Povežite se sa nama

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

2 godine

na

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

MONITOR: Koje su sve posljedice pomenutog Zakona?

DRAGOVIĆ: Svi mi koji se bavimo ovim pitanjima i dalje pokušavamo da sagledamo sve posljedice suštinskih izmjena procesa planiranja koje je ovaj zakon prouzrokovao. Najvažnije su, svakako, one koje se tiču centralizacije – izmještanja donošenja odluka o prostornom planiranju sa lokalnog na državni nivo. Zakon iz 2017. donesen je sa proklamovanim ciljem da riješi problem neadekvatnih opštinskih kapaciteta prebacivanjem poslova i odgovornosti iz oblasti planiranja prostora na nivo ministarstva – dakle, formalnom centralizacijom procesa planiranja. Međutim, mislim da ni oni koji su takav zakon zamislili i usvojili nijesu uspjeli da na vrijeme sagledaju koliko komplikovano može biti sprovođenje takve tranzicije. Eliminisanjem duboko ukorijenjene klasifikacije i hijerarhije prostornih planova na lokalnom i državnom nivou Zakon  je ukinuo prethodni okvir za izradu i sprovođenje planske dokumentacije – okvir koji nije bio savršen, ali se dobrim dijelom oslanjao na proces sa dugom tradicijom i dobro upućenim stručnjacima. Kada je usvajanjem Zakona iz 2017. stari proces planiranja napušten, novi je samo najavljen – ne zaboravimo da Prostorni plan Crne Gore i Plan generalne regulacije ni do danas nijesu doneseni, i da je rok za njihovo donošenje pomjeran više puta.

Dakle, mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni. To je dovelo do dezorijentacije i zbunjenosti u cijelom sistemu: lokalni razvoj se često zasniva na datiranim lokalnim planovima, neadekvatnim za trenutne izazove urbanog razvoja, dok novi mehanizmi godinama ostaju u najavama. Rezultat su  građevinski projekti sumnjive zakonitosti i kvaliteta. Pogledajmo samo primjer Ljubovića čiji su negativni uticaji na urbane zajednice očigledni. To dobro vidimo i po sve snažnijem djelovanju lokalnih građanskih inicijativa usmjerenih protiv ovih projekata, koje nam pokazuje da se ovim problemima mora pristupiti hitno i sistematično. Međutim, kada je amandmanima iz 2020. godine prelazni period za donošenje planova po novom Zakonu produžen do kraja 2022. godine, postalo je zamislivo da bi se sadašnje stanje moglo pretvoriti u sporo i dugoročno prilagođavanje, bez garancija za to kakav će biti njegov uticaj na prostorni, ekonomski i socijalni razvoj Crne Gore. Nadam se da se to neće desiti, jer bi posljedice bile nesagledive.

MONITOR: Govorili ste i pisali o tome da se opštinski budžeti previše oslanjaju na prihode koje ubiraju od građevinskih investitora, te da su opštine prinuđene da se trkaju za njihovo privlačenje.

DRAGOVIĆ: Pojednostavljivanje procesa dobijanja dozvola za gradnju bilo je motiv za usvajanje planskih dokumenata i izmjene legislativnog okvira i mnogo prije Zakona iz 2017. Tako je, recimo, Projekat zemljišne administracije i upravljanja (LAMP), koji je trajao od 2009. do 2016. i koji je bio realizovan uz podršku Svjetske banke, sprovođen sa ciljem poboljšanja efikasnosti izdavanja dozvola i registracije imovine – tada je usvojeno 9 prostornih urbanističkih planova i 22 detaljna urbanistička plana u manje razvijenim opštinama sjevernog i centralnog regiona. Prethodni Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, donesen 2008. godine, više puta je mijenjan na način koji je rezultirao centralizovanijim procesom donošenja odluka u vezi sa prostornim planiranjem, prvenstveno orijentisanom ka uklanjanju propisa koji bi mogli predstavljati „biznis barijere“, čak i kada ti propisi imaju veliki značaj za lokalni razvoj. Tako su amandmanom iz 2013. godine ustanovljene izmjene po kojima su investitori koji finansiraju sve što je po tada važećim propisima bilo definisano kao „državni projekti od javnog interesa“, a za koje je građevinske dozvole izdavalo Ministarstvo, oslobođeni plaćanja opštinskih naknada za komunalno opremanje građevinskog zemljišta. Važno je razumjeti da su, prema analizi koju je te godine objavila Zajednica opština, naknade za komunalno opremanje građevinskog zemljišta činile 31–43 posto ukupnih opštinskih budžeta u periodu 2008–2012. Iako je zabrinjavajuća činjenica da su se lokalni budžeti u tolikoj mjeri oslanjali na nove građevinske projekte (što nam, opet, govori mnogo o stanju i pravcima razvoja crnogorske ekonomije tokom protekle decenije), očigledno je kakav je uticaj proširivanja definicije „državnih projekata od javnog interesa“ mogao imati na lokalne samouprave. Što ih više bude odobreno, to je lokalni budžet manji, a uticaj državne vlasti na odluke koje se tiču lokalnog razvoja veći. Pored toga što su prihodi lokalnih samouprava, izmjenama prethodnog Zakona o planiranju i uređenju prostora dato im je i ovlašćenje da odlučuju o smanjenju naknada za komunalno opremanje ili se od njih u potpunosti odreknu. Ovo je čak i bogate primorske opštine učinilo podložnim pritiscima velikih investitora, koji su dobili mogućnost da zahtijevaju smanjenje takse za svoje projekte. Mogućnost opštinskih vlasti da o naplati naknada za komunalno opremanje odlučuju „od slučaja do slučaja“ prepoznata je kao potencijalni koruptivni mehanizam i osporavana pred Ustavnim sudom Crne Gore od strane MANS-a još 2016. godine, a konačno i osporena odlukom Ustavnog suda iz 2019.

Dakle, i tokom perioda prije donošenja Zakona iz 2017. godine imali smo niz odredbi koje su postepeno prenosile ovlašćenja na centralni nivo odlučivanja i ugrožavala autonomiju lokalnih samouprava u oblasti prostornog razvoja. A  prostorni razvoj je neodvojiv od ukupnog društvenog razvoja, i ne bi smio biti ostavljen na milost i nemilost tržišnim prilikama i silama.

MONITOR: Koje su crne tačke graditeljstva u Podgorici i Crnoj Gori, i da li je tu moguća popravka ili bar neki nauk iz loše prakse?

DRAGOVIĆ: Ima ih mnogo i po pravilu su posljedica prioritizovanja privatnog interesa u odnosu na javni. Uzmimo za primjer soliter pored hotela Podgorica, novi objekat na lokaciji nekadašnjeg hotela Ljubović, čitave nove podgoričke stambene kvartove bez javnih usluga i kvalitetnih javnih prostora… Popravka je moguća i biće neminovna, ali prije nego što počnemo da radimo na tome moramo uzeti za ozbiljno savremene izazove prostornog razvoja – prije svega, klimatske promjene – i početi ozbiljno da radimo na izgradnji sistema prostornog planiranja. Ovo što sad imamo neće moći da nam pomogne u suočavanju sa tim izazovima.

MONITOR: Šta je potrebno uraditi da oni koji imaju novca ne mogu više da grade što im je god volja uz amin institucija? 

DRAGOVIĆ: Potrebno je da se suočimo sa ograničenjima modela ekonomskog razvoja koji smo pratili posljednjih nekoliko decenija, a sa kojim održivi prostorni razvoj države koja pretenduje da bude ekološka nije kompatibilan. Iz tog suočavanja treba da proistekne vizija za budući razvoj, i na njoj zasnovan sistem planiranja prostora i izgradnje objekata u čijem centru treba da budu javni interes i briga za životnu sredinu. U tom procesu  nema prečica – biće nam potrebno vremena, znanja, iskustva i volje da sarađujemo. U međuvremenu, bilo bi dobro otvoriti široku društvenu debatu o novom Zakonu o planiranju prostora i obratiti pažnju na sve aktivnije društvene akcije i pokrete koji se bave pojedinim segmentima prostornog razvoja u Crnoj Gori. Oni prvi pokazuju ogromne društvene posljedice propusta postojećeg sistema i ukazuju da moguće nove pravce razvoja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

4 dana

na

22 Septembra, 2023

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost

Objavljeno prije

4 dana

na

22 Septembra, 2023

Objavio:

Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana

 

MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?

PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.

Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.

Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.

MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?

PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)

Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Objavljeno prije

2 sedmice

na

15 Septembra, 2023

Objavio:

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast

 

MONITOR:  Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?

VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a  nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.

Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.

Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi,  možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.

Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali  gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.

MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?

VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.

Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i  koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.

MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?

VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi  nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.

Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?

MONITOR:    Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha –  od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?

VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.

Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.

Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.

MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?

VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima  Vlade.

Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.

Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.

MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?

VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.

MONITOR:  Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?

VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su  pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.

MONITOR:  Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?

VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.

Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.

Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.

Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo