Pravo na glupost, bez sve šale, najstarije je i „najneotuđivije” ljudsko pravo. Što ga „hjumenrajtisti” ne stavljaju na svoje popise ni ustavopisci u preambule osnovnih zakona ne znači da ono nije zagarantovano. „Zagarantovanije” je ono i zaštićenije od svakoga drugoga ljudskog prava. Sve nešto mislim da je glupost zaštićena s najvišeg mjesta, da je štiti sama promisao iz nekih jedino njojzi znanih razloga. Može biti, baš zbog toga što u umno ustrojstvo svijeta ugrađuje tolike količine gluposti, ljudskom umu nepojamno iz kojih razloga, vodećeg arhitektu svega učeni teolozi davno su nazvali deus absconditus. Kad je ugrađivao, možda je vidio da je i ona dobra za nešto. I Jahve prvo načini, pa onda gleda je li dobro, ako je vjerovati starozavjetnim piscima! Kako bilo, uživaju ljudi u njoj, ako ćemo pravo, na neograničen način!

Evo svježeg primjera kako u njoj uživaju neki naši zemljaci. Nastanjeni su već šezdeset i pet godina na zemlji po imenu Vajdašag, odnosno, u Vojvodini. I nijesu izgubili crnogorski način uživanja u nekim stvarima. To se zove stameni istorijski karakter! Čim je istorijski, mora se manifestovati u stvarima koje su, takoreći, tradicionalne, ali i na način koji je tradicionalan. Dakle, žestoko su se polarizovali Crnogorci u jednom očajno zapuštenom i propalom bačkom selu. I stvorili su dva nepomirljiva tabora. Jedni, doduše, ništa nijesu činili da do polarizacije dođe. Samo sebe smatraju Crnogorcima i hoće da i dalje ostanu to što jesu. Oni nemaju nikakvih problema sa svojim tzv. identitetskim pitanjima. Čak im problem nijesu bili ni oni drugi koji imaju problema s vlastitim identitetom, pa zbog toga ovima prvima stvaraju probleme. E ti drugi, nosioci problema, proizveli su polarizaciju. Kako? Prisvojili su sebi pravo na „pravovjernost”.

Kao i mnogi Crnogorci u Crnoj Gori – ali i po Srbiji – ovi „bačvanski” drugotaborni Crnogorci hoće da ne budu Crnogorci i da se jedino to smatra potonjim i neosporivim faktumom postojanja Crnogoraca kao crnogorskog ukidanja Crnogoraca! Ukidači crnogorstva hoće da određuju mjeru crnogorstva tako da Crnogoraca ne bude, tj. da ih nekako bude, ali samo toliko da bi mogli oglašavati sebi i svijetu da ih nema! Hoće da ih ima, da bi stalno govorili da ih nema! Hoće da su samo toliko i samo tada Crnogorci, da bi mogli stalno tvrditi da su nešto drugo, a ne Crnogorci. Hoće da ih bude, da bi mogli obznanjivati da ih nema. Pa kad obznane da ih nema, onda hoće da se za njih zna kao za one kojih ima, a koji obznanjuju da ih nema! Pa kad obznane da ih ima, tj. da ih nema, onda hoće da iznova utvrđuju kako ih ima, da ih ne bi bilo.

Ne sprdam se, niti mislim da pravim glupe verbalne kalambure. Samo ispisujem ono što hoće Crnogorci koji neće da su Crnogorci, pa bi da i druge Crnogorce nagone da budu kao i oni! I tu zona ove nevjerovatne gluposti po starim navikama prelazi u zonu zlomislenosti i samoga zla. Kod samoukidajućih Crnogoraca u spominjanom bačkom selu zlo se još nalazi u prvom fazi mutacije iz gluposti. Bila bi ta mutacija smiješna kad se ne bi imalo bogatih istorijskih iskustava o tome u što se sve ona može izroditi. Samoukidajući Crnogorci, neuporedivo masovniji od onih prvih, uspostavili su prema njima neku vrstu totalnog bojkota. Ne zdrave se s njima i ne sastaju. Ne śede za istim stolovima u kafanama. Ne śede u istim kafanama. Ne sastaju se na pokajanjima i svadbama…

Sljedeće faze crnogorskih mutacija zastrašujuće uvjerljivo i istinito opisala je naša velika literatura u nekoliko tema: hajka, pohara i istraga!

Milenko A. PEROVIĆ