Povežite se sa nama

MONITORING

Skraćenje iz koristoljublja

Objavljeno prije

na

Ni u drugom pokušaju Vlada, tačnije ministri iz DPS-a, te njihovi poslanici, nijesu uspjeli da proguraju amandman na Zakona o amnestiji lica osuđenih za krivična djela propisana zakonima Crne Gore i lica osuđenih stranom krivičnom presudom koja se izvršava u Crnoj Gori, a koji bi obuhvatio i osuđene za krivično djelo teško ubistvo (čl. 144 Krivičnog zakonika – KZ).

Identičan vladin prijedlog je 2010. već bio odbačen. Obrazloženje je i sada uglavnom reprizirano: uskraćivanje amnestije za pravosnažno osuđene po čl. 144 dovodi ih u neravnopravan položaj, jer pripadaju grupi krivična djela protiv života i tijela iz Glave 14. KZ-a koja su obuhvaćena amnestijom.

Kazne za teško ubistvo kreću od najmanje 10 do 30 godina i to zbog lišavanja života: na svirep i podmukao način; pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju; kada se sa umišljajem dovede u opasnost život još nekog lica; zatim, za ubistava iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda, itd.

Osuđena lica koja su obuhvaćena zakonima o amnestiji iz 2006. i 2008. godine, tvrdila je Vlada, bila su u znatno povoljnijem položaju s obzirom na činjenicu da su i za krivično djelo ubistvo u određenom procentu oslobođena izdržavanja kazne zatvora.

U vladinom aktu dostavljenom Skupštini, sa obrazloženjem potrebe akta milosti države i prema najsvirepijim ubicama, piše da je „pravo na pravično suđenje osnovno ljudsko pravo i jedno od opšte važećih principa predviđenih Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima” i da poštovanje tog prava „obezbjeđuje da nesigurnost, sa kojom je suočena optužena osoba i stigma koja prati optuženog za krivično djelo, uprkos pretpostavci nevinosti ne bude produžavana”. Sve je to fino, ali u kakvoj je vezi sa amnestijom pravosnažno već osuđenih?

Pretpostavimo da konfabulacija nije slučajna, već maskiranje suštine: amnestija je jedna od bitnijih stavki izbornog ciklusa. Naime, čak „oko” ili „preko”, zavisi od interpretacija, 20.000 punoljetnih lica – rodbine, prijatelja, poznanika osuđenika po raznim paragrafima, koristeći se institutom predlaganja zakona potpisima (čl. 93 Ustava), dostavili su 24. septembra prošle godine Skupštini inicijativu o amnestiji i za ubice iz klase teško ubistvo.

Tih 20.000 punoljetnih, dakle i glasača, nije za potcjenjivanje. Još oko 850 glasača, osuđenika u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS), koji su imali ili su mogli dobiti pravo na amnestiju, čekalo je ishod.

Ne čudi da je višestranački Odbor za ljudska prava i slobode inicijativu za amnestiju srdačno i jednoglasno prihvatio; u proceduru su je uzeli uoči parlamentarnih izbora – kao i lokalnih u Nikšiću, Budvi i Kotoru – održanih 14. oktobra. Na parlamentarnim izborima 2012. od 981 primljenih glasačkih listića u ZIKS-u, koji se sastoji od Istražnog zatvora Podgorica, Kazneno-popravnog doma Podgorica i Zatvora Bijelo Polje– upotrijebljeno je njih 878; rezultati: Evropska Crna Gora-Milo Đukanović 568 glasova; Demokratski front135; SNP 73; Pozitivna Crna Gora 31; Srpska sloga 22; Bošnjačka stranka 12, itd.

Vlada se potom lagano formirala, ipak na vrijeme da na sjednici 10. marta o.g. ne definiše zakonski prijedlog o prihvatanju ili neprihvatanju amnestije. I tako osuđenike – bližili su se predsjednički izbori – još malo drži u iščekivanju milosti; naime, parlamentu je tada dostavila samo (pozitivno) mišljenje.

U ZIKS-u je 7. aprila primljeno 1.036 listića; od toga, 929 je upotrijebljeno: Filip Vujanović je dobio 639, Miodrag Lekić 269 glasova. ZIKS se opet potvrdio kao tradicionalno jako DPS uporište.

Nakon, dakle, tri izborna ciklusa – parlamentarnog, izbora u tri opštine i predsjedničkog – na red je, doduše poslije protestnog odbijanja uzimanja hrane dijela zatvorenika, došla i izmjena Zakona o amnestiji. Oglasili su se pismom Odboru za politički sistem, pravosuđe i upravu iz ZIKS-a i neki osuđenici za teška ubistva: Sava Međedović, Vasilije Marković, Dejan Obradović, Goran Marić, Damir Mandić,Vojin Raičković, Marko Šaković, Milan Grbavčević i drugi. Krivicu što dosad nijesu amnestirani pripisali su, otprilike kao i Vlada, „neažurnosti sudova i suđenju u nerazumnom roku”.

Pravo na amnestiju, pišu dalje, nijesu imala lica osuđena za pokušaj ubistva iako „nikome nijesu oduzela život; čak ima slučajeva i da niko nije povrijeđen”. Pokušali su da objasne da je sadašnjem čl. 144 ekvivalentan čl. 30 starog KZ-a, a da su osuđeni po čl. 30, koji su odgovarali za istovjetna djela kao i oni, bili amnestirani.

Najinteresantniji dio njihovog obraćanja parlamentarnom odboru su tvrdnje, bez navođenja konkretnih imena, da „ima primjera da su po jednu ili dvije amnestije dobijali osuđenici za najteže zločine, a neki od njih su bili u bjekstvu; ima primjera osuđenika kojima su smrtne kazne preinačene u maksimalne, pa im je kazna smanjena za 40 odsto”.

Tvrde da su o ugroženosti svojih prava razgovarali sa upravom ZIKS-a, predstavnicima Ministarstva pravde, Ombudsmanom. Da li su im predočili, sa imenima, navedene slučajeve zloupotreba koji bi se morali krivično goniti?

Amnestija je, po definiciji, akt milosti države, kojim se generalno ukida ili smanjuje izdržavanje kazne, za sva ili samo neka krivična djela. Ona je i po svojoj prirodi uvijek i akt političke volje, čime se otvara put za urušavanje nezavisnosti sudstva i izvršenja pravde. Zbog toga, ili i zbog toga, amnestija nije predviđena u zemljama anglo-saksonskog prava, ali za klasična krivična djela ni u Njemačkoj, Španiji, Holandiji, Norveškoj, Švedskoj…

Što o učestalim amnestijama, u prosjeku svakih tri-četiri godine, misli naše cijenjeno sudstvo? Nijesmo čuli.Osim amnestije, našim vlastima je na raspolaganju, kroz lik, djelo i funkciju Filipa Vujanovića opcija pojedinačne amnestije – pomilovanja.

Čim je ove godine ušla u statistiku Savjeta Evrope, Crna Gora je u dokumentu Godišnja kaznena statistika, po broju amnestiranih i pomilovanih, munjevito izbila na čak četvrto mjesto – ispred nas su Jermenija, Gruzija i Kipar.

Tome je doprinijela činjenica da je Vujanović svoje pravo da pomiluje po masovnosti bezmalo izjednačio sa amnestijama. Naime, tokom 2012. pomilovao je gotovo polovinu od pristiglih 310 zahtjeva. U 46 slučajeva je oslobodio zatvora preinačujući presudu u uslovnu slobodu; za 42 osuđenika zatvorske kazne je preinačio u novčane; 48-rici drugih osuđenika je smanjio kazne u rasponu od šest do jednog mjeseca; preostalih šest osuđenika su oslobođeni izdržavanja kazni u vremenu koje se mjeri neđeljama.

Prema službenim evidencijama, Vujanović je u 2012. donio 26 odluka kojima je uvažio molbe za pomilovanje osuđenih lica za počinjena krivična djela iz pomenute zloglasne Glave 14. KZ-a – krivična djela protiv života i tijela. U strukturi ovih pomilovanja su zamjene uslovnom osudom u 11 slučajeva, dok je u devet slučajeva osuđenike oslobodio daljeg izdržavanja kazni za period od 1-6 mjeseci.

Kada se u javnosti postavilo ovo pitanje, Vujanovićev kabinet lansirao je saopštenje kojim se zameću tragovi odgovornosti. U njemu se kaže kako je „poštovana zahtjevna i duga procedura propisana zakonom; niti u jednom slučaju Predsjednik Crne Gore nije dao pomilovanje bez pozitivnog predloga ministra pravde, a niti u jednom slučaju ministar pravde bez pozitivnog mišljenja nekog od subjekata koji su prethodno davali mišljenje”…

Uz od Vujanovića pomilovanih 142 zatvorenika za prošlu godinu, približno nešto oko 200 osuđenika je sada u Skupštini usvojenom amnestijom, kojom su oslobođeni izdržavanja kazni, izašlo na slobodu. To je približno šestina svih osuđenih i pritvorenih. Drugih oko 630 osuđenika sada imaju za petinu manju kaznu.

„Ako se uzme u obzir da boravak jednog osuđenog lica u zatvoru državu košta 16 eura dneveno, jasno je da će amnestijom biti rasterećen i budžet”, saopšteno je nedavno iz Ministarstva pravde.

Međutim, još tačno 1.166 pravosnažno osuđenih čekaju da ih pozovu na robiju. Za njih ostaje nada da će, možda, brzih dana biti i nekih novih izbora.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo