Povežite se sa nama

OKO NAS

SLUČAJ KATE TODOROVIĆ: Propisi ometaju pravdu

Objavljeno prije

na

Propisi prema kojima povjerilac plaća troškove pokretanja postupka izvršenja, tvrde advokati, mnoge građane slabijeg imovinskog stanja sprječavaju da dobiju ono što im pripada prema pravosnažnim sudskim odlukama. Da bi se, recimo, pokrenuo postupak prodaje imovine dužnika, to jest da bi se povjerilac naplatio, neophodno je prvo procijeniti nekretninu, a zatim i oglasiti prodaju. To košta, tvrdi kolašinski advokat Branislav Grujić, najmanje 400 eura.

,,Za procjenu određene vrste nekretnina potrebno je ponekad više vještaka različitih struka, pa to znatno uvećava troškove. Oglašavanje u dnevnoj štampi staje više od par stotina eura. Prema mom iskustvu, nije malo onih koji zbog toga prolongiraju pokretanje postupka izvršenja ili ga, čak, nikada ne započnu”, kaže Grujić. „Obično, prvo oglašavanje prodaje ne da rezultate, pa se to ponavlja. Jasno je da je to za mnoge prevelik trošak, posebno ako još i ne rade. S druge strane, upravo takvim ljudima je najpotrebnije da se postupak izvršenja što prije završi”.

Slaba je utjeha što se nakon okončanja izvršnog postupka taj novac vrati povjeriocima.

Slikovit primjer za njegove tvrdnje je priča starice Kate Todorović (81), koja nakon razvoda četiri decenije dugog braka, živi na granici bijede od 60 eura socijalne pomoći. Ona nekoliko godina ne može da nađe način da obezbijedi oko 550 eura, kako bi od muža naplatila svoj dio zajedno sticane imovine.

Kata se, kako priča, udala u Gornjoj Morači u selu Starče, za udovca Momčila Vilotijevića, koji je iz prvog braka imao šestoro maloljetne djece.

„Moj brak su obilježile godine napornog rada, sticanja imovine i gajenja djece. Sve sam to podnosila, dok na kraju nijesam dovedena u poziciju kućne pomoćnice za mnogobrojnu familiju. Sve naše komšije znaju koliko sam radila, koliko stoke držala, koliko sam sticala. Na kraju sve se završilo razvodom i rečenicom mojeg bivšeg muža ‘Ti ovdje ništa nemaš’. Zbog toga što mi je tokom brakorazvodne parnice branio da ulazim u zajedničku kuću, intervenisala je i policija”, priča starica.

Brakorazvodna parnica je okončana, a podjela imovine završena je na način što, kako Kata priča, bivši muž treba da joj do 2018. godine, isplati u ratama, 20.000 eura. To je odlučeno, kako tvrdi, 2014. godine, poravnanjem. Međutim, prema njenim riječima, više je to bio rezultat dogovora advokata dviju strana nego njena odluka.

„Slabo čujem, pa sam, iskreno vam pričam, propustila veći dio njihovih pregovora. Tek, na kraju sam potpisala to i pristala da mi bivši muž odmah uplati 1.500, a potom u ratama po 3.000 eura. Toliko se sjećam. Mnogi su mi govorili da je glupo to što sam učinila, ali ja bolje nijesam znala i advokat Miško Popović, koji me zastupao tako je dogovorio”, kaže Kata.

Do dana današnjeg, kako tvrdi, ona nije dobila ni eura od bivšeg muža. Za iniciranje postupka izvršenja pred kolašinskim sudom, s obzirom na to da nije imala novca, država joj je dodijelila advokata Zorana Rakočevića. On je inicirao izvršenje, a u međuvremenu se zakon promijenio pa je predmet poslat javnom izvršitelju. Vilotijević je svu pokretnu imovinu prepisao u vlasništvo svom sinu, pa su za naplatu ostale samo nekretnine.

„Ljuta sam i na advokate i na izvršitelje. Do dana današnjega nijesu uspjeli da natjeraju mojeg bivšeg muža da mi uplati bar jednu ratu. Ne znam kako preživljavam, a čovjek u čijem stanu živim, pušta me da besplatno stanujem, sve u nadi da će neko nešto učiniti da se postupi po odluci suda. Meni zemlja u Gornjoj Morači ne treba jer ja više ne mogu da radim. Tražim samo svoje, ono što je dogovreno pred sudom”, kaže ona.

Advokat Rakočević potvrdio je da je bio po službenoj dužnosti angažovan da zastupa Katu Todorović, odnosno inicira izvršenje poravnjanja, koje su supružnici postigli. On je, tvrdi, taj postupak priveo kraju, ali se u međuvremenu zakon promijenio pa je trenutno kod javnog izvršitelja Dejana Čogurića iz Bijelog Polja.

Javni izvršitelj Čogurić, podsjećajući da je Vilotijević pokretnu imovinu prepisao još tokom postupka pred sudom, kazao je da postupak izvršenja podneskom treba da inicira Todorović. Izvršitelj je, kako tvrdi, odmah blokirao žiro račun Vilotijevića na dospjela potraživanja, zatim i obezbijedio da se nekretnine ne mogu otuđiti, upisom tereta u kolašinskom katastru.

„Prije svega, s obzirom na to da je riječ o nekretninama koje se sastoje od poljoprivrednog i građevinskog zemljišta, treba angažovati vještake tih struka za procjenu vrijednosti. Izlazak na teren svakog od njih košta po 150 eura. Nakon toga, treba u dnevnim novinama oglasiti prodaju, za šta treba izdvojiti još oko 250 eura. Naravno, prema zakonu, sve to treba da plati povjerilac”, objašnjava Čogurić.

On je, tvrdi, objasnio starici na koji način i uz koliko novca se pokreće postupak. Svjestan je da mnogi povjerioci ne mogu odmah da obezbijede potreban novac, ali drugog načina, prema crnogorskim zakonima, nema.

„Ja nemam novca za taj postupak niti ću ga skoro moći pribaviti. To je za mene sa 60 eura mjesečnih primanja nemoguće. Zar je moguće da ću poslije 40 godina krvničkog rada i sticanja, ostati na ulici, a da niko ne može da mi pomogne”, kaže starica, koja nema od koga da pozajmi novac.

Katin primjer jasno pokazuje koliko činjeničnom stanju ne odgovora ocjena predstavnika Savjeta Evrope, prema kojoj visine dažbina koje građani Crne Gore plaćaju za pristup pravdi nijesu ometajuće.

U kolašinskom Osnovnom sudu, ipak, podsjećaju na prava koja građani slabog imovnog stanja mogu ostvariti u skladu za zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći. Ta prava, kažu u Osnovnom sudu, iskoristili su mnogi. Prema tom zakonu, osoba slabog imovnog stanja nema imovinu, a mjesečni prihod i ukupan mjesečni prihod članova porodice ne prelazi iznos od 30 odsto prosječne zarade u Crnoj Gori za jednog člana i po 15 odsto prosječne zarade za svakog narednog člana.

,,Dok su postupci izvršenja bili nadležnost sudova, svako rješenje o besplatnoj pravnoj pomoći, obuhvatalo je i troškove pokretanja izvršenja. Naravno svi ti troškovi pokrivani su iz sredstava budžeta. Od kada su ti postupci pred javnim izvršiteljima, nijesmo imali sličnih zahtjeva”, kažu u kacelariji za besplatnu pravnu pomoć u kolašinskom Osnovnom sudu.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo