Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Šta voda nosi

Objavljeno prije

na

Premijera veseli ono što rade vladini strateški partneri u Bokokotorskom zalivu. Zato nerado govori o učincima ovdašnje vlasti.  Ili ih ne vidi, ili zazire da mu ne uzvrate istom mjerom

 

„Danas mi je i u profesionalnom i u građanskom smislu puno srce“, pohvalio se neki dan premijer Duško Marković, impresioniran onim što je vidio. Šta je to vidio naš predsjednik Vlade? Ili šta  nije vidio u nekoliko minulih dana – a trebalo je?

Noseći stubovi mosta Moračica – „simbola prvog crnogorskog autoputa“ – spojeni su. Konačno.  Premijer nije prisustvovao završnim radovima na spajanju mosta. Da jeste, možda bi nam mogao objasniti kuda će i kako Moraču preći distributivni cjevovod unutrašnjeg prečnika 300 milimetara, naknadno isplaniran i pridodat projektu.  Pored, ispod ili iznad mosta?  Pošto povelike cijevi nijesu položene tamo gdje im je bilo mjesto, u unutrašnjost tek završene konstrukcije.

Još se, doduše, ne zna ni odakle će, kako ga prozvaše, regionalni vodovod zahvatati vodu. Zasigurno, za taj poduhvat neće biti korišćena voda iz pljevaljskih rijeka. Njima  uz teške otrove iz Termoelektrane i Rudnika uglja ovih dana ponovo  plove i fekalije iz gradske kanalizacije. Breznicom i kroz centar grada.

Nije  incident već odluka lokalne uprave, suočene sa činjenicom da  novoizgrađeno postrojenje za preradu otpadnih voda ne može da primi i preradi sve tečnosti koje stižu gradskom kanalizaciom. I to u momentu kada u njoj nema voda koje donose kiše ili otapanje snijega.

Marković nije prisustvovao svečanosti, tokom koje je pljevaljsko naselje Ševari „otkačeno“ sa gradske kanalizacione mreže, a otpadne vode preusmjerene u Breznicu. Umjesto u postrojenje za preradu koje je koštalo šest miliona eura.

Da je bio tamo, premijer bi možda objasnio kakvu je ulogu u tom skupom, i o nestručno obavljenom poslu, imalo vladino preduzeće PROCON, kome zaposleni tepaju „Nacionalna jedinica za implenemtaciju projekata iz oblasti komunalne infrastrukture i zaštite životne sredine“. Uf.

Premijer bi Pljevljacima imao pojasniti još dosta toga. Ali ne stiže. Pljevalja se kloni već dvije godine.

Možda  gleda fotografije koje su mu pripremili vladini namjesnici iz PROCOM-a. Pa će jednom  kao onomad u Beranama, sa pukom podijeliti srećne vijesti. „Dobio sam slike dok sam dolazio ovdje i rekao zar je moguće da i tu rijeku (Lještanicu) treba da ubacimo u cijevi“, kazao je Marković. „Nije tragično odustati od neke odluke, ako je to u korist države ili u korist građana”, nastavio je premijer ne objašnjavajućiašto te ili druge, slične, fotografije on i njegovi saradnici nijesu pogledali prije donošenja spornih odluka. I zaboravljajući kako je njegova vlada, samo petnaestak dana ranije, kršeći vlastitu odluku o moratorijumu na gradnju malih elektrana, odobrila koncesije za gradnju elektrana u vodotoku Skrbuše i Vranještice.

Prije neku veče  pred zgradom Vrhovnog državnog tužilaštva, u organizaciji pokreta Odupri se, okupili su građani. Većina prisutnih potpisala bi Markovićevu izjavu da „država mora da reaguje ozbiljno, odgovorno i brzo. Sada je na provjeri sposobnosti državnog Tužilaštva: ili da zaustavi opstrukciju i kompromitaciju tužilaštva radi vršenja neprimjerenog uticaja, ili da razotkrije one koji su uključeni u mito i korupciju i da ih pohapsi”. Samo,  za razliku od njega, građani se ne mire sa činjenicom da Tužilaštvo ne želi da uradi ništa.  Markovića, naravno, nijesmo očekivali na protestu. Ali jesmo u Tužilaštvu, da zatraži valjana objašnjenja i postavi pitanje odgovornosti. Pod uslovom da se ne pribojava mogućnosti da mu u Specijalnom tužilaštvu odgovore kako će istrage o mogućoj korupciji u sopstvenoj kući voditi onako kako su „izviđali“ dokaze o korumpiranosti DPS-a, aktuelnog predsjednika države, parlamenta… Nikako, dakle.

Predsjednik Vlade obreo se u rizortu Porto Novi. Tamo azerbejdžanski AzmontInvestment gradi veliki turistički kompleks nadajući se još većem profitu.  Uz novac, znanje i iskustvo koje investitori preko Porto Novog donose Crnoj Gori, premijer se pohvalio i računicom po kojoj će naredne godine tu biti 1.500 novih radnih mjesta. U hotelima i pratećim objektima.

Na  primorju  ove godine, tokom dva-tri mjeseca tursitičke sezone, nije bilo dovoljno spremnih i sposobnih da odgovore zahtjevima poslodavaca u hotelima, restoranima, trgovinama. Svi koji su mogli,  otišli tamo gdje ih više cijene i bolje plaćaju. Naredne godine otići će ih još.  Ukoliko se ovdje nešto ozbiljno ne promijeni.

Teško da te promjene mogu stići preko Porto Novog i njegovih vlasnika iz Azerbejdžana. Još teže do njih mogu dovesti njihovi domaćini iz Vlade. Ali, ko zna šta voda nosi. Jesen je za proteste.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Dug Hajriza Brčvaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok je ovo društvo gutala sistemski ustanovljena halapljivost, Hajriz Brčvak je pružao pomoć rukom na kojoj se nalazio utisnut znak ljudskosti – solidarnost. Svako je znao da on ne poklanja da bi mu se vratilo. Nagradu,  koja njemu treba,  odavno je dobio

 

Šta god da bude sa nama, Trinaestojulska nagrada za 2020. godinu biće  obilježena po onome koji je nije dobio. Iz dvorskih odaja, prije odluke žirija,  stizale su dojave kako Hajriz Brčvak ne može biti uvršten na listu kandidata jer ne živi  u Crnoj Gori. Otišao je davno. Njegovo je ime na dugoj listi suvišnih ljudi. Onda je Hajriz Brčvak posvjedočio kako je bilo. Mnogi su ga pozivali  da dostavi uvjerenje o državljanstvu, kako bi njegova nominacija za Trinestojulsku, bila potpuna. Odbio je. Dva su njegova razloga, rekao je: premnogo je nagrađivan,  a nagradu su dobili preči od njega.

Osnovno se zna. Hajriz Brčvak je proljetos, kad je udarila korona, pomogao Crnoj Gori ogromnim novcem. Samo u dva maha, preko 650.000 eura. Pomagao je i prije, pomaže i sada. I Crnoj Gori i svima okolo. Pomagaće dok ga ima. Naravno, nije sve u novcu.  Bilo je režimskih poslovnih partnera, koji su na mig, molbu političkih šefova, izdvajali više novca za nabavku opreme, neki skrivajući imena. Samo, to nije bio dar već investiranje u novi ciklus osvajanja moći. Davali su djelić onoga što su nam uzeli.

Dok je društvo gutala sistemski ustanovljena halapljivost, Hajriz Brčvak je pružao pomoć rukom na kojoj se nalazio utisnut znak ljudskosti – solidarnost. Svako je  znao da on ne poklanja da bi mu se vratilo. Ni da bi se uzvisio nad nama. Zato,  njegova pomoć nas nije vrijeđala,  nego radovala. Nekako se činilo, svi bismo mi tako, kad bi nam se pružila prilika. To, naravno, nije tačno, ali ljudima je potrebna ta varka, uz nju ponekad postaju bolji.

Mnogi od onih koji su djetinjstvo proveli u nemaštini, postali su, ako im se ukaže prilika, nezajažljivi. Mnogi odbačeni, kad pokrenu poslove,  osile, na ljude gledaju kao na sredstva za sticanje kapitala. Mašinu koja ima običaj da jede i spava. Mnogi koji su ostali bez domovine, postali su cinici, uskogrudi skorojevići od kojih se sve drugo i drugačije odbija kao od bandere. Kroz sva ta iskušenja, životni put je  vodio Hajriza Brčvaka. Poslije svakog,  postalo je čvršće ono najplemenitije ljudsko u njemu. Zato kad daruje, to izgleda lako. Svaki čovjek ima volju za moć, pitanje je samo za šta mu ta moć treba. Hajrizu je trebala da bude tu za druge. Da ih svojim darom uznese.

