Spajićeva Vlada neće moći da evidentirane finansijske izazove ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona

Za raspravu o budžetu za narednu godinu, u plenumu Skupštine Crne Gore odvojeno je 180 minuta (tri sata). Brzinom od 21 milion eura u minutu, Vladin prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu usvojen je bez detaljnije rasprave i bilo kakvih intervencija.

Država će, prema objašnjenju ministra finansija Novice Vukovića, dogodine na raspolaganju imati 3,79 milijardi eura koje će prikupiti kao redovne prihode (porezi, akcize, carine…), depozite prenijete iz ove godine i planirana zaduženja. Skoro polovinu očekivanog novca donijeće porez na dodatu vrijednost (PDV).

Obratimo, ipak, malo više pažnje na stavke: prenijeti depoziti i planirana zaduženja.

Nakon što je Skupštini upućen prijedlog zakona o budžetu za narednu godinu, a prije glasanja o tom prijedlogu, Vlada je u državnu kasu, preko dva zaduženja, upumpala oko 500 miliona eura. Prvo je na domaćem tržištu realizovana emisija državnih obveznica vrijedna 50 miliona, a onda je sa međunarodnim bankama ugovoren i kreditni aranžman od oko 450 miliona eura.

Novac je, prema tvrdnjama iz Ministarstva finansija, uzajmljen radi “upravljanja likvidnošću, refinansiranja postojećih obaveza i stvaranja fiskalne rezerve za 2026. i 2027. godinu”. Po zvaničnom tumačenju, riječ je o “tehničkim operacijama” koje su bile u skladu sa ovlašćenjima iz budžeta za 2025. godinu i nijesu zahtijevale dodatnu odluku Skupštine.

Suma ovogodišnjih zaduženja dostigla je iznos od 1,5 milijarde, što znači da je za nekih 100 miliona eura prekoračena granica zaduženja utvrđena rebalansom budžeta za 2025.  Prema tom dokumentu, država je skorašnju pozajmicu od pola milijarde mogla koristiti za pokrivanje deficita i obezbjeđenje rezerve za narednu godinu. Samo što u budžetu usvojenom prethodnog vikenda tog novca nema, pošto je struktura prihoda i rashoda ostala ista kao i prije uzajmljenih 500 miliona.

Prema Vladinim zvaničnicima, pošto budžet ne prikazuje stanje gotovine već planirane novčane tokove, novo zaduženje ne mora biti direktno vidljivo u Zakonu o budžetu za 2026. Kroz dokumenta, ono će biti registrovano tek u izvještajima o izvršenju budžeta (kraj 2025. i početak naredne godine) i budućim izvještajima o javnom dugu. Tada će postati evidentno da je država zimus značajno povećala iznos ukupnog zaduženja. Istovremeno će se pokazati i da je najveći dio tog novca već potrošen na izmirenje budžetskih obaveza iz odlazeće godine.

Ministar finansija svjedoči da plan zaduženja za narednu godinu ostaje neizmijenjen u odnosu na novembarski Prijedlog. Obrazlažući Vladin prijedlog Odluke o zaduženju, Vuković je najavio uzimanje do 500 miliona eura kredita kojim će se pokrivati budžetski deficit i, dijelom, planirane kapitalne izdatke. Uz to, Odlukom je predviđena mogućnost dodatnog zaduženja od milijardu eura za stvaranje fiskalne rezerve i dodatne dvije milijarde za konkretne projekte.

“Ostavljanje mogućnosti da se zadužimo još jednu milijardu eura ne znači da ćemo se i zadužiti, već stvaramo pravni osnov da, ukoliko situacija na tržištu bude povoljna, stvorimo depozite za naredni period u cilju rasterećenja budžeta i pravovremenog obezbjeđivanja velikih iznosa za otplate koje dospijevaju”, kazao je Vuković.

Ako vam se čini da ste već ranije čuli fraze o stvaranju depozita i pravovremenom obezbjeđivanju novca za otplatu dospjelih kredita – u pravi ste. To je, u mandatu Vlade Milojka Spajića, postao redovan dio novembarsko-decembarskog budžetskog repertoara. I svaki put se pokaže da su glasnogovornici izvršne vlasti bili preveliki optimisti. Odnosno, da uzeti novac “otiče” i kroz redovnu (tekuću) budžetsku potrošnju.

Tako će, po svoj prilici, biti i naredne godine. Pošto je prilično izvjesno da će popis budžetskih troškova biti duži od planiranog.

Možda Vlada neće prihvatiti izmjenu odredbi Opšteg kolektivnog ugovora o povećanju koeficijenta sa 90 na 100 eura, koji su već dogovorili reprezentativni sindikati i poslodavci, a što bi državu moglo koštati 80 – 100 miliona.

Možda će nastaviti da ignoriše obaveze koje proizilaze iz ljetos usvojenog Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je predviđeno da se tokom 2026. godine isplate novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima preduzeća iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj. Nedavne procjene, na osnovu nekompletnih podataka, govorile su da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. U usvojenom budžetu za narednu godinu tog novca nema. Umjesto njega, stiglo je objašnjenje da je taj Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa Vladom, te da oni još ne znaju koliko novca treba da obezbijede i kome da ga daju.

Možda izvršna vlast ostane ravnodušna i prema obavezama koje prizilaze iz prošlonedjeljnih izmjena Zakona o radu. Njima je porodiljsko odsustvo produženo sa 12 na 18 (za drugo dijete), odnosno 24 mjeseca (za treće i svako naredno dijete). Ne postoji proračun o očekivanom iznosu novih rashoda ali on, svakako, ne može biti neprimjetan.

Ali, “možda” mora imati granicu. Ni Spajićeva Vlada neće moći da sve navedene finansijske izazove, a oni nijesu jedini, ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona.

Iz NVO sektora već se čula ideja da se neki novac za uštedu i preusmjeravanje može pronaći među 24 miliona namijenjena radu parlamentarnih partija. (Vlada je, amandmanom na vlastiti Prijedlog budžeta, Skupštini preusmjerila još jedan million iz planirane budžetske rezerve). Drugi su, skupa sa  Milanom Kneževićem, problematizovali više od devet miliona eura namijenjenih za službena putovanja. A treći mogućnost za uštede vide tamo gdje su one najmanje poželjne: u kapitalnom budžetu.

Već i prve analize kapitalnog budžeta za 2025. i 2026. godinu pokazuje da značajan broj investicija u državnim planovima postoji samo formalno, bez stvarnog nauma države da krene u realizaciju obećanog. Riječ je o  zamrznutim projektima koji se iz godine u godinu ponavljaju sa simboličnim iznosima od hiljadu, pet ili deset hiljada eura. Pa se, bez tendera za izvođača, potpisanog ugovora ili radova na terenu, prenose u narednu godinu.

Karakteristični primjeri takvih investicija najvidljiviji su u obrazovanju. Projekti izgradnje osnovnih škola u City kvartu i  na Zabjelu u Podgorici, te na Karabuškom polju u Tuzima, kao i više vrtića (Berane, Stari aerodrom i Zabjelo u Podgorici) već tri-četiri godine postoje samo u tabelama najavljenih kapitalnih investicija.

U sektoru javne bezbjednosti, identičan tretman ima “projekat izgradnje i rekonstrukcije administrativnih objekata za potrebe MUP-a i Policije Crne Gore”. I on se godinama prenosi iz budžeta u budžet, sa opredijeljenim iznosom od 10.003 eura (realizacija 0,00). Slične primjere možemo naći i u pravosuđu, zdravstvu i kulturi.

U ovogodišnjem kapitalnom budžetu ostalo je finansiranje izgradnje tržnice u Mojkovcu, iako je u međuvremenu utvrđeno da su iz te opštine posao kandidovali uz lažnu tvrdnju da imaju gotov glavni projekat. Tako jačaju sumnje da kod odabira i realizacije kapitalnih projekata nije problem novac koliko njihova vidljivost, odnosno, procjena da li se rokovi izgradnje poklapaju sa trajanjem mandata onih koji o njima odlučuju i na tome žele politički profitirati.

Ponuđeni budžet je, ipak, naišao na razumijevanje i podršku skoro pa svih poslanika vladajuće većine. Valjda s više pažnje budu odlučivali kada pred njih stigne Vladin prijedlog rebalansa budžeta za 2026.  Ni do toga neće mnogo trebati.

Zoran RADULOVIĆ

Pitali smo sagovonike/ce šta su u 2025. godini prepoznali kao najznačajniji kulturni događaj, a šta kao njen najveći promašaj

MAJA BOGOJEVIĆ, FILMSKA KRITIČARKA
Karadaglićevo odbijanje nagrade

Najznačajniji kulturni događaj ne samo ove godine, nego i godinama unazad je odbijanje Miloša Karadaglića da primi Trinaestojulsku nagradu – jedan od najdostojanstvenijih i najčasnijih gestova više decenija. Suprotno tome, veliki minus za ostale dobitnike nepostojećih djela, komisiju, žiri, minus za sva ona imena koji jedva čekaju da prime prestižne, posebno finansijske, nagrade države koju ne priznaju. Apsurdni hobi, popularan samo kod nas. Sramno je i 35 procesuiranih zato što su mirno iskazali svoju građansku volju.

Obradovao me je veliki broj crnogorskih filmova u jednoj godini, najveći broj od 2011, te opet možemo govoriti o novom bumu crnogorske kinematografije. Sva dostignuća Filmskog centra Crne Gore na lokalnoj i međunarodnoj sceni, saradnja u filmskom programu Kinoteke i Francuskog instituta; tradicionalno dobri godišnji događaji – Festival Odakle zovem, Ubrzaj, UnderhillFest, Rokumentarni dani, novi pozorišni festival u čast Jagoša Markovića. Vjerovatno ima još pozitivnoga, ali negativnosti nikako ne zaboravljam. Nasillje u svim (sub)kulturama sve vše raste, na žalost; porodično, partnersko (femicidi), vršnjačko, digitalno, retoričko, nasilje u medijskoj, saobraćajnoj, zdravstvenoj, političkoj, institucionalnoj, obrazovnoj kulturi, nasilje je svuda oko nas i to nam je postalo sasvim normalno, kao što nam je normalno da se prekine jedan sjajni crnogorski film (Roda) samo zato što je na albanskom jeziku.

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Partijske direktive

MINUS:

Sve vezano za dodjelu najvećih državnih nagrada nekolicini opskurnih pojava, ogledni je primjer nedostatka čak i minimuma ličnog integriteta partijskih aparatčika iz Ministarstva kulture.

Sa druge strane, pućkanje NKVDemokrata na 35 ljudi, paradoksalno je učinilo neke od njih čak i simpatičnim, iako su mi, kao dvorski umjetnici djelovali kao dekor iz DPS izloga jeftinih slatkiša. Autori koji koriste tupavost ekipe na vlasti i etabliraju se dobrim self-marketingom, dok su im djela i dalje čista definicija mediokritetstva.

PLUS:

Miloš Karadaglić, veliki umjetnik, još bitnije, sjajan čovjek, koji je odbio da bude mirođija u brlogu u koji su pokušali da ga uguraju lokalni manipulatori. Osam filmova u crnogorskoj produkciji od kojih makar pola kvalitetno! Takođe, kakvo-takvo postojanje, odnosno opstajanje kulture uprkos sistemu koji nikako da ukapira da neko zaista može imati sopstveni stav i mišljenje, a ne isključivo ono što propisuje partijska direktiva.

DRAGANA TRIPKOVIĆ, KNJIŽEVNICA
Sudar ideala i stvarnosti

Godina za nama bila je blag, ali uporan sudar ideala i stvarnosti. Izbor Nikšića za Evropsku prijestonicu kulture doživljavam kao dobar signal, ma kad god ta budućnost stigla. Ta činjenica govori da naša scena još može oživjeti, da uprkos skromnim resursima umijemo da stvaramo, mislimo i razgovaramo sa vremenom koje dolazi.

Ovo je zemlja koja istovremeno slavi i zapostavlja sopstvenu kulturnu vitalnost: naši gradovi, galerije i festivali ostaju živi prostori susreta i razmjene, ali duh kulture ponekad izgleda kao da boravi u dvije paralelne stvarnosti. U jednoj se stvaralaštvo rađa i cvjeta na sceni, a u drugoj institucije, umorne ili opterećene politikom, ne prate ni sopstvene konkurse, ni stvarnu brigu o baštini. Primjer je konkurs za zaštitu kulturnih dobara bez ijedne prijave na petnaest projekata. To je slika našeg odnosa prema nasljeđu.

Uz to, isključivanje Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz institucionalnih tokova i omalovažavanje udruženja starog tri decenije pokazuju koliko je javni prostor sve uži za one koji nijesu „na liniji“. Na tom putu, godinu je obilježila i ponižavajuća dodjela Trinaestojulske nagrade onima koji pripadaju više ideološkom nego umjetničkom polju, bolan podsjetnik koliko lako kultura postaje moneta političke trgovine.

Ipak, vjerujem u tihu, urednu snagu književnosti, u razgovore, u publiku, u stvaraoce. Ako nas politika već dijeli, možda kultura još može da nas nenametljivo okuplja. Pa makar malo. Pa makar tvrdoglavo.

MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ
Otapanje vladara

Za mene je najznačajniji kulturni događaj 2025. godine u Crnoj Gori film Otapanje vladara Ivana Salatića. Film na jedan radikalan način razgrađuje figuru takozvanog Njegoša i vladara uopšte, i to ne na klasičan, biografski ili psihološki način, već kao istorijski talog, kao simbol koji se otapa pred kamerom… On ne nudi katarzu, nego njenu nemogućnost. On ne priča priču, nego pokazuje što ostane kad priče nestanu. Salatić je uzeo Njegoša, ono što se u Crnoj Gori ne dira, i pustio ga da iscuri, da se razvodni, da izgubi glas… I da ga otope oni kojima je svet, odnosno, onima koji ga ne razumiju a njime se diče. U tom smislu, film je važan jer odbija da učestvuje u komfornoj nacionalističko-nacionalnoj reprezentaciji kultura već umjesto toga otvara prostor za nelagodna pitanja kao što su: šta danas znači vladati, koje nam je istinsko nasljeđe, koji su nam mitovi, i to u vremenu kad nas desnica potapa. U opštoj atmosferi kulturne konfuzije, svebrzih proizvoda i haotičnog identitetskog konsenzusa, Otapanje vladara djeluje kao rijedak čin umjetničke odgovornosti. To je film koji ne teži da sebe objašnjava, ne ulizuje se publici i ne traži saglasnost. Traži samo obrazovanje gledaoca. Upravo zato je važan za crnogorsku i svjetsku kulturu.

Negativno – sistemsko uništavanje kulture na svim poljima. Mislim na sistemskom urušavanju institucija i smisla kulturne politike, čime dodjela Trinaestojulske nagrade za nenapisanu knjigu nije incident, već plan. I da, kad smo organizovali proteste protiv ministarke, čim je zasjela (jer to je jedini ispravan glagol) na čelo kulture, većina dušebrižnika je reklo da joj damo šansu. Evo, otela je šansu. I? Kultura je opet plijen.

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ, GLUMICA
Izostanak sistemske brige o kulturi

Kulturnim događajem 2025. godine smatram uspjehe Crnogorskog narodnog pozorišta, naročito nagrade i priznanja koja su tokom godine ostvarili i ansambl u cjelini i pojedini glumci i glumice mog teatra – Aleksandar Radulović, Kristina Obradović, Ana Vujošević, Mišo Obradović, Nada Vukčević, Ana Vučković… U vremenu opšte institucionalne dezorijentacije, činjenica da su umjetnici CNP-a prepoznati na relevantnim festivalima i smotrama potvrđuje da kontinuitet, posvećenost i kolektivni rad i dalje daju rezultate. Posebno je važno što su ta priznanja dolazila i za ansambl-igru i za individualna ostvarenja, čime se potvrđuje snaga pozorišta kao živog, funkcionalnog sistema.

Kao kulturni promašaj godine izdvajam izostanak sistemske brige o kulturi i odsustvo jasne kulturne politike. Umjesto dugoročnog promišljanja i stvaranja uslova za razvoj, svjedočimo improvizacijama, političkom uplivu i normalizaciji osrednjosti. Miješanju SPC, kakav apsurd. Takav odnos prema kulturi proizvodi osjećaj umora i obeshrabrenja. Opšta atmosfera u kulturi Crne Gore tokom 2025. godine je ambivalentna – obilježena zamorom i neizvjesnošću, ali i istrajnošću onih koji i dalje vjeruju da kultura ima društvenu odgovornost i smisao.

ANA MATIĆ, DIZAJNERKA
Protestni skupovi

Nemam nikavu sumnju da je kulturni promašaj 2025. godine procedura i izbor dobitnika Trinaestojulske nagrade i sve ono što se nakon toga dešavalo i NEdešavalo, a očekivalo od nadležnih institucija. I o nekim prethodnim dobitnicima Trinaestojulske nagrade bi se moglo itekako polemisati, jer ona i razne druge državne nagrade su često instrument za ostvarivanje političkih ciljeva, ali, od kako se ova nagrada dodjeljuje, ovogodišnja farsa je zasigurno ubjedljivi pobjednik.  I ne mislim tu samo na „nema CIP – ima CIP“, već na opšta načela na kojima bi trebalo da počiva ova nagrada, a to su poštovanje antifašističkih vrijednosti, državnog i kulturnog identiteta Crne Gore.

Povod za kulturni događaj godine nije nimalo pozitivan, a tiče se tragičnih događaja koji su se desili 1.1.2025. godine na Cetinju. Kao odgovor na neadekvatnu reakciju državnih organa, desio se niz protestnih skupova. Te „kolektivne šutnje“ odraz su empatije prema stradalima i njihovim porodicama, ali su i ogledalo civilnog društva. Kulturno nasljeđe i umjetnost danas su izuzetno značajne za emancipaciju našeg društva, ali ne možemo očekivati da nam društvo bude bolje bez etičke i socijalne kulture.

NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Mizerni novci opredijeljeni razvoju kulture

Kao događaj godine izdvojio bih izložbu Dada Đurića u CANU, koju je crnogorska akademija organizovala sa Fondacijom „Luča Artis“. Tokom dva mjeseca posjetioci su mogli da vide njegove slike, crteže, grafike, skulpture, od kojih većina dotad nije bila izlagana u Crnoj Gori i regionu. Time je opus ovog crnogorskog velikana svjetske umjetnosti dostojno predstavljen. I uopšte, crnogorska likovna umjetnost zaslužuje mnogo bolji tretman i bolju povezanost sa javnošću. Počev od Pera Počeka, prvog školovanog crnogorskog slikara, ovo podneblje iznjedrilo je nevjerovatnu reprezentaciju umjetnika sasvim osobenih poetika. Naša likovna scena komotno može ići rame uz rame sa najznačajnijima u Evropi. Zato je ne treba tretirati samo kao puku „granu umjetnosti“, već kao poseban i fascinantan kulturni fenomen.

Oko promašaja godine ne moram se puno dovijati – dovoljno je da krenem od početka, vječitog sumornog početka, a to su mizerni novci opredijeljeni razvoju kulture. Oni već godinama sarkastično koketiraju sa brojkom od 1 posto državnog budžeta. Imam utisak da se glavešine i na tu crkavicu odlučuju teška srca. Njima je kultura nepotrebna stavka, da kako mogu rado bi je se odrekli. I sve je to, naravno, proizvod jednog šire rasprostranjenog instinkta, po kojem je kultura nešto poptuno sporedno, dekorativno, rezervisano za potonje minute u dnevniku, potonje stranice u novinama i neke jedva vidljive potkategorije padajućih menija na portalima. Treba samo podsjetiti da se slična količina sredstava ulaže u godišnji rad političkih partija. Iako se radi o parazitskim skupinama koje sišu životne sokove društva, dok kultura čini sasvim suprotno – podstiče njegovo zdravlje i vitalnost.

VANJA VUKČEVIĆ, TEORETIČARKA MUZIKE
Apsurd, jedina stabilna kategorija

Ako je 2025. godina u crnogorskoj kulturi imala lajtmotiv, onda su to bile – nagrade. I kao povod za zdravicu uz proseko, ali i kao razlog za kupovinu kontroloka. U onom prvom dijelu te slike, pored pojedinaca koji se svake godine prirodno izdvoje, imamo i kolektive koji su priznanja zaista zaslužili, a ne žickali. Crnogorsko narodno pozorište osvojilo je čak 17 nagrada na domaćim i regionalnim festivalima, dok je Gradskoj muzici Kotor pripalo zlato u Beču, na World Orchestra Festivalu, u kategoriji duvačkih orkestara. To su primjeri u kojima se jasno vidi snaga zajedništva – snaga koja ne curi kroz pukotine, već počiva na mehanizmu u kojem svaka karika nosi teret cjeline. Kod njih su nagrade došle kao proizvod rada, kontinuiteta i zalaganja, a ne kao cilj sam po sebi.

A onda dolazimo do nagrada zbog kojih su se, umjesto reflektora, upalili alarmi. Kod Trinaestojulske nagrade i dodjele statusa Istaknuti kulturni stvaralac vrlo precizne pravno-administrativne procedure odjednom su postale nepotrebne i nepodobne. A plesni koraci pojedinih učesnika ovih igrokaza vodili su neupućenu publiku sve dublje u lavirint, i u toj igri, nagrade i status prestali su da budu kruna rada i znak zahvalnosti društva. Postali su mnogo više – simptom. U tom smislu, postalo je jasno da je i u 2025. apsurd ostao jedina stabilna kategorija.

Priredio: M.M.

Teška je godina za nama. Drame sa ovakvim političkim strukturama u svim krajevima svijeta očigledno neće nedostajati u godini pred nama. Srećne nove strijepnje

Čini se kao da smo u svaku godinu nakon COVID-a i zaključavanja polagali nade. Očekivao se prosperitet, tehnološki napredak koji bi pratio i neki bolji svijet… Od tada svaka godina je donosila novi džak neizvjesnosti sa kojima se sve teže nositi. Ratovi su još uvijek tema broj jedan. Pune medijske stupce mnogo češće nego AI revolucija koja je svijetu donijela i nove horizonte i nove brige.

Zbog svega ovoga oni koji su se nadali da će 2025. godina  donijeti predah od iscrpljujuće 2024., ostali su razočarani. U dvanaest mjeseci koji su za nama  sukobi i tenzije su se raširili toliko da su često u fokusu bila i crvena dugmad, posljednja stanica za apokalipsu.

Svoje posljednje stranice u ovoj godini su ispisala neka važna imena iz raznih oblasti. Otišli su monoliti poput: Papa Franje, Roberta Redforda, Dejvida Linča, Merien Fejtful, Džordž Formana, Džin Hekmena, Val Kilmera, Brajan Vilsona, Kris Rie, Rob Rajnera, Ozi Ozborna, Diogo Žote, Đorđa Armanija, Majkl Medsena, Terens Stempa, Dajen Kiton, Džimi Klifa… Na samom odlasku 2025. je sa sobom povela i izuzetnu Brižit Bardo.

Najviše je svijetom odzvanjala smrt poglavara rimokatoličke crkve. Skromni Argentinac je 2013. godine postao 266. poglavar te crkve i prvi papa iz Latinske Amerike, prvi jezuita, prvi koji je uzeo ime Franjo, po svetom Franji Asiškom, svetitelju koji se odrekao bogatstva da bi pomogao siromašnima. Dodatno, prvi je papa van područja Evrope u više od milenijuma. „Ovoga aprila, baš na blagdane svijet je izgubio Čovjeka. Onog koji se u životu bavio različitim poslovima, od pranja podova i izbacivača u noćnom klubu do rada u laboratorijama. Onog koji je svim srcem navijao za fudbalski klub San Lorenzo de Almagro. Onog koji je svo to iskustvo ponio sa sobom u Vatikan, odbio papinsku palatu i obuo obične crne cipele umjesto onih crvenih papinskih. Poniznost, autentičnost, čovječnost!“, zabilježili smo ovog aprila.

Na čelo Vatikana došao je Robert Prevost, rođen i odrastao na južnoj strani Čikaga, koji je proveo više od dvije decenije u Peruu. Godine 2023. godine preselio se u Rim, gdje je imenovan za prefekta Dikasterija za biskupe, tijela koje nadzire izbor većine biskupa. Ubrzo potom imenovan je i za kardinala. Prevost je postao prvi član augustinskog reda, osnovanog 1244. godine, koji je izabran za papu. Prilikom ustoličenja uzeo je ime Lav XIV, prizivajući primjer pape Lava XIII, autora enciklike Rerum Novarum iz 1891. godine, koja je pozivala na poboljšanje položaja radničke klase. Papa Lav tek treba da ispuni obične cipele koje su ostale iza njegovog prethodnika.

Rat u Ukrajini se nastavlja. Kraj se i pored nekih pomaka u mirovnim pregovorima, ne nazire. Dolazak Trampa u ovalnu sobu donio je brojne nedoumice u svjetskoj politici. Krajem godine ispostavlja se da je ukrajinska kriza i pozicija njegove administracije u njoj jedna od najvećih. Predsjednik SAD ponavlja da Kijev nema karte za pobjedu i protivi se povećanju američke pomoći. Evropa pruža značajnu finansijsku i vojnu podršku, a EU je krajem 2025. odobrila Ukrajini kredit od 105 milijardi dolara, što bi trebalo da pokrije dvije trećine njenih finansijskih potreba u naredne dvije godine. Tramp pritiska ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da prihvati sporazum  koji mnogi vide kao naklonjen Rusiji. Kako stvari stoje čini se da će predsjednik Rusije Vladimir Putin tražiti još ustupaka. Kremlj uporno ponavlja da je Evropa, najveća prepreka u sklapanju trajnog mira na ovom dijelu svijeta.

Uz pomoć njemu naklonjenih popullista u Evropi, Tramp je  uporan i u destabilizaciji ostatka evropskog kontinenta. Ova igra živaca je vjerovatno samo uvod u ono što će se dešavati naredne godine. Koliko je sumoran evropski pejzaž nakon četiri iscrpljujuće ukrajinske godine, govori i podatak da je mađarski premijer Viktor Orban pred kraj godine prognozirao veliki rat između Rusije i Evrope čiji zametak vidi upravo u ukrajinskoj krizi. Mnogi ovo smatraju kao njegov adut u izbornom ciklusu u Mađarskoj.

Izvjesno je da su se još jednu godinu zaredom povećali budžeti vojnih mašinerija evropskih zemalja. Trampova politika koju bi neki nazvali politikom štapa i šargarepe, do sada je evropske lidere opekla više puta, pa su odlučili da svoje kapacitete razvijaju na drugačije načine. Koliko toliko nezavisno od SAD-a.

Donekle pozitivni impusi stižu sa Bliskog istoka. Nakon dvije godine brutalnih borbi i palestinskog stradanja, zaraćene strane su u oktobru pristale na prekid vatre. Drugi ove godine. Prvi predah je prekinut sredinom marta, kada su se dvije strane sporile oko uslova produženja sporazuma. Nakon brojnih brutalnih izjava i AI vizuala o Rivijeri Gaze, Donald Tramp je odigrao ključnu ulogu u postizanju oktobarskog prekida vatre. Uz posredovanje Katara, Turske i Egipta. Sporazum predviđa trofazni mirovni plan za Gazu. Prvo, trenutni prekid vatre uz povlačenje izraelskih snaga na unaprijed određene linije i razmjenu talaca i zatvorenika; drugo, demilitarizaciju Hamasa i raspoređivanje međunarodnih snaga za stabilizaciju; i treće, obnovu palestinske uprave i rekonstrukciju Gaze. Za sada sve ide brzinom kojom diktira Tel Aviv. Stradanja, istina ne u brojkama kao ranije, se nastavljaju. Glad je zaustavljena, ali je opet tu ukoliko neko iz brojne izraelske desno orijentisanje klike odluči da zatvori malobrojne punktove i koridore kojima pomoć stiže. Još u nedovoljnim količinama. Zato  smo u prošlom broju Monitora i zaključili da se ovdje radi o opasnoj iluziji da se život na ovom prostoru vraća u normalu. Trajni mir ostaje nedostižan.

Da su Izrael i Sjedinjene Države opasni svjetski geopolitički igrači imali smo prilike da vidimo i kada su napali iranska nuklearna postrojenja. I ovaj sukob je dugo sazrijevao. Izrael već godinama iranske nuklearne ambicije i podršku antiizraelskim milicijama na Bliskom istoku smatra egzistencijalnom prijetnjom. Nakon napada Hamasa oktobra 2023. godine, Izrael je gađao iranske saveznike u Libanu, Iraku, Siriji i Jemenu. U junu 2025 Izrael je pokrenuo Operaciju Rising Lion. Napadi su obuhvatili nuklearna i balistička postrojenja, vojne baze i komandne centre, kao i atentate na političare, vojne lidere i nuklearne naučnike. Iran je uzvratio raketnim i dron napadima na Izrael, ali je, uz pomoć američke vojske, većina projektila oborena. Dana 22. juna američki bombarderi B2 i rakete Tomahavk pogodili su iranska nuklearna postrojenja u okviru operacije Midnight Hammer. Predsjednik Tramp tvrdio je da je napad potpuno uništio iranski nuklearni program, iako je vjerovatnije da je Iran ranije izmjestio zalihe obogaćenog uranijuma. Prekid vatre postignut je dva dana kasnije, čime su borbe zaustavljene. Politički sporovi ostali su neriješeni.

U sjenci  dva užasna stratišta,  u Evropi i na Bliskom istoku, ostali su neki drugi ratovi. U julu je izbio sukob između Kambodže i Tajlanda. Sa populacijom od nešto više od 17 miliona stanovnika, Kambodža je znatno vojno slabija od susjednog Tajlanda, koji ima četiri puta više stanovnika. Julski sukobi, najgori u proteklim decenijama, formalno su bili zbog graničnog spora starog više od jednog vijeka. Konkretno, i Kambodža i Tajland polažu pravo na Prasat Ta Muen Thom, drevni hram u šumovitim Dangrek planinama koje razdvajaju dvije države. Međutim, složena unutrašnja politika na obje strane granice pretvorila je latentne tenzije u otvoreni sukob. U početnim borbama poginulo je nekoliko desetina ljudi, a desetine hiljada je raseljeno. Donald Tramp intervenisao je i zaprijetio obustavom trgovinskih pregovora sa obje zemlje ukoliko se borbe ne zaustave. One su potom nevoljno pristale na prekid vatre. Formalni sporazum potpisan je krajem oktobra. Trvenja su se nastavila i nakon potpisivanja.

Još 2000. predsjednik SAD-a Bill Klinton nazvao je Kašmir najopasnijim mjestom na svijetu. Vječna napetost između Indije i Pakistana oko tog regiona prerasla je u otvoreni sukob u maju. Indija je 2008. odlučila da ne uzvrati, ali ovoga puta je izvela udare na ono što je nazvala terorističkom infrastrukturom unutar Pakistana. Pakistanski dronovi krenuli su na indijske vojne baze da bi potom Indija uništila sisteme protivvazdušne odbrane oko pakistanskog grada Lahora. Nijedna strana nije ostvarila značajnu vojnu prednost u najintenzivnijim borbama u posljednjih pedeset godina, te su se nakon tri dana saglasile o prekidu vatre. Tramp je izjavio da je posredovao u postizanju primirja, što je podržao načelnik Generalštaba pakistanske vojske i faktički lider Asim Munir, ali je indijski premijer Narendra Modi tu tvrdnju odbacio. Neposredna posljedica sukoba bio je razdor u odnosima između SAD-a i Indije, nakon što je Tramp uveo visoke carine na indijski izvoz, djelimično kao odmazdu zbog Modijevog odbijanja da prizna njegovu ulogu u posredovanju.

Iscrpljujući građanski rat u Sudanu se nastavlja. Mnogi kažu da je Pakao na zemlji najprikladniji opis skoro trogodišnjeg građanskog rata u ovoj zemlji. Sukobljene strane su Sudanske oružane snage (SAF), koje predvodi general Abdel Fattah al-Burhan, i Snage za brzu podršku (RSF), na čijem je čelu Mohamed Hamdan „Hemedti“ Dagalo. Njih dvojica su preuzeli vlast u državnom udaru u oktobru 2021. godine, ali su se kasnije razišli. Ni ovaj sukob nije bez stranih pokrovitelja. Egipat, Rusija i Turska podržavaju SAF, dok su među saveznicima RSF-a Čad, Etiopija i UAE. Do 400.000 ljudi se smatra stradalim, a više od dvanaest miliona je raseljeno. Veliki dio zemlje suočen je s glađu, a potrebe za humanitarnom pomoći daleko prevazilaze raspoložive resurse.

Budući istoričari bi mogli obilježiti 2025. kao godinu u kojoj se Kina učvrstila kao supersila ravna SAD-u. Nikoga nije ni začudilo kada je nova američka administracija ovu azijsku silu stavila u fokus svojih političko-ekonomskih planova. Kina je ovjerila svoje strateško privredno uporište tako što je iskoristila dominaciju u proizvodnji i preradi rijetkih zemnih minerala, ključnih za visoku tehnologiju. Globalno kontroliše veliki dio ovog tržišta, što joj daje moćnu pregovaračku prednost.

Decenijama je Vašington koristio svoju ekonomsku dominaciju, naročito u oblasti međunarodnih finansija, kako bi ostvario spoljnopolitičke ciljeve. U aprilu i ponovo u oktobru 2025. godine, Peking je pokazao da i on može koristiti svoje ekonomske prednosti kao oružje.

Tokom 2025. Peking je upozorio SAD i druge zemlje da je spreman da koristi ovu kontrolu kao ekonomsko oružje u trgovinskim sporovima. Posebno nakon što je SAD uveo carine i izvozna ograničenja na tehnologiju.

Uprkos upozorenjima Pekinga, SAD nijesu učinile dovoljno da se zaštite. Kada je Tramp u aprilu podigao carine na kinesku robu, Peking je obustavio izvoz magneta i sedam rijetkih zemnih minerala u SAD. U roku od mjesec dana, američki predsjednik je ublažio carine. U oktobru, nakon što je uveo dodatna ograničenja na izvoz naprednih poluprovodnih čipova i tehnologije Kini, Peking je uveo nova pravila za izvoz proizvoda koji koriste kineske rijetke zemne minerale. Suočen s mogućim ozbiljnim poremećajem američke ekonomije, Tramp je odložio primjenu svojih mjera i odustao od više drugih poteza prema Kini. Kina je zauzvrat odložila primjenu oktobarskih propisa za godinu dana. Nadmudrivanje će se zasigurno nastaviti i u 2026. godini. Ove dvije zemlje su i najveći takmaci na polju vještačke inteligencije o čemu možete čitati i u ovom broju našeg nedjeljnika.

Od dolaska u Bijelu kuću Tramp proviruje iz gotovo svake geopolitičke vijesti širom zemljinog šara. Mnogi su ga nazvali i remetilačkim političkim faktorom. Dijelom je to vezano za brojne carine sa kojima su se susretali takmaci, ali i saveznici, a dijelom zbog izlaska iz brojnih međunarodnih organizacija i postavljanja drugačijih pravila igre. Nepredvidivi predsjednik velesile  je na svjetsku scenu donio sasvim drugačiju politiku. Na svjetskim liderima je da se prilagode ili sukobe sa njim. Ko kako umije i koliko može.

Njegovi potresi počeli su još prije stupanja na dužnost, kada je izrazio želju da pripoji Grenland, pretvori Kanadu u pedeset prvu saveznu američku državu i ponovo uspostavi kontrolu nad Panamskim kanalom. Na dan inauguracije povukao je SAD iz Pariskog sporazuma i Svjetske zdravstvene organizacije, ograničio prijem izbjeglica i proglasio narko-kartele stranim terorističkim organizacijama. Tokom prvog mjeseca mandata započeo je gašenje Američke agencije za međunarodni razvoj, ukinuo nezavisni nadzor nad velikim saveznim agencijama i drastično smanjio broj zaposlenih u državnoj upravi.

Tramp je sebi pripisao zasluge za to što su članice NATO-a povećale izdvajanja za odbranu na pet odsto BDP-a i za okončanje osam stranih ratova. Naravno, oko tih ratova se dosta pričalo. Mnogi su se potiho smijali na njegovo pominjanje završetka rata između recimo Srbije i Kosova, ili Egipta i Etiopije. Sve je izgledalo kao neuspjela kampanja za Nobela za mir.  Iz udžbenika istorije u decenijama pred nama vjerovatno će se učiti  to da je ovaj američki predsjednik značajno doprinio urušavanju poretka Pax Americana.

U više navrata pisali smo u Monitoru i koliko su on i njegova klika zaslužni za rast desnice širom svijeta. Naročito u Evropi i Južnoj Americi. Dok se ovi kontinenti boje bojama desnog spektra, Vašington sa vremešnim biznismenom na čelu trlja ruke, jedva čekajući da sarađuje sa onima koji ga vide kao uzora.

Drame sa ovakvim političkim strukturama u svim krajevima svijeta očigledno neće nedostajati u godini pred nama. Srećne nove strijepnje!

Dragan LUČIĆ