Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Pare preče od Tare

Objavljeno prije

na

I ako se o Izvještaju UNESCO misije govori i piše već nekoliko dana, još nijesmo bili u prilici da saznamo šta o tom tekstu misle nadležni iz Vlade. Pošto  je njihova sklonost obmanama, neznanje ili nesposobnost (nepotrebno precrtati) dobila verifikovanu potvrdu – ni objašnjenja, ni izvinjenja, ni ostavke

 

Kome vlastite oči i razum nijesu bili dovoljni da, jesenas, vidi i razumije šta se dešava u koritu rijeke Tare, o učinjenome sada može da čita u Izvještaju  Organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu Ujedinjenih nacija (UNESCO).

Tamo, čuli ste, piše kako su radovi na pripadajućoj sekciji autoputa u reonu Mateševa „devastirali korito rijeke Tare unutar područja zaštićenog UNESCO programom Čovjek i biosfera“. Stope mosta u riječnom koritu, eksploatacija šljunka iz rijeke i novonastale deponije otpadnog građevinskog materijala i šuta na njenoj obali proizvode efekte koji će biti vidljivi i „nakon okončanja izgradnje“, zaključak je tima UNESCO-vih stručnjaka koji je krajem prošle godine obišao „napadnutu“ Rijeku.

Po sadržaju dokument UNESCO je na tragu nedavnog Izvještaju o napretku Evropske komisije (EK) u kome se konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. Samo je precizniji i – oštriji.

Baš kao što smo se plašili, potvrdilo se da smo bili u pravu kada smo skupa sa nekoliko renomiranih NVO i profesionalnih medija upozoravali na ozbiljnu i (dugo)trajnu devastaciju Suze Evrope. Dok nas je vlast, sve skupa, panjkala kako jurimo grantove i, tradicionalno, tražimo povod za njenu neutemeljenu kritiku.

,,To su potpune gluposti. Ja ne vidim da se bilo gdje dešava nešto što nije normalno za gradilište ovog tipa”, obavještavao nas je o svom viđenju stvarnosti ministar održivog razvoja Pavle Radulović, edukujući neznavene kako se sporni radovi izvode u „tranzicionoj zoni rijeke Tare“. Na mjestu gdje je, prema Vladinoj interpretaciji međunarodnih konvencija i preuzetih obaveza, moguće rušiti i graditi „kao što su u područjima Mojkovac i Kolašin rađene utvrde i šetališta pored rijeke”.

Dionica autoputa čija je gradnja u toku nalazi se van „strogo zaštićenog kanjona rijeke Tare“, tvrdio je i inženjer geologije Mihailo Burić. On nas je dodatno raspoložio tvrdnjom da će buduća saobraćajnica zapravo uljepšati ambijent. „Haotični ambijent će postati kultivisani pejzaž”, zaključio je nekadašnji gradonačelnik Podgorice, „nekontrolisani haotični pejzaž bujičnog vodotoka ne smatramo da može biti prijatan”.

Koliko ukusi mogu biti različiti vidimo i iz aktuelnog Izvještaja UNESCO. Tamo je, zapravo, prinudno „uljepšavanje“ gornjeg toka rijeke koja je od 1976. godine pod njihovom zaštitom prepoznato kao „glavni negativni uticaj“ gradnje auto petlje i naplatnih rampi na prostoru koji je rijeke plavila svojim bujicama. Planirano pripitomljavanje Tare, odnosno regulacija njenog  toka, za posljedicu ima „uništavanje poplavnog karaktera rijeke“. A to je svojstvo, smatraju stručnjaci UNESCO, ključno za održanje njene ekološke vrijednosti. „Da nije građeno na ovom području, regulacija ne bi bila potrebna i uticaj na rijeku bio bi manji”, piše u njihovom Izvještaju.

I ako se o Izvještaju UNESCO misije govori i piše već nekoliko dana, još nijesmo čuli šta o tom tekstu misle nadležni iz Vlade. Isti oni koji su nas pokušavali ubijediti  da Tari nije ništa. I da će to potvrditi i analiza međunarodnog ekspertskog tima.

Sada kada je njihova sklonost obmanama, neznanje ili nesposobnost (nepotrebno precrtati) dobila verifikovanu potvrdu – ni objašnjenja, ni izvinjenja, ni ostavke. Opet se prave mrtvi. Čekaju da nas prođe, kada opet zaigraju na karte nacionalnih i vjerskih podjela. I elementarnih egzistencijalnih strahova.

Realna je mogućnost da se laž ponovo pokuša prikazati kao vrhunac patriotizma. Monitor je nedavno pisao kako, prema pravilima kineske Exim banke koja nam je dala kredit za gradnju ove dionice, ta banka ima pravo da prekine finansiranje projekata za koje se utvrdi da „prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…“. I potom izvrši naplatu odobrenih sredstava.

Iz perspektive vlasti, taj problem djeluje kao izbor: sačuvana rijeka Tara ili brdo para (vrijednost započetih građevinskih radova mogla bi preći milijardu eura). Odavno znamo šta im je draže. Pardon, najdraže.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Harizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lider SNP-a pojasnio je  da nam ne trebaju eksperti, nego lideri partija  u rekonstruisanoj Vladi. Jer,  imaju ,,harizmu”. Red bi bio da nakon decenija „harizmatičnih“ lidera koji su nas odveli u sukobe i siromaštvo, dobijemo obične  ministre koje ćemo mjeriti po  posvećenosti javnom interesu. Ove kako god da rekonstruišeš, dobiješ isto – igru uskih interesa i praznih obećanja

 

Lider Socijalističke narodne partije Vladimir Joković prosvijetlio nas je ove sedmice. Konstatovao je da je ,,ekspertska Vlada bila greška”, te da bi u Vladu trebalo da uđu lideri političkih partija koje su osvojile vlast u avgustu prošle godine. Za taj sud, imao je neoboriv argument: ,,Lideri  političkih partija posjeduju određenu harizmu, a partije su ih prepoznale kao sposobne ljude i izabrale za predsjednike”.  Pa jeste. Kad bolje razmisliš, sigurno je zbog harizme  lider Demokratskog fronta Andrija Mandić, kog njegovi sad predlažu za Vladu ili smak svijeta, morao na prošlogodišnjim izborima da bude na začelju liste. Da bi ih konačno, nakon više decenija –  osvojili.

Nije ni Joković bez harizme.  Zbog toga mu se partija topi kao lanjski snijeg. Nije jedini. Ko zna da li ima ko više u Pokretu za promjene da prepozna harizmu lidera te parije  Nebojše Medojevića, zainteresovanog za koordiniranje službama bezbjednosti u rekonstruisanoj Vladi. Mada, istina, Medojevića prepoznaju na Fejzbuku. Preko koga nas svakodnevno obasipa harizmom raznoraznih teorija zavjere, poput nedavne da je „Džordž Soroš platio proteste na Cetinju“, da bi spriječio ustoličenje mitropolita Joanikija. Sreća po Soroša što nije u Crnoj Gori. U slučaju da Medojević uđe u Vladu.

I premijer Krivokapić je harizmatičan. Upitan da prokomentariše zahtjev Demokratskog fronta da njihov lider uđe u Vladu, ili će taj politički savez nastaviti njen i bojkot parlamenta, Krivokapić je kazao da „to nije pitanje za njega“. Pa ne. Kakve on ima veze s Vladom. Za njega su pitanja vezana za metafiziku, a  iz „zemaljskog svijeta“, ako baš mora nešto da se pita, neka bude oko ustoličenja mitropolita, temeljnog ugovora Srpske pravoslavne crkve i slično. Iako je do juče insistirao na ekspertskoj Vladi, premijer je više ne pominje. Prava harizma balkanskih političara. Što je juče važilo, danas ne važi.

O harizmi predsjednika države Mila Đukanovića ne treba trošiti riječi. Đukanović je toliko harizmatičan, da ne mora ni sam da ih troši kad ga uhvate u kakvoj aferi. Samo sjedne i sastavi pismo. Đukanović  ove sedmice  nije morao da ide u tužilaštvo i objasni zašto je po bijelom svijetu osnivao of-šor kompanije i trustove, kako bi izbjegao poreze. I čije je to novce htio da sakrije od redovne kontrole. Specijalno tužilaštvo Milivoja Katnića, je prema riječima, direktorice MANS-a Vanje Ćalović-Marković, od Đukanovića zatražilo da se pismeno izjasni o tim optužbama, dok je, istovremeno, insistiralo da direktorica MANS-a lično pojasni optužbe na račun Đukanovića u okviru međunarodne afere Pandorini papiri.

,,Nije bilo nikakvog razloga da me zovu na saslušanje, s obzirom na to da sam im rekla da nemam ništa više od informacija da im dam u odnosu na one koje su već objavljenje u sklopu istraživačke priče, i da se sva dokumentacija kojom raspolažemo nalazi na našem sajtu”, kazala je ona nakon saslušanja  i ocijenila da tužilaštvo na način na koji vodi istragu ostavlja ,,prostor Đukanoviću da uništi dokaze”.  Tužioci su možda htjeli da je pogledaju u oči.  Đukanovića odavno ne smiju.

Red bi bio da nakon decenija „harizmatičnih“ lidera koji su ovaj region odveli u sukobe i siromaštvo, dobijemo i neke drugačije. I istinsku rekonstrukciju. Ministre i političare  koje ćemo mjeriti po rezultatima, odgovornosti, i radu u javnom interesu. Ove kako god da rekonstruišeš, dobiješ isto – igru uskih interesa i praznih obećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Junačenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ovonedjeljni nastupi starih i novih pripadnika vlasti svjedoče da u vremenima velikog junačenja kukavičluk caruje društvom

 

Crna Gora je, uz rijetke izuzetke, gromoglasnim ćutanjem obilježila tri decenije od napada na Dubrovnik. Ili uz tek formalno prisjećanje i ponavljanje tvrdnji da su za naš juriš na Konavle odgovorne tadašnje savezne vlasti u Beogradu i Slobodan Milošević. Otud utisak da je „Rat za mir“ jedan od onih događaja koji predvodnici najbrojnijih partija vlasti i opozicije žele da prepuste zaboravu.

Zato je i vijest da su delegacije Crne Gore i Hrvatske, prvi put za 30 godina, zajedno položile vijenac na ulazu u nekadašnji logor Morinj, prošla poprilično nezapaženo. Iako je zaslužila bitno drugačiji tretman. Makar zato što je ta komemoracija, sa sve prisutnima i odsutnima, bila dobra prilika da se prisjetimo s kakvom političkom klasom imamo posla.

Đavo se i dalje krije u detaljima. Računajući i onog stanovnika Herceg Novog koji u anketi RTCG kaže kako je Dubrovnik 1991. trebalo „sravniti sa zemljom”. Pošto bi njemu, računa valjda, onda bilo bolje. Potom se jave baš iz DPS-a da zamjere Javnom servisu što je emitovao „eklatantan primjer govora mržnje”. Bez pomena onih koji su pustili duha iz boce (šah, šahovnica i slične priče).  Pa, onda, nijesu uradili ništa da bi ga vratili tamo gdje mu je mjesto.

