Povežite se sa nama

DUHANKESA

Slobodni i zarobljeni

Objavljeno prije

na

Jedan šarplaninac mi je pomogao da shvatim da se životinje ne dijele na divlje i pitome, nego na slobodne i zarobljene. Lamuš je shvatio da se sloboda psa mjeri dužinom lanca kojim je vezan. Prekinuo ga je i vratio se slobodi u koju ga je zvala njegova vučica. U koju se zaljubio i koja se zaljubila u njega

 

Te zime, put me je naveo u selo kod mog prijatelja M. Znali smo se odavno, i poslije dužeg vremena sreli se u jednom restoranu u obližnjem gradu. Srdačan, vrlo prijazan, prišao mi je i zasuo rafalom pitanja:

-Odavno nisi bio kod nas! Kad si došao? Jesi li sam? Koliko ostaješ?

-Jutros sam stigao. Sam sam. Ostaću nedelju dana – slijedio je moj rafal.

-Onda te očekujem kod mene. Obavezno! Imam jednog šarplaninca kakvog nisi u životu vidio! Moraš ga vidjeti!

Insistirao je da zajedno ručamo. Neću ti pričati o njemu, jer to nije za priču, to se mora vidjeti – naglasio je!

-Žurim, zaista bih rado ostao. Međutim, obećavam ti da ću doći da vidim tog ljepotana šarplaninca, prije odlaska.

Desilo se da sam se tog susreta i svog obećanja sjetio dan pred povratak

kući. Sipao je gusti paperjasti snijeg. Pozajmio sam Ladu Nivu od jednog poznanika i sa lancima montiranim na gume, odmah krenuo u planinsko selo, prijatelju u pohode.

Putem, paperjaste pahuljice iz grada postepeno su se pretvarale u suhi šuštavi snijeg. Zahvaljući lancima, nekako sam  prokrčio prtinu kroz namete na planinskom putu. U dvorišu pred kućom, već me je čekao M. Čuo je zvuk motora.

–   Obradovao si me. Već sam mislio da nećeš doći.

– Znaš mene. Kad obećam, samo me viša sila može spriječiti da ne održim obećanje.

– Znam, znam da nisi zaboravio. Mislio sam da nećeš doći zbog snijega.

Odmah sam primijetio duboku boru između obrva i stisnute usne koje je grizao poslije svake riječi. Pogledao sam veliku, čvrsto napravljenu  kućicu za psa. Prazna. Omotan oko jednog izvaljenog debelog kolca,  u snijegu se gubio gvozdeni lanac. Uhvatio mi je pogled i prije nego što sam zaustio, povukao me za ruku:

-Uđimo, sve ću ti ispričati.

I ispričao mi je. Ne znam da li bih više volio da nisam čuo tu priču, ali čim

sam je čuo, znao sam da je neću zaboraviti.

-Onog dana kad smo se sreli, usred noći sam čuo zveckanje lanca. Moj

Lamuš je već nekoliko dana bio jako uznemiren. Počelo je kada se oglasio  vuk, iz šume, ovdje odmah iznad kuće. Ponavljalo se tri noći uzastopno. Te noći nije se čulo zavijanje. Ustao sam iz postelje i pogledao kroz prozor. Lamuš nije lajao, nego se vrpoljio i tiho cvilio. Nisam palio svjetlo da ne uplašim divlju životinju koja se očito motala u blizini. Jedva sam povjerovao svojim očima: iz šume je izišao vuk, pravi pravcati vuk. Lamuš ga je dočekao mašući repom. Igrali su se, razdragani kao kakva štenad. Slijedeće noći ponovilo se isto. Kada sam treće noći shvatio da je to vučica, pripremio sam se da je dočekam onako kako se dočekuje vuk: s puškom. Poslije ponoći je stigla. Stajala je uz Lamuša, kao da mu nešto objašnjava, a zatim odmah počela snažno kopati snijeg oko kolca. Lamuš je gledao očito ne shvatajući šta to vučica radi. A ona ti je, moj prijatelju, pokušavala izvaliti kolac i osloboditi Lamuša! Možeš li vjerovati? Divlja vučica zaljubila se u pitomog psa, šarplaninca svog krvnog neprijatelja! Što je još čudnije, i on se zaljubio u vučicu, iako je smrtno mrzio vukove i borio se već nekoliko puta s njima! Pomislio sam da je vučica vjerovatno u tjeranju a u šumi nema ni jednog vuka mužjaka. Dobro, ali ako nema vuka, selo je puno pasa, pred svakom kućom barem jedan. Ona je došla baš kod Lamuša, i to po cijenu života. Kažem ti,  ljubav, ništa drugo! – zapalio je već desetu cigaretu i povukao duboko dim.

-I šta je dalje bilo – prekinuo sam njegovo dugo tmurno ćutanje.

-Šta će biti? Bi šta bi! Pucao sam i ubio je jednim metkom. Bila je lijepa, gustog krzna, veoma velika, mlada, po zubima, ne više od dvije godine. Lamuš je ležao pokraj nje i cvilio. Ostao je ležati u snijegu i dok sam je odvlačio u kuću da je oderem. Kad sam završio s poslom, otišao sam kod Lamuša. Našao sam izvaljen kolac i prekinut lanac. Dozivao sam ga iz sveg glasa. Odazvao mi se tako tužnim zavijanje da mi se srce steglo. Sutradan sam mu pratio tragove. Spojili su se sa tragom kojim je došla vučica.Vidilo se da  je dugo ležao u snijegu na mjestu na kom je ona ležala čekajući mrak.  Bilo je to prije tri dana. Znam da mi se više neće vratiti, zato što sam ubio njegovu divlju vučicu.

Nisam vidio tog Lamuša ali sam ga upoznao bolje od mnogih koje sam znao godinama. Pomogao mi je da shvatim da se životinje ne dijele na divlje i pitome, nego na slobodne i zarobljene. Lamuš je  shvatio da se sloboda psa mjeri dužinom lanca kojim je vezan. Prekinuo ga je i vratio se slobodi u koju ga je zvala njegova vučica.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Metamorfoze svijeta neslobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet ljudi, u kom živimo, od vremena do kog sežu pisani izvori, jeste svijet neslobode. Njegova granica resko je ocrtana linijom koja razdvaja čovjekov svijet od svijeta prirode

 

 

Treći maj je proglašen za Svjetski dan slobodnih medija! Čudom se čudim šta bi to moglo značiti?? Da  savremeni svijet pravi šale na svoj račun ? Da je riječ o lucidnom, kritički angažovanom sarkazmu  kao suptilnoj formi najoštrije kritike stvarnog stanja? Da je savremeni čovjek potpuno izgubio svijest o stvarnosti u kojoj živi? Da oni koji su izmislili ovaj  praznik, sve druge smatraju lakovjernim glupacima?

Nema kraja nagađanjima.  Obazirem se oko sebe i nigdje ne vidim, koji su mediji slobodni i gdje to u svijetu!? Ni ko je i gdje slobodan!? Svijet ljudi, u kom živimo, od vremena do kog sežu pisani izvori, jeste svijet neslobode. Njegova granica resko je ocrtana linijom koja razdvaja čovjekov svijet od svijeta prirode. Tamo je sloboda, ovdje je nesloboda. Kako se to desilo, ne znamo! Znamo da se nekako desilo i da je to granica koja razdvaja ljudsko društvo i prirodu. Nigdje  i  nikada u prirodi,  ni jedna vrsta životinja nije pokušala  ograničiti slobodu pripadnika bilo koje druge ili iste vrste životinja. S druge strane, u svakom ljudskom društvu, postojala je mala grupa ljudi žednih vlasti, koji su većini oduzimali slobodu i potčinili ih! Svim sredstvima i na sve načine!   Da bismo to prikrili, svijet prirode, koji je svijet autentične slobode, nazvali smo svijet divljine. Životinje koje u prirodi žive potpuno slobodno, proglasili smo za “divlje životinje“. Biljke koje mi kontrolišemo i kojima smo oduzeli slobodu, zovemo “pitome biljke“. “Pitomi zec“ vs. “divlji zec“; “pitoma kruška“ vs. “divlja kruška“. Čak i ljude koji žive slobodno,  izvan granica našeg svijeta neslobode, bez ustezanja zovemo – divljacima!

Od Spartaka do digitalnog eura, traže se, planiraju, isprobavaju i mijenjaju se ovi načini sa toliko domišljatosti i upornosti, da je ova želja za potčinjavanjem vremenom postala osnovni pokretač historije a ono što nazivamo društveni  razvoj, samo niz metamorfoza jednog te istog svijeta neslobode!

Ako je Spartak još i mogao pokušati da sebi i sabraći gladijatorima vrati oduzetu slobodu kretanja, i s dobrim razlozima vjerovati da će u tome uspjeti, današnji čovjek je definitivno izgubio svaku šansu da misli i govori slobodno. Svaki detalj savremenog ljudskog svijeta dizajniran je na principima neslobode, tako da se više ne može ni izmijeniti, ni početi iz početka.. Sloboda je u međuvremenu postala diverzija, faktor čije bi prisustvo smjesta blokiralo i zaustavilo rad cijele društvene mašine. Navodna sloboda sociјalnih mreža je preko sajber akademija, para-obavještajnih centara i razumije se, vojnih i policijskih sistema metastazirala (planirano, od samog početka!) u najefikasniji način kontrole svakog čovjeka u svakom trenutku, uključujući  svaku izgovorenu i napisanu riječ preko praćenja njegovog mobilnog telefona.

Iako je deklarativno sloboda govora garantovana, svugdje se sankcionira  zabranjeni govor. Čak i zabranjene riječi. A tamo gdje  postoji zabranjeni govor, ne postoje slobodni mediji. Govore o “Slobodnom svijetu” i o neslobodnom svijetu autoritarnih režima.  U najslobodnijoj državi  slobodnog svijeta,  Harvardu – najbogatijem i najprestižnijem univerzitetu u svijetu, vlast je blokirala sa računa 2.3 milijarde  donacija zato što  studenti u kampusu glasno govore protiv genocida koji Izrael već godinu i po vrši nad Palestincima u Gazi. Koji medij u “slobodnom svijetu” smije danas nazvati ovaj genocid genocidom i zbog toga nemati posljedica!?

Na listi tema u Parlamentu EU u toku je realizacija projekta digitalnog eura. Uz postepeno ukidanje plaćanja gotovim novcem i prelaskom na digitalni euro Centrala u Briselu imaće ne samo uvid u račun svih građana, nego i mogućnost  skidanja bilo koje sume sa računa, pa i njegovog potpunog zatvaranja.  Najnovija metamorfoza svijeta neslobode. Do sljedeće.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Historija – groblje ideala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elita na vlasti upravlja  društvom ali ne i istorijom

 

Najveće zablude unauci su često rezultat površnosti,  a ne grešaka. Mnoge čuvene teorije prihvaćene su kao nesumnjiva istina samo zato što se o njima nije razmislilo. Jedan takav primjer je teza: “Historija je groblje elite!“ Njen autor, italijanskg inženjer, sociolog i ekonomist Vilfredo Pareto s kraja 19-og i početka 20-og vijeka, utemeljio je na ovoj tezi svoju čuvenu teoriju da je elita (aristokratija), ključni faktor društvene historije. Značenje ove teze je potpuno jasno već na prvi pogled: Historiju pokreću i usmjeravaju veliki pojedinci – elita! Međutim, ono što je jasno već na prvi pogled, često se pokaže da je nejasno, ali  tek na drugi pogled!

Najprije, historiju čine promjene dominantne društvene paradigme, a ne smjena vladajuće elite, kao što podrazumijeva Paretov aforizam. Karakter moralnih normi, vladajuće aksiološke matrice i stepen realizacije sadržaja najviših društvenih ideala jesu mjera historije. Elita na vlasti upravlja  društvom ali ne i historijom! Hegel se prevario kada je Napoleona Bonapartu vidio kao inkarnaciju duha svjetske historije na bijelom konju. Niko, ni organizatori Francuske buržoaske revolucije od 1789. godine, ni akteri ukidanja do tada vladajuće feudalne paradigme,  ni sam Napoleon, nisu ostvarili ideale te revolucije. Njen motto, koncentrisan u tri riječi: “Liberté, égalité, fraternité!“,  do danas je ostao neostvaren. Svuda u svijetu, “Sloboda“ je danas floskula, “Jednakost“ je stigmatizirana, “Bratstvo“ je izrgnuto ruglu. Objektivno posmatrano, cijela ta elita od reda, zapravo je samo kolateralna šteta koja je završila na groblju – ali ne na groblju historije, nego svako u svom grobu. Na groblju historije, pokopani su  ideali ove revolucije!

Na groblju historije završio je i Kantov ideal Svjetske države i vječnog mira, regulisane zajedničkim Ustavom koncipiranim na univerzalnim principima pravednosti, kao i Fihteov ideal saveza suverenih, ekonomski nezavisnih nacionalnih država svijeta. Zamijenila ih je stvarnost svjetskog hegemona, sa ekskluzivnim pravom na nenajavljenu agresiju (preventivni napad – preemptive attack) na bilo koju državu po sopstvenom izboru, legitiumisanu pozivanjem na teoriju o “ograničenom suverenitetu“ (koja se, predvidjivo, ne odnosi na svjetskog hegemona); stvarnost nemilosrdne ekonomske eksploatacije ljudi i prirodnih resursa država ostavljenih na milost i nemilost svjetskog hegemona; stvarnost planiranog izazivanja kontrolisanih lokalnih ratova u cilju uspostavljanja režima po volji hegemona; stvarnost nezapamćenog bogaćenja pojedinaca i beskrupulozne pauperizacije  milijardi obespravljenih širom svijeta; stvarnost bezuslovnog podržavanja države agresora koja vrši vjerski motivisan genocid nad cijelim narodom u njegovoj državi, i zabrane svih formi javnog protesta protiv agresora i solidarnosti sa narodom i državom,  žrtvama agresije i  genocida.

Marks, Engels, Lenjin, uz mnoge druge njihove sljedbenike, jesu duhovna i politička elita koja je pokušala promovisati ideale socijalizma  kao radikalno nove  ekonomske, političke, ideološke i aksiološke  paradigme, ali  historija je skrenula  u drugom pravcu, bez obzira na vodeću ulogu ove elite! Zajedno s proljećem i ove godine stigao je Prvi maj. Proljeće je došlo kao razdraganost, kao miris behara, kao dah razvigora.  Prvi maj – kao sjećanje.   Svakog Prvog maja, sve više  postaje jasno da smo tog dana na parastosu još jednog ideala. Ideal stvaranja svjetske države zasnovane na vladavini klase koja svojim radom omogućava opstanak savremenog svijeta s ciljem uspostavljanja principa jednakosti svih ljudi, epitomiziran u paroli:“Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“, odavno je sahranjen na groblju historije.

Slavljenici radnici – beskrajna povorka razjedinjenih, razvlašćenih, poniženih, osiromašenih, degradiranih junaka našeg doba, gdje god bili, čestitam vam PRVI MAJ!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Podvala o “srećnim” i “nesrećnim” narodima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike

 

 

Uz bezbrojne obmane kojima je izložen svaki bespomoćni pojedinac, posljednjih godina prešlo se na manipulisanje cijelih naroda. To se moglo predvidjeti još kada je svijet sa beskrajnim optimizmom prihvatio Veliki projekt Prosvjetiteljstva o prednostima uvođenja opšte pismenosti i savremenim spektakularnim napretkom komunikacijskih tehnologija.  Najveće oduševljenje izazvala je tvrdnja da će sveopšta pismenost zadati smrtni udarac tiraniji i svakoj drugoj autokratskoj vladavini. Ovaj optimizam kulminirao je u ideji trajne emancipacije naroda (kod Imanuela Kanta, emancipacije cijelog čovječanstva i konstituisanja Svjetske države vječnog mira i univerzalne slobode!) formulisanoj u paroli:

“Vlastima je u interesu da narod ostane nepismen jer se najlakše vlada nepismenim narodom! Nepismen narod robuje, pismen i obrazovan narod je slobodan!“

Zaboravilo se zlatno pravilo da na ovom svijetu nema ništa što, uz prednosti koje donosi nama, istovremeno ne nosi i prednosti za naše protivnike! U svakom društvu, vlast može manipulisati samo onaj dio društva do kog direktno stiže njen glas. Nepismen narod živi u neznanju, ali upravo zbog toga, živi i izvan dohvata ideološke manipulacije!  Brzo se pokazalo da svaka vlast manipuliše svaki pismen narod, i da apsolutno manipuliše apsolutno pismen narod! Jer se zaboravilo da svaka vlast korumpira a da apsolutna vlast apsolutno korumpira!

Činjenica da je u savremenom svijetu praktično postignuta apsolutna (makar samo elementarna) pismenost, i da su svi najmoćniji centri produkcije i plasiranja informacija monopol vlasti, u praksi znači da danas vlasti apsolutno manipulišu svakog pojedinca i sve narode svijeta! Osim  neznatnog broja nepismenuih srećnika iz enklava do kojih ne doseže svemoćna ruka manipulatora i ne dopire zaglušujući glas interneta. Ovaj monopol je omogućio da se već desetak godina za redom na velika zvona plasira i postane svima dostupna, totalno kretenska sintagma o “srećnim“i “nesrećnim“ narodima, uz pozivanje na istraživanja javnog mnjenja, izvršena od najautoritativnije instance te vrste u svijetu – Galupovog Instituta! Zavedeni objavljenom rang listom onoga što se u principu ne može rangirati (“sreće“ kao striktno subjektivnog stanja, nemjerljivog indeksima kojima je Galupov institut “mjerio“ srećnost i nesrećnost svih naroda svijeta, na udarnim TV vijestima i portalima odjeknulo je “otkriće“ da su Makedonci  “najnesrećniji“  narod Evrope. Po ovom istom istraživanju, već osmu godinu za redom, Finci su najsrećniji narod na svijetu(??).

Svakom ko malo razmisli, biće jasno da narodi ne mogu biti ni srećni, ni nesrećni. Nema srećnih naroda, kao što nema ni nesrećnih naroda. Sreća je subjektivno stanje pojedinca a narode čine milioni pojedinaca – svako sa svojim subjektivnim stanjem. Svi rado prihvataju ocjenu da je neki narod hrabar, ali ako kažete da je neki narod genocidan, odmah će vas podsjetiti da je zločin uvijek individualan. Kao da hrabrost nije individualna!

Manipulisanje se pretvorilo u mentalno nasilje najgore vrste. Jer šta je, ako nije mentalno nasilje, kada  desetine naroda sa strijepnjom očekuje vijest potkrijepljenu autoritetom navodno naučne istine, da bi saznali jesu li srećni ili nesrećni!?  Ako ne postoji prihvatljiv način da se utvrdi broj srećnih ljudi u jednom narodu ili državi, bar približno se može odrediti broj nesrećnih ljudi: procentom samoubistava na 100.000 stanovnika. U ovom pogledu, brojke potpuno protivrječe navedenim Galupovim istraživanjima.  Za ilustraciju,  2020. godine taj broj je iznosio: u Makedoniji 9.4; u EU 10.2; u SAD 14.5; u Finskoj 15.3. U Siriji, razorenoij decenijskim građanskim ratom, milionim raseljenih, 2.0!

Budite pismeni, čitajte, pratite šta se događa ali razmišljajte svojom glavom. Vaša sreća je samo vaša. Ne dopustite nikome da zastane između vas i vašeg srećnog osmijeha.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo