Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

S Milom vazda

Objavljeno prije

na

Sve dok se osijedjeli mrzitelj šahovnice predstavlja kao garant stabilnosti u regionu kako bi do zadnje izrasle sijede dlake na glavi ostao na vlasti, biće Mirni i njenih mrzitelja.  Jer baš on nikako ne želi društvo koje se suočilo sa svojom ratnom prošlošću, suočilo sa mržnjom  i ozdravilo.  To bi ga moglo skupo koštati

 

Ženomrzitelji, srbomrzitelji, mrzitelji Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca, mrzitelji svega drugog,  mrzitelji pripadnika drugačije seksualne orijentacije,  drugačije vjere, oni koji bi rušili crkve, palili za kaznu na lomači, mrzitelji tek onako, svi su tu u multikulturalnom i tolerantnom Montenegru, zahuktalom da stigne u Evropu.  Cijela bi ova sedmica  mogla stati u dvije riječi: govor mržnje i pozivanje na nasilje. Valjda je tako i htio predsjednik države, osvjedočeni mirotvorac, kada je otvorio pitanje crkvene imovine na svoj prepoznatljivi tolerantan način. Zna on s kim ima posla. Koverta je daleka  prošlost. A prošlost je i dalje tu sa nama. Neko bi rekao miriše na devedesete, a u stvari miriše na laž koja nam se servira s vrha gotovo tri decenije  – da nas oni vode ka demokratskom društvu.

Za sada mrzi se uglavnom na društvenim mrežama i  u medijima.  Ovonedjeljni slučaj savjetnice u ambasadi Crne Gore u Turskoj Mirne Nikčević možda najbolje zbraja na jednom mjestu sve vrste ovdašnjih on-line mrzitelja. Nakon što je ona na svojoj fejzbuk stranici ispoljila vidan stepen tolerancije i građanske profilacije kojoj navodno pripada, ocijenivši da bi spalila hram i „sva goveda tamo“,  tolerantna vojska miroljubaca, navodno se boreći za pravo na vjeroispovijest,  sabrala se na njenom profilu i raščerečila je pred svima. Kao ženu najprije. Istovremeno se gadeći njenog govora mržnje.  Ministarstvo se ogradilo od njene izjave, a ona od Ministarstva jer je nije zaštitilo. Javno se odrekla mizerne plate i  državnih organa koji joj ne pružaju zaštitu. Nije se jedino odrekla Predsjednika. „S Milom vazda“, napisala je.  Nije lako, znam, razjasniti nekom ko je prvi put u Montenegru, zašto se  mrziteljka, predstavnica crnogorske diplomatije, koja se predstavlja kao antifašistkinja, nakon što je raščerečena u javnom prostoru od mrzitelja koji se predstavljaju kao borci za vjersku slobodu, odlučila da se odrekne svih  sem onoga koji je kreirao ovaj sistem. Ali je baš sve u stvari rečeno u tom Mirninom – Sa Milom vazda.

Sve dok se osijedjeli mrzitelj šahovnice predstavlja kao garant stabilnosti i regiona kako bi do zadnje izrasle sijede dlake na glavi, ostao na vlasti, biće Mirni i njenih mrzitelja.  I dok je njegovih pomagača u opoziciji i crkvama.  Jer baš on nikako ne želi društvo koje se suočilo sa svojom ratnom prošlošću i ozdravilo.  To bi ga moglo skupo koštati. S Milom vazda, u bolje nikad.

Ne čudi zato što je njegov Specijalni tužilac bivši KOS oficir kog optužuju za navodna nepočinstva u Cavtatu. Niti što je isti odbacio sve slučajeve ratnih zločina. Potpuno je prirodno i da Specijalni u parlamentu izjavi to što je izjavio ove sedmice – da je to tužilaštvo branilo sve građane, pa  i Nebojšu Medojevića „kad su ga šamarali kao ženetinu“. Jednakost, ravnopravnost i sloboda ne idu ruku pod ruku sa ratom, nasiljem, patrijarhatom, diskriminacijom.  Zanimljivo je i da je Specijalni upotrijebio gotovo identičnu formulaciju Milovog tajkuna Veselina Pejovića kada je na aerodromu fizički nasrnuo na  poslanika Nebojšu Medojevića.  Kad god ga sretnem „šamaraću ga kao ženturaču“, kazao je tada Pejović. To je Montenegro danas – prljavi novac, zarobljene institucije, nasilje, i ratna prošlost koja čeka mig.

Ima ovdje, ni to ne treba zaboraviti, i one drugačije Crne Gore. Onih koji su se suprotstavljali ratu i mržnji devedesetih, i mladosti koja ne pamti te godine, ali koja je ustala i šetala protiv ovakvog sistema.  Onih koji žele bolju Crnu Goru.  Zemlju u kojoj se ne ratuje na internetu zbog zakona o crkvi i vjerskim zajednicama, već se o njemu razgovara. Zemlju u kojoj se zaista živi vjerska i nacionalna tolerancija i crkvena zvona mirno zvone jedna pored drugih.  U kojoj  tajkuni i tužioci nijesu ženomrsci, i miloljupci.  Vrijeme je da se oni opet počnu sabirati. Na ulici.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Zastave ili život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Virusi nacionalizma i ostalih kobnih ideologija, smrtonosniji su od Kovida. Crna Gora treba da preživi i jedan i drugi. Poslije mnogo godina, imamo šansu

 

Prošli su slavljenici sa srpskim, pa su došle patriote sa crnogorskim zastavama. Rezultat: broj oboljelih od korona virusa drastično je povećan.  Epidemiolozi upozoravaju da nam predstoje dramatični dani. Ali mnoge, kao da nije briga. Život je u ovoj zemlji gotovo po pravilu bio manje važan od „države“, „nacije“, „crkve“, i ostalih „velikih“ riječi. Koje su, gdje god su se usklikivale, i stavljale iznad života i pojedinca, donijele – tragedije.  Virusi nacionalizma, fašizma, i ostalih kobnih ideologija, smrtonosniji su od Kovida. Crna Gora treba da preživi i jedan i drugi. I dobro je, da ima šansu.

Sporazum koji je temelj za konstituisanje nove vlade,  a koji su ove sedmice javnosti predočili predstavnici tri pobjedničke liste, dobar je početak  za novu Crnu Goru. U kojoj će se poštovati ljudska prava i evropske vrijednosti, u kojoj pravda i ljudsko dostojanstvo  ne smiju da budu tek slovo na papiru.  Ono što obećavaju nosioci triju lista –  Zdravko Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović –  potpisao bi svako ko takvu Crnu Goru želi. Mahanje zastavama i  starim idejama opet prijeti da nas od te Crne Gore udalji.

Tek što su lideri pobjedničkih lista dogovorili načela i pravac nove vlasti, kao i ekspertsku Vladu, u Demokratskom frontu su počela komešanja. “Bez Demokratskog fronta nema nijedne Vlade u Crnoj Gori”, poručio je Andrija Mandić. Nebojša Medojević bio je konkretniji, saopštivši da “ne treba diskriminisati ljude koji su po 30 godina u politici”. “Biću ličan. Ne znam nikoga ko bolje od mene poznaje demokratsku tranziciju”, kazao je, poručivši da mora doći do dogovora političara i eksperata.  Dogovor je već postignut između trojice lidera. Osim ako Front ne misi da ga treba osujetiti, pa izađi na nove izbore. Da ih izgube. U pravcu grijanja podjela ove sedmice stigla je  najava mitopolita Amfilohija da  planira  gradnju kapele na Lovćenu.

Prethodno su se proslavile  crnogorske ,,patriote”. Iza organizacije skupa u centru Podgorice, nazire se, iako su ga se odrekli,  potpis Demokratske partije socijalista.  Mnogi važni depeesovci,  primijećeni su na terenu. Bez maski i socijalne distance. Šta je život spram države, pardon privilegija. Neki su, priznali su,  samo srcem bili tamo. Govornici na skupu su se posebno istakli zaranjanjem u istoriju. I to onu koja decenijama kasnije potpiruje podjele. Retorika je bila, odgovarajuća.

