Povežite se sa nama

OKO NAS

STARIJI OD 65 GODINA BEZ BESPLATNE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE: Stari Romi najpogođeniji

Objavljeno prije

na

Problem zdravstvene zaštite romske i egipćanske populacije posebno je izražen i jasno prepoznat u relevantnim preporukama Evropske unije. Sve zemlje u EU kao i zemlje u okruženju posebno identifikuju potrebu za značajnim unapređenjem zdravstvene zaštite Roma i Egipćana.

Ustav Crne Gore garantuje materijalnu sigurnost osobi koja je nesposobna za rad i koja nema sredstava za život. Takođe, propisuje da svako ima pravo na zdravstvenu zaštitu a naročito dijete, trudnica, stara osoba i osobe sa invaliditetom ukoliko ovo pravo ne ostvaruju po drugom osnovu.

Čl. 16 Zakona o zdravstvenoj zaštiti navodi da država obezbjeđuje prioritetne mjere zdravstvene zaštite koje su usmjerene na očuvanje i unapređivanje zdravlja građana i prema istom zakonu zdravstvena zaštita starijih od 65 godina života dostupna je svim građanima.

Prema Pravilniku o bližim uslovima, načinu utvrđivanja i dokazima za utvrđivanje statusa osiguranika zdravstvenog osiguranja koji nijesu u radnom odnosu predviđeno je zdrastveno osiguranje licima koja nijesu u radnom odnosu od 15 do 67 godina života kao i onima koji nijesu zaposleni po propisima o radu. No, građani stariji od 67 godina u Crnoj Gori, a koji nijesu imala radni odnos, suočavaju se sa preprekama u ostvarivanju prava, koja su zagarantovana Ustavom, zakonskim i međunarodnim propisima.

Šta poslije 67. godine? To pitanje je posebno dramatično za one koji spadaju u kategoriju teže zapošljivih osoba kao što su pripadnici romske populacije.

Jedan od njih je Hasan Krasnić (68), koji ne može da ostvari pravo na besplatnu zdrastvenu zaštitu. On je 23 godine bio na evidenciji Biroa za zapošljvanje i redovnom prijavom ostvarivao pravo zdrastvene zaštite – ovjeravanja knjižice do svoje 65. godine.

„Već četiri godine ne mogu da ovjerim zdravstvenu knjižicu pa zato i ne idem redovno kod doktora da se liječim”, objašnjavao je Hasan Krasnić.

„Doktoru se javljam samo kada sakupim dovoljno novca da platim preglede i terapiju koju mu prepiše doktor.”

Hasanu je ugroženo zdravlje. Imao je dvije operacije prostate i ugrađen mu je bajpas. Napominje da se obraćao Birou za zapošljavanje gdje je dobio informaciju da nakon navršenih 65 godina on nema nikakve veze sa njima i da se mora obratiti Fondu PIO.

,,Iz Fonda PIO uputili su me u Centar za socijalni rad, gdje su mi socijalne radnice rekle da je to u nadležnosti Fonda PIO. Nakon toga vratio sam se u Fond PIO odakle su me po drugi put uputili u Centar za socijalni rad. U Centru za socijalni rad sam ponovo dobio informaciju da oni nijesu nadležni za to i da ukoliko želim mogu da predam zahtjev za tuđu njegu”, objašnjava Hasan Krasnić.

Podnio je zahtjev za tuđu njegu i nakon četiri mjeseca dobio odgovor da je njegov zahtjev odbijen. ,,Stekao sam utisak da su mi to predložili samo da bi me se otarasili i da sam im dosadio tražeći moja Ustavom i zakonom zagarantovana prava. To što imam više od 65 godina i što sam Rom ne znači da treba da umrem. Imam porodicu od devet članova, a niko od njih nije u radnom odnosu i nijesu u mogućnosti da mi uplaćuju doprinose svaki mjesec po 80 eura za zdravstveno osiguranje”, kaže za Monitor Hasan Krasnić.

Pita se da li je moguće da u 21. vijeku ne može dobiti besplatnu zdravstvenu zaštitu i da se dozvoljava da čovjek umre jer ne može da ovjeri zdravstvenu knjižicu zbog zakona koji nijesu dobro regulisani.

Anita Beriša, istraživateljica kršenja ljudskih prava u NVO Phiren Amenca pratila je slučaj Hasana Krasnićija i napominje da se radi o direktnoj diskriminaciji starih a posebno starih osoba iz romske zajednice.

„NVO Phiren Amenca se obratila Centru za socijalni rad, Ministarstvu zdravlja i Fondu PIO. Samo je Centar za socijalni rad odgovorio da je to nadležnost Ministarstva zdravlja”, objašnjava Beriša i dodaje da će ova organizacija i dalje zahtijevati od nadležnih institucija da iznađu rješenje kako bi se ovim licima obezbijedila besplatna zdravstvena zaštita.

„Prema posljednjem popisu stanovništva svega 203 osobe iz romske zajednice su stariji od 60 godina”, ističe Beriša za Monitor.

Rome život troši nemilice i ne da im šansu da dožive duboku starost. „Svi oni koji dožive preko 60 godina žive u veoma teškim uslovima”, kaže Beriša. Ona smatra da se što prije mora izmijeniti Zakon o zdravstvenom osiguranju, kako bi se Pravilnikom prepoznala kao posebna kategorija i lica starija od, sada već 67 godina.

„Neophodno je izmjeniti Zakon o zdravstvenom osiguranju kojim bi se kao posebna kategorija za besplatnu zadravstvenu zaštitu prepoznali ljudi stariji od 67 godina koji ne mogu da ostvare ovo pravo po članu 6 aktuelnog Zakona o zdravstvenom osiguranju”, objašnjava Beriša.

Ona ukazuje da bi se ovom malom izmjenom omogućilo ovoj kategoriji da dostojanstveno prožive svoju starost i ne brinu o doprinosima koje sada moraju da plate, a nemaju mogućnosti za to. „Ponavljam, posebnu korist imale bi osobe iz redova romske populacije koji u 95 odsto slučajeva nemaju pristup besplatnom zdravstvenom osiguravanju”, zaključuje Beriša.

Šućko Baković, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, kazao je ranije da je neophodna efikasna i djelotvorna reakcija nadležnih službi, kako bi se obezbijedila sistemska briga za najstarije građane. ,,Crna Gora spada u evropske zemlje sa visokim indeksom starenja. Broj građana iznad 60 godina, u odnosu na ukupan broj stanovništva, kontinuirano se povećava, a stari se po mnogim osnovama nalaze na marginama društva”, podsjetio je Baković.

Na osnovu istraživanja socijalnog položaja Roma, koje je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava realizovalo u februaru 2016. Godine, identifikovani su ključni problemi koji se tiču zdravstvene zaštite romske i egipćanske popuacije. Oko 40 oodsto uzorkom obuhvaćenih Roma i Egipćana vlastito zdravstveno stanje procenjuje kao loše ili veoma loše. U 26 odsto romskih i egipćanskih domaćinstava živi makar jedna osoba teškog zdravstvenog stanja ili sa invaliditetom, od čega u šest odsto ovih domaćinstava (od tih 26 odsto), živi više od jedne osobe teškog zdravstvenog stanja. Računajući očekivano trajanje života samo za ovaj period došlo se do podatka da je očekivano trajanje života pripadnika romske populacije 55. godina. Poređenja radi, očekivani životni vijek pripadnika većinskog stanovništva u Crnoj Gori je 76. godina.

,,To znači, kada se neko rodi kao pripadnik romske zajednice u Crnoj Gori, očekivano je da će u prosjeku živjeti oko 20 godina kraće od nekog koji je u istoj zemlji rođen kao neko ko ne pripada romskoj populaciji”, objašnjava Anita Beriša.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo