Pred referendum u „proročanskom nadahnuću” spomenuh prijatelju svoju uvjerenost da će Crna Gora u vaterpolu biti svjetska sila. Naravno, nijesam nikakav stručnjak za vaterpolo niti za bilo koji sport, čak ni za fudbal. Što se vaterpola tiče uživo sam gledao jako davno samo jednu utakmicu u Splitu podno Marjana, čini mi se na Zvončacu, pa i nju jedva, jer se nije moglo od uzavrele publike. No nagledao sam se vaterpola na televiziji još od vremena herojskih prvih prenosa. Važnije od „bliskih susreta” s vaterpolom bilo mi je stara politička opservacija, koja se protezala i na jugoslovenski sport. U Jugoslaviji, a onda pogotovo u tzv. „državnoj zajednici” samo prividno držalo se do republičkog, odnosno, nacionalnog objektivnog kriterija u stvarima „zastupljenosti”. Prividno se držalo do toga da se u reprezentativne sportske selekcije uzimaju oni koji su zaista najbolji. Crnogorce je uglavnom moglo da zapadne da „brane boje” Jugoslavije, odnosno, „Srbije i Crne Gore” ako su prije toga otišli u neku drugu i „veću” jugoslovensku „sredinu”, tj. u Beograd ili ako je kvalitet nekoga sportiste, koji je nekim čudom bio zatrajao u Crnoj Gori, toliko neosporan da ga se nikako nije moglo izbjeći.

Kad sam izustio da će Crna Gora biti sila u vaterpolu prijatelj me čudno pogledao. Iz pristojnosti nije pokušao da mi ospori tvrdnju. Blago je odmahnuo glavom. Ipak, njegova me skepsa nije razuvjerila. Iako su aktivne i registrovane vaterpoliste mogli gotovo prebrojati na prste, Crnogorcima nikada nije pripalo pravo da, bez kompleksa i bez omalovažavanja od strane onih „većih”, sami selektiraju momke za svoju reprezentaciju. I nikad nijesu bili naćerani da budu sami sa sobom i da na sebe preuzmu potpunu odgovornost za ono što će učiniti na sportskom polju. I nikad u sportu nijesu ośetili slast realizovane mogućnosti da se bez ikakvih problema i kompleksa mogu uspješno nositi s „boljijema i višijema”! O mogućnostima Crnogoraca u sportu sudio sam na osnovu analogije s Crnogorcima u istoriji. Sve što su valjano radili u svojoj istoriji Crnogorci su uglavnom sami učinili kad su vjerovali u svoju snagu! Kad su ih drugi uzimali u savezništvo služili su im kao ponižavana i namagarčivana istorijska tegleća marva, kojoj su stradanja, patnje, pogibije i poniženja obrtali na sprdnju!

Što se vaterpola tiče pokazalo se da smo se prevarili i moj prijatelj i ja. Kad je konačno došla do prilike Crna Gora u vaterpolu se nije iskazala kao svjetska sila, nego kao super-sila! Što se drugih sportova tiče pokazalo se da državica sa stanovništvom koje broji koliko i malo poznate evropske varošice ima žitelje koji mogu ostvarivati fascinantne rezultate u sportu po evropskim i svjetskim mjerilima. Mogu to, jer su počeli shvatati da se u tom kultivisanom agonu i po pravilima koje utvrđuje veliki i ozbiljni svijet, kao i u svim drugim životnim stvarima, težište i glavni oslonac mora tražiti u sebi. Ko to zna i umije postići, cijeli je svijet njegov!

Kad sam gledao ono zastiđe iz Đenove pomislio sam: Hvala ti Gospode što sretno izmače Crnogorce da se i tu ne obrukaju. Kad su se naši momci bastano povrnuli s Vemblija Crna Gora nije poavetala od neumjerenosti i sreće. Obradovala se gospodski i s mjerom. Taman kako treba! Prije neki dan rukometašice Budućnosti u Viborgu činile su nešto što je mnogo više od igranja rukometa. Stvarale su „po zakonima ljepote”.

Ni u sportu niti u životu ne može se tražiti više od bastanosti, gospodstva i ljepote!

Milenko A. PEROVIĆ