Mračna prošlost ne da se sakriti. Uvjerio se u to, ponovo, i Milo Đukanović. O novoj epizodi njegovih preduzetničkih poduhvata otkrivenih u Pandora papirima čitaćete više na stranicama Monitora. Kao što ste čitali o Đukanovićevom izletu u Dubai pod pokroviteljstvom Duška Kneževića ili „zaboravljenoj” ofšor firmi na Kipru. Ovdje samo o jednom detalju iz pandorine kutije. Iste večeri kada je MANS obavijestio o lancu povezanih ofšor kompanija koje su osnovali Đukanovići, otac i sin, u odbranu pasioniranog sakupljača firmi sa adresama u tzv. poreskim rajevima junački je stao je Kabinet predsjednika Crne Gore. Da objasne šta je njihov šef radio u vrijeme „kada nije obavljao državne poslove”. Od njih saznajemo da Victoria Trust „dok je on bio vlasnik (misle – Đukanović stariji), nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran”. Da li su Slavoljub Stijepović, Petar Ivanović, Veselin Veljović i njihove kolege iz kabineta predsjednika države sigurne da govore istinu? Ili im je do nje stalo koliko i do tačnosti tvrdnje „sve je lako provjerljivo, pa nadležnim organima nije teško da utvrde stvarno činjenično stanje…”. Da je to lako, Đukanovićeve firme ne bi bile posijane od Britanije, preko Švajcarske i Gibraltara, do Djevičanskih ostrva i Paname, sa dominantnim ciljem da se sakrije njihov stvarni vlasnik. Znaju toliko iskusni Đukanovićevi saradnici.

Đukanović ima pravo da izabere svoje „branioce”, ali je veliko pitanje da li njihov angažman treba da plaćaju građani Crne Gore. Pitanje je i šta je veći kukavičluk – onaj Predsjednikov što se skriva iza kabineta braneći svoje privatne poslove ili članova kabineta što pristaju da brane nebranjivo.

Tokom prošlonedjeljnog gostovanja u Okviru na RTCG-u, junačili su se, na svoj način, i ministar finansija Milojko Spajić i ekonomije Jakov Milatović. Uticajni gosti javnosti nijesu predočili detalje plana reforme poreskog zakonodavstva, novog načina finansiranja i najavljenog povećanja minimalnih i prosječnih zarada. Umjesto toga, od njih smo čuli da je Spajićev plan „hrabar”.

„Niko nema razloga da bude protiv toga”, na neviđeno javnost ubjeđuje ministar Spajić, „naročito što Ministarstvo i Vlada stoje iza toga i preuzimamo rizik na sebe”. Onda je Milatović pojasnio o kolikom riziku je riječ. „Ja sjutra mogu da odem u London, on može da se vrati u Singapur…”. Junački, s njihove strane. Na građanima je da takođe junački istrpe posljedice ako se pokaže da je ministarska računica prehrabra. Tim prije što su u toku mučni pregovori o rekonstrukciji postojeće vlade. Kojoj još nije predočen nijedan detalj Spajićevog plana.

Onda se ljute novinari i predstavnici NVO sektora. Pošto u novoj vlasti nijesu održali obećanje o većoj („potpunoj”, najavljivao je premijer Krivokapić) javnosti njenog rada.  „Vladini materijali nijesu javno dostupni, pa javnost nije blagovremeno upoznata sa njihovim sadržajem ili se o njemu najuporniji informišu iz Službenog lista, nakon završenog odlučivanja“, kaže Milica Kovačević iz CDT-a. Nezvanično, ni većina ministara nije u mnogo povoljnijem položaju. Samo što oni hrabro trpe.

Nije to osobita tajna. U vremenima velikog junačenja, kukavičluk caruje društvom.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zvuci devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U jesen 1991.  mitropolit Amfilohije hrabrio je crnogorske rezerviste u Dubrovniku, uz gusle. Danas, trideset godina kasnije, patrijarh Porfirije u Beranama gusla o autentičnim Srbima i zbunjenim Crnogorcima, nastavljajući tako da i dalje dijeli pastvu. Uz istu muziku  koja je i kreirala ratne devedesete, pa i Dubrovnik. Zvuke o  pravim i pogrešnim identitetima

 

Trideset je godina od napada na Dubrovnik. Kad padne Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, mnogi su vjerovali, godišnjice tog zločina izgledaće drugačije. Neće ih, kao i svakog oktobra, prekrivati ćutanje. Pravosuđe, tri decenije pod političkom kontrolom, konačno će otvoriti  predmete ratnih zločina, pa i onog počinjenog u Dubrovniku, i dovesti ih do kraja. Do pravde. Bilo je jasno da rasvjetljavanje i kažnjavanje ratnih zločina  neće biti moguće sve dok oni  koji su zemlju vodili krvavih devedesetih –  ne odu.

DPS je otišao s vlasti, ali ćutanje je i ovog prvog oktobra. Niko ne pominje otvaranje predmeta o ratnim zločinima. Uobičajeno, nekoliko nevladinih organizacija i rijetki mediji, prisjete se kako je krenulo i teklo  paljenje i pljačka Konavala i opsada Dubrovnika. Ostali ćute.  Nego, ima još nešto jezivije ove jeseni. DPS je izgubio vlast, ali glasovi devedesetih postaju sve jači.

U novembru 1991. pokojni mitropolit Amfilohije hrabrio je crnogorske rezerviste u Dubrovniku, uz gusle i odlomak iz Mojkovačke bitke.  Danas, trideset godina kasnije, patrijarh Porfirije u Beranama gusla o autentičnim Srbima i zbunjenim Crnogorcima, nastavljajući tako da dijeli pastvu. Uz istu muziku koja je i kreirala ratne devedesete. Priče o identitetima, pogrešnim i ispravnim, upravo su oni glasovi koji su i doveli Jugoslaviju do krvi. I zbog kojih je  Crna Gora ispisivala sramne ratne stranice, među kojima je i Dubrovnik.

Osvrćući se na ustoličenje mitrpolita Joanikija u Cetinskom manastiru, patrijarh Porfirije kazao je u Beranama: ,,Neka bude ko god hoće Crnogorac, a onaj ne samo koji hoće, nego koji zna svoje korijene, svoje stablo, plodove, Vasojevićevog stabla, zna i hoće da pripada srpskom narodu”, presudio je Porfirije. Pa pridodao: ,,Mnogi, naša braća, naši srodnici, u kojima još nije proklijalo autentično sjeme vjere, bivaju zavođeni, a duh litija pokazao je kakav treba da bude naš stav”. Sve u svemu, ispada da je biti Srbin, za svakog pravoslavca u Crnoj Gori prirodno stanje. Ostali, u tolerantnijoj verziji, imaju pravo na svoju zabludu.

Uz sve, ovdašnji svjetovni pastiri, jasno su pokazali da će ići gdje god SPC svira. I po svaku cijenu. Teško da je, uz sva obećanja premijera Zdravka Krivokapića, to put u evropsku budućnost.

,,Svoju budućnost vidimo isključivo u Evropskoj uniji, uz snažne reforme u oblasti vladavine prava. U tom smislu ćemo preduzeti sve neophodne korake kako bismo opravdali očekivanja naših građana među kojima, nakon izbora nove vlade, podrška članstvu u EU svakodnevno raste, i u ovom trenutku prevazilazi brojku od 75 odsto podrške”, kazao je ove sedmice Krivokapić na sastanku sa predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen.

Osim Briselu ugodnih obećanja, nova vlast na polju reformi vladavine prava ali i evropskih integracija, nije uradila mnogo. Nekoliko akcija hapšenja kriminalnih grupa, pa ni presrijetanje tone i po kokaina, nijesu ni približno dovoljni za konačni izlazak iz tranzicije, i istinsku reformu ovoga društva.  Pa ni novo tužilaštvo, oslobođeno od trodecenijske vladavine DPS-a. Ako ga bude.

Za istinsku reformu, potrebno je da živimo evropske vrijednosti. Sve dok budemo pričali priče o ispravnim i pogrešnim identitetima i dok se ne  suočimo sa ratnom prošlošću, utvare devedesetih vraćaće se.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo