoju zadivljenost ,,prevelikom ljepotom u dolinama Previša”. Učile su i naučile na ovom putu i lekcije iz istorije. One koje se u školama ne čuju.  Sve to zabilježile su u knjizi  Zaboravljenim stazama. Na 500 stranica dosta toga  je zapisano”. Ali, za opis nekih emocija, doživljaja, ili pejsaža, riječi su nedostajale“. One su ostale u njihovim uspomenama.

Uz kafu u nikšičkom hotelu  Onogošt, razgovaramo sa Anom Dragićević i Jovankom Komnenić. Autorke, ove po svemu posebne publikacije, su prijatne,  šarmatne mlade žene. Teku sjećanja. Prvo selo u koje su otišle bilo je Zaslap. Ana pamti  da joj je baka pričala kako je u to selo, nekad davno na konjima  gonila žito iz bezvodnih Vilusa. Ovdje, na obalama Zaslapnice, ,,kloparalo je nekad tridesetak mlinova i brojne stupe koje su bile svojevrsne fabrike suknene odjeće”. Mlinovi su u međuvremenu utihnuli, ali magija ovog mjesta očarala ih je.  „Prije nego što smo krenule na putovanja, nismo očekivale takve mostove, rijeke, stupe… Pomislile smo da je šteta  da se za ovo ne zna, da se o ovome ne piše“, kažu. I počele su bilježiti. Sve ono što ni u knjigama ni  na interenetu nisu mogle pronaći.

Jovanka je živjela u Bileći, ali je  ljeti dolazila u ujčevinu u selo Dubočke u Banjanima. Pamti kako se tu  radilo  i plastilo, čuvale krave… Okupljala se  familija iz Švedske, Bileće, Nikšića… U očevom selu Pilatovci, na granici sa Bilećom, manje se radilo. Ljeta tamo provedena pamti kao vrijeme bezbrižnosti.

I Ana je djetinjstvo provodila na selu. I voljela ga. U selu Dučice boravila je kod babe, djeda i tetke, a na Viluse je išla u ujakovu kuću… ,,Možda smo zato lakše nalazile zajednički jezik i bolje se razumijevale sa žiteljima po selima koja smo obilazile”, naglas  razmišljaju. Riječi, poput razlijevanje mlijeka,  slaka, kalica… nisu, naravno,  Ani i Jovanki bile nepoznate.  Ponešto su  naučile. Binjaš kamen, na primjer čemu služi?  Objašnjenje da je to onaj kamen na koji se stane kako bi se u jednom  omaru zajahalo na konja, tek su na ovom putovanju čule.

Po dolasku u selo, sjećaju se Ana i Jovanka, prvo bi potražile crkvu i crkveno groblje oko nje. Tako su upoznavale  koja su bratstva živjela u selu, ili još danas žive. „Kralj Nikola je, slušala sam od svojih,   parcele najbliže crkvi davao najčuvenijim porodicama“, objašnjava Ana.  Potom, bi se zaputile u seosku školu. To je bio najbolji način da ustanove koliko je neko selo napušteno.

Glavni sagovornici bili su im starine, djedovi i babe.  Zovu ih  pamtiše.  ,,Govorili su kao da čitaju.  Nekad je bilo malo više opreza, ali kad bi im objasnili da želimo da pišemo o njihovom selu, ostavljali bi sve poslove da bi pričali sa nama”.

,,Većinom su to ljudi bez škole. Izuzetno umni. Poznaju istoriju i rado pričaju o prošlim događajima. U selu Jabuke srele smo čovjeka, prezivao se  Bulajić,  čuvao je koze i govorio stihove znanih pjesnika. Njegoša je znao napamet. Pamtio je i sve bitne događaje u selu, ali strahovao da svo to znanje neće imati kome da preda“, sjećaju se Jovanka i Ana.  „Umnost polako izumire“, kažu naše sagovornice. U Pivi su im rekli,  da je nekad samo iz jedne kuće bilo  27 diploma. Sjećaju se  Ana i Jovanka i 97-godišnjeg Milisava Papića iz Koravlice. „Nikad u školu nije išao, a znao je 30.000 stihova. A   nakon smrti  seoskih  pamtiša poput Đoka Komnenića  mnogo toga će biti zaboravljeno, jer niko ono što su znali i govorili nije zabilježio“, kažu.

Iz nekih kuća izlazile su plačući. Na zahvalnost u pogledu staraca i starica,  jer su na trenutak prekinule njihovu dugu samoću, nije moguće ostati  ravnodušan. Topla  dobrodošlica pratila ih je svuda. „Kafa i torta na Goranskom kod Jovanke i Pera Rabrena; gozba dostojna kosaca u domu kod Miška na Bukovici; roštilj na Krstacu;  kalica ili liker od malina… Sve to Jovanka  i Ana pamte i čuvaju kao dragocjenost.

Njihove pohode nije zaustavljao ni snijeg ni vrućine.Vjerovale su da se dobrim ljudima vrata otvaraju. Ne bez straha, pješačile su uskom stazom kanjona Pive. Pobjegle su iz jedne pećine na katunu, kad su vidjeli otiske u zemlji, a na katunu nije bilo ni ljudi,  ni stoke.

Ana i Jovanka su postale majke i zasad završile pustolovinu. Nije se više moglo.  Svoju misiju neće, kažu,  prekinuti. Mnogo je toga još ostalo da se posjeti, da se osjeti, i o tome naparavi zapis. Trag. Čim njihova dječica malo poodrastu, vratiće se pradjedovskim ognjištima, napuštenim selima,  da onim rijetkim, koji još tamo žive tamo,  na tren razbiju samoću, vrate ih sjećanjima u davnu mladost ali vrate im i vjeru u ljude.

,,Oni su poslednji stubovi onog i onakvog sela koje izumire”, zaključuju ove divne žene. Nastaviće one i zbog svoje, ali i druge djece. Poručuju: ,,Ta sela koja se gase, važna su za odgoj djece. Za njihov dodir sa prirodom.  Kao što se dan po jutru poznaje, tako i čovjek po djetinjstvu”.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO  

Komentari