Najviše pažnje dobila je izjava  Nemanje Batrićevića, saradnika na Fakultetu političkih nauka. On je poručio: ,,Potonja je ura Dritane Abazoviću, Žarko i Luka Rakčeviću i Filipe Adžiću. Ako predate Crnu Goru četnicima bićete upamćeni kao izdajnici”, kazao je on.

Nemanja Batrićević je u jednom u pravu. Potonja je ura da se krene drugim putem. Onim koji su kao mogućnost otvorili trojica lidera pobjedničkih lista.  Posebno, Dritan Abazović.  Uprkos pritiscima, sugrađana, prijatelja znanaca i neznanaca političara i analitičara, ovdašnjih i onih iz komšiluka, DPS-a i ostalih koje je na različite načine uzdrmao Đukanovićev odlazak. Odupirući se svim tim pritiscima da pogazi svoju riječ lider URA-e pokazao je da je drugačiji političar.  Kome se može vjerovati i kad kaže: „Očekujem da oni koji žele da budu dio sporazuma poštuju sam sporazum. Ako to hipotetički ne bude ispunjeno, pašće vlada. Kraj priče. Odgovorni političari se drže dogovora. Po cijenu političke krize”.

Nije sporno. Svi imaju pravo na proteste. Svi imaju pravo na proslave. Svi imaju pravo na svoje zastave. Ali one se mogu vijoriti jedna kraj druge. Dok teče dostojanstven život.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Korak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobjedničke koalicije zaslužuju čestitke za pobjedu u veoma teškim uslovima, podršku za pomirljive poruke i brz dogovor oko orijentacije buduće vlasti. Naravno, za drugačiju Crnu Goru nijesu dovoljne „dobre poruke“. Potrebno je i da teren prepozna odlučnost u borbi za suživot,  pomirenje, vladavinu prava, slobodne institucije…

 

Dogodilo se ono što mnogi od nas nijesu očekivali. Demokratska partija socijalista izgubila je izbore. Desilo se još jedno iznenađenje. Nije bilo novih državnih udara, ni Katnićevih 300 Spartanaca, niti Veljovićevih 20.000 policajaca. U ponoć, izašao je Đukanović i mirno, priznao poraz. Tim gestom, ako ostane dosljedan, poslao je znak da DPS traži ulaznicu za budućnost.

Prethodno, pobjednici izbora – Zdravko Krivokapić (Koalicija za budućnost), Aleksa Bečić (Mir je naša nacija) i Dritan Abazović (Crno na bijelo) poslali su važne, ohrabrujuće poruke. Rekli su da neće biti revanšizma, već prava i pravde, neće biti promjene državnog statusa, ni  spoljnpolitičkog smjera. Već u izbornoj noći bilo jasno da će se pobjednici složiti oko ekspertske vlade. Tu pribranost aktera u izbornoj noći poremetilo  je kratko pojavljivanje Marka Milačića (Prava Crna Gora), koji je pojasnio da je izbore u stvari dobio Sveti Vasilije Ostroški, ali da ne cjepidlačimo. Bilo je nenadano – dobro. Mirna smjena Đukanovićevog režima, koji je  dugo opstajao na korupciji, podjelama i sili, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je za istoriju.

No, stvarnost je komplikovan pojava. Uslijedilo je slavlje pobjednika, incidenti, sukobi držača zastava, srpske vs crnogorske. Najavljeno je i kontraslavlje. Osvanula su razbijena vrata Islamske zajednica u Pljevljima. Uvredljive poruke, prijetnje pljevaljskim Bošnjacima. Policija se ponašala kao da nije odavde. Dobro je što su se sva tri lidera pobjedničkih lista pojavili u Pljevljima. Možda je ipak trebalo da dođu skupa, a ne najprije Abazović, pa dan kasnije Bečić i Krivokapić.

Uzalud su nekoliko dana bili pozivi pobjedničke trojke da slavljenici ostanu  kući, i poruke mira i nacionalne i vjerske tolerancije. Uzalud i Đukanovićevo javno priznanje poraza. Teren kao da još ne prepoznaje poruke političkih lidera. Što bi rekla sad već zaboravljena aktivisktinja DPS Dušica Vulić, teren i dalje prepoznaje podjele na – „Crnogorce i litijaše“.

Zašto, prirodno je zapitati se. Možda zato što je DPS, sa sve svojom „proevropskom i građanskom“ retorikom, decenijama predano radio na podjelama po nacionalnim šavovima, postižući da se oni koji danas voze zastave crnogorskim ulicama, osjećaju „poraženi“ i ničiji. I nije neko čudo što oni koje je režim označio kao „neprijatelje“, danas misle da su se oslobodili „neprijatelja“. I mašu mu u inat zastavama.

Predstavnici nove većine, uključujući i mitropolita Amfilohija, pozivajući slavljenike da ostanu kod kuće, iznijeli su sumnje da DPS  u stvari pokušava da izazove incidente na terenu. Možda. Ne bi to bilo iznenađenje. Ali da se ne lažemo, dio onih koji evo postaju vlast nijesu se u proteklo vrijeme proslavili sa porukama mira, nacionalne i vjerske tolerancije.

Crna Gora je poprište naglih obrta i noviteta. Možda je šampion u sijanju podjela  bio mitropolit Amfilohije. Dosokra, malo je ko očekivao ovakvu njegovu poruku: „Napad na pljevaljske muslimane, napad na svakog pljevaskog hrišćanina“.

Nova većina zaslužuje čestitke za pobjedu u veoma teškim uslovima, podršku za pomriljive poruke i brze dogovore oko temljnih principa buduće vlasti. Ali, za drugačiju Crnu Goru nijesu dovoljne „dobre poruke“. Ni dobri dokumenti. I Đukanović je lijepo govorio, i usvajao razne proevropske zakone dok je pustošio i dijelio ovu zemlju. Potrebno je da teren prepozna odlučnu borbu za mirni suživot, pomirenje, vladavinu prava, slobodne institucije…

Monitor će o njihovim uspjesima i neuspjesima svjedočiti kao što je svjedočio i o Đukanovićevim. Pošteno i bez zadrške. Nadživjeli smo jednog diktatora. Narednog mjeseca Monitor puni 30 godina. Sada valja pratiti hoće li šansa koju je dobila Crna Gora, biti i iskorišćena.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Lelek demokratije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je upozoravao opoziciju da ne izlazi na pokradene izbore. Ne pozivamo na bojkot otkad je to uzaludno. Ako naše procjene budu pogrešne – priznaćemo grijeh. Samo, i poraz opozicije pokušaće da politički prežive najgori u opoziciji. Tada, svjedočićemo, da su njihove riječi i gestovi opaka laž

 

Na početku bješe riječ. Onda su je pogazili. Tako su nastali izbori koji će se održati u nedjelju. Raditelj predstave, kao i svih dosadašnjih u posljednjih tridesetak godina, je Milo Đukanović. Kampanji su ton dali DPS (Odlučno za Crnu Goru) i DF ( Za budućnost Crne Gore). Zajebanti, kao da su se dogovarali, mikroskopom im ime ne možeš razlikovati. Oni računaju na pobjedu. Pri tom, valja razjasniti šta je tu i za koga pobjeda. Za DPS sve drugo osim očuvanja vlasti u sadejstvu sa satelitima je slom. DF-u osvajanje vlasti nije jedini cilj. Oni žele da poslije izbora budu glavna opoziciona snaga. U tome im pomažu Milo Đukanović i mitropolit Amfilohije. Predano. Svako na svoj način.

Bilo bi čudo ako i DPS i DF ne ostvare prioritete. Zato je DPS pozvao na izbore u nemogućim uslovima, uz masovno širenje epidemije. Zato je i DF pohitao da prihvati poziv, iako su izborni uslovi za opoziciju gori nego ikad. Tako je povukao i ostale opozicione stranke da se odreknu ugovora sa građanima na skupu pokreta Odupri se da neće učestvovati u izbornoj prevari i davati legitimitet pljački.

Posebno zanimljiva bila je tiha borba za glasove među onima čije se izborne baze prepliću. Demokrate i DF. URA, SDP i SD. Demokrate su važile za vodeću opozicionu partiju. Tokom lomova u Budvi, vidjelo se da žele da se isprobaju i da im bojkot izbora nije po volji. U jeku litija, koje su s entuzijazmom podržali, činilo se da im je vrlo naklonjen vrh MPC. Ulaskom DEMOS-a u koaliciju ojačana je zamisao da budu drugačiji od DF-a.
Okrenuti svima. Kampanja im je obilovala dirljivo kič detaljima. Ali, bilo je očito da oni neće da se nadmeću u identitetskoj galami. Nešto je otišlo drugim tokom. Mitropolit Amfilohije se vratio na svoju mjeru. Njegove poruke o iskonskim neprijateljima ( Božićna pobuna, Sekula Drljević, Titovi partizani) nisu išle uz – Mir je naša nacija. Gravitacija je vrh MPC odvela ka DF-u. Nekako logično, litije su pretvorene u autokaravane. Iz Mitropolije su odbili da primijete da je to pojeftinjavanje litija/protesta protiv Zakona o vjerskim slobodama. Veliko je pitanje kako će se sve ovo odraziti na rezultat saveza koji predvodi Aleksa Bečić.

Posebna je priča URA. To što su posljednji prelomili da odustanu od bojkota ne poništava njihovu odgovornost za izbor. Ako URA nadjača pojedinačno SDP i SD, ona teorijski može doći u priliku da osujeti DPS da formira vladu. Zato je na žestokom udaru režimskih oruđa. URA nudi stvaranje ekspertske vlade koja bi pokušala da zaustavi sunovrat Crne Gore i stvori uslove za fer izbore. Ima onih koji vjeruju da bi dobar rezultat URA-e mogao podstaći i SDP da se ne vraća Đukanoviću. No to su misaone nadogradnje. Abazović i njegovi su prihvatili rizik. Čeka ih realnost. Ako ne uspiju, URA može biti najveći gubitnik ovih izbora.

Mnogi detalji u nedjelju označiće kuda teku naše podzemne vode. Je li ovo društvo ipak živo ili nepovratno klizimo u zavađene, pomamno desničarske horove, koji će nuditi izvikivanje identiteta i bahaćenje, kao odgovor na tešku krizu koja dolazi.

Pojavi Svetozara Marovića, prvi put, i Duška Kneževića, sto prvi put, u ulozi žrtava režima mnogi su se nasmijali. To je greška. Oni su puno ozbiljnija poruka nego što izgledaju. I diktature jedu svoju djecu. Opasno je biti blizu diktato-ra. Onima koji Đukanoviću godinama pomažu da razvije svoju nedodirljivost i okrutnost prijeti sudbina Marovića i Kneževića. I gora. O tome bi mogli razmisliti Ivan Brajović i ostali sa dvora. To je logika režima. Hijenska njegova priroda. Da se svi upišemo u DPS, tek bi se rasplamsala potjera za unutrašnjim neprijateljem.

Pred čovječanstvom su najteže i najvažnije bitke u po-sljednjih nekoliko vjekova. Svijet podrhtava bez ozbiljnih tačaka oslonca. Gubi nadu. Ždere vizije. Jedan od znakova onoga što nas čeka u eri beznađa je i ova nesnosna lakoća našeg propadanja. To ubijanje mogućnosti u začetku.

Čuvaj se osvete pogažene riječi. Predizborni proces je bio lelek demokratije. Monitor je upozoravao opoziciju da ne izlazi na već pokradene izbore. Ne pozivamo na bojkot otkad je očigledno da je to uzaludno. Ako naše procjene budu pogrešne, priznaćemo grijeh prema kreativnosti koja je dovela do čudesne pobjede. Samo, i poraz opozicije pokušaće da politički prežive najgori u opoziciji. Izazivajući buku i bijes, bez moralnog pokrića. Tada, svjedočićemo da su njihove riječi i njihovi gestovi laž. Opaka. U dnu sebe režimska.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo