Povežite se sa nama

OKO NAS

SKI CENTAR LOKVE NA PRODAJU: Povratak boljih dana

Objavljeno prije

na

lokve-1

Ljubitelji bijelih sportova iz Berana i susjednih gradova sjeveroistočnog regiona Crne Gore bili su obradovani kada je za novogodišnje praznike otvoreno skijalište Lokve na planini Cmiljevici. Obilje snijega i ljepote, atraktivne staze sa kojima se teško mogu mjeriti i centri koji su u međuvremenu promovisani u međunarodno atraktivne, podsjetili su na najbolje dane beranskog skijališta.

Da li je ova sezona nagovještaj mogućeg povratka „boljih dana”? Zakupac skijališta Vesko Mujović kaže za Monitor da je izuzetno zadovoljan sezonom koja se polako bliži kraju i najavljuje moguću promjenu vlasništva ski centra.

„Hotel još nije u funkciji, ali postoje dva manja ugostiteljska objekta. Jedan odmah pored hotela i drugi na vrhu staze. Mislim da smo i cijenama bili vrlo konkurentni. Šteta je da ovo skijalište i kompletan ski centar nijesu svake godine u potpunoj funkciji”, kaže Mujović.

On napominje kako ima saznanja da postoje firme koje su zainteresovane za kupovinu ski centra Lokve.

„Ja se nadam da bi ova godina mogla biti sudbonosna za ovaj ski centar, odnosno da bi sljedeću zimsku sezonu mogao dočekati u punom kapacitetu i sa novim vlasnicima”, kaže Mujović.

Da je ski-centar Lokve kod Berana stavljen na prodaju nije iznenađenje. Monitor je još pred prošlu sezonu pisao da je ruski biznismen Alen Alikov, koji je ovaj ugostiteljski objekat i centar zimskih sportova kupio prije sedam godina, zaustavio dalje investicije i odlučio da sve rasproda.

Poznata je i cijena – sedamsto hiljada eura. Oglas je osvanuo na sajtu za prodaju nekretnina Realitika. Prema ovom oglasu hotel ima 53 sobe. Stambena površina je dvije hiljade i dvjesta kvadratnih metara.

„Dvije zgrade, 23 hektara, ski-staze i ski-oprema, magistralni put, objekat je sedamdeset odsto renoviran”, stoji u oglasu koji se može pronaći na internetu.

Turističkim radnicima je odavno poznato da je Alikov digao ruke do svega. „Izvršena je određena rekonstrukcija hotela, daleko od onoga što je obećavao, ali je ipak nešto rađeno. Zašto sada odustaje, niko ne zna”, kaže jedan od njih.

Kupujući ski-centar Lokve, Alikovu su usta bila puna lijepih i obećanja. Kada je u jesen 2006. na javnoj licitaciji platio nešto preko 500 hiljada eura za ovaj hotel i ski-centar, izjavio je da je taj posao samo „mini biznis”, koji će mu poslužiti kao baza za dalja investiranja u Berane i Crnu Goru.

Pričao je da njegova porodica na Kavkazu posjeduje ski-centar i hotelski kompleks sa hiljadu ležajeva. Obećao je da će u ski-centar Lokve već do kraja te 2006. „uložiti milion eura u rekonstrukciju, i da će spremno dočekati narednu zimsku sezonu”, a kao prioritet u prvoj fazi za cilj je postavio sanaciju postojećih kapaciteta od 180 ležajeva. Za drugu fazu je najavljivao „izgradnju zatvorenog bazena, fitnes centra i svih drugih pratećih sadržaja koji bi garantovali visok kvalitet usluge”. Ispostavilo se, međutim, da je samo bio lak na riječima.

„Nije teško vidjeti koliko je uložio. Ski centar i hotel Lokve kupio je za 500 hiljada, a danas bi ga prodao za sedamsto. Priča se da je to u Crnoj Gori za njega sitno u odnosu na ono što ima u Rusiji, i ne želi dalje da se time zamajava. Pa zašto je onda kupovao i zašto je nas zamajavao sedam godina”, pita se sagovornik Monitora.

Ski-centar Lokve, sa istoimenim hotelom nalazi se na planini Cmiljevici, na nadmorskoj visini od 1350 do 1700 metara. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta za Rožaje, na četrnaestom kilometru od Berana.

Otvoren je u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo vrijeme procvata. Tada je predstavljao otkriveni biser, posebno za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa sa Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.

Uspijevao je da radi i devedesetih godina, u vremenima krize i inflacije, sve do rata na Kosovu. Tada je neko odlučio da tu smjesti izbjeglice, kada je uglavnom uništen. Istina, od novca dobijenog izdavanjem hotela na Cmiljevici i u Andrijevici, u teškim i siromašnim godinama, preživljavalo je kompletno hotelsko-turističko preduzeće.

Zato je 2003. godine privatizacija ove kompanije dočekana sa velikim nadama, ali se ispostavilo da društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH nije bilo ozbiljno. Sve je vrlo brzo otišlo na doboš i pod bankarske zapljene. Tako je i ski-centar Lokve poslije velike agonije prodat Alanu Alikovu.

Ovu prodaju manjinski akcionari HTP smatraju nezakonitom, makar kada su u pitanju djelovi objekta koji nijesu bili pod fiducijom Ministarstva finansija. Zbog toga su prije godinu i po predali i krivične prijave. Privatizacijom HTP Berane, nekada najuspješnije turističke kompanije u ovom dijelu Crne Gore, bavio se i MANS koji je sastavio šemu povezanih osoba i firmi o čemu je Monitor pisao.

Lokve imaju velike prednosti u odnosu na druge zimske centre, prije svega zbog svog mjesta, odmah uz magistralni put Berane – Rožaje, i dalje prema Srbiji, koji nikada nije zatvoren za saobraćaj. Do njega se iz Berana stiže za svega petnaestak minuta.

Ovaj ski-centar opremljen je žičarom dvosjedežnicom koja se na vrhu nastavlja sa dva ski lifta, ukupnog kapaciteta hiljadu skijaša na sat. Dužina staza je oko pet kilometara.

Samo koji kilometar dalje magistralnim putem prema Rožajama, nalazi se i ski-centar Turjak, koji je takođe privatizovan i bio je u fazi rekonstrukcije hotelskih kapaciteta, kada je oduzet narko-bosu Safetu Kaliću. Država do sada nije ništa preduzimala da se ova dva prelijepa skijališta stave u funkciju.

Umjesto toga favorizovana su neka druga, koja nijesu ni približno atraktivna kao ova. Možda je stvar u tome što su ta druga u tajkuna. Beranci ne bi imali ništa protiv da se i Lokve nađu u rukama nekog moćnog, samo da rade i da im se vrati stari i zasluženi položaj na turističkoj mapi.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo