Evropski sud je odbacio tužbu protiv Crne Gore u kojoj se, između ostalog, tvrdi da su se crnogorski sudovi pridružili klimi zataškavanja i umanjenja značaja zločina Deportacija. Presuda u Strazburu samo će dodatno doprinijeti  domaćem prećutkivanju i težnji ka zaboravu zločina

Evropski Sud za ljudska prava u Strazburu odbacio je tužbu protiv Crne Gore za deportaciju bosanskohercehgovačkih izbjeglica iz 1992. godine, koju je podnijela rodbina deportovanih.

U presudi za slučaj koji je vođen pod nazivom Krdžalija i ostali protiv Crne Gore se navodi da je porodicama isplaćena odšteta te da su crnogorske vlasti preduzele određene mjere u tom slučaju.

Tužbu su u decembru 2013. podnijele devet majki i sestara žrtava deportacije, koje su se žalile na propuste nadležnih organa Crne Gore da temeljno istraže okolnosti pod kojima su nezakonito uhapšeni i stradali članovi njihovih porodica, kao i na propust da se taj događaj istraži i kazni. Tužba je dopunjena 2015. i u njoj se navodi da Crna Gora nije obezbijedila krivičnu pravdu i poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja. U njoj se zaključuje da su se crnogorski sudovi pridružili klimi zataškavanja i umanjenja značaja zločina, da nijesu popravili greške u kvalifikaciji djela tužioca, pa su na osnovu nepostojećeg pravnog standarda i oslobodili opružene.

Tea Gorjanc-Prelević iz Akcije za ljudska prava (HRA), koja je zastupala porodice žrtava u Strazburu, za Monitor kaže da je presuda u ovom slučaju mogla da bude dragocjena za zaštitu izbjeglica, da promoviše zabranu njihovog povratka tamo gdje im je život ugrožen, što je temeljno načelo međunarodnog prava, ali se desilo drugačije.

„Evropski sud za ljudska prava je dao legitimitet uputstvu crnogorskih vlasti kako izručiti izbeglice na ratom zahvaćeno područje i to njima neprijateljskoj vojsci, koja ih onda ubije, pa opet proći nekažnjeno. Ova odluka olako dozvoljava nekažnjivost kršenja prava na život.
Ispostavilo se da ako izbeglice kao taoce izručite njihovim neprijateljima u drugoj državi, koji ih onda ubiju, to opet ne znači da ste im ‘namerno’ ugrozili život, pa ne morate ni da sprovodite djelotvornu istragu“.

Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 civila bosanskohercegovačkih izbjeglica starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Samo njih 12 je preživjelo. Svi  izručeni iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Dva dana ranije, jedna grupa je upućena u  logor u Foči. Samo je nekolicina preživjela. Još nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg Novog niti se pouzdano zna gdje su stradali.

„Odluka Evropskog suda iznenadila je, a vjerujem i razočarala, sve nas koji se istrajno zalažemo za uspostavljanje tranzicione pravde i djelotvornog procesa suočavanja sa prošlošću“, kaže za Monitor Tamara Milaš, koordinatorka programa Ljudska prava u Centru za građansko obrazovanje (CGO). „Nezavisno od te odluke, ostaju činjenice – nevini ljudi su deportovani u smrt iz Crne Gore u koju su došli tražeći zaštitu, a za to nikada nije utvrđena krivično-pravna odgovornost. Kroz isplatu odštete država Crna Gora je priznala i zločin i posrednu odgovornost, što konstatuje i Evropski sud u svojoj odluci“, ističe ona.

Na to priznanje ukazuje i zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom Valentina Pavličić koja je izjavila da je glavni razlog Suda da odbaci tužbu to što smatra da su crnogorski državni organi u građanskom postupku priznali kršenje određenih prava. „I u presudi Višeg suda u Podgorici naveli da su radnje državnih organa nezakonite u smislu međunarodnog prava, a država je po tom osnovu u građanskom postupku isplatila naknade materijalne i nematerijalne štete“.

Pred Višim sudom u Podgorici je vođen krivični postupak u kome je 2012. oslobođeno devet nekadašnjih policajaca koji su bili optuženi za taj ratni zločin. Sudilo se šefovima tadašnje Službe državne bezbjednosti (SDB) i Službe javne bezbjednosti Bošku Bojoviću i Milisavu Markoviću, načelniku SDB u Herceg Novom Radoju Radunoviću i operativcu te službe Dušku Bakraču, rukovodiocu SDB u Ulcinju Božidaru Stojoviću, načelniku Centra bezbjednosti (CB) i komandiru stanice policije u Herceg Novom Miloradu Ivanoviću i Miloradu Šljivančaninu, načelniku CB Bar Branku Bujiću i načelniku Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju Sretenu Glendži. Sud je konstatovao kako krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nije moglo da se odnosi na pripadnike crnogorske policije koji su deportovali bosanske izbjeglice jer, kako je rečeno, oni nisu bili dio sukobljenih strana u ratu u Bosni i Hercegovini.

Ovakvu sudsku odluku kritikovali su mnogi. Profesor Međunarodnog prava na podgoričkom Pravnom fakultetu Nebojša Vučinić, koji je 10 godina bio sudija suda u Strazburu, izjavio je da sudovi u Crnoj Gori u slučajevima deportacija izbjeglica 1992. nijesu primijenili standarde Međunarodnog prava, koji su u sličnim slučajevima presuđivali da se radi o ratnom zločinu: „Sjećam se kada su ti ljudi odvedeni iz Herceg Novog da su me zvali novinari i tada sam rekao da je to kršenje fundamentalnih principa međunarodnog prava, principa zabrane vraćanja i kršenje nekih zakona i običaja rata. Tada sam rekao da će za to neko nekada debelo odgovara. Očigledno je da sam bio preveliki optimista”, izjavio je Vučinić.

Presudu suda kao pogrešnu i bez presedana kritikovao je i ekspert Evropske komisije Mauricio Salustro. On je istakao da sve ono što je utvrđeno presudom znači da su „crnogorske vlasti djelovale kao produžena ruka bosanskih Srba…“, a da zaključak do koga su
došli crnogorski sudovi ne proizilazi ni iz teksta odredbe krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, niti iz prakse sudova u svijetu, jer je opštepoznato da je za postojanje ratnog zločina sasvim dovoljno da je za vrijeme rata došlo do izvršenja neke zabranjene radnje
protiv zaštićene osobe i u bliskoj vezi sa oružanim sukobom.

Haški tribunal je u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči) utvrdio da su izbjeglice nezakonito uhapšene u Crnoj Gori i izručene kao taoci ili ratni zarobljenici njima neprijateljskoj vojsci bosanskih Srba.

Iako za ovaj zločin u Crnoj Gori niko nije odgovarao, država Crna Gora je priznala svoju umiješanost i krivicu. Vlada Crne Gore je 25. decembra 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije 1992. godine. U predmetu Deportacija, porodicama bosanskohercegovačkih izbjeglica, na osnovu poravnanja, na ime naknade štete isplaćeno je 4.135.000 eura.

Pavličić ističe i da je Sud u Strazburu u obrazloženju presude naveo da su crnogorski organi sami priznali „povredu Evropske konvencije o ljudskim pravima u krivičnom i građanskom postupku“ jer su isplatili punomoćnike stradalih naknadom u visini, koja je u skladu sa standardom Evropskog suda, čime su izgubile status žrtve.

„Ispostavilo se da država isplatom naknade štete može da ‘otkupi’ krivičnu odgovornost svojih službenika, samo ako uz to formalistički sprovede krivični postupak protiv njih, koji se završi oslobađajućom presudom, čak iako je ta presuda očigledno protivna standardima međunarodnog humanitarnog prava“, ističe Gorjanc-Prelević.

Tokom procesa u Crnoj Gori od državnog rukovodstva Crne Gore saslušan je kao svjedok samo tadašnji predsjednik Momir Bulatović koji je ocijenio da je deportacija bila „državna greška“.

Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. krivičnu prijavu protiv Đukanovića, tadašnjeg premijera i vrha tadašnje, izvršne i pravosudne vlasti Crne Gore. Prijavu su podnijeli zbog ratnog zločina „deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Kao ključni dokaz za taj zločin, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, koji je u vrijeme izvršenja tog zločina bio šef države: „Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo najviše”. Krivična prijava je  odbačena.

O ovom zločinu prvi je progovorio policijski inspektor Slobodan Pejović. Nakon toga, na njega su pucali, napadali, prijetili, ucjenjivali… DPS i državna mašinerija upregli su medijska oruđa da od heroja naprave zločinca. Nijesu uspjeli.

„Ovakva odluka Evropskog suda proizvodi i sudsku praksu kojom će se sud ubuduće voditi kada su u pitanju kršenja ljudskih prava u zaraćenim područjima, a kojih nažalost i danas ima na evropskom tlu“, upozorava Milaš.

„Najviše razočarava procena sudskog veća da ne donese presudu, već odluku, koja podnositeljke predstavke uskraćuje za mogućnost žalbe Velikom veću. Tako da sada ovaj slučaj ostaje kao jedno uputstvo evropskim državama kako da obezbede nekažnjivost najtežih kršenja ljudskih prava“, ističe Gorjanc Prelević.

Evropska komisija je u svim izvještajima o Crnoj Gori počev od 2013. godine objavljivala jedno te isto zapažanje da dosadašnje presude u predmetima ratnih zločina nijesu bile u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom i da je izostala puna primjena domaćeg krivičnog
prava, da treba primijeniti proaktivniji pristup u istrazi, krivičnom gonjenju i kažnjavanju ratnih zločina i da još uvijek nijesu podizane optužnice za komandnu odgovornost, saučesništvo, pomaganje i podstrekavanje. I u posljednjem izvještaju Evropske komisije navedeno je da „još uvijek izostaju opipljivi rezultati u krivičnim istragama na konkretnim slučajevima“.

Tamara Milaš naglašava: „Ovakve odluke mogu proizvoditi samo još veću štetu po cjelokupan pravni sistem i doprinijeti daljem urušavanju koncepta vladavine prava u Crnoj Gori“.

U Crnoj Gori je od 1992. do 2021. godine sprovedeno sedam krivičnih suđenja za ratne zločine izvršene na prostoru bivše Jugoslavije tokom ratova 90-ih, podaci su Akcije za ljudska prava. Optuženo je bilo 37 osoba, a pravosnažno osuđeno 11. Osuđeni su svi optuženi u predmetima Klapuh – pet, za zločin u Šrtrpcima jedan, i u slučaju Zmajević jedna osoba, a u predmetu Morinj, od šestorice optuženih osuđena su četvorica. U tri predmeta, Deportacija izbjeglica, Bukovica i Kaluđerski laz, svi optuženi su oslobođeni optužbi, njih 24.

Država je porodicama žrtava plaćala odštetu u nekim od slučajeva ratnih zločina. Sudovi su sudili i presuđivali samo one na najnižem nivou u komandnom lancu. Ogovornost naredbodavaca nikada nije bila tema crnogorskog pravosuđa.

„Nezavisno od ovakve odluke Evropskog suda, koja je bazirana na neobično uskom procesnom pristupu, ostaje obaveza institucija Crne Gore da na adekvatan način sprovedu proces utvrđivanja odgovornosti svih onih koji su učestvovali u ovom zločinu. Time se vraćamo na ranije mnogo puta istaknutu potrebu za pokretanjem pitanja odgovornosti svih onih nosilaca pravosudnih funkcija i drugih koji su doprinosili neadekvatnom sprovođenju postupka u slučaju Deportacija“, zaključuje  Tamara Milaš.

Nakon presude u Strazburu još smo dalje od pravde za žrtve i njihove porodice. A i od suočavanja sa grijesima i oporavka društva.

Predrag NIKOLIĆ