Priča o tome zašto je Hajriz Brčvak, na svoj način, uskratio sebi mogućnost da primi značajno priznanje svoje domovine, zadire u najdublje sfere smisla ljudskog života. Traži nemjerljivo boljeg autora od ovog koji pokušava da je sroči.

Možda može i ovako. Kao priča o jednom Hajrizu i jednom Marku. Dakle, njih dvojica: Hajriz – Hačko Brčvak ponikao u bjelopoljskoj Bistrici, kraj svoje bistre rijeke, i Marko Aurelije Antonije Avgust, starinom iz okoline Kordobe, ono kad je bila rimska provincija.  Kad su stasali, Marko je postao rimski imperator, a naš se Hačko, kao što biva, početkom krvavih devedesetih zaputio u Njemačku. Radio tamo razne, teške poslove da prehrani porodicu, a onda – zaimao.
Kad je naših dana svijet pogodio virus korona, pomoć Hajriza Brčvaka je ganula mnoge. Birali su najljepše riječi zahvalnosti. Hajriz  se javio da otkloni nesporazum. Ne, nije on ništa poklonio, samo je vraćao dug. Kad to Hajriz, onako običan i blag, izgovara, zvuči tako samorazumijevajuće: ,,Čovjek koji stekne imovinu je dužan da dio zarade, podijeli zajednici”. Sa tim se ne trguje, niti se za to traži zahvalnost.

Jasno je: Hajriz je iskren vjernik, kuranske upute o ljudskom dugu prema ljudskom imenu, ugnijezdile su se u njegovo srce.

Nego, dok slušate  Hajriza, možete osjetiti kako se s njegovim glasom prepliće još jedan glas. Iz daljine. Onog Marka, Rimljanina. Vladara i filozofa. Stoika. Veli on: ,,Šta još hoćeš pored toga što si čovjeku učinio dobro djelo? Zar se ne zadovoljavaš time što si postupio u skladu sa svojom prirodom, nego još tražiš nagradu za to? Kao da oko traži nagradu što gleda…”
Hajriz Brčvak je svojim gestovima pomogao  da se prisjetimo – najveći dar dat je svakome od nas; svi možemo podijeliti ono što imamo sa drugim čovjekom. Ne moraš biti bogat. Kad ti svega ponestane  sačuvaj lijepu riječ i samilosno srce.

Marko Aurelije drugo stoljeće, Hajriz Brčvak dvadeset i prvo. Kakva simfonija teče kroz vrijeme. Čuj je. Jesi li ikada čuo ljepšu?

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

U zemlji privida

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik je pozvao saučesnike da zajedno stvaraju privid kako se ovdje nešto bira. Svi znaju da je to tako. Svejedno, privid postaje jedina moguća stvarnost

 

I ljući protivnici režima obično kažu: na ljetošnje izbore ne treba izaći jer će ih vlast pokrasti. Drukčiji je naš slučaj. Izbori su davno pokradeni. Stenogrami. Koverte. Državni udar. Partijske berze rada. Klijenti. Ucjene. Paralelni spiskovi. Fantomski birači… I pride korona, stilizovano vanredno društveno stanje, kao naručeno.

Predsjednik je samo pozvao dragovoljce, saučesnike da zajedno proizvode privid kako će se tu nešto birati. Svi znaju da je to tako. I on, i njegova partija i policija, i opozicija, i birači, i Brisel, ambasade i oni koji su ih ovamo poslali. I svi znaju da će na dan pohoda na birališta sto biti pospremljen i posmatrači u bijelom će moći da primijete uobičajene proceduralne propuste. Dokaze da smo ljudi, pa samo zato sve nije bilo savršeno. Svejedno, svijet privida poprima obličje stvarnosti. Jedine moguće.

Iz Brisela su otvaranjem posljednjeg poglavalja na dugom našem putovanju u EU, oglasili na čijoj su strani. Njih to ništa ne košta, nećemo mi još dugo tamo, a otvaranje će imati velelepnu upotrebnu vrijednost na domaćem igralištu. Kad grune iz svih propagandnih oruđa, gora i voda će se tresti. Na jednoj strani mrak, litijašenje, opoziciono nasilje, a na drugoj svijetli horizonti. Vlast će podsticati i ojačavati ono najgore što Crna Gora može da proizvede, kako bi imala protivnika po svojoj mjeri. Ona drugačije ne može. Opozicioni prvaci zavjetno šute oko Đukanovićeve pozivnice. Čekaju ko će prvi zagaziti u blatnu rijeku i izgovoriti: „Još ovaj put, gotov je“. Kad najgori određuju putokaze i uspostavljaju norme, to je prizor sunovrata društva.

Sve po starom ipak nije. Sporazum o budućnosti, potpisali su lani poslanici svih parlamentarnih opozicionih partija, na protestu građana na poziv pokreta Odupri se. Ni to nije bila najvažnija novost, tih veličanstvenih noći. Uslove za izbore su inicirali, tražili građani koji su kao nikada poslali poruku kako odbijaju da budu objekt bilo čije volje. Taj vlastiti uzlet, svakog od tih ljudi obavezuje. Tražiti od njih da izađu na bezuslovne izbore, isto je što tražiti da poreknu sebe. Postanu opsluživači sistema koji ih pretvara u robove.

Suzavci, kordoni, Milivoje Katnić u transu. Kidnapovana Budva. U ime Crne Gore. Sve to smo vidjeli, devedesetih. Pancire i progone onih koji su iz njihovih čeljusti mržnje pokušavali da iščupaju Crnu Goru. Veliki obrti za Vođu i skutonoše su samo igra predznaka. Sve mijenjati da se ništa ne promijeni. Jedino, da se otvore novi horizonti za zgrtanje moći. Tome služe prividi izbora.

Mnoge maske će se otopiti. Pretrajaće one ideje za koje se njihovi zagovornici budu žilavo borili. Dobre ili loše. Svaki dan opstanka ove vlasti čini sudbinu države neizvjesnijom. Treba nam Crna Gora za sve. Sve ostalo smo probali. Ponor je sve bliži. Bojkot lažljivih izbora bio bi krik upozorenja nad provalijom.

Aljkav, polovičan bojkot bio bi lak plijen vlasti. Odgovorno neučestvovanje glavnih opozicionih i alternativnih snaga u izbornoj pljački svjedočilo bi o rađanju volje za samopoštovanjem. Uvodilo bi Crnu Goru u svijet mogućnosti. To je jedini izgledan put za formiranje prelazne vlade, koja bi stvorila uslove za slobodne izbore u Crnoj Gori. Prve u njenoj istoriji. Ta vlada bi bila ljekovita za društvo razoreno podjelama. I za DPS i satelite: obuzdala bi ih da ne srljaju u nova nasilja.

Vlast želi da se građani boje nje, jer se ona boji. Najviše strahuju od kreativnog otpora i solidarnosti. U srcu velikih gibanja, iza grupnih scena, uvijek se kriju ljudske sudbine koje najvjerodostojnije dočaravaju prirodu svijeta u kojem živimo. U njima se ogledamo svi mi. U petak, kad ovaj broj Monitora bude na kioscima, u podgoričkom sudu održaće se završno suđenje po tužbi bivše viceguvernerke protiv CBCG i guvernera Radoja Žugića, za zlostavljanje na poslu. Krenulo je prije tri godine. Tokom njih je Irena Radović vrijeđana, progonjena, nalagano joj je da čini bezakonje. Odlukom vladajućih deputata u parlamentu (uz ispomoć Draginje Vuksanović-Stanković) ostala je bez posla. Dok je ležala u bolnici. Kad se izuzmu detalji: jedna je osoba u državi koju je pojeo režim, odbila da služi režimu.  Solidnost, tako neobična u našem malom kraju.

Za pobunu i za nepristajanje račun je visok. Mnogi nisu kadri da ga podnesu. Irena Radović nije odustala od sebe. Zato je pobjednica. Ishod suđenja ništa tu ne može promijeniti. Možda ćemo i mi jednom biti pobjednici. Ono, kad shvatimo šta je jedna Irena značila u zemlji privida. I kad njen slučaj postane naš.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Slobodni ljudi

Objavljeno prije

na

Premijer tvrdi da se policijskom silom u crnogorskim opštinama guši nasilje. Obrnuto je. Ova vlast izaziva nasilje, priželjkuje ga. Ova vlast se plaši ljudi poput Omera Šarkića, koji je je priveden jer je mirno u Podgorici izražavao solidarnost i protest protiv nasilja u Budvi. Plaši se pobune slobodnih ljudi. To nijesu scenariji na koje su navikli

 

Brutalnim policijskim nasiljem gašene su ovih dana i noći pobune građana širom Crne Gore.  Prvo u Budvi, gdje je sve i počelo, nakon što je dio tamošnjih građana ustao zbog otimanja lokalne vlasti opoziciji od strane vladajuće DPS, par mjeseci pred izbore. Potom  redom, u ostalim gradovima. Gdje god bi se pojavila solidarnost sa pobunjenim Budvanima, a nakon što su internet preplavili snimci u oblacima suzavaca i pod policijskim čizmama, upotrijebljena je gola sila da se ta solidarnost uguši. Svuda gdje bi proklijalo zrno otpora.

Premijer Marković kaže da policijskom silom guši nasilje. Obrnuto je. Ova vlast izaziva nasilje. Ona ga priželjkuje. Da bi ga, kad se desi, maskirala u antidržavno djelovanje, koje samo ona može zasustaviti. Silom. Da su pobune antidržavne, pojasnili su i sa zvaničnih adresa. Savjet za građansku kontrolu policije proteste u crnogorskim gradovima nazvao – „pobunom protiv države“. Zbog toga,  eto, policijska sila „ne može prestati“.

Policija  reaguje baš onako kako je to u parlamentu i najavio premijer Duško Marković: „Ako ne bude mjesta razumu, policija može da riješi stvari za 15 minuta“. Za premijera Markovića je sasvim razumno do u beskraj pristajati na nasilje njegove partije. Na izborne krađe i otimanje vlasti prekrjanjem političke volje i silom. Na nasilje institucija koje su pod njihovom kontrolom. Konačno, po Markoviću je izgleda razumno i prestati biti slobodan čovjek. Onaj koji misli svojom glavom, gleda svojim očima, osjeća nepravdu, i ustaje protiv nje. Onaj koji nije pristao da razumno živi pognute glave i u strahu. Takvog se ova vlast, u stvari,  najviše plaši.

I baš zato je antidržavno djelovanje postalo ne samo „bacanje tvrdih predmeta na policiju“, nego i mirno sjedjenje na ulici u znak solidarnosti i otpora prema sili.  Zbog takve strašne  i nedozvoljene antidržavne aktivnosti, u pritvoru u Podgorici, između ostalih, završio je i bloger, građanski aktivista Omer Šarkić. Neko ko se decenijama bori za pravednu Crnu Goru. Zemlju svih, ravnopravnih. Bez nacionalnih rovova. Koji nerazumno odbija da zatvori oči pred nasiljem. Ko god bio žrtva.  Da je više takvih, zna i DPS, ovakve države, u kojoj vlada sila, strah, kriminal i korupcija, ne bi  bilo. Ali bi bilo Crne Gore. Divne zemlje. Suverene.

Pobune slobodnih ljudi vlast se najviše plaši jer to nijesu scenariji na koji su navikli. Oni scenariji po kojima se podignu tenzije, izazove nasilje i strah parališe društvo, pa dvije zavađene strane sjednu za sto da pregovaraju. Sve je očiglednije da je namjerno naprečac donešen Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je vrh vlasti znao da će to izazvati ogromne tenzije i podjele u društvu.  DPS je u glavnog oponenta ciljano pretvorio  mitropolita Amfilohija. Poznatog partnera, iz vremena ratova i biznisa. I najnovijim policijskim akcijama vlast želi da napumpa i ojača nazadnjačke ideje i njihove zagovornike. Razboitrost u atmosferi pijanstva u krčmi, djeluje kao slabost i malodušnost.

Vlast,  ako ćemo pravo, poodavno nema izbora. Ovakva kakva je, ona zbog očuvanja moći i ogrmnnog bogatstva privilegovanih mora podizati tenzije kako bi  građane koji protestuju zbog korupcije,  a koje su organizovali aktivisti pokreta Odupri se,  pretvorila u nacionalne i domoljubive trudbenike. To je za njih  poznati teren. Na kom igraju tri decenije. Uspješno. Predstavljajući se svijetu da su garant stabilnosti.

Za razliku od vlasti, mi imamo izbor. To nas čini odgovornima za budućnost ove zemlje. Vrijeme je da se okupe slobodni ljudi. Da ustanu protiv sile DPS-a. Da ne pristanu na nacionalne rovove. Tako ni Zapad ne bi mogao zatvarati oči pred činjenicom da su Đukanović i njegov režim glavni uzrok nestabilnosti i tenzija, koje potresaju Crnu Goru.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo