FELJTON
DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (X): Odluka Evropskog suda u slučaju Špadijer

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima
Osnovni sud u Podgorici, kao prvostepeni sud je 19. februara 2015. izrekao presudu na štetu podnositeljice predstavke.
Sudija Miodrag Pešić presudio je da događaji na koje se tužiteljica žalila ne predstavljaju zlostavljanje na radu, budući da su se ponašanja na koja je tužiteljica ukazala desila „tri puta u roku od oko 6 mjeseci, što se ne može smatrati postupanjem koje traje duži vremenski period i koje bi kao takvo imalo karakter mobinga” uz navode da „po stavu pretežnog broja teoretičara koji se bave ovim oblikom kršenja ljudskih prava, da bi se radilo o mobingu neophodno je da se psihičko zlostavljanje mobiranog lica vrši najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci.”
Na štetu tužiteljice ovu presudu je 13. 11. 2015. u cjelosti potvrdio Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni.
Potom je 15. 06. 2016. Vrhovni sud Crne Gore reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je cijenio da „su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se radnje na kojima tužiteljica temelji tužbeni zahtjev ne mogu smatrati radnjama aktivnog ili pasivnog ponašanja na radu prema tužiteljici koje se ponavljaju i imaju za cilj povredu dostojanstva, ugleda ličnog i profesionalnog integriteta i koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje pa nema ni osnova za odgovornost tužene”.
Ustavni sud Crne Gore je 15. 11. 2017. godine takođe odbacio ustavnu žalbu podnositeljke predstavke.
Odluka Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju Špadijer protiv Crne Gore
U slučaju Špadijer protiv Crne Gore podnositeljica predstavke Evropskom sudu se žalila na povrede članova 3 i 6 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u nastavku: Konvencije) zbog narušavanja njenog psihičkog integriteta usled kontinuiranog aktivnog i pasivnog zlostavljanja na radu i propusta domaćih organa da je od njega zaštite. Kako ESLJP ima krajnju riječ u pogledu pravne karakterizacije činjenica u predmetu, odlučio je da ovaj predmet razmatra sa stanovišta člana 8 Konvencije.
ESLJP je ukazao da je osnovna svrha člana 8 zaštita pojedinca od proizvoljnog uplitanja javnih vlasti. Bilo da se slučaj analizira u smislu pozitivne obaveze države da preduzme razumne i odgovarajuće mjere kako bi osigurala prava podnosioca predstavke prema stavu 1 člana 8 ili kao „uplitanje javnog organa” koje treba da bude opravdano, efektivno poštovanje privatnog života podrazumijeva i dodatne pozitivne obaveze država, uključujući i obavezu usvajanja mjera u oblasti odnosa između samih pojedinaca. ESLJP je naglasio da je i ranije utvrđivao, u različitim kontekstima, da koncept privatnog života uključuje fizički i psihički integritet osobe. Prema članu 8 države imaju dužnost da štite fizički i moralni integritet pojedinca od drugih osoba. U tu svrhu oni moraju održavati i primjenjivati u praksi adekvatan pravni okvir koji pruža zaštitu od zlostavljanja na radu, pružajući tako zaštitu od nasilnih akata nedržavnih aktera, uključujući i one u kontekstu zlostavljanja na radu.
U procesu odlučivanja ESLJP je naglasio da je u određenim okolnostima potrebno pružiti posebnu zaštitu zviždačima koji upozoravaju na navodno nezakonito postupanje svog poslodavca. Konstatovao je nadalje da je podnositeljica predstavke, po mjerodavnom domaćem pravu, imala mogućnosti da traži zaštitu od zlostavljanja na radu. Nije bilo naznaka da su te mogućnosti suštinski neadekvatne ili nedovoljne da pruže potrebnu zaštitu od incidenata zlostavljanja na radu. Međutim, ESLJP je istakao važnost da dostupni pravni ljekovi funkcionišu u praksi.
ESLJP je, razmatrajući postupke koje je pokrenula podnositeljica predstavke, utvrdio da postupak posredovanja nije bio u skladu sa mjerodavnim pravom, budući da nije ni pokrenut, niti okončan u zakonom propisanom roku. Pored toga, posrednik je prekoračio svoja zakonska ovlašćenja, jer je razmatrao osnovanost zahtjeva podnositeljke predstavke, budući da nije postojala nijedna zakonska odredba koja ga je na to ovlašćivala.
Kada je riječ o tužbi, ESLJP je utvrdio da podnositeljki predstavke nije pružena zaštita od strane crnogorskog pravosuđa, jer su crnogorski sudovi tražili dokaze da su se incidenti zbivali svake nedelje u periodu od šest mjeseci. ESLJP je ovaj pristup okvalifikovao kao neadekvatan. Sud smatra da pritužbe o zlostavljanju na radu treba detaljno ispitati od slučaja do slučaja, u svjetlu posebnih okolnosti svakog slučaja i uzimajući u obzir cjelokupni kontekst. Drugim riječima, mogu postojati okolnosti u kojima su takvi incidenti rjeđi od jednom sedmično u periodu od šest mjeseci i još uvijek predstavljaju maltretiranje, ili okolnosti u kojima su takvi incidenti češći, a ipak ne predstavljaju zlostavljanje na radu.
ESLJP je konstatovao da je relevantna sudska praksa na temu zlostavljanja na radu u Crnoj Gori, oskudna i neuređena. U vezi sa elementom učestalosti zlostavljanja na radu, potrebnim da bi se pokrenula primjena odredbi Zakona o zabrani zlostavljanja na radu, ESLJP ukazuje na svega četiri pravosnažne domaće presude, raspoložive u momentu razmatranja predstavke. Evropski sud nadalje konstatuje da se, kada je tumačio zlostavljanje na radu u predmetu podnositeljke predmetne predstavke, postupajući sudija (Miodrag Pešić) koji je donio presudu u slučaju podnositeljke predstavke pozvao na dvije ranije domaće presude, u kojima je isti sudija Pešić bio postupajući sudija. ESLJP dodatno ističe i da su u periodu od 15. 07. 2017. do 24. 05. 2019, Osnovni sudovi na Cetinju, odnosno u Podgorici donijeli presude u dva predmeta u korist podnosilaca tužbi za zaštitu od mobinga. U prvom slučaju je dosuđeno da je tužiteljica S.P. bila žrtva zlostavljanja na radu – mobinga od strane tužene Opštine Kotor u periodu od juna 2012. do juna 2015, a u drugom je presuđeno da je tužilac D.M. pretrpio zlostavljanje na radu od svog poslodavca AD „Željezničkog prevoza Crne Gore” od januara 2013. do aprila 2017. ESLJP ističe da je obje predmetne presude potvrdio Viši sud u Podgorici, 18. maja 2018. i 6. septembra 2019. respektivno, te naglašava da nijedna od tih presuda nije uključivala zahtjev da se zlostavljanje mora ponoviti najmanje jednom sedmično, u trajanju od najmanje šest mjeseci, kako bi bio utvrđen mobing.
Sud je ukazao da iako incidenti koji su razmotreni u predmetu podnositeljke predstavke, možda, zaista nijesu predstavljali zlostavljanje na radu, ESLJP ističe da su domaći sudovi razmotrili samo neke od njih, dok brojne incidente uopšte nijesu uzeli u obzir. Po ocjeni Evropskog suda, crnogorski sudovi nisu pokušali utvrditi koliko su se često ti drugi incidenti ponavljali i u kojem razdoblju, niti ih ispitali pojedinačno i uzeli u obzir zajedno s ostalim incidentima. Takođe su propustili uzeti u obzir kontekst i navodnu pozadinu incidenata, posebno podnositeljičinu prijavu svojih kolega zbog njihovog spornog ponašanja u novogodišnjoj noći, ponašanja koje je dovelo do disciplinskog postupka i sankcija. ESLJP ne može previdjeti tvrdnju podnositeljice zahtjeva da su djela mobinga kojima je bila izložena bila reakcija na njeno prijavljivanje navodnih nezakonitih aktivnosti nekih svojih kolega i da su imali za cilj da je ućutkaju i „kažnjavaju”. Prema mišljenju Suda, pozitivna obaveza država prema članu 8 je da u praksi dosljedno i učinkovito primjenjuju zakone protiv ozbiljnog uznemiravanja, dobija posebnu važnost u okolnostima u kojima je zlostavljanje na radu moglo biti podstaknuto aktivnostima „zviždača”. Ovaj segment posebno ukazuje na neobjektivnost i selektivnost u pristupu crnogorskih sudova u slučajevima kada se u ulozi tuženog nađe Država, odnosno u ulozi mobera partijski moćnici koji se nalaze na čelu institucija i nesmetano sprovode nezakonite aktivnosti.
Pored incidenata na poslu, vozilo podnositeljke predstavke je oštećeno, a nju je napao čovjek koji ju je udarao po vratu i leđima. Mjerodavnim domaćim krivičnim pravom propisana je dovoljna zaštita u pogledu takvih napada. ESLJP je, međutim, utvrdio da državni tužilac nije usvojio odluku o krivičnim prijavama podnositeljke predstavke više od osam, odnosno šest godina, čime ju je zapravo spriječio da preduzme gonjenje u svojstvu privatnog tužioca. Pored toga, Ustavni sud se uopšte nije osvrnuo na propust tužioca da odluči o krivičnim prijavama podnositeljke predstavke. Usljed navedenih faktora, ESLJP je manjkavim ocijenio način na koji su građanski i krivičnopravni mehanizmi primijenjeni, naročito propust domaćih sudova da ocijene sve incidente o kojima je riječ i u obzir uzmu potencijalni zviždački kontekst, odnosno kontekst „uzbunjivanja”. Stoga je zaključio da država Crna Gora nije ispunila svoje pozitivne obaveze iz člana 8.
Podnositeljici predstavke ESLJP je dosudio 4.500 eura na ime nematerijalne štete i 1.000 eura na ime sudskih troškova i izdataka.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.
Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.
Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.
Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.
U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni
posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.
Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.
Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.
Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).
U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.
U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.
Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.
Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.
Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.
To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).
Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.
Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.
Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.
Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.
Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.
Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)
Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.
Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.
Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.
Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.
Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.
Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine
Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.
Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.
U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.
Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.
Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“
Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.
Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.
Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.
Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.
Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
Živ se čovjek na se navikne

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe
Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“ Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.
Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!
Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja. Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.
Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.
Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.
P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
Izdvojeno4 sedmice
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
FOKUS4 sedmice
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
FOKUS7 dana
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda