Ni u drugom pokušaju Vlada, tačnije ministri iz DPS-a, te njihovi poslanici, nijesu uspjeli da proguraju amandman na Zakona o amnestiji lica osuđenih za krivična djela propisana zakonima Crne Gore i lica osuđenih stranom krivičnom presudom koja se izvršava u Crnoj Gori, a koji bi obuhvatio i osuđene za krivično djelo teško ubistvo (čl. 144 Krivičnog zakonika – KZ).
Identičan vladin prijedlog je 2010. već bio odbačen. Obrazloženje je i sada uglavnom reprizirano: uskraćivanje amnestije za pravosnažno osuđene po čl. 144 dovodi ih u neravnopravan položaj, jer pripadaju grupi krivična djela protiv života i tijela iz Glave 14. KZ-a koja su obuhvaćena amnestijom.
Kazne za teško ubistvo kreću od najmanje 10 do 30 godina i to zbog lišavanja života: na svirep i podmukao način; pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju; kada se sa umišljajem dovede u opasnost život još nekog lica; zatim, za ubistava iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda, itd.
Osuđena lica koja su obuhvaćena zakonima o amnestiji iz 2006. i 2008. godine, tvrdila je Vlada, bila su u znatno povoljnijem položaju s obzirom na činjenicu da su i za krivično djelo ubistvo u određenom procentu oslobođena izdržavanja kazne zatvora.
U vladinom aktu dostavljenom Skupštini, sa obrazloženjem potrebe akta milosti države i prema najsvirepijim ubicama, piše da je „pravo na pravično suđenje osnovno ljudsko pravo i jedno od opšte važećih principa predviđenih Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima” i da poštovanje tog prava „obezbjeđuje da nesigurnost, sa kojom je suočena optužena osoba i stigma koja prati optuženog za krivično djelo, uprkos pretpostavci nevinosti ne bude produžavana”. Sve je to fino, ali u kakvoj je vezi sa amnestijom pravosnažno već osuđenih?
Pretpostavimo da konfabulacija nije slučajna, već maskiranje suštine: amnestija je jedna od bitnijih stavki izbornog ciklusa. Naime, čak „oko” ili „preko”, zavisi od interpretacija, 20.000 punoljetnih lica – rodbine, prijatelja, poznanika osuđenika po raznim paragrafima, koristeći se institutom predlaganja zakona potpisima (čl. 93 Ustava), dostavili su 24. septembra prošle godine Skupštini inicijativu o amnestiji i za ubice iz klase teško ubistvo.
Tih 20.000 punoljetnih, dakle i glasača, nije za potcjenjivanje. Još oko 850 glasača, osuđenika u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija (ZIKS), koji su imali ili su mogli dobiti pravo na amnestiju, čekalo je ishod.
Ne čudi da je višestranački Odbor za ljudska prava i slobode inicijativu za amnestiju srdačno i jednoglasno prihvatio; u proceduru su je uzeli uoči parlamentarnih izbora – kao i lokalnih u Nikšiću, Budvi i Kotoru – održanih 14. oktobra. Na parlamentarnim izborima 2012. od 981 primljenih glasačkih listića u ZIKS-u, koji se sastoji od Istražnog zatvora Podgorica, Kazneno-popravnog doma Podgorica i Zatvora Bijelo Polje– upotrijebljeno je njih 878; rezultati: Evropska Crna Gora-Milo Đukanović 568 glasova; Demokratski front135; SNP 73; Pozitivna Crna Gora 31; Srpska sloga 22; Bošnjačka stranka 12, itd.
Vlada se potom lagano formirala, ipak na vrijeme da na sjednici 10. marta o.g. ne definiše zakonski prijedlog o prihvatanju ili neprihvatanju amnestije. I tako osuđenike – bližili su se predsjednički izbori – još malo drži u iščekivanju milosti; naime, parlamentu je tada dostavila samo (pozitivno) mišljenje.
U ZIKS-u je 7. aprila primljeno 1.036 listića; od toga, 929 je upotrijebljeno: Filip Vujanović je dobio 639, Miodrag Lekić 269 glasova. ZIKS se opet potvrdio kao tradicionalno jako DPS uporište.
Nakon, dakle, tri izborna ciklusa – parlamentarnog, izbora u tri opštine i predsjedničkog – na red je, doduše poslije protestnog odbijanja uzimanja hrane dijela zatvorenika, došla i izmjena Zakona o amnestiji. Oglasili su se pismom Odboru za politički sistem, pravosuđe i upravu iz ZIKS-a i neki osuđenici za teška ubistva: Sava Međedović, Vasilije Marković, Dejan Obradović, Goran Marić, Damir Mandić,Vojin Raičković, Marko Šaković, Milan Grbavčević i drugi. Krivicu što dosad nijesu amnestirani pripisali su, otprilike kao i Vlada, „neažurnosti sudova i suđenju u nerazumnom roku”.
Pravo na amnestiju, pišu dalje, nijesu imala lica osuđena za pokušaj ubistva iako „nikome nijesu oduzela život; čak ima slučajeva i da niko nije povrijeđen”. Pokušali su da objasne da je sadašnjem čl. 144 ekvivalentan čl. 30 starog KZ-a, a da su osuđeni po čl. 30, koji su odgovarali za istovjetna djela kao i oni, bili amnestirani.
Najinteresantniji dio njihovog obraćanja parlamentarnom odboru su tvrdnje, bez navođenja konkretnih imena, da „ima primjera da su po jednu ili dvije amnestije dobijali osuđenici za najteže zločine, a neki od njih su bili u bjekstvu; ima primjera osuđenika kojima su smrtne kazne preinačene u maksimalne, pa im je kazna smanjena za 40 odsto”.
Tvrde da su o ugroženosti svojih prava razgovarali sa upravom ZIKS-a, predstavnicima Ministarstva pravde, Ombudsmanom. Da li su im predočili, sa imenima, navedene slučajeve zloupotreba koji bi se morali krivično goniti?
Amnestija je, po definiciji, akt milosti države, kojim se generalno ukida ili smanjuje izdržavanje kazne, za sva ili samo neka krivična djela. Ona je i po svojoj prirodi uvijek i akt političke volje, čime se otvara put za urušavanje nezavisnosti sudstva i izvršenja pravde. Zbog toga, ili i zbog toga, amnestija nije predviđena u zemljama anglo-saksonskog prava, ali za klasična krivična djela ni u Njemačkoj, Španiji, Holandiji, Norveškoj, Švedskoj…
Što o učestalim amnestijama, u prosjeku svakih tri-četiri godine, misli naše cijenjeno sudstvo? Nijesmo čuli.Osim amnestije, našim vlastima je na raspolaganju, kroz lik, djelo i funkciju Filipa Vujanovića opcija pojedinačne amnestije – pomilovanja.
Čim je ove godine ušla u statistiku Savjeta Evrope, Crna Gora je u dokumentu Godišnja kaznena statistika, po broju amnestiranih i pomilovanih, munjevito izbila na čak četvrto mjesto – ispred nas su Jermenija, Gruzija i Kipar.
Tome je doprinijela činjenica da je Vujanović svoje pravo da pomiluje po masovnosti bezmalo izjednačio sa amnestijama. Naime, tokom 2012. pomilovao je gotovo polovinu od pristiglih 310 zahtjeva. U 46 slučajeva je oslobodio zatvora preinačujući presudu u uslovnu slobodu; za 42 osuđenika zatvorske kazne je preinačio u novčane; 48-rici drugih osuđenika je smanjio kazne u rasponu od šest do jednog mjeseca; preostalih šest osuđenika su oslobođeni izdržavanja kazni u vremenu koje se mjeri neđeljama.
Prema službenim evidencijama, Vujanović je u 2012. donio 26 odluka kojima je uvažio molbe za pomilovanje osuđenih lica za počinjena krivična djela iz pomenute zloglasne Glave 14. KZ-a – krivična djela protiv života i tijela. U strukturi ovih pomilovanja su zamjene uslovnom osudom u 11 slučajeva, dok je u devet slučajeva osuđenike oslobodio daljeg izdržavanja kazni za period od 1-6 mjeseci.
Kada se u javnosti postavilo ovo pitanje, Vujanovićev kabinet lansirao je saopštenje kojim se zameću tragovi odgovornosti. U njemu se kaže kako je „poštovana zahtjevna i duga procedura propisana zakonom; niti u jednom slučaju Predsjednik Crne Gore nije dao pomilovanje bez pozitivnog predloga ministra pravde, a niti u jednom slučaju ministar pravde bez pozitivnog mišljenja nekog od subjekata koji su prethodno davali mišljenje”…
Uz od Vujanovića pomilovanih 142 zatvorenika za prošlu godinu, približno nešto oko 200 osuđenika je sada u Skupštini usvojenom amnestijom, kojom su oslobođeni izdržavanja kazni, izašlo na slobodu. To je približno šestina svih osuđenih i pritvorenih. Drugih oko 630 osuđenika sada imaju za petinu manju kaznu.
„Ako se uzme u obzir da boravak jednog osuđenog lica u zatvoru državu košta 16 eura dneveno, jasno je da će amnestijom biti rasterećen i budžet”, saopšteno je nedavno iz Ministarstva pravde.
Međutim, još tačno 1.166 pravosnažno osuđenih čekaju da ih pozovu na robiju. Za njih ostaje nada da će, možda, brzih dana biti i nekih novih izbora.
Vladimir JOVANOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice