Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SANACIJA CRNIH EKOLOŠKIH TAČAKA: Otpad pod tepih

Objavljeno prije

na

Nakon što je Monitor pisao o rizicima koje prijete od vladine namjere da na lokaciji KAP-a gradi nacionalnu deponiju opasnog otpada uslijedile su reakcije.

Namjeru Vlade, poslanik SNP-a Milan Knežević, doživljava kao ,,stvaranje crnogorskog Černobila i Fukušime, gdje će građani Zete biti sračunato prvi žrtvovani u cilju popune budžetskih rupa”. On je izjavio i da je javna tajna kako se i u ranijem periodu radioaktivni otpad skladištio u krugu KAP-a.

I pored ovih dramatičnih upozorenja, iz Direktorata za upravljanje otpadom i komunalni razvoj u Ministarstvu održivog razvoja saopštili su da se u tumačenju informacije o nacionalnoj deponiji dostavljenoj Vladi ,,otišlo nekoliko koraka naprijed”.

Vlada je, posjetimo, kao najbolje rješenje za deponiju eksplozivnog, radioaktivnog, kancerogenog, mutogenog… otpada odobrila lokaciju KAP-a. Razmatrana je i lokacija površinskog kopa Šumane kod Pljevalja, koja je odbačena bez obrazloženja, dok je lokacija Željezare Nikšić, preko noći, otpala iz razmatranja. Nezvanično, nakon što su se protiv te varijante pobunili aktuelni vlasnici Željezare, kompanija Toščelik.

U informaciji koju je pripremilo Ministarstvo održivog razvoja i turizma navedeno je da se na lokaciji KAP-a ,,svakako nalazi deponija opasnog otpada, koju je potrebno sanirati kako ne bi došlo do ugroženosti životne i radne sredine, kao i kompletne okoline”. A tu su, piše, i brojne prednosti: ,,Lokacija se nalazi u centralnom dijelu Crne Gore i samim tim prilično blizu većine proizvođača opasnog otpada. Veoma je dobro pristupačna drumskim i željezničkim saobraćajem, a zemljište je dijelom u privatnom, a dijelom u javnom vlasništvu. Na raspolaganju je šest hektara površine, što je dovoljno za postrojenje, a postoji i mogućnost za proširenje”.

Samo ministarstvo je u informaciji konstatovalo da je glavni nedostatak lokacije KAP taj što se nalazi u blizini poljoprivrednog zemljišta u ravnici, u zoni zaštite vode za piće. Neposredna blizina rijeka Morače i Cijevne, te vodoizvorišta Boljesestre, sa kojeg se vodom snabdijeva primorje, te lokacija koja je u srcu Zetske ravnice, dovoljni su za strah da bi nacionalna deponija bila nova ekološka bomba koja bi mogla da ugrozi stanovništvo Zete, Podgorice, ali i Crnogorskog primorja.

U studiji izvodljivosti za remedijaciju i sanaciju opasnog i industrijskog otpada, dat je pregled količina opasnog otpada koje se očekuje u periodu od 2013. do 2033. Prema ovom planu samo Termoelektrana Pljevlja će deponovati 5,6 miliona tona otpada što je za 22,5 puta više od ukupno deponovanog otpada u Brodogradilištu, Željezari, KAP-u sa oko 248.400 tona. Pitanje je i koliko bi bilo isplativo da se ovolika količina opasnog otpada transportuje s kraja na kraj Crne Gore, u srce Zetske ravnice, tik do Podgorice i Skadarskog jezera.

Plan za gradnju nacionalne deponije opasnog otpada je previđen kao druga faza šireg upravljanja industrijskim otpadom i čišćenja u Crnoj Gori, koji naša država već par godina realizuje u saradnji sa Svjetskom bankom. Kod koje za realizaciju ovog projekta tima namjeru da nas zaduži 50 miliona.

Projektom je predviđeno da se saniraju crne ekološke tačke: Aluminijuma Podgorica (dva bazena crvenog mulja i deponija čvrstog otpada), Jadransko brodogradilište Bijela (deponija grita), Termo-elektrana Pljevlja (deponija pepela i šljake Maljevac) i Flotaciono jalovište Gradac rudnika Šuplja stijena u Pljevljima.

U pripremi je planirano da se sanira i deponija Željezare u Nikšiću, ali se odustalo jer je za Svjetsku banku bilo sporno to da finansira lokaciju koja je u privatnom vlasništvu.

Ono što nije prihvatljivo za Svjetsku banku jeste za našu Vladu. S obzirom na činjenicu da su bazeni crvenog mulja prodati u stečajnom postupku KAP-a, u Vladinoj informaciji stoji da se ,,ta sredstva ne mogu prenijeti na novog vlasnika bazena”. Kompanija Politropus Alternative, sa sjedištem u Tivtu, platila je 450.000 eura za bazen crvenog mulja, iz koga ima namjeru da pravi građevinski materijal.

Koliko će sanacija crvenog mulja koštati pitali smo direktora Direktorata za upravljanje otpadom i komunalni razvoj u Ministarstvu održivog razvoja Sinišu Stankovića. Kazao nam je da je po studiji koja je rađena u saradnji sa Svjetskom bankom predviđena izrada glavnog projekta, ispumpavanje i tretiranje, odnosno prečišćavanje otpadne vode iz oba bazena prije ispuštanja u kanalizaciju ili recipijent, rekultivaciju oba bazena, geotehnička ispitivanje i mjere obezbjeđenja mogućeg isticanja kroz branu bazena i praćenje stanja podzemnih voda uzimanjem uzoraka podzemnih voda iz 16 bunara u periodu od devet godina nakon sanacije i rekultivacije. Ukupni troškovi su procijenjeni na 1.592.400 €, od čega sama sanacija i rekultivacija bazena iznosi 1.008.000 €.

S druge strane u nevladinom sektoru imaju drugačije proračune. Smatraju da bi samo za sanaciju KAP-a trebalo 100 miliona, pri čemu podrazumijevaju i potpuno zatvaranje za dalje korišćenje bazena crvenog mulja i odustajanje od ideje gradnje deponije opasnog otpada.

Većina ponuđenih rješenja za saniranje opasnog otpada je privremena i na granici prihvatljivosti, smatra Nataša Kovačević iz Green Homa. Ona navodi da je prema Studiji izvodljivosti za bazene crvenog mulja planirano samo preklapanje dna i površine deponija plastičnim ceradama uz par dodatnih mjera na stabilizovanju crvenog taloga i prašine.

,,Ono što u svemu zabrinjava jeste da država ima namjeru kreditno opteretiti građane i državu javnim dugom od 50 i više miliona eura, za jedno ovakvo privremeno i nesigurno deponovanje opasnog otpada”, kaže Kovačević. Ona podsjeća da su građani u Nikšiću svojevremeno prepoznali ovaj problem pa su tražili da se u sanaciju Željezarine deponije uključi rekultivacija i vađenje sadržaja iz zemljišta. Na to su obrađivači studije izvodljivosti odgovorili da bi to značilo i veća finansijska ulaganja.

U Vladi još ne znaju da li će za sanaciju četiri crne ekološke tačke biti potrebno i još novca, sem kredita Svjetske banke.

,,Procijenjeni troškovi iznose oko 47 miliona eura, a stvarni troškovi zavisiće od sadržaja glavnih projekata i eleborata procjene uticaja na životnu sredinu za svaki projekat (lokaciju) ponaosob, kao i od ponuda prispjelih po osnovu sprovednih tendera. Smatram da su troškovi, shodno postojećim uslovima, procijenjeni na adekvatan način i da ne bi trebalo da iznose više od procijenjenog iznosa”, kaže Stanković.

On dodaje da će ugovor sa Svjetskom bankom biti fleksibilan i dati mogućnost da kredit iznosi tačno koliko iznose i troškovi realizacije sve tri komponente ovog projekta: sanacija i rekultivacija odabranih odlagališta industrijskog otpada; buduće upravljanje industrijskim otpadom u Crnoj Gori i upravljanje realizacijom projekta.

Kako je urađena procjena troškova i šta u koracima obuhvata sanacija pet najproblematičnijih industrijskih smetlišta i dalje ostaje nepoznanica, kaže Kovačević. ,,U studiji izvodljivosti za sanaciju i remedijaciju ovih područja procijenjeni iznos se kretao u rasponu od 92 do 100 miliona eura i to za osnovnu i ne baš zadovoljavajuću sanaciju prostora. Iako je isključena sanacija industrijskog smetlišta u Nikšiću, nije realno da se u procjeni pogriješi za čitavih 40 miliona eura”, naglašava Kovačević.

Pored sanacije, u Vladi kažu da kao opcija za budući opasni otpad uvijek ostaje njegov izvoz. Već je predviđen izvoz grita iz Jadranskog Brodogradilišta Bijela. Ukupan iznos neophodan za sanaciju grita i izvoz na neku od deponija EU je 7,8 miliona eura.

Ima onih koji smatraju da izvoz nije skuplje rješenje od Vladinih namjera da se zadužuje. Kao primjer navode Irsku koja izvozi čak 48 odsto opasnog otpada nastalog u zemlji. Jeste da smo daleko od Irske, ali ako Crna Gora zaista pretenduje da bude ekološka i elitna turistička destinacija, na uklanjanju otpada ne treba štedjeti. Uostalom Vlada Crnu Goru je mogla očistiti državu od opasnog otpada za stotine miliona eura kojima smo platili dugove bivših vlasnika KAP-a i Željezare. I još bi preteklo za štošta korisno.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo