Povežite se sa nama

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

2 mjeseca

na

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

MONITOR: Koje su sve posljedice pomenutog Zakona?

DRAGOVIĆ: Svi mi koji se bavimo ovim pitanjima i dalje pokušavamo da sagledamo sve posljedice suštinskih izmjena procesa planiranja koje je ovaj zakon prouzrokovao. Najvažnije su, svakako, one koje se tiču centralizacije – izmještanja donošenja odluka o prostornom planiranju sa lokalnog na državni nivo. Zakon iz 2017. donesen je sa proklamovanim ciljem da riješi problem neadekvatnih opštinskih kapaciteta prebacivanjem poslova i odgovornosti iz oblasti planiranja prostora na nivo ministarstva – dakle, formalnom centralizacijom procesa planiranja. Međutim, mislim da ni oni koji su takav zakon zamislili i usvojili nijesu uspjeli da na vrijeme sagledaju koliko komplikovano može biti sprovođenje takve tranzicije. Eliminisanjem duboko ukorijenjene klasifikacije i hijerarhije prostornih planova na lokalnom i državnom nivou Zakon  je ukinuo prethodni okvir za izradu i sprovođenje planske dokumentacije – okvir koji nije bio savršen, ali se dobrim dijelom oslanjao na proces sa dugom tradicijom i dobro upućenim stručnjacima. Kada je usvajanjem Zakona iz 2017. stari proces planiranja napušten, novi je samo najavljen – ne zaboravimo da Prostorni plan Crne Gore i Plan generalne regulacije ni do danas nijesu doneseni, i da je rok za njihovo donošenje pomjeran više puta.

Dakle, mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni. To je dovelo do dezorijentacije i zbunjenosti u cijelom sistemu: lokalni razvoj se često zasniva na datiranim lokalnim planovima, neadekvatnim za trenutne izazove urbanog razvoja, dok novi mehanizmi godinama ostaju u najavama. Rezultat su  građevinski projekti sumnjive zakonitosti i kvaliteta. Pogledajmo samo primjer Ljubovića čiji su negativni uticaji na urbane zajednice očigledni. To dobro vidimo i po sve snažnijem djelovanju lokalnih građanskih inicijativa usmjerenih protiv ovih projekata, koje nam pokazuje da se ovim problemima mora pristupiti hitno i sistematično. Međutim, kada je amandmanima iz 2020. godine prelazni period za donošenje planova po novom Zakonu produžen do kraja 2022. godine, postalo je zamislivo da bi se sadašnje stanje moglo pretvoriti u sporo i dugoročno prilagođavanje, bez garancija za to kakav će biti njegov uticaj na prostorni, ekonomski i socijalni razvoj Crne Gore. Nadam se da se to neće desiti, jer bi posljedice bile nesagledive.

MONITOR: Govorili ste i pisali o tome da se opštinski budžeti previše oslanjaju na prihode koje ubiraju od građevinskih investitora, te da su opštine prinuđene da se trkaju za njihovo privlačenje.

DRAGOVIĆ: Pojednostavljivanje procesa dobijanja dozvola za gradnju bilo je motiv za usvajanje planskih dokumenata i izmjene legislativnog okvira i mnogo prije Zakona iz 2017. Tako je, recimo, Projekat zemljišne administracije i upravljanja (LAMP), koji je trajao od 2009. do 2016. i koji je bio realizovan uz podršku Svjetske banke, sprovođen sa ciljem poboljšanja efikasnosti izdavanja dozvola i registracije imovine – tada je usvojeno 9 prostornih urbanističkih planova i 22 detaljna urbanistička plana u manje razvijenim opštinama sjevernog i centralnog regiona. Prethodni Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, donesen 2008. godine, više puta je mijenjan na način koji je rezultirao centralizovanijim procesom donošenja odluka u vezi sa prostornim planiranjem, prvenstveno orijentisanom ka uklanjanju propisa koji bi mogli predstavljati „biznis barijere“, čak i kada ti propisi imaju veliki značaj za lokalni razvoj. Tako su amandmanom iz 2013. godine ustanovljene izmjene po kojima su investitori koji finansiraju sve što je po tada važećim propisima bilo definisano kao „državni projekti od javnog interesa“, a za koje je građevinske dozvole izdavalo Ministarstvo, oslobođeni plaćanja opštinskih naknada za komunalno opremanje građevinskog zemljišta. Važno je razumjeti da su, prema analizi koju je te godine objavila Zajednica opština, naknade za komunalno opremanje građevinskog zemljišta činile 31–43 posto ukupnih opštinskih budžeta u periodu 2008–2012. Iako je zabrinjavajuća činjenica da su se lokalni budžeti u tolikoj mjeri oslanjali na nove građevinske projekte (što nam, opet, govori mnogo o stanju i pravcima razvoja crnogorske ekonomije tokom protekle decenije), očigledno je kakav je uticaj proširivanja definicije „državnih projekata od javnog interesa“ mogao imati na lokalne samouprave. Što ih više bude odobreno, to je lokalni budžet manji, a uticaj državne vlasti na odluke koje se tiču lokalnog razvoja veći. Pored toga što su prihodi lokalnih samouprava, izmjenama prethodnog Zakona o planiranju i uređenju prostora dato im je i ovlašćenje da odlučuju o smanjenju naknada za komunalno opremanje ili se od njih u potpunosti odreknu. Ovo je čak i bogate primorske opštine učinilo podložnim pritiscima velikih investitora, koji su dobili mogućnost da zahtijevaju smanjenje takse za svoje projekte. Mogućnost opštinskih vlasti da o naplati naknada za komunalno opremanje odlučuju „od slučaja do slučaja“ prepoznata je kao potencijalni koruptivni mehanizam i osporavana pred Ustavnim sudom Crne Gore od strane MANS-a još 2016. godine, a konačno i osporena odlukom Ustavnog suda iz 2019.

Dakle, i tokom perioda prije donošenja Zakona iz 2017. godine imali smo niz odredbi koje su postepeno prenosile ovlašćenja na centralni nivo odlučivanja i ugrožavala autonomiju lokalnih samouprava u oblasti prostornog razvoja. A  prostorni razvoj je neodvojiv od ukupnog društvenog razvoja, i ne bi smio biti ostavljen na milost i nemilost tržišnim prilikama i silama.

MONITOR: Koje su crne tačke graditeljstva u Podgorici i Crnoj Gori, i da li je tu moguća popravka ili bar neki nauk iz loše prakse?

DRAGOVIĆ: Ima ih mnogo i po pravilu su posljedica prioritizovanja privatnog interesa u odnosu na javni. Uzmimo za primjer soliter pored hotela Podgorica, novi objekat na lokaciji nekadašnjeg hotela Ljubović, čitave nove podgoričke stambene kvartove bez javnih usluga i kvalitetnih javnih prostora… Popravka je moguća i biće neminovna, ali prije nego što počnemo da radimo na tome moramo uzeti za ozbiljno savremene izazove prostornog razvoja – prije svega, klimatske promjene – i početi ozbiljno da radimo na izgradnji sistema prostornog planiranja. Ovo što sad imamo neće moći da nam pomogne u suočavanju sa tim izazovima.

MONITOR: Šta je potrebno uraditi da oni koji imaju novca ne mogu više da grade što im je god volja uz amin institucija? 

DRAGOVIĆ: Potrebno je da se suočimo sa ograničenjima modela ekonomskog razvoja koji smo pratili posljednjih nekoliko decenija, a sa kojim održivi prostorni razvoj države koja pretenduje da bude ekološka nije kompatibilan. Iz tog suočavanja treba da proistekne vizija za budući razvoj, i na njoj zasnovan sistem planiranja prostora i izgradnje objekata u čijem centru treba da budu javni interes i briga za životnu sredinu. U tom procesu  nema prečica – biće nam potrebno vremena, znanja, iskustva i volje da sarađujemo. U međuvremenu, bilo bi dobro otvoriti široku društvenu debatu o novom Zakonu o planiranju prostora i obratiti pažnju na sve aktivnije društvene akcije i pokrete koji se bave pojedinim segmentima prostornog razvoja u Crnoj Gori. Oni prvi pokazuju ogromne društvene posljedice propusta postojećeg sistema i ukazuju da moguće nove pravce razvoja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

1 dan

na

24 Septembra, 2021

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

1 dan

na

24 Septembra, 2021

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

1 dan

na

24 Septembra, 2021

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo