Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SPECIJALNA PSIHIJATRIJSKA BOLNICA U KOTORU: Osuđenici šetaju, a izliječeni ostaju jer nemaju kud

Objavljeno prije

na

U organizaciji Akcije za ljudska prava i Centra za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA 20. marta je u Podgorici održan skup na kome je predstavljen dokument čija je osnovna preporuka da se usvoji strategija i plan za deinstitucionalizaciju pacijenata iz Specijalne psihijatrijske bolnice u Kotoru. Ovaj izvještaj podsjetio je na manjkavosti i teško stanje u kome se nalazi jedna od najugroženijih kategorija stanovništva.

Rukovodstvo ove bolnice je ranije, u više navrata, predlagalo da Sudsko odjeljenje ostane u njenim okvirima, ali da se bavi samo vještačenjem i psihijatrskim osmatranjem. Lica bi ostajala koliko je potrebno da se da dijagnoza, a zatim bi bila upućena u drugu ustanovu koja bi se specijalizovala za prihvat osoba sa izrečenom sudskom mjerom liječenja.

Ponavljanje istih kriminalnih djela, tj. recidivi poput djela razbojništva, pljačke i nasilja u porodici koja su u najbližoj korelaciji sa duševnim bolestima odlika su jednog dijela pacijenata koji se nalaze na prinudnom liječenju u Kotoru. Liječenje ovih osoba traje dugo, najmanje tri godine. Kapacitet tog odjeljenja od dvadeset kreveta nije dovoljan, tako da dodatnih pedeset pacijenata koji su na sudskom liječenju postaju cimeri hroničnim pacijentima.

Na manjak kvalifikovanog obezbjeđenja i osoblja je, takođe, više puta upozoravano. Slučaj Rizva Babačića, o kom je Monitor više puta pisao, jedan je od najreprezentativnijih primjera nedostataka trenutnog rješenja kad je u pitanju smještaj osuđenika u Dobroti.

Podsjećanje: Babačić je u januaru 1997. ubio rođaka u sopstvenoj kući u bihorskom selu Tucanje. U ispovijesti Vijestima 2001, Babačić svjedoči da je kupio dijagnozu šizofrenije uz dodatak da je opasan po okolinu i neizliječiv. Umjesto u zatvor, završava u duševnoj bolnici u Dobroti. Po sopstvenom priznanju, iz bolnice je izlazio kad je poželio. Za TV Vijesti ponovo svjedoči o tome kako četiri godine nakon ubistva bježi iz Dobrote i Crne Gore. Njemačka policija ga 2003. po crnogorskoj potjernici hapsi. Nakon deportacije Babačića premještaju iz jedne duševne bolnice u drugu – Dobrota, Niš, Beograd. Konačno, u junu 2006. Babačića vraćaju u Bijelo Polje. Čovjeka zvanično bolesnog od neizlječive šizofrenije i opasnog po okolinu, u bjelopoljskom Višem sudu šalju na kućno liječenje. Babačić je potpuno slobodan, uz uslov da za tri godine ne pokaže agresivnost.

Problem predstavlja i član 40 Zakona o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno obolelih lica kojim se dozvoljava premještanje osoba iz psihijatrijskih ustanova u ustanove socijalne zaštite. Shodno tome, postoji realna opasnost da će „deinstitucionalizacija” Specijalne psihijatrijske bolnice dovesti do povećanja kapaciteta ustanova socijalne zaštite, a ne do povratka ovih osoba u zajednicu. Ne treba opet podsjećati na opasnosti njihovog premještanja u Dom za stare u Bijelom Polju, gdje je prošle godine dospio pacijent Psihijatriske klinike iz Danilovgrada koji je protivpožarnim aparatom pretukao gluvonijemog starca.

To nije jedini problem. U javnosti je odjeknula i činjenica da se veliki broj osoba nalazi u Specijalnoj bolnici bez potrebe za daljom hospitalizacijom, to jest da više od 140 osoba – „predstavljaju glavnu kategoriju pacijenata koje treba uključiti u proces deinstitucionalizacije sa reintegracijom u socijalnu zajednicu”. Oni su u bolnici jer nemaju gdje, a država nema adekvatne institucije koje bi ih podržale u toj reintegraciji.

Autorka Dragana Ćirić-Milovanović predlaže uvođenje zaštićenih stanova, koji bi mogli biti u nadležnosti Centara za socijalni rad, sa različitim nivoima podrške od kućnih posjeta, prijepodnevnog prisustva terapeuta, dnevnog prisustva ili 24-časovno prisustva, što bi u narednim godinama ukinulo potrebu za dugotrajnim hospitalizacijama u psihijatrijskim bolnicama ili za trajnim smještajem mentalno oboljelih osoba u ustanovama socijalne zaštite azilarnog tipa. U finansijskom smislu je takođe znatno isplativije od specijalnih bolnica

Proces deinstitucionalizacije ovih bolesnika započet je u Zapadnoj Evropi tokom sedamdesetih godina. Trebala je proći najmanje jedna decenija da bi se vidjeli i osjetili pozitivn rezultati. Ipak oni su nesporni, ukazuje se u izvještaju.

U jednoj italijanskoj regiji posljednja psihijatrijska bolnica zatvorena 1997. godine, a do toga se došlo izmještanjem pacijenata u manje vanbolničke jedinice i uspostavljanjem mreže psihijatriskih odjeljenja u opštim bolnicama i domovima zdravlja. U španskoj regiji Andaluziji je ova reforma dovela do zatvaranja svih psihijatrskih bolnica i preusmjeravanja na pomoć koja ne bi podrazumijevala odvajanje pacijenata od društva. U Finskoj ovih bolnica više i nema.

Dobra praksa postoji i u komšiluku. U izvještaju se pominje slučaj niške opštine Medijana gdje je formiran prvi srpski Centar za zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici. U izvještaju se navodi da je Pilot centar formiran kao posebna jedinica Specijalne bolnice za psihijatrijske bolesti Gornja Toponica uz angažovanje stručnog kadra Bolnice. Centar je alternativa hospitalizaciji.

Obezbjeđujući po prvi put sveobuhvatni i, još važnije, kontinuirani psihijatrijski tretman za oboljele od psihoza koji žive na teritoriji opštine Medijana, vrlo brzo se došlo do toga da skoro svi pacijenti iz ove opštine, koji su bili na dugotrajnoj hospitalizaciji u Gornjoj Toponici, napuste bolnicu i da sada žive u zajednici uz adekvatnu podršku članova multidisciplinarnih timova Centra – navodi se u ovom izvještaju.

Izvještaj podsjeća da je Crna Gora 2009. godine ratifikovala Konvenciju za prava osoba sa invaliditetom i njen Opcioni protokol, čime je preuzela obavezu da shodno odredbama člana 19 Konvencije sprovede proceduru deinstitucionalizacije i svim osobama sa invaliditetom omogući život u zajednici uz odgovarajuću podršku.

Nadajmo se da i ovo neće ostati mrtvo slovo na papiru.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

MMF O NAJAVAMA PROGRAMA EVROPA SAD 2: Visokorizično i inflatorno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok iz Vlade ponavljaju šta sve neće (zaduženja, povećanje PDV-a), nikako da saznamo šta namjeravaju uraditi kako bi, nakon obećanog povećanja minimalnih i prosječnih zarada, državne finansije ostale održive. To je razlog više da upozorenjima iz MMF-a posvetimo dužnu pažnju

 

Vladin program Evropa sad 2 i dalje je tajna. Ipak, klub onih koji upozoravaju na neželjene posljedice najavljenog povećanja zarada na račun smanjenja ili potpunog ukidanja doprinosa za penziono osiguranje, dobio je još jednog člana. Međunarodni monetarni fond (MMF).

Značajan dio nedavnog izvještaja MMF-a za Crnu Goru odnosi se na izborna obećanja pokreta Evropa sad Milojka Spajića „koja nijesu sadržana u prijedlogu budžeta za 2024. godinu ili u srednjoročnim projekcijama vlasti, uključuju i djelimično ili potpuno ukidanje penzijskih doprinosa“. Prije svega, iz MMF-a su u fokus svoje analize stavili najavljeno povećanje minimalne plate sa  sadašnjih 450 na 700 eura, i prosječne zarade  sa februarskih 820 na 1.000 eura mjesečno.

Ni analitičarima MMF-a nijesu poznati detalji „reforme“ koju Spajić i njegovi najbliži saradnici najavljuju za kraj ove ili početak naredne godine. Ali su i oni, poput većine ovdašnjih analitičara, došli do zaključka da se tajna najavljenog povećanja minimalne i prosječne zarade krije u prevođenju bruto u neto platu. Čime bi državna kasa ostala bez, još uvijek nepoznatog, dijela prihode koji je ove godine planiran na 560 miliona. „To bi dovelo do značajnog pogoršanja fiskalne pozicije (države Crne Gore – prim. Monitora)“, navodi se u Izvještaju. Uz konstataciju: „Povećanje plata takođe bi dovelo do veće inflacije“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POLITIKA U LOKALU: Novi izbori, stari principi   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija

 

Bliže se izbori u dvije crnogorske opštine, Budvi i Andrijevici. Izbori u Budvi održaće se 26. maja, a oni u Andrijevici  2. juna.  I bez izbora, Ulcinj je promijenio vlast. Dok u Šavniku izbori i dalje traju. Gotovo dvije godine.

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja trenutne političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija.

U Budvi će građani te primorske opštine moći da glasaju za devet lista. Analitičari ne očekuju da bi neka od izbornih lista sama mogla osvojiti vlast, koja će se u tom slučaju morati organizovati kroz postizborne koalicije.

Da pobjeda jedne liste ne garantuje stabilnost, u Budvi smo već imali prilike da vidimo. Iako je na prethodnim lokalnim izborima apsolutnu pobjedu u tom gradu odnio bivši Demokratski front, njihov mandat protekao je u svađama i konačnom raskolu, što je Budvu dovelo do hronične krize. Plus hapšenje bivšeg gradonačelnika Mila Božovića, koji je dugo ključna gradska pitanja rešavao iz Spuža.

Bivši DF ovog put ide u dvije kolone.  Na jednoj strani je široka koalicija nekadašnjih članica tog političkog saveza. Lista nosi naziv Za budućnost Budve – Budva otvoreni grad, a čine je – NSD, PzP, DNP, SNP, Ujedinjena Crna Gora, Prava Crna Gora, Slobodna Crna Gora i Demos.  S druge strane je Grupa građana Budva naš grad  koju predvodi aktuelni predsjednik Skupštine opštine Nikola Jovanović. Svađe dojučerašnjih saboraca, kako iz lokala izvještvaju mediji, nastavile su se u predizborno doba i pretvorile u prljavu kampanju u kojima se rivalima spočitava  seksualna orijentacija ili porijeklo.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SEZONSKI RADNICI U TURIZMU: Manjak ,,goriva” u motoru crnogorske privrede

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o hroničnom manjku radnika u turizmu zatiče nas i pred ovogodišnju sezonu. Iako crnogorska ekonomija zavisi od turističke sezone, prosječna plata u turizmu iznosi 760 eura i niža je od prosječne na državnom nivou

 

I ove, kao i svake godine, očekuje se rekordna turistička sezona. A najave protiču uz upozorenja o hroničnom nedostatku radne snage.

I dalje nema zvaničnih podataka koliko nedostaje sezonaca. Umjesto toga imamo procjene koje govore da će ih nedostajati više nego prošle godine i da ta brojka prelazi 30.000.

Iz Zavoda za zapošljavanje najavljuju da će izdati oko 20.000 radnih dozvola za strance, a očekuje se da će strancima za sezonski rad u  turizmu biti izdato oko 5.000 dozvola. Iz MUP-a stižu informacije da je ovogodišnja kvota dozvola za privremeni boravak i rad stranaca 29.000, od čega je za sezonsko zapošljavanje planirano samo 2,5 hiljada dozvola.

Tokom prošle godine izdato je 2.710 sezonskih radnih dozvola. Najviše za državljanje Srbije 1.603, BiH 283, Kosova 234, Sjeverne Makedonije 152, a ispod sto za državljanje Turske, Rusije, Albanije, Indije, Meksika, Argentine.

Iako je broj nezaposlenih u Crnoj Gori krajem aprila bio preko 36.000, dovoljan da podmiri sve potrebe za radnom snagom, podsticaji za nezaposlene da rade sezonski se nijesu bitno promijenili u odnosu na prethodnu godinu.

Posebno za mlade, Hrvatska je atraktivnija za sezonske poslove u odnosu na Crnu Goru. U 2023. godini u Hrvatskoj je izdato 1.488 dozvola za boravak i rad crnogorskim državljanima, a u prava dva mjeseca 2024. godine 194 dozvole, navodi Forbes Crna Gora.

U Hrvatskoj kuvari/ce zarađuju od 1.400 do 2.500 eura, pica i roštilj majstori zarađuju oko 1.500 eura, pomoćni radnici u kuhinji od 1.000 do 1.300 eura, sobarice 1.200 eura, a zarada konobara/ca kreće se od 1.000 eura plus bakšiš.

Većina oglasa na sajtu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore nema u opisu visinu plate. Oglasi u kojima se zainteresovanima daje uvid u platu govore od tome da su one niže od onih u Hrvatskoj. Tako u oglasima Zavoda za zapošljavanje sobaricama se nude plate od 450 do 600 eura, kuvarima od  450, 950 i 1.200, šankerima 600, perač suđa 600, noćni recepcionar 600, pomoćni radnik u kuhinji 1.000, pomoćna kuvari/ica od 700 do 850, poslastičarka 700…

Prema podacima Monstata plate u turizmu u prvom kvartalu ove godine su iznosile 760 eura i niže su od prosječne na državnom nivou koja iznosi 821 euro. Državni službenici, na primjer, imaju veće prosječne plate od turističkih djelatnika iako crnogorska ekonomija zavisi od turizma. Prema podacima Centralne banke, prošla turistička sezona je bila rekordna, ostvaren je prihod od 1,5 milijardi eura. Ukupno učešće turizma u bruto domaćem proizvodu Crne Gore je najveće u Evropi, prošle godine je iznosilo 22 odsto. Zato, turistički poslenici i ističu da je turizam motor crnogorske privrede, koji generiše saobraćaj, trgovinu, poljopriivredu i ostale usluge.

Pored većih zarada, sezonci iz Crne Gore i regiona više idu u Hrvatsku jer tamo sezona duže traje, pa su često angažovani šest i više mjeseci. Tokom mjeseci kada se ne radi, u Hrvatskoj država ovim radnicima plaća dio plate da bi se oni i sljedeće sezone vratili. O ovoj ideji i uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu govoreno je i prethodne godine.

Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da  bi se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. Prema tom konceptu rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi dio plate preostalih šest mjeseci plaćala država. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Nade da će ovo rješenje zaživjeti tokom ove sezone izjalovile su se, a ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine. Slijede analize, promjene Zakona o radu i drugih zakona, pa dokle se stigne.

Nedavno je iz Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) navedeno da je i pored rekordnih prihoda, prethodne sezone zabilježen rast troškova u dijelu zarada, nedostatka radne snage i nabavke, zbog čega poslovni rezultati nijesu bili na očekivanom nivou, ali da su turistički poslenici, uprkos svemu, zadovoljni.

Poslodavci svake godine i pored hroničnog manjka radnika apostrofiraju troškove zarada. Česta su i čuđenja kako i zašto niko neće da radi iako su plate koje oni nude ,,astronomske”. Novina je da su, uprkos svemu, zadovoljni i svojim profitom.

Zbog nemanja snijega, zimske turističke sezone skoro da nije bilo. U prvih par mjeseci zabilježena je manja posjeta nego protekle godine. Iz Ministarstva turizma tvrde da je razlog tome i veći odlazak Rusa i Ukrajinaca iz Crne Gore.

Predsjednik Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) Ranko Jovović najavaljuje da bi predstojeća ljetnja turistička sezona, prema bukingu i rezervacijama hotelskih kapaciteta, trebalo da nadmaši prošlogodišnju. Optimistična očekivanja, prema njegovim riječima, potvrđuju saobraćajne gužve i izletničke ture u predsezoni, kao i dobar buking hotelskih kapaciteta i najave za glavnu sezonu. Ova predviđana je potvrdila i dobra posjećenost za prvomajske praznike.

Da bi preduprijedili rizike, kao i protekle godine kada su na primorju pred sezonu podigli cijene usluga za 15 odsto, rast cijena ponavlja se i ove godine. Zvanični podaci govore da je u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isti period prošle u segmentu smještaja i ishrane rast cijena bio 13,5 odsto. Kako se sezona približava rast će biti veći.

 

Šta sezonci traže

Hrvatski mediji su nedavno izvjestili da je prema podacima prikupljenim istraživanjem koje je MojPosao sproveo na temu sezonskog zapošljavanja, u kojem je učestvovalo više od 500 ispitanika, tri četvrtine Hrvata (76 odsto) je barem jednom tokom svoje karijere radilo u sezoni.

Prema istraživanju, najveće prednosti sezonskog posla su sticanje novih znanja i vještina (68 odsto ispitanika), upoznavanje novih ljudi (61 odsto). Tek na trećem mjestu je plata, koja je po pravilu osjetno viša nego u slučaju cjelogodišnjeg zaposlenja (54 odsto). Tu su još boravak na moru (45 odsto) te zanimljivost i atraktivnost posla (44 odsto), a svega šest odsto ljudi smatra da sezonski posao nema prednosti.

Kad je riječ o plati u prosjeku, očekivana mjesečna neto plata za sezonski posao iznosi 1307 eura, što je šest odsto više u odnosu na prošlu godinu.

Očekivanja govore da konobari u prosjeku očekuju mjesečnu platu od 1.408 eura, kuvari bi za svoj rad htjeli minimalno 1.482 eura, sobari mjesečno u prosjeku očekuju minimalno 1.145 eura, recepcionari smatraju da bi za svoj rad trebalo da dobiju minimalno 1.259 eura, prodavci u prosjeku očekuju platu od 1.105 eura, skladištari u sezoni očekuju 1.050 eura, a pomoćni radnik u kuhinji očekuje 1.322 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo