Povežite se sa nama

SVIJET

SUDBINA STARIH U VRIJEME PANDEMIJE: Opasnost od infekcije i diskriminacije

Objavljeno prije

na

Stručnjaci su često govorili da je virus posebno opasan za starije osobe. To se prenosi u javnosti kao ohrabrujuća poruka – sve dok ste mlađi od 70 godina.  Ovakav način prikazivanja vodi ka razmišljanju kako stari ljudi nameću nepotreban teret društvu, zdravstvenom sistemu, i da bi zadovoljenje njihovih potreba moglo ugroziti mlađe ljude

 

Ne idem ja na tvoje, već ti na moje”. Izreku svoje bake je pominjala moja majka u poznom dobu koje je teško nosila. Često mi dolazi u sećanje sa bremenom godina. Možda i zato što su od početka epidemije COVID-19 učestale rasprave  o položaju starijih osoba.

„Ne razumijem kako bih se to doveo u opasnost da pola sata sjedim u parku“, nedavno je pisao književnik, prevodilac, nekadašnji ambasador 91-godišnji Ivan Ivanji iz svoje beogradske „samice“. Šanse da bude ubijen 27. maja 1944. iznosile su najmanje 50 odsto. Tog dana je SS-ljekar u Aušvicu odlučio da je 15-godišnji Jevrejin iz Kikinde radno sposoban te da neće biti podvrgnut posebnom tretmanu (u prevodu: gasnoj komori).

Generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš , je poručio da stariji ljudi kao i svi drugi imaju prava na život i zdravlje usljed pandemije. „Pored neposrednih uticaja na zdravlje, pandemija izlaže starije rizicima siromaštva, diskriminacije i izolacije”, strahuje 71-godišnji Gutereš.

Generalni sekretar  je upozorio da je stopa smrtnosti kod starijih od 80 godina pet puta veća od globalnog prosjeka. U Italiji je prosječna starost umrlih 80 godina, pokazalo je istraživanje Nacionalnog instituta za zdravlje. U Kini, ljudi stari 70 i više godina činili su samo 12 procenata  inficiranih, ali više od polovine svih smrtnih slučajeva, prema tamošnjem Centru za kontrolu i prevenciju bolesti.

U SAD-u , stariji od 65 godina do sada su činili 31 posto slučajeva, 53 posto hospitalizacija na intenzivnoj njezi i 80 posto smrtnih slučajeva, prema podacima administracije predsjednika Donalda Trampa. Preminuli od KOVID-19 u staračkim domovima i ustanovama za dugotrajno zbrinjavanje starih  u SAD-u čine trećinu ukupnog broja smrtnih slučajeva, podaci su koje je  prikupio Njujork tajms.

Korona virus otkriva način na koji su stariji  ljudi viđeni.  Stručnjaci su često  najavili da je virus posebno opasan za starije.  To se prenosi u javnosti kao  ohrabrujuća poruka – sve dok ste mlađi od 70 godina. Ovakav način prikazivanja vodi ka razmišljanju kako stari ljudi nameću nepotreban teret društvu, tačnije zdravstvenom sistemu, i da bi zadovoljenje njihovih potreba moglo ugroziti mlađe ljude.

U vremenima vanrednih stanja,  objelodanjuju se društvene istine. Kriza koju je izazvao korona virus otkriva da život starijih izgleda manje važan. Neki su otišli toliko daleko da su pohvalili virus, nazivajući ga „uklanjačem bumera“, generacije ljudi rođenih 1950-ih, kada su, naročito SAD napredovale.

Zastupnik u hrvatskom Saboru Ivan Pernar  (1985), viši medicinski tehničar, je u skupštinskoj raspravi upitao građane „smatraju li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje“. Holandski novinar Jort Kelader je pisao da je  „spasavanje pregojenih osamdesetogodišnjaka, koji još i puše – bacanje para jer treba voditi računa o ekonomiji“.

Strategija kolektivnog imuniteta ili ,,imuniteta stada” britanske vlade i politika „zaštite ranjivih“ i „izolacije domaćinstava“, koja kaže da će ljudima starijim od 70 godina biti rečeno da ostanu četiri meseca u strogoj izolaciji kod kuće ili u staračkim domovima odvojeni od šireg stanovništva, izazvali su brojne  kritike. Protumačene su kao poruke da ,,slabiji” članovi društva, moraju biti žrtvovani, da bi pomogli izgradnji imuniteta.

Sumnjalo se da i Švedska tiho radi na ,,imunitetu krda”. U jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta je 90 odsto umrlih do pred kraj aprila bilo starije od 70 godina, a oko polovine smrti se desilo među žiteljima staračkih domova. ,,Nijesmo uspjeli da zaštitimo svoje starije. To je neuspjeh celokupnog društva. Moramo da nešto naučimo iz ovoga”, priznala je na nacionalnoj televiziji Lena Hallengren,  ministarka zdravlja i socijalnih poslova.

Doktor Majkl Hed, viši naučni saradnik za pitanja globalnog zdravstva na Univerzitetu Sauthempon u Engleskoj, istakao je nedostatak usredsređenosti na starije osobe u domovima za njegu. ,,Naše starije stanovništvo zaslužuje bolje nego da ih ignorišemo i zaboravimo.”

Otprilike polovina  smrtnih slučajeva od COVID-19 u nekim evropskim zemljama događa se u staračkim domovima, shodno podacima koje su sakupili akademici iz Velike Britanije.

Sve više zemalja je pokrenulo planove za oporavak. No, izazovi u pogledu mjera za starije još uvijek ostaju. Francuska se suočava sa sve žešćom raspravom šta sa starijim građanima poslije vraćanja u normalniji život. Neki kritičari su kazali da vlada donosi različita pravila za starije i sprovodi druge oblike diskriminacije. Predsjednik Emanuel Makron je rekao da će od starijih osoba, za koje se smatra da su ranjivije na smrtonosni virus, biti zatraženo da ostanu kod kuće duže.

Usred izbijanja COVID-19 zjape problemi u staračkim ustanovama, komunalnim uslugama, socijalnoj zaštiti starijih ljudi. Posebno zbog sve većeg broja starih ljudi u odnosu na opštu populaciju.

U mnogim zemljama se  javno zdravstvo raspada. Italija je 2000. bila druga na svijetu, posle Francuske, po dostupnosti zdravstva građanima, a po najnovijim podacima je 40. U zlatno doba 1980, u zemlji je bilo 540.000 bolničkih ležajeva, a danas 190.000. Dakle, 350.000 manje! Poslije dramatičnih kresanja sredstava namijenjenih zdravstvu tokom globalne finansijske krize 2008, javni sektor je ostao bez 72.000 kreveta, a 42.800 ljekara i bolničkog osoblja prešlo je u privatne klinike ili otišlo u inostranstvo. Za sljedećih 10 godina zdravstvu su uskraćena  sredstva u visini od 37 milijardi evra.

Milanski dnevnik Korijere dela Sera tvrdi da 47,8 odsto sredstava iz budžeta namijenjenih zdravstvu odlazi u privatne ustanove. Od 55 miliona profitabilnih medicinskih analiza, više od polovine obavlja se u privatnim institucijama, jer javne nemaju sredstava da investiraju u proširenje kapaciteta. Upućeni se pitaju nije li to ona neoliberalna tendencija da se urušavanjem javnog sektora olakša put ka totalnoj privatizaciji?

Pandemijska kriza je skrenula pažnju na dramatičan globalni porast broja starih ljudi u odnosu na opštu populaciju, na ekonomske resurse neophodne za osiguranje njihovog blagostanja ali i na činjenicu da mnogi zauzimaju moćne položaje u političkom, ekonomskom, društvenom i kulturnom poretku.

Kako je tržišna logika dovela do smanjenja državnih ulaganja u socijalnu infrastrukturu i njegu, svjedoci smo odgovora koji nastoji da ohrabri stare  da preuzmu odgovornost za svoje zdravlje i sreću. No, ovo  mogu sebi da priušte imućniji ljudi, ali ne i ogromna većina starijih.

Upozorenja upućena starijim osobama od izbijanja korona virusa otkrivaju ambivalenciju prema starenju i njegovom poricanju. Naglašava  se odbijanje vlada  da priznaju krivicu zbog toga što su  godinama smanjivani programi namijenjeni zaštiti starijih. Jačanje neoliberalizma i politike štednje značilo je da se države poput SAD ili Velike Britanije mnogo manje mogu nositi sa pandemijom, dok prisiljavaju one na prvim medicinskim frontovima da donose nemoguće odluke koga će prvo liječiti.

Dok KOVID-19 jasno pokazuje koliko uzajamno ljudi trebaju i zavise jedni od drugih, društveni imperativ prema starenju stanovništva ostaje isti: odbiti starenje što je duže moguće i izbjegavati da se postane socijalno suvišan. ,,Podrška i zaštita starijih ljudi koji žive sami u zajednici, posao je svakoga”, imajući to u vidu poručio je dr Hans Henri P. Kluge, regionalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije za Evropu. „Sve starije ljude treba tretirati s poštovanjem i dostojanstvom tokom ovih vremena. Zapamtite, nikoga ne ostavljamo iza sebe.”

 

Trendovi

Čini se da je za COVID-19 starost snažan predskazivač ko živi, a ko umire. Procjenjuje se da umire 0,66 odsto ljudi kojima je dijagnostifikovan KOVID-19. No, stopa se drastično razlikuje za različite starosne grupe, krećući se od 0,0016 procenata za djecu mlađu od deset, do 7,8 odsto kod osoba starijih od 79 godina.

Slični trendovi se primjećuju i kod procenta pacijenata sa KOVID-19 kojima je potrebna hospitalizacija. Kreće se od nula odsto kod mlađih od 10 godina do 18,4 procenta među starijim od 79 godina.

Starije osobe spadaju u rizičnu grupu zato što se kod njih znatno povećava vjerovatnoća hroničnih tegoba. No, to samo djelimično objašnjava njihovu visoku stopu smrtnosti. Sa starenjem, čovjekov imuni sistem slabi. To povećava ranjivost na infekcije svih vrsta.

Kada se imuni sistem aktivira kod starijih ljudi, postoji i veća vjerovatnoća za pojavu citokinske oluje. Tada imuni sistem pretjerano reaguje i proizvodi previše hemikalija da se bori protiv infekcije. Slijedi jaka upalna reakcija koja ima potencijal da prouzrokuje značajna oštećenja u tijelu, uključujući i prestanak djelovanja organa.

Najveći faktor rizika za umiranje od korona virusa je kardiovaskularna (srčana) bolest, sa stopom smrtnosti od 10,5 procenata. No, još  nije poznato zašto.

Povećan je rizik od teške bolesti za dijabetičare. Dijabetes smanjuje imunološku funkciju i otežava borbu protiv virusnih infekcija.

Možda je najjasniji povećani rizik od teške bolesti od KOVID-19 kod ljudi sa hroničnom respiratornom bolešću, kao što su astma i zapaljenje pluća.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo