Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

U veljači 1992: moj Luka je imao rođendan, punio je četiri godine. Moram ga vidjeti, lijepi moj dečko. Jasmina mi piše o njemu svaki dan: evidentno je jako inteligentan, to govore i psiholozi, ali kao da je u svom svijetu, kasni mu govor, tek nekoliko riječi… No, gledajući emisiju Brojke i slova naučio je sva slova i brojke. Zna ih i pisati. Jasmina mi javlja kako se, došavši u Beograd, sav izbezumio: novo pismo, sve piše na ćirilici! Ali samo za mjesec dana, on je samostano naučio i ćirilicu. Sad čita dva pisma; Jasmina mu je našla defektologinju koja privatno radi s njim. Košta, ali dat ćemo sve od sebe. Luka voli muziku, sluša stalno kazetu s izborom pjesama Beatlesa, naslovi pjesama su označeni brojkama. Kažes mu naslov pjesme, on ti kaže pripadajuću brojku. A mala Jelena ima dvije i pol, da vidiš kako je lijepa, više nije beba, prava djevojčica, stalno zastaje pred oglasnim vitrinama Narodnog pozorišta, želi biti balerina.

Preko Slavonije se već od jeseni 1991. nije moglo putovati. Odlučio sam putovati preko Bosne, u kojoj još nije počeo rat. Slavonski Brod, pa preko mosta. Čuo sam da se prema Beogradu može iz Doboja, ali odlučio sam se spustiti do Sarajeva. Volim Sarajevo, osamdesetih sam često dolazio, pozivali su me na tribine, promocije knjiga, nastupao sam na Trećem programu Radio Sarajeva… Želim vidjeti taj grad, osjetiti svoj nekadašnji život, šetati Baščaršijom, ručati u Morića hanu, večerati Kod Palate. Plašim se što će biti ako i kod njih zarati, a moglo bi…

Ručao sam kako sam i planirao, Morića han sablasno prazan; otišao potom na autobusni kolodvor da kupim kartu, užasna gužva, prepuni autobusi za Beograd. Dobio sam kartu za neki kasni večernji. Ne javljam se nikome od sarajevskih prijatelja. Spušta se mrak, ulice ostaju bez ljudi, ali kupaju se u svjetlu, tako neobično nakon zagrebačkih zamračenja. Grč u želucu, preskačem večeru…

Jezovito putovanje kroz istočnu Bosnu, svako malo upadaju patrole, očito paravojne, u maskirnim uniformama, kontroliraju dokumente, sumnjičavo me zagledaju. I onda napokon produljeni vikend u Beogradu (uzeo sam slobodan dan u Leksu). Susret s Jasminom, djecom. Ne ispuštam ih iz zagrijaja.

Povratak u nedjelju oko dva (nastojim iskoristiti svaku minutu), imam izravan bus do Bosanskog Broda, planiram stići predvečer, pa ću pješice preko mosta i onda na vlak za Zagreb. Autobus je, međutim, kasnio, spustio se vec mrak. Graničar na bosanskoj strani govori mi da me on može pustiti, ali hrvatski graničari će me zaustaviti, vratiti; bolje da niti ne pokušavam, kad padne mrak nema prelazaka.

Ipak idem, dočeka me na mostu mladić u hrvatskoj maskirnoj odori. Govorim mu da sam književnik, član uprave Društva hrvatskih književnika, urednik časopisa Republika, kako sam imao tribinu u Herceg Bosni. Pokazujem svoje ime u impresumu Republike. Mladić pokazuje razumijevanje prema hrvatskom književniku, omogućuje mi da prijeđem; štoviše uzimlje mi veliki kofer s kotačićima i on ga vozi između postavijenih protutenkovskih mina, ja sam nosim poveliku putnu torbu. A kofer težak, kupio sam u Beogradu masu knjiga koje je inflacija posve obezvrijedila.

Dolazim na hrvatsku stranu, mladić u maskirnoj odori govori mi kako ću morati pješice do željezničkog kolodvora, nema taksija. Guram svoju koferčinu nekoliko kilometara kroz mrkli mrak, psujem svoju opsesiju knjigama na rasprodaji.

Kolodvor prazan, noću ne voze vlakovi. Prvi tek ujutro. Ide zaobilazno jer je pruga prekinuta u zapadnoj Slavoniji. Do Zagreba 6-7 sati umjesto uobičajena dva.

Nisam tajio pred prijateljima svoj put u Beograd, bilo mi je jasno da ću ići u taj grad sve dok mi obitelj bude tamo, a kakva je konstelacija čini se da bi njihov boravak mogao potrajati još neko vrijeme: Jasmina se priključila aktivu roditelja djece s autizmom; vrlo angažirano surađuje u akcijama. Također se povezala s beogradskim feminističkim krugom i počela predavati na tamošnjim novoosnovanim Ženskim studijima. Postat će i glavna urednica časopisa Ženske studije. Istodobno će predavati i na zagrebačkim Ženskim studijima, a uskoro će započeti suradnju s budimpeštanskim CEU, isprva će odlaziti na stipendije, a u drugoj polovici devedesetih postat će i stalno angažirana predavačica, pa će se s djecom i preseliti u Budimpeštu. Ne prihvaća nikakvu nacionalnu determinaciju: ona je transnacionalna, boravište joj je u Beogradu i Zagrebu, potom i u Budimpešti.

Svjesni smo kako se u toj situaciji, kad ne može dobiti ni domovnicu ni posao, a ni pomoć u kući, nema smisla vraćati u Zagreb; naravno, ni ja se ne mogu seliti u Beograd. Hajde da sam liječnik, ili inženjer, pa mogu anonimno raditi svoj posao, družiti se u izoliranom krugu bliskih prijatelja. Ali ja sam leksikograf i pisac, ne baš posve anoniman. Uvijek sam se osjećao Hrvatom, piscem koji pripada hrvatskom jeziku i nacionalnoj kulturi. Jasmina će se, pak, kad postane profesorica na CU, početi baviti teorijom transnacionalne književnost, organizirati konferencije, tiskati zbornike posvećene toj temi.

Odlazeći u Beograd, smatram, ne činim nista sramotno, ma koliko se neki nad time sablažnjavali. Nisam te odlaske baš spominjao u medijima; to bi bila politička demonstracija, a ovo je čisto osobna stvar. Glas o mojim putovanjima brzo se raširio internim kanalima. Mnogobrojni znanci su mi se počeli obraćati s molbama da prenesem njihova pisma ili pošiljke u Beograd. Čak ljudi koji su se javno predstavljali kao veliki domoljubi, pa i srbomrsci, a kad ono, imaju djecu u Beogradu, braću, sestre… Ma rado ću im učiniti uslugu, tko zna iz koje muke se oni predstavijaju kao ljudi koji nemaju nikakve veze sa Srbijom, ali dovodi to mene u nezgodnu situaciju. Najgore mi je bilo što sam morao prenositi zatvorene koverte u kojima je često bio novac za nekoga u Beogradu. A tad su bila vrlo rigorozna pravila o prenošenju deviza u inozemstvo, pogotovo u Srbiju: tristo maraka bez potvrde banke, tisuću s potvrdom. Ja uvijek nosim i neku svotu maraka svojoj obitelji, sebi za putne troškove, a u kovertama sigurno dodatno prenosim na stotine maraka. Vrlo često granična policija temeljito pretražuje putnike. Nađu li mi koverte, ne samo da će mi sve oduzeti, nego će me i kazniti, možda i sudski procesuirati.

I do Igora je došlo da putujem u Beograd, navratio je odmah do mojeg ureda u Leksu. Moram mu pričati kako je tamo.

– A Igore dragi, bio sam tamo samo tri dana, nisam uopće htio izlaziti iz kuće, nikoga viđati. Nisam bio ni do NIN-a ni do Vremena. Došlo je do mene dvoje-troje prijatelja, Bratić i Tešić, vidio sam i Predraga Markovića koji mi je govorio o svojoj ediciji knjiga koju pokreće uz magazin Vreme. Pričali smo ponešto o književnosti, ali ponajviše o našim životima, o egzistencijalnim problemima; i kod nas i kod njih je velika inflacija.

– Mogu li i ja s tobom kad budeš drugi put putovao?

– Ni sâm ne znam kako ću i kada drugi put putovati; hoće li Jasmina možda moći doći u Zagreb; ja planiram novi odlazak u Beograd za svibanj, a tko zna što će tada biti u Bosni, hoće li se uopće moći ići preko Bosne.

Doista, već u svibnju bilo je nemoguće putovati preko Bosne, počeo je kravi rat i tamo.

(Nastaviće se)

Komentari

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

I Mandići su se povukli iz organiziranoga stranačkog života; zanimijivo da se devedesetih Slavica Mandić aktivirala kao novinski komentator: najprije u tjedniku pacifističke inicijative Arkzinu, a potom u tjedniku (pa dnevniku) Dan Joška Kulušića, legendarnog urednika Slobodne Dalmacije, koji je potkraj osamdesetih nakladu Slobodne Dalmacije podigao na stotinjak tisuća primjeraka, da bi početkom devedesetih, nakon duljeg otpora, bio smijenjen kao jugonostalgičar, nelojalan HDZ-u.

Igor je osamdesetih bio stalno uposlen u kući Vjesnik, po kazni u prezrenom odjelu Revije i stripovi. U novim uvjetima je komercijalno najuspješnije izdanje tog odjela, Erotika, počelo naglo gubiti nakladu i dohodovnost, urušile su se i nekoć vrlo dobre plaće.

Međutim, nekadašnja zabrana suradnje u glavnom glasilu kuće izgubila je smisao, Igoru su se otvorila vrata suradnje u novinama Vjesnik. Uglavnom je pisao o knjigama, ponekad kakav politički neutralan feljton. Klonio se politike, bio je svjestan da bi mu njegov „meki odnos” prema Srbima mogao samo donijeti ozbiljne probleme u uvjetima zahuktale nacionalne homogenizacije i rata.

Ja sam 1992. godine dobio ponudu da predajem Novinarsku stilistiku na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Prihvatio sam, ali sam odustao od stalnog upošljavanja koje su mi nudili, predavao sam u svojstvu gostujućeg predavača. Primijetio sam kako profesori (posebno Mario Plenković) inzistiraju na temama i projektima koji imaju malo veze s novinarstvom (većina njih se nije ni bavila u prethodnom životu novinarstvóm, uglavnom su nekoć u medijskim kućama bili urednici i savjetnici); štoviše, inzistira se na širem terminu „komunikologija”, koji potiskuje novinarstvo.

Stoga sam odlučio da na svoje seminare dovodim ponajbolje hrvatske novinarke i novinare i studentima omogućim da u izravnom kontaktu s njima, slušajuci njihova iskustva, upoznaju različite novinarske stilove. Jedan od gostiju bio mi je i Igor Mandić. Meni i mojoj generaciji on je bio legenda novinarstva, mislio sam kako je to samo po sebi razumijivo.

Međutim, kad je sat počeo, shvatio sam kako ta mlada generacija studenata zapravo ništa ne zna o Mandiću: nije ga već petnaestak godina bilo na hrvatskim televizijama ni u novinama, a beogradsku Dugu nitko od studenata nije čitao. Potrudio sam se stoga da studentima približim kolika je bila Mandićeva popularnost kad sam ja krenuo na studij. U jednoj anketi početkom sedamdesetih, koju su ispunjavali polaznici koji su se javili na novinarsko doškolovanje, Mandić je dobio cak 70 odsto glasova kao najveći novinarski uzor i idol.

Osjetio sam kako studenti i dalje ne percipiraju posve njegovu ulogu ne samo u novinstvu, već ni u hrvatskoj kulturi (ipak je do tada bio objavio desetak knjiga). Ali studenti nisu čitali te knjige, a nisu ih baš privlačile ni Vjesnikove stranice, na kojima je Igor započeo novu seriju svojih tekstova (Vjesnik je odmah nakon izbora došao pod šapu HDZ-a, naklada se počela strmoglavijivati).

Rekao je u jednom trenutku studentima: – Znate, ja sam prije dvadeset godina bio popularan kao Tanja Torbarina danas!

Bilo mi ga je žao, Tanja Torbarina jest bila silno popularna u tom trenutku, ali Igor je ipak prema Tanji pravi enciklopedist: Tanja je imala samo duhovitost oštrokonđe, pritom se sve više kontaminirala nacionalizmom (koji je tad bio kurentan); kako bude nacionalizam opadao, njezini tekstovi će biti manje čitani.

Osim toga, Tanja je uporno odbijala nastupe na televiziji, dobro je izgledala, ali imala je loš, unjkav glas, i toga je bila jako svjesna. A bez televizije u tim vremenima bez interneta teško je bilo postati jako, jako poznat, masovno popularan. Igor je, pak, bio vrstan vizualni komunikator, kojega su kamere voljele, a govorio je elokventno i duhovito. Šteta što su mu proteklih dvanaest godina vrata zagrebačke televizije bila čvrsto zabravljena.

Studenti su ga ipak na kraju sata dobro prihvatili; ni nova generacija nije bila rezistentna prema Igorovu šarmu, razvila se živahna diskusija u kojoj se on snalazio kao riba u vodi. Nakon seminara nas smo dvojica išli pješice od fakulteta do Jelačićeva trga; Igor je bio jako zadovoljan; pogotovo jer su među studentima, budućim novinarima, dominirale djevojke. – Ima ih nekoliko jako zgodnih! – razbudio se mužjak u njemu. Očito, nedostajali su mu kontakti s publikom, bio je u nekoj vrsti izolacije, čak anonimnosti, na kakvu nije navikao (a bio je nekad popularan kao Tanja Torbarina danas).

Inače, moja se životna situacija 1991. bas zakomplicirala: 1990. otkriveno je da moj sin Luka ima Aspergerov sindrom, a supruga Jasmina je ostala 1991. bez uredničkog posla u Grafickom zavodu Hrvatske. Izdavački dio njezine firme je propao, direktor Židovec je prešao u Ministarstvo unutarnjih poslova; postao je pomoćnik ministra. Molio sam ga da nam pomogne oko dobivanja domovnice za Jasminu; oglušio se. Potrajat će njezin neregulirani državljanski status sve do 1993. godine, kad će glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Brozović pomoci da mi žena dobije hrvatsko državljanstvo.

U rujnu 1991. otpratio sam Jasminu i djecu u Beograd; mislili smo da je to samo privremeno; u Zagrebu su počinjale uzbune, bilo je isključeno da bi Jasmina s preosjetjivim Lukom mogla trčati u podrum. S druge strane, u Beogradu je mogla računati na podršku roditelja i na pripomoć sestre, prevoditeljice, koja je obožavala našu djecu. Pomoć joj je stalno bila potrebna, jer smo i ona i ja željeli da ona i dalje ima vremena za čitanje i pisanje, za rad na sebi (bez obzira na to hoće li joj to biti plaćeno), a ne da bude samo frustrirana kućanica. U Zagrebu to više nismo mogli osigurati, nismo imali dovoljno novca da plaćamo kućnu pomoćnicu; a tko bi tek našao izdavača spremnog da tiska njezine autorske priloge? Kako bi uopće mogla javno djelovati, a da ne mora neprekidno govoriti o svojoj lojanosti državi i režimu, često na ponižavajuci način?

Naša ušteđevina, planirana za moguće krizne situacije, ostala je većim djelom blokirana u vidu „stare devizne štednje”. Jedva smo skupili nekolio tisuća maraka da Jasmina ima uza se, u nuždi. Valjda će meni dostajati plaća, a možda kapne i poneki honorar.

Situacija se u Hrvatskoj ujesen 1991. zakuhala, počeo je ozbiljan rat. Jasmina i ja smo svakodnevno razgovarali telefonom, bar nakrako, dok su veze funkcionirale, potom prenosili poruke preko prijatelja i Sarajeva i Ljubljane. Pisali smo pisma skoro svaki dan, u početku su stizala uredno; potom sa sve većim zakašnjenjima. Blii su to za mene, a i za nju i djecu, teški mjeseci.

Posebno su mi išli na jetra neki „dobronamjerni prijatelji”, čak i rođaci, koji su dolazili s mudrim savjetima kako bi bilo najbolje da se razvedemo, jer – eto – zajednička je država propala, veze kao naša postale su nemoguće, nužno će propasti! Poludio bih na takve „dobronamjerne savjete”, najprostačkije bih opsovao i protisnuo kroz zube: – Pa nisam se ja vjenčavao za naciju, nego za osobu! Ma fućka mi se za nacije i države, meni su moja djeca i obitelj najvažniji na svijetu!

(Nastaviće se)

Komentari

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

Brže nego što je itko od nas očekivao, cijeli se socijalistički sustav na svjetskoj razini urušio na izmaku osamdesetih. Igor se kao fanatični antikomunist kroz osamdesete borio za demokratizaciju i pluralizam, a sad je izgubio protivnika koji je donedavno izgledao moćan, neuništiv. Sad su se odjednom pojavili ljudi koji su oštrinom nadmašivali Igora. Koji nisu gubili vrijeme na Krležu, izravno su išli na Tita!

Igora je posebno deprimiralo što je strasno nabujao nacionalizam; do 1990. on se družio s beogradskim nacionalistima, ali osim neprekidnog fraziranja o veličini Srbije i krvoloku Brozu, to su bili ponajviše duhoviti, literarno talentirani judi; Igor je mogao naći neku zajedničku žicu s njima. Međutim, kad sam razgovarao s njim 1990. godine, nije mi izgledao baš optimistično. Beograd se sve više zatvarao, privilegirani gosti iz drugih sredina baš i nisu više bili dobrodošli kao nekad, pogotovo ako ne mogu dokazati čisto srpsko etničko podrijetlo. Sve se više zveckalo oružjem; sjećam se svojih razgovora s nekima od vodećih srpskih nacionalista poput Koste Čavoškog, pa i inače smirenog, uglednog jezikoslovca Pavla Ivića.

– Ako Jugoslavija ne bude rekonstruirana po mjeri Srbije, kao najveće republike, neminovan je razlaz. A o izgledu konačnih granica neće odlučivati avnojevska i komunistička arbitrarna rješenja, već će one biti nanovo krojene, ako treba i oružanim sukobima, metodom kost na kost!

Suradnja s beogradskim medijima devedesetih već postaje otežana. Devedesete sam dao više intervjua za beogradsku i novosadsku televiziju te NIN i Zum reporter. Dominirala su pitanja vezana za budućnost Jugoslavije, za izglede srpsko-hrvatskih odnosa.

Sjećam se jedne tribine u Studentskom gradu na Novom Beogradu. Govorili smo o romanu Timor mortis velikog srpskog prozaika i teatrologa Slobodana Selenića. Volio sam Selenićeve romane, ali Timor mortis me prenerazio srbovanjem i netrpeljivošću prema Hrvatima. U Danasu sam napisao veliki, ogorčeni tekst u kojem sam pokazivao kako je Selenić svoju uobičajenu polifonu naraciju zamijenio nacionalističkim monologom, što je oštetilo i narativnu strukturu romana, koji je postao plošan, reduktivan u svakom pogledu.

Na tribini je osim autora, koji je sve vrijeme mirno sjedio, nastupio i Petar Džadžić, akademik, ugledni kritičar i profesor. U tom igrokazu ja sam valjda imao ulogu tužitelja, Džadžić branitelja. Branitelj je sve sveo na jednostavne činjenice: Selenić govori o srpskim žrtvama u doba ustaškog režima, a kolega Visković se ne može pomiriti s tom historijskom istinom i sve prenosi na problem narativne organizacije, prikrivajući tim kvazinaratološkim diskursom svoj hrvatski nacionalizam.

To je potaknulo i neke slušatelje iz prepunog auditorija koji su baš očekivali polemički okršaj; počeli su vikati kako sam ja ustaša i da se vratim u svoj Latinluk. Bilo mi je krajnje neugodno, utoliko više što me nije uzeo u obranu ni voditelj tribine, a ni autor Selenić, Džadžića da i ne spominjem.

Replicirao sam kako su se svi moji stari borili na partizanskoj strani, protiv ustaša, pa me prigovori za ustašofiliju doista ne pogađaju. I nastavio:

– A kad već govorimo o etničkim stereotipima, postoji i jedan lijep o spskom gostoprimstvu. Šteta što ga večeras neki od vas zdušno demantiraju!

Selenić, inače pametan i elokventan, cijelu je večer ukipljeno sjedio kraj mene i jedva koju riječ da je progovorio.

U nekakvim čudnim okolnostima, godine 1993., kad je poštanski promet između Srbije i Hrvatske bio gotovo obustavljen, na redakciju časopisa Republika, koji sam uređvao, stigao je primjerak novosadskog časopisa Polja u kojemu je bio intervju sa Slobodanom Selenićem. Onako, malo tužno sam ga prevrtao, površno čitajući, ali vidio sam da Selenić gotovo flagelantski govori o toj svojoj nacionalističkoj fazi i kako mu se čini da je Visković ipak bio u pravu. Posve neočekivano, zaprepastio sam se, jer meni se činilo kako se moj omiljeni pisac otisnuo na bespuće nacionalizma, bez povratka. Danas sam siguran kako taj broj Polja nije slučajno došao u redakciju Republike.

Što se događalo s Igorom ‘90. ili ‘91. godine nikad mi nije govorio, upadljivo je izbjegavao tu temu. Čini mi se da je imao neugodnosti u Srbiji, ali nije ih htio kapitalizirati u mladoj hrvatskoj demokraciji, kad su se svi oko nas odricali svojih prijatelja iz Srbije. Poznato mi je kako je ostao bez TV emisije, do koje mu je bilo dosta stalo (nije je sačuvalo ni to što je u njoj govorio i „četnik početnik” Kapor).

Više ni jedan ni drugi nismo pisali za srpske medije (iako sam početkom devedesetih imao nekih ponuda od novoosnovanog magazina Vreme). Mene je stariji sin, još osnovac, zamolio da ne surađujem:

– Tata, ne zna nitko ovdje u Zagrebu da je Vreme drukčiji magazin, da su oni protiv Miloševića. Zamisli, što će mi reći u školi ako doznaju da mi otac surađuje u beogradskim novinama!

Zaustavija se i platni promet, a započinje i inflacijski stampedo koji potpuno obezvređuje honorare. Dobro, moji honorari u Beogradu nisu nikad ni bili astronomski, ali Igor je imao ozbiljne štete.

Na samom početku devedesete započelo je izborno agitiranje, bližili su se prvi izbori; ja sam odlučio prihvatiti poziv Ivice Račana i angažirati se u Stranci demokratskih promjena SKH. Nakon velikog skupa HDZ-a u dvorani Lisinski, gdje se okupila proustaška emigracija iz Sjeverne Amerike i gdje je Tuđman izjavio kako je NDH izraz povijesnih nastojanja hrvatskog naroda, činilo mi se kako jedino reformirani, socijaldemokratski SDP može biti adekvatna protuteža.

Govorio sam na velikom predizbornom mitingu u Domu sportova (uz još dvadesetak govornika, odreda poznatih imena umjetničkog, znanstvenog, sportskog i estradnog života). Nakon mitinga sjedio sam u restoranu Kod Drageca, u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, uz Račana, Edu Murtića i Ljubu Bobana. Račan je bio ohrabren atmosferom mitinga, iznosio je optimistična predviđanja o ishodu izbora; nešto smo razgovarali i o mogućnosti koaliranja sa Savkom i Tripalom, bar jednim, lijevim dijelom Koalicije, iako je Račan mislio da to neće biti potrebno. SDP će i sam imati dovoljno zastupnika. Čudio sam se njegovu pretjeranom optimizmu.

Igor se, pak, našao na popisu intelektualaca koji podupiru Koaliciju narodnog sporazuma. Osim tog agitaciskog proglasa koji je potpisao s nekoliko stotina drugih istaknutih sudionika javnoga života, baš i nije javno istupao ni agitirao za bilo koju stranku. Susreli smo se u Maksimiru na predizbornom skupu Koalicije narodnog sporazuma. Otišao sam da vidim kako će im miting izgledati, kakva će biti atmosfera. Imao sam dosta znanaca i prijatelja u redovima Koalicije, pa i neke pozive da im se i sâm priključim. Ipak, nisam; ostao sam uz SDP.

Zapanjio me slab odaziv publike, jedva 2-3 tisuće ljudi, velika maksimirska livada zjapila je prazninom. Očito je bilo da će nacionalisticka Hrvatska glasati za HDZ, kao tvrdi izbor. Za stranku koja u NDH vidi, između ostalog, i izraz hrvatskih državotvornih aspiracija. Dakle, HDZ pobjeđuje čak i u Zagrebu kao urbanoj metropoli. A kako je tek u manjim mjestima?!

Primijetio sam Igora uz pozornicu, prišao sam mu. Bio je bezvoljan. Pitao sam ga znači li negov potpis na Savkinoj listi da je zainteresiran za zastupničku kandidaturu, samo se nasmijao:

– Ja sam ti ovdje samo Slavičina pratnja. Moja žena se jako angažirala, svaki dan je u izbornom stožeru Koalicije. Inače, u Koaliciji su okupljeni ljudi zbrda-zdola; ima tu judi koji su veće Hrvatine od hadezeovaca. To je Savka inzistirala da Koalicija mora imati svoje ljute nacionaliste, pa su tu ušle Veselice s Gabelicom. Ali i u HSLS-u ima više tvrdih nacionalista nego liberala. Ja ne vidim sebe u takvoj politici.

Slutnje o slomu Koalicije narodnog sporazuma su se, nažalost, ispunile. Zahvaljujući većinskom izbornom sustavu (za koji je Račan verojatno mislio kako će donijeti prednost SDP-u) HDZ je sa četrdesetak postotaka glasova osvojio premoćnu vecinu.

Ja sam još neko vrijeme nakon izgubljenih izbora odlazio na sastanke koje je Račan organizirao u Kockici, a onda mi je postalo jasno da se SDP raspada ne nalazeći odgovore na fundamentalna pitanja. Nemam živaca za mlaćenje prazne slame!

(Nastaviće se)

Komentari