Sjećanje na svaku godinu Sonjinog života, istorija je. Baš kao i stari komadi namještaja, fotografije, dnevnik vojvode Đura, pisma kralja Nikole porodici, rukopis doktora Draga Petrovića, strica njenog pokojnog muža, i obimna građa iz istorije crnogorske prošlosti, rodoslov dinastije Petrović Njegoš

Na imanju Petrovića u Muševini, podno nikšićkog Bedema, dom je, duže od pet decenija, Sonje Petrović. Unuka je barjaktara Petra Pajovića, koji je u pohodu crnogorske vojske na Skadar preuzeo barjak iz ruku ubijenog oca, uz uzvik: „Naprijed kome nije žao umrijeti“. Barjak se i danas čuva u kući Pajovića, a i tekst iz  Glasa Crnogoraca, kojim je ovaj hrabri gest opisan. Petar je praunuk Jova Pajova kod Danilovgrada, kojem je kralj Nikola podigao  spomenik. Sonja je ćerka čuvenog komuniste Dušana Krcunovića, koji je, po zadatku Partije, 1938. preselio sa porodicom u Nikšić, radi organizacije trinaestojulskog ustanka. Hapšen i zlostavljan po nikšićkim, sarajevskim i beogradskim zatvorima, poginuo je kao partizan 1942. u Pivi.

Sonja je udovica Blaža Petrovića, diplomiranog farmaceuta i magistra biohemije, čiji su djedovi vojvoda Božo, vojvoda Đuro i Marko Petrović, jedini iz porodice Petrović Njegoš, nakon Podgoričke skupštine ostali da brane nezavisnost Crne Gore sa njenog tla. Unuk onih koji su zlostavljani, ponižavani i proglašavani državnim neprijateljima, samo zato što su branili državnost Crne Gore. I u osmoj deceniji života, Sonja Petrović je lijepa žena. Majka je tri ćerke i  sina, baka i prabaka.

Sjećanje na svaku godinu Sonjinog života, istorija je. Baš kao i stari komadi namještaja, fotografije, dnevnik vojvode Đura, pisma kralja Nikole porodici, rukopis doktora Draga Petrovića, strica njenog pokojnog muža i obimna građa iz istorije crnogorske prošlosti, rodoslov dinastije Petrović Njegoš… U dnevnom boravku, na bijelim sofama, uz domaći kolač, priča teče…

Imala je tri godine kada je sa trudnom majkom i bratom Slobom išla u posjetu ocu u zatvor pod Bedemom. Pamti betonski zid i bodljikavu žicu, pamti strah od stražara koji su vikali na majku jer je podigla brata na ogradu. Očev lik ne može prizvati u sjećanje. Osumnjičenog da je učestvovao u ubistvu zloglasnog Košaka, drugovi su ga sakrili. Strah i pretresi postali su svakodevica u domu njegove porodice. Majci su četnici ključnu kost prelomili. Poslije porođaja jedva je živa ostala. „Majka je pričala da se stojeći porodila. U kući se svjetlo uveče nije palilo, a po danu nismo smjeli na ulicu“. Živjeli su u strahu od odmazde. „Djed nas je prebacio u Podgoricu. Majka je tamo posjećivala zatvorenike iz Nikšića, nosila im hranu i prenosila poruke. U zatvor je puštao jedan stražar. Poslije rata majka je svjedočila da je bio na pravoj strani“. Ostalo je pismo koje su zatvorenici potpisali i tekst „da onaj ko ostane živ pripazi porodicu Dušana Krcunovića“.

U Podgorici nisu dugo ostali. Dojavljeno je da se sprema hapšenje njene majke. Bježe u Komane, kod rođaka Sonjinog oca. Ni tu nema spokoja. Likova se ne sjeća. Ali „one bradurine“ i „onaj strah“, Sonja dobro pamti. Kasnije, od majke je saznala kako se zovu. Pavle Đurišić i Jakov Jovović i neki Kontići. Kontić je prepoznao Sonjinu majku i posprdno joj se obratio komentarom. „Gospođa iz molovane kuće došla da živi na selo“. Dug rafal usmjeren na sprat kuće popraćen je komentarom: „Da se gore ne krije možda Dušan“.

„Sa nama je bio brat od strica. Imao je 15 godina. Jedinac. Pozvali su ga da ide s njima. Majka se u momentu dosjetila i pitala kako će njega da vode kad je Bajo Stanišić njegov najbliži rodak“, priča Sonja. Povjerovali su joj. Na šest mladića, koje su odveli, pucano je dvjesta metara dalje. Jedan je preživio i ispričao šta se desilo. Te noći spavali su u štali. Ujutro, probudila ih je vika. Stigla je četa partizana. Tog jutra Sonjina majka je saznala da je njen suprug Dušan poginuo.

Rat je završen, ali Sonjina porodica neće se vratiti u porodičnu kuću kod Ribnice u centru Podgorice. Nove vlasti željele su da „Dušanovoj porodici obezbijede boravak u Nikšiću jer odavde je on pošao“. Ponudu da stanuje u stanu Bata Miloševića, Sonjina majka Đina je odbila. Batova braća su, kako se govorilo, odstupila. „Novi dom naći ćemo u kući dobrih ljudi, Đura i Margite Mijušković.“  U dvije sobe, u njihovoj kući, Sonja će sa majkom i braćom živjeti nekoliko godina. Onda je došao narodni heroj Ratko Vujović Čoče, i preselio ih kod njegovog oca. Odatle, u kuću, u ulicu Narodnih heroja. Život u ovoj ulici i divne komšije, donio je je Sonji i njenoj familiji konačno mir. Na spratu kuće ležali su brojni naslovi Šakotićeve biblioteke. Sonja je rado i stalno čitala. Poziv, tada direktora biblioteke Šakotića, da radi u biblioteci, sedamnaestogodišnja Sonja sa oduševljenjem je prihvatila.

Počela je s radom u čitaonici biblioteke u Njegoševoj. Ljubav prema knjizi i radu u biblioteci nadomještali su nedostatak stručnog bibliotekarskog obrazovanja. „Posjetilaca mnogo. Rijetko se moglo slobodno mjesto naći u čitaonici. Radili smo u dvije smjene, od jutra do sedam uveče. Ovdje su pisani doktorati ili maturski radovi. Knjižni fond je bio bogat i raznovrstan i stručno obrađen zahvaljujući školovanom kadru Vladimiru Petrušiću, Veri Kovač, Sonji Zirojević i Slobu Marojeviću…

Od 1959. biblioteka se preselila u zgradu Nikšićanima poznatu kao Galerija. Sonja Petrović usavršava bibilotekarski zanat i polaže državni ispit. U biblioteku dolaze svi koji „drže do sebe“. Tu će Sonju „zapaziti“ Blažo Petrović. I, 1969. Sonja je „ušla“ u porodicu Petrovića. Ćerka komuniste sa potomkom monarhije. „Nikom to tada smetalo nije“, tvrdi Sonja Petrović.

Već dvanaest godina je Blažova udovica. Blažo je kao šef laboratorije Bolnice za plućne bolesti Brezovik, radio 35 godina. Skroman čovjek koji je strukom nadomještavao nedostatak kolega biohemičara, kao da je dnas  zaboravljen. Nezadovoljna je Sonja i glasna u stavu  da su danas podjele veće nego ikad. „Sve je nagrđeno, progovoriti ne smiješ…“

Sonja rado govori o porodici Petrović. Slušala je i pamtila priče strica Draga Petrovića, a nastoji da i u rukopisu sačuvane bilješke koje je on godinama bilježio o istoriji i Pertrovića i Crne Gore, spasi od zaborava. Pamti kako je govorio o noći kad su šestorica naoružanih ljudi „upali“ u njihov dom u Muševini. Bila je 1917. Drago je imao dvanaest godina. Strah, dok je gledao kako njegovog oca Marka i stričeve vojvodu Đura i vojvodu Boža hapse, nikad nije zaboravio.

Drago Petrović će studij medicine završiti u Rimu. Imao je i veliki interes za istoriju. Pristup crnogorskom arhivu na Cetinju, u kome je njegov brat Krsto radio, omogućio mu je da prikupi pouzdane podatke o istoriji i porodice i Crne Gore. „Mnogo je tu detlja i podataka koji mijenjaju istoriju, ali nikad se niko od istoričara nije zainteresovao za ovu građu“, ljuto primjećuje Sonja.

Sonja želi da istinu progovori i o prenosu moštiju posljednjeg crnogorskog kralja na Cetinje. „A ne da se Jovo Markuš po Cetinju hvali kako je to njegova zasluga“. Istina je, kaže Sonja, da je njen svekar Krsto pisao Josipu Brozu Titu i  molio da se odobri prenos moštiju kralja Nikole u Crnu Goru. Maršal je odgovorio da nema ništa protiv, ali da misli da među crnogorskim političarima ima i onih koji se ne bi složili. Godinama kasnije isti zahtjev familija će opet pokrenuti. Ovaj put sa Stanislavom Ćanom Koprivicom i Slobom Nikčevićem, tada predsjednikom Opštine Nikšić.

Tiho je u Sonjinom domu, noć pada, priči o Petrovićima kraja nema. O Đurovoj,  Božovoj i Dragovoj sestri Beši, Sonja je slušala od njihove majke. „Zagledala se u Dražu Ilića, oficira vojske Srbije, koja je tada okupirala Crnu Goru. Protivljenja familije braku, nije pomoglo. A ni država nije bila blagonaklona. Kazna za brak sa Petrovićkom rezultirala je prekomandom u Kičevo. Draža je tamo teško ranjen i vraćen u Beograd. Imali su dva sina. Stariji je bio student  kad se ga uhapsili i odveli na Banjicu u logor. Otac Draža, oficir, trebao je da moli istog onog oficira koji ga je poslao u Kičevo da mu pusti sina. Majka je preklinjala za sina, ali oni su poručili da čekaju oca da dođe i zamoli. Odbio je. Mladića su strijeljali“.

Pa o sinovima vojvode Đura koji su se školovali u Parizu, tamo i ostali. O najmlađem Veljku koji je ostao u Nikšiću. O ćerkama vojvode Đura, koje su na poziv Jelene Savojske ratne godine provele u Italiji…

Mnogo toga još ispričala je Sonja. Mogo toga Sonja još zna. Ponešto prećuti. Ignorisati, kaže, ne može i neće upotrebu Petrovića u politikantske svrhe. Još nešto joj nije pravo: „Porodici Petrović nije dato zaslužno mjesto u protokolu prilikom održavanja državnih i kulturnih svečanosti“.

Lidija KOJOŠEVIĆ SOLDO