Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOMIR LAZOVIĆ, PREDSJEDNIK ZELENO-LIJEVOG KLUBA NE DAVIMO BEOGRAD, U SKUPŠTINI SRBIJE: Klimatska prava i ljudska prava su neodvojivi

Objavljeno prije

na

Kada pričamo o energetskoj tranziciji uvijek pričamo o pravednoj energetskoj tranziciji koja neće ići preko leđa običnih građana

 

MONITOR: Nedavno ste učestvovali na kongresu Evropske partije Zelenih u Kopenhagenu. Kako Vam izgledaju smernice Kongresa za izbore u EU 2024. godine?

LAZOVIĆ: Tri  teme dominantne na ovogodišnjem kongresu Evropske partije Zelenih bile su mir i bezbednost, energetska nezavisnost, efikasnost i prelazak na obnovljive izvore energije i bezbednost i dostupnost hrane. Ovo će ujedno biti i glavne teme kampanje za predstojeće izbore za Evropski parlament. Ove teme jednako su bitne i za zemlje poput Srbije koje se čak nalaze i u daleko lošijoj poziciji. Zahvaljujući Vladi Republike Srbije i predsedniku, Srbija se nalazi u spoljnopolitičkoj oluji u kojoj je vidljivo da politika nesvrstavanja ne funkcioniše. Mi smo odavno pozivali na to da Srbija mora da uskladi svoju spoljnu politiku sa EU i uvede restriktivne mere Rusiji.

A zahvaljujući nesposobnom ministarstvu energetike i višem menadžmentu EPS-a, nalazimo se i u velikoj energetskoj krizi koja je dodatno zakomplikovana usled nediverzifikovanja uvoza energenata – pa je za gotovo sav uvoz Srbija zavisna od Rusije.

MONITOR: Koliko su po diskusijama bile bitnije razlike u prijedlozima za rešavanje posljedica tri krize (pandemija, rat u Ukrajini i klima) među evropskim Zelenim te da li je  situacija na Zapadnom Balkanu pobudila  specifično interesovanje predstavnika Zelenih iz EU tokom kongresa?

LAZOVIĆ: Na kongresu se dosta pričalo o sve tri krize, ali ne kao o odvojenim već suštinski uvezanim krizama. Sve dok negde na svetu besni rat biće nemoguće rešiti dugoročne probleme poput klimatskih promena i uvek će neko profitirati i ucenjivati druge cenom i dostupnošću energenata. Energetska efikasnost i prelazak na obnovljive izvore energije osim što povoljno utiču na sprečavanje klimatskih promena i ekonomiju, podstiču i na energetsku nezavisnost što je ključno za male države poput Srbije.

Tokom kongresa sastali smo se sa brojnim delegacijama Zelenih iz različitih evropskih država – od Portugala do Gruzije, a jedan deo programa bio je fokusiran na Balkan i proširenje EU. Zeleni širom Evrope ostaju pobornici priključenja balkanskih država EU ali su i njima potpuno jasne autoritarne tendencije vlasti u Srbiji.

Za nas je jako važno da smo prepoznati kao deo evropske Zelene porodice, što ćemo dodatno potvrditi na sledećem kongresu koji će tokom 2023. godine biti održan u Beču. Kada ćemo i zvanično postati deo Evopske zelene partije.

MONITOR: Ovu jesen obilježio je i veliki samit UN o klimi-COP 27, u Egiptu. Jedan od njihovih slogana je – „Ne može biti klimatske pravde bez ljudskih prava“. Da li je za spas planete dovoljno da se većina saglasi da nivo zagrijevanja ne sme biti viši od 1,5 Celzijusa?

LAZOVIĆ: Nažalost, čini se da na ovogodišnjem klimatskom samitu nije puno toga postignuto i da se sa rešavanjem klimatske krize kasni, a svaka izgubljena godina znači da će buduća smanjenja emisija gasova sa efektom staklene bašte morati da budu još radikalnija. Ovaj klimatski samit bio je posvećen malim – uglavnom nerazvijenim i najviše ugroženim zemljama, koje su se sa pravom pobunile da obećani fond od 100 milijardi dolara za sprečavanje i adaptaciju na klimatske promene nije napunjen, i da bogate države koje su i najodgovornije- istorijski za promenu klime, izbegavaju da plate svoj deo.

Klimatska pravda i ljudska prava su neodvojivi, i to ne samo ljudska prava prvog reda već i socio-ekonomska prava. Bez poštovanja i unapređenja ljudskih prava nije moguće rešiti ni klimatsku krizu koja je, ujedno i do sada, najveći izazov sa kojim se globalno čovečanstvo susreće. Zato je važno da i kada pričamo o energetskoj tranziciji uvek pričamo o pravednoj energetskoj tranziciji koja neće ići preko leđa običnih građana, već će njihove životne uslove učiniti boljim.

MONITOR: Kako ocjenjujete ekonomsku i socijalnu politiku Vlade Srbije o kojoj se, ovih dana, debatovalo i u Skupštini a povodom predloga budžeta?

LAZOVIĆ: O socijalnoj i ekonomskoj politici Vlade možda vam najbolje govori činjenica da nijednom rečenicom u ekspozeu Vlade nije pomenuto smanjenje društvenih nejednakosti u Srbiji. Naša država ima jednu od najvećih stopa nejednakosti u Evropi, što znači da pojedinci, uglavnom u direktnoj vezi sa SNS-om, raspolažu ogromnim bogatstvima, a velika većina ljudi se jedva snalazi za egzistenciju. Zato i naši predlozi zakona i amandmana upravo idu u pravcu smanjenja ove nepravde.

Sa druge strane, u Srbiji samo od zagađenja vazduha svake godine umre oko 15 hiljada ljudi. Imamo desetine hiljada divljih deponija. Trećina Srbije nema pijaću vodu, a prerađuje se samo 16 posto otpadnih voda. Imamo ozbiljnu krizu u polju energetike. Zato se borimo da Srbija ozbiljno shvati probleme očuvanja životne sredine  i predlažemo konkretna rešenja u ovom polju.

Moram da istaknem da Vlada nema odgovore na naše argumente i da je to i razlog ozbiljnih napada koje trpimo. Kada pitamo o siromaštvu, oni nas napadaju da smo strani plaćenici, kada pitamo o korupciji – da smo ubice i deo Belivukovog klana, kada pitamo o zagađenju – napadaju me da mi je otac silovatelj… Eto to je pravo lice SNS-a. Bežanje od odgovora, sakrivanje od pitanja i napadi na političke neistomišljenike.

MONITOR: Nacrti zakona o oporezivanju odnose se, prije svega, na privredne aktivnosti u kojima se lako stiče profit u ratnoj i energetskoj kriz i- trgovini energentima i oružjem, ekstra prihod od kocke i klađenja. To su glavne neuralgične tačke gdje se interesi građanstva decenijama potčinjavaju političkim i tajkunskim vrhuškama. Vi kao da ste dirnuli u „osinje gnezdo“?

LAZOVIĆ: Hvala vam na ovom pitanju, apsolutno ste u pravu. Nema budućnosti za Srbiju ukoliko ne demontiramo taj nepravedni sistem. Ovo je samo početak, a mi planiramo da u potpunosti reformišemo poresku politiku tako da ona bude zaista pravedna. Mi poresku politiku vidimo i kao instrument za postizanje pravednijeg društva.  U tom smislu, kao država moramo više oporezovati i one koji su se okoristili u ovoj krizi i one koji na jako isplativim poslovima crpe naša prirodna dobra ili kao kladionice i kockarnice stvaraju ozbiljne probleme u društvu. Ova sredstva ćemo iskoristiti za smanjenje društvenih nejednakosti, podizanje energetske efikasnosti i podršku programima za smanjenje siromaštva.

MONITOR: U posljednje vrijeme, prorežimski tabloidi su se okomili baš na Vas lično. Sada ste i šef poslaničke grupe, Vaša izlaganja i pitanja predstavnicima vlasti može da čuje čitava Srbija. Da li je opozicija (koja se teško ujedinjuje i oko osnovnih tema)u Skupštini, samo „neprijatna činjenica“ ili i nešto više od toga?

LAZOVIĆ: Mi smo na meti režima godinama, ali to nam samo govori da smo na dobrom putu. Što se opozicije u Narodnoj skupštini tiče, čini se da imamo razloga za optimizam. Neki novi duh saradnje i podrške vlada u Narodnoj skupštini i to se vidi po izlaganjima koja su često koordinisana i to me iskreno raduje. Iako se SNS trudi da se drugačije predstavi, oni su u osetnom padu podrške.

MONITOR:  U vrijeme dok je bio ministar unutrašnjih poslova, postavljali ste nezgodna pitanja Aleksandru Vulinu. Nedavno je postavljen na čelo BIA. Kako ocjenjujete ovo najnovije kadriranje Aleksandra Vučića, kome bi ono moglo da ide u prilog?

LAZOVIĆ: Vulin će pre svega biti angažovan oko praćenja i kontrolosanja opozicije i pretnji, ne po državu, već po vlast SNS-a. Mislim da će on služiti za obračunavanje sa političkim neistomišljenicima vlasti, a nastaviće se i destrukcija osnovne delatnosti BIA. Ovo je znak potpune partijske, naprednjačke privatizacije ove institucije.

MONITOR: Najnovija rezolucija Parlamenta EU podigla je nivo kritičnosti prema politici Srbije, posebno prema njenoj spoljnoj politici. Predsjednik Srbije i dalje „prkosi“ ili tek „tvrdi pazar“ sjedeći na svojim spoljnopolitičkim stubovima. Koliki udio u tome ima njegova politika prema zemljama našeg regiona koju, relativno uspješno, prekriva inicijativom Otvoreni Balkan?

LAZOVIĆ: Vidite, nemojte se nikada prevariti i pomisliti da tu ima neke državne politike. Jedina politika koju Vučić sprovodi je politika njegovog opstanka na vlasti i obezbeđivanja bogaćenja ljudima bliskim SNS-u. U tom smislu, balansiranje između EU i Rusije se dešava samo da SNS ne bi trpeo posledice po rejting, a ne da bi se zaštitili interesi Srbije. Mi smo o ovome upozorili sve naše međunarodne kontakte i izneli stav da je za Srbiju važno da usaglasi spoljnu politiku sa EU, ali je važno da se dostignu evropski standardi i po pitanju borbe protiv kriminala, slobode medija i poštovanja zakona. I zato SNS-u ni ne odgovara Srbija u EU i oni su najveća prepreka evrointegracija. Ne mogu oni kojima je osnovna odlika vlasti zloupotreba medija, koji svakodnevno krše zakone kako bi obezbedili korist svojoj ekipi i koji su u direktnoj vezi sa organizovanim kriminalom, odjednom da se promene – jer će izgubiti vlast, a neki i završiti u zatvoru.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

MONITOR: Podnijeli ste pritužbu Tužilačkom savjetu na zakonitost rada tužilastva u tom slučaju. Očekujete li da će to nešto promijeniti?

ĐUROVIĆ: Od Tužilačkog savjeta ne očekujem ništa. Pitanje je kad će na red doći pritužba Media centra. Ne znam čime se bavi Tužilački savjet i koja to pitanja rješava. Kao aktivni građanin mogu da primijetim da se SDT u skladu sa nekim njihovim prioritetima i selektivno bavi pojednim procesima. Više je okrenuto postupcima u slučajevima organizovanog kriminala nego postupcima koji su takođe važni za uspostavljanje vladavine prava. Tužilački savjet nije ništa uradio da se popravi situacija u osnovnim državnim tužilaštvima a posljedica je da se slučajevima nepoštovanja sudskih presuda, zloupotrebom službenog položaja, podstrekavanjem na vršenje krivičnih dijela ne žele baviti ni niže tužilačke instance. Ovim se šalje opasna poruka da od politčke volje zavisi u kojim će se institucijama poštovati zakon a u kojim i ne mora. SDT je pokazao odlučnost da se bavi pitanjima zloupotreba u institucijama koje su takođe poltički kontrolisane ali od strane DPS-a, kao što je npr. Agencija za sprečavanje korupcije (ASK). Za mnogo gore zloupotrebe na koje je ukazala i Državna revizorska institucija i sudovi, SDT se nije okrenuo nego je prikupljao listiće sa glasanja o generalnom direktoru da bi utvrdio ko je glasao za izbor generalnog direkora.

MONITOR: Ko je sve odgovoran za to sto je  RTCG ostala pod političkom kontrolom?

ĐUROVIĆ: Krive su sve  partije koje su u avgustu 2020. došle na vlast. Media centar je u decembru 2020., nakon izbora nove Vlade, dostavio svim poslaničkim klubovima zahtjev da se odmah pristupi izmjenama zakona o RTCG kako bi se loša zakonska rješenja koja je DPS donio u julu 2020. promijenila a sa ciljem oslobađanja RTCG neprimjerenog partijskog uticaja. Niko nije odgovorio, uključujući i tadašnjeg predsjednika Skupštine Aleksu Bečića. U januaru 2021. je isti zahtjev uputilo 40 NVO. Na dopis je  odgovorila jedino URA koja je iskazala saglasnost sa predlozima NVO i obećala da će pokušati da ovu inicijativu iskomunicira sa ostalim partijama na vlasti. Nije se desilo ništa jer je nova parlamentarna većina shvatila da zahvaljujući DPS zakonu može preuzeti kontrolu nad RTCG.

U tom periodu smo i saznali da je u podjeli institucija (koje partije tretiraju kao plijen) među novom parlamentarnom većinom RTCG trebala da pripadne Demokratama, dok je druga važna institucija u oblasti medija, Agencija za elektronske medije, trebala da pripadne DF-u. Kasnije je u junu izabran Savjet RTCG po političkim preferencama nove vlasti uz nezakonit izbor predstavnika Unije poslodavaca. U tom procesu izbora učesvovalo je svega nekoliko NVO koje imaju kredibilitet dok su svi ostali prećutno bojkotovali ovaj proces jer nisu željeli da o predstavnicima NVO odlučuju partije. Politički imenovani Savjet je kasnije imenovao nezakonito generalnog direktora Raonića uz protivljenje Demokrata. Zbog poremećenih odnosa u novoj vlasti dogovor o podjeli institucija nije ispoštovan, pa Demokrate nisu dobile kontrolu nad RTCG već je kontrolu preuzeo suštinski DF. To je ubrzo i potvrđeno imenovanjem tadašnje direktorice TVCG Marije Tomašević u septembru 2021. čiji je izbor takođe bio nezakonit jer je njen rođeni brat Dražen Medojević tada bio član Državne izborne komisije (kao predstavnik DF-a) a zakon zabranjuje da direktor TVCG može biti u srodstvu sa javnim funkcionerom. Inspekcija rada je tek nakon dvije godine na incijativu Media centra utvrdila krvno srodstvo direktorice TVCG i člana DRI i naložilo nezakonito izabranom generalnom direktoru da razriješi Mariju Tomašević. Ni nakon tri godine Ministarstvo rada nije donijelo rješenje kojim treba da omogući Inspekciji rada da kontroliše proces imenovanja generalnog direktora RTCG. Sve ovo jasno ukazuje na političku zaštitu nezakonitih radnji čiji je cilj kontrola RTCG.

MONITOR: Kako to da političari uvijek pronadu način da zloupotrijebe sistem kako bi zadržale kontrolu nad Javnim servisom?

ĐUROVIĆ: Partije žele kontrolu nad RTCG kao i nad svim ostalim institucijama. Vjerujem da brze promjene vlasti (vjerovatno ćemo imati i 45.  vladu do kraja ove godine) mogu doprinjeti da političke elite shvate da je u njihovom interesu da institucije budu profesionalne, a ne da se nakon svake promjene vlasti mijenja odnos RTCG prema vlasti i opoziciji. Samo profesionalan RTCG, kao i ostale isntitucije koje moraju biti samostalne mogu biti zaštita od zloupotreba koje su na svojoj koži osjetile sve poltičke partije.

Kada je RTCG u jednom kraćem periodu (2017.-jun 2018.) bila bez partijskih uticaja, dok su je vodili Andriajna Kadija i Vladan Mićunović, jednako je Savjet i menadžment bio kritikovan od DPS-a i DF-a. Od DPS-a jer je izgubio kontrolu, a od DF-a jer im nije bilo dozvoljeno da preuzmu kontrolu.

Milojko Spajić nema uticaj na bilo koji komercijalni medij u Crnoj Gori. Potreban mu je RTCG da bi širio propagandu o savršenom radu Vlade, da bi se pozitivnim izvještavanjem pariralo krtikama TV Vijesti i medija koje kontrolišu Mandić i Knežević uz pomoć predsjednika Srbije Alekandra Vučića (Prva TV i Adria). Spajiću će se vratiti ovakvo manipulisanje sa zakonom kao što se vratilo i DPS-u 2020. kada je u julu usvojen zakon kojim je DPS namjeravao da ozvaniči kontrolu nad RTCG ali je nakon promjene vlasti u avgustu nova vlast iskoristila  stvorenu priliku i preuzela političku kontrolu nad RTCG. Spajić misli da će ljudi bez integriteta biti njemu odani. Time pokazuje nedoraslost poslu kojim se bavi,  jer su ljudi bez integriteta stalno u potrazi za novim gazdom, onim ko je politički najjači. To ubrzo neće biti Spajić a u susret novom parlamentarnim izborima koji će vjerovatno biti u oktobru ili novembru, svi komercijalni mediji u Crnoj Gori kritikovaće rad  Vlade dok će slabo utočište i zaštitu imati u RTCG.

MONITOR: Šta se može učiniti da se javni servis oslobodi ?

ĐUROVIĆ: Stvorene su zakonske pretpostavke da se javni servis oslobodi partijskog uticaja. Uvjeren sam da će NVO u skladu sa novim Zakonom o RTCG izabrati sami svoje predstavnike koji će imati integritet za razliku od sadašnjih tkz. predstavnika NVO. Potrebno je da se institucije koje delegiraju svoje predstavnike u Savjet RTCG oslobode straha od partija. Sve se na kraju svede na ljude koji imaju ili nemaju integritet. Nekad je CANU u Savjet RTCG delegirala prof. Perka Vukotića koji je dao veliki doprinos da se RTCG te 2017. i 2018. oslobodi partijskog uticaja. Ista ta CANU je do skoro imala svog predstavnika u Savjetu koji je dva puta glasao za nezakonito imenovanje Raonića i nije ništa uradio da se nezakonitosti u radu javnog servisa zaustave. Unija poslodavaca je umjesto DPS-a sada našla novog ,,gazdu” u liku PES-a, Univerzitet CG je delegirao po političkoj osnovi predstavnika koji će slijediti političke direktive rektora odnosno Mandića i Kneževića, Crnogorsko narodno pozorište je dalo podršku za ponovno imenovanje Naoda Zorića za člana savjeta iako je dva puta učestvovao u nezakonitom imenovanju Raonića i direktni je eksponent DNP-a Milana Kneževića u Savjetu. Da bi se RTCG oslobdila uticaja partija, moraju se oni koji delegiraju predstavnike u Savjet osloboditi uticaja partija.

MONITOR: Hoće li novi medijski zakoni nešto promijeniti?

ĐUROVIĆ: Medijski zakoni neće zaustaviti plasiranje netačnih informacija, neobjektivnost, neizbalansiranost u izvještavanju, jer je ukinuta regulatorna funkcije Agencije za audiovizuelne medijske usluge pa će mnogi mediji nastaviti ili započeti da djeluju kao puka propaganda političkih ili ekonomskih centara moći. Nadam se da će proces usaglašavaja sa regulativom EU doprinijeti da se ojača i vrati regulatorna funkcija Agenciji koja će u perspektivi morati da se bavi ne samo medijima veći društvenim mrežama i zabranjenim sadržajima na društvenim mrežama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

MONITOR: U Vašem filmu u fokusu su ljudi? Kako ste upoznali Janija? Je li bilo teško zadobiti njegovo i povjerenje ostalih junaka ovog filma?

VOJINOVIĆ: Ukoliko želiš da uđeš u neku zatvorenu zajednicu, poput flašaroša, to stvarno iziskuje puno vremena i posvećenosti. Veliki deo snimanja ovog filma je i nesnimanje, već samo druženje sa ljudima, razgovori, istraživanje i uspustavljanje iskrenog, otvorenog odnosa sa svojim likovima. Na početku snimanja nisam još uvek znao da ću se fokusirati samo na flašaroše. Prva ideja je bila dosta šira i ambicioznija, da deponija bude glavni lik, sa svim svojim aspektima, što uključuje i sve radnike deponije. Tako da sam ja snimao razne ljude, uključujući i Janija dok još uvek nije bio grupovođa. Posle pola godine ili više Jani je dobio da vodi svoju grupu, napredovao je od običnog flašaroša do grupovođe, dobio je svoj kombi i mesto na placu istovara. A tad sam ga već poznavao i snimao, tako da sam kroz Janija imao priliku da prikažem kako izgleda plastični biznis na deponiji kroz vizuru grupovođe flašaroša. Nisu svi ljudi iz njegove grupe ušli u film, neko nije želeo da učestvuje i da se snima, to smo poštovali i fokusirali smo se na odnose u ostatku grupe koji je želeo da bude deo filma. Njima je sve to bilo interesantno, bili su i na neki način ponosni zašto sam izabrao njih, a ne neku drugu grupu. Shvatili su da će filmom ostati zauvek „besmrtni“, znam da je to bio jedan od razloga zašto me je Jani pustio u svoj život i dozvolio da snimam film o njemu i njegovoj grupi.

MONITOR: Kakav je bio put od ideje do završetka filma. Koliko je trajala njegova realizacija?

VOJINOVIĆ: Ceo proces rada na filmu trajao je skoro sedam godina. Prvi put sam sa snimateljem, Igorom Marovićem, stajao na istovaru deponije u decembru 2016., a svetsku premijeru „Flašaroši“ su imali na festivalu u Sarajevu 2023. godine. Sama montaža je priča za sebe, sa montažerom Draganom von Petrovićem proveo sam skoro dve godine uklapajući priču i to je bila velika filmska škola. S obzirom na tolike godine snimanja, imali smo puno materijala u montaži i veliki posao bio je proći kroz ceo materijal, izdvojiti odlične stvari, korisne scene, pomoćne scene i sve to dramaturški uobličiti i artikulisati u narativnu celinu. Ideja je bila da imamo dramaturšku liniju koja bi pratila glavnog junaka Janija, koji ima poteškoća da održi svoju flašarošku grupu na okupu – počinjemo od njega kao grupovođe, kasnije se grupa okreće protiv njega, odvaja se, a Jani ostaje da radi sam, sve do zatvaranja deponije. Trebalo je vešto uvezati njegovu priču sa pričom deponije, sa slikama savremenog načina života i konzumerizma, priču o društvu na ivici ekološke katastrofe. To je bio jedan od većih izazova u montaži, ali mislim da smo na kraju postigli dobar balans između ljudske priče i ekološke koja je sve vreme prisutna, ali nije „prst u oko“. Dosta vremena smo uložili u prezentovanje projekta i u potrazi za finansiranjem i adekvatnim partnerima. Bilo je momenata kad smo producentkinja Marija Stojnić i ja stvarno pomislili da će biti teško „izgurati“ ovaj film, pogotovo zbog konstantnog odlaganja zatvaranja deponije, koji je zamišljen kao prirodan kraj filma. Kad se na to umeša i dve godine epidemije kovida koji je svaki plan koji smo imali okrenuo naglavačke, može se reći da smo prošli kroz veoma izazovan proces.

MONITOR: Zanimljivo je da je film okarakterisan kao dokumentarni vestern.

VOJINOVIĆ: Film predstavljamo kao dokumentarnu vestern dramu o poslednjim danima fascinante grupe sakupljača plastičnih flaša – flašaroša, na jednoj od najvećih deponija na svetu. Obožavam vesterne Serđa Leonea, kao i Sema Pekinpoa i Džona Forda i voleo bih da svaki film koji radim ima vestern komponentu. U „Flašarošima“ imamo omaže na neke vestern filmove, poput Leonovog „Bilo jednom na Divljem zapadu“, i scene čekanja voza, s tim što naši flašaroši spavaju i iščekaju dolazak kamiona za smeće. Postoji i referenca na kratki film pokojnog Uroša Stojanovića – „Vešala za dvoje“. Glavna stvar koju „Flašaroše“ čini vesternom je ideja vesterna žanra iz kasnije faze, gde nadolazeća modernizacija uništava svet, univerzum, civilizaciju naših filmskih junaka i oni odlaze u zaborav. Kod Leonea pruga i dolazak voza obeležavaju kraj jedne epohe, dok kod Pekimpoa u „Divljoj hordi“ automatska puška je taj simbol modernizacije koji uništava svet glavnih junaka, odmetnika. U „Flašarošima“ modernizacija deponije je ta koja dolazi i briše civilizaciju flašaroša, čineći je samo još jednim slojem vinčanske vertikale.

MONITOR: Iako dokumentarni filmovi osvajaju nagrade i za najbolji film na prestižnim festivalima kao što su Venecija, Kan, Berlin, djeluje da su u nepovoljnom položaju u odnosu na igrane. Iako i u Crnoj Gori itekako ima publike za dokumentarni film – što mislite kakva je sudbina dokumentarnih ostvarenja?

VOJINOVIĆ: Prednost dokumentarnog filma je definitivno u svojoj autentičnosti i spoznaji da to što gledate na platnu ili ekranu jesu odistinske, životne priče, a junaci filmova nisu glumci, već pravi ljudi. Dokumentarni film nije komercijalna umetnost, ali ima tu moć da da otvori prozor u neke nove svetove i postavi pitanja za koja komercijalna umetnost nema vremena ili strpljenja. Dokumentarni filmovi u poslednjih par godina postali su dosta kreativniji u formi i narativu, osvajaju nagrade na prestižnim svetskim festivalima, ali ono što je najvažnije je da sve veći broj ljudi prati i gleda dokumentarni film. Pogotovo drugačiju vrstu filma koja nije televizijskog formata sa naratorima i intervjuima, već imaju sinematičan kvalitet i uspevaju da zarone u nove univerzume i prikažu do tad nešto nepoznato, nevidljivo ili zaboravljeno. Tokom mog boravka na UnderhillFestu bio sam prijatno iznenađen brojem ljudi koji prati projekcije – velike pohvale za podgoričku publiku, za žar kojim prati filmove i za istrajnost da ostanu do kraja uprkos kiši.

Miroslav MINIĆ
Foto: Privatna arhiva

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo