Povežite se sa nama

MONITORING

SVAĐE U CENTRALNOJ BANCI: Interesi povlašćenih prijete sistemu

Objavljeno prije

na

Da nije tragično, bilo bi smiješno to što nas je snašlo iz Centralne banke Crne Gore (CBCG). Guverner Radoje Žugić, potpomognut sa šest članova Savjeta CB (makar četvorica među njima se lažno predstavljaju i prodaju za velike pare pošto im je mandat istekao prije dvije godine) po hitnom postupku zahtijeva od Skupštine Crne Gore da razriješi viceguvernerku Irenu Radović. Spočitavajući joj nestručnost, donošenje odluka u ličnom interesu i odavanje poslovne tajne. Narodski – izdaju!

Riječ je o istoj osobi koju je parlament prije nepunih 18 mjeseci imenovao za viceguvernerku zaduženu za kontrolu bankarskog sistema. Irena Radović je, prema podacima sa sajta CBCG, nakon proglašenja crnogorske nezavisnosti 2006. bila zamjenica britanskog ambasadora u Crnoj Gori. U oktobru 2010. imenovana je na mjesto ambasadorke Crne Gore u Francuskoj, i nerezidentnog ambasadora u Knjaževini Monako i Knjaževini Andori. U istom periodu, do oktobra 2015., bila je ambasadorka i stalna predstavnica Crne Gore pri UNESCO… Profesionalni angažman u CBCG započela je kao savjetnica guvernera za kontrolu bankarskog sistema, u jesen 2016.

Iznoseći odbranu na stranicama ovdašnjih medija, dr Radović kaže kako se suočava sa „odmazdom čovjeka koji smatra da je iznad zakona, institucija i sistema”. Za inicijativu guvernera Žugića za njeno razrješenje i postupak koji je uslijedio tvrdi da su „protivzakoniti, neprofesionalni i neljudski”.

Kako bi otklonili sve nedoumice i sumnje da je u pitanu „samo” lični sukob dvoje od osmoro ljudi koji imaju pravo da vedre i oblače crnogorskim finansijskim sistemom, guverner i viceguvernerka stvar su podigli na nivo (ne)profesionalnih odnosa i angažmana unutar CBCG.

„U ostvarivanju dužnosti i ovlašćenja viceguvernera za kontrolu bankarskog sistema dr Irena Radović nije pokazala odgovarajući nivo stručnosti i efikasnosti, što je rezultiralo i predlaganjem određenih rješenja za koja je utvrđeno da su mogla imati ozbiljne posljedice i rizik po stabilnost bankarskog sistema i negativno uticati na ugled i integritet CBCG”, navedeno je u obrazloženju prijedloga za smjenu dr Radović, dostavljenom Skupštini Crne Gore, „Takođe, nije poštovala ni politike, procedure i proces odlučivanja uspostavljene aktima CBCG”.

Ni Irena Radović nije ostala dužna. „Moji odnosi sa guvernerom Žugićem bili su poremećeni tako i toliko da sam, nakon neuspjele medijacije, bila prinuđena da podnesem tužbu”, stoji u njenon saopštenju. „Neki od razloga za tužbu nalaze se u činjenicama da je guverner više mjeseci odbijao komunikaciju nužnu za obavljanje mog i njegovog posla – ključnog u CBCG za stabilnost finansijskog sistema; smjene rukovodilaca u mom sektoru bez konsultacije sa mnom i bez bilo kakvog obrazloženja; zaduživanja drugog viceguvernera zadacima iz domena moje zakonske nadležnosti uz neinformisanje ključnih ljudi sektora kontrole banaka i mene kao nadležnog viceguvernera; opasnog i nezakonitog zadržavanja bitnih informacija za kontrolu banaka i uskraćivanja mi prava da raspolažem informacijama o takvim i drugim aktivnostima u CBCG kada ih zatražim kao viceguverner i član Savjeta CBCG…”.

Radović, konačno, tvrdi kako je povreda zakona učinjena i tako što je postupak njenog razrješenja započet pošto je ona pred Osnovnim sudom u Podgorici pokrenula spor zbog diskriminacije i mobinga protiv guvernera Žugića. I taj postupak je u toku.

Ta činjenica je važna i guverneru i njegovim saradnicama iz Savjeta CB. U njihovom zahtjevu za razrješenje stoji kako je Radović „u okviru jednog od postupaka koji je pokrenula kod drugog nadležnog organa” dostavila dokument koji je CBCG označila određenim stepenom tajnosti. CBCG je protiv nje krajem maja podnijela krivičnu prijavu zbog sumnje da je izvršila krivčno djelo ,,odavanja poslovne tajne”.

,,Taj navod je sramna manipulacija guvernera Žugića”, odgovara Radović, „ne radi se o dokumentu koji je označen stepenom tajnosti i kao takav se ne smatra poslovnom tajnom”. Pa prelazi u kontraofanzivu. „U oktobru 2017. godine sam odbila da napišem predlog za smjenu glavnog izvršnog direktora jedne od stranih banaka u Crnoj Gori bez ikakvog razloga ili validnog utemeljenja. Nijesam se slagala sa selektivnim kontrolama pojedinih banaka, dok su se druge kontrole odlagale na zahtjev guvernera. Tražila sam da se u CBCG strogo vodi računa da se ne ponavlja praksa da se u tenderskoj komisiji za nabavke CBCG ili u svojstvu ovlašćenog lica ne nalazi bilo ko od bliskih srodnika članova rukovodstva CBCG, poput sestrića guvernera… Ta praksa je nastavljena”, navodi u saopštenju viceguvernerka koja će, možda, biti razriješena prije nego što ovaj tekst stigne do čitalaca.

Stvar je hitna, zaključio je Žugić. Možda je do tog uvjerenja došao nedavno, kada je Dan objavio dokumenta koja pokazuju da je CBCG finansirala njegove doktorske studije i preskupa službena putovanja. Žugić je, navodno, zaključio da je Radović zaslužna što su ta dokumenta procurela iz CBCG, mada njihovi saradnici kažu kako kontrolori banaka nemaju pristup izvodima CBCG.

Ili je stvar starijeg datuma. Žugić je, jesenas, kroz parlament provukao izmjene i dopune Zakona o centralnoj banci. Praktično u jednom danu. I bez rasprave. Bio je to dopunjeni i dorađeni prijedlog koji je, nekih dvije godine ranije, zaustavio isti Radoje Žugić. Tada u svojstvu ministra finansija u vladi Mila Đukanovića.

Jedan od noviteta „Žugićevog Zakona” bilo je to što su iz njega ispali članovi 47 i 48 koji su propisivali prava i obaveze viceguvernera za kontrolu bankarskog sistema i viceguvernera za finansijsku stabilnost i platni promet. „Izmjenama i dopunama Zakona o CBCG iz 2017. godine propisano je da guverner može pojedine poslove iz svoje nadležnosti prenijeti na viceguvernere, što znači da guverner u skladu sa Ustavom i zakonom odlučuje da li će i koje poslove iz svoje nadležnosti prenijeti na viceguvernere…”, objašnjava Savjet CBCG u prošlonedjeljnom dopisu Skupštini Crne Gore. Privatizacija na mala vrata.

Prema onome što je Monitor saznao, poslanici nijesu imali pojma o tome šta i zašto usvajaju. Izgleda da je viceguvernerka Radović – svjesna šta pomenute promjene znače i za njen profesionalni angažman – pokušala da upozori poslanike vladajuće većine na potencijalnu opasnost. Ali, stvar je već bila gotova.

Samo je, dodatno, navukla šefovu srdžbu. I produbila već započet sukob – lični i profesionalni. Nema sumnje da će neki od medija prije ili kasnije objaviti dokumentaciju koja pokazuje naum Žugića i njegove CBCG da imenuje i razrješava menadžment komercijalnih banaka. Iako to nije njegov, već posao akcionara i borda tih banaka.

A panika je počela. Ne samo u Crnoj Gori. Nema čovjeka sa ozbiljnijim rejtingom u svijetu finansija koga od ponedjeljka nije pozvalo bar nekoliko sagovornika iz inostranstva, uglavnom iz centrala ovdašnjih banaka, interesujući se šta im je raditi. Do „konačnog” – treba li povlačiti kapital.

To bi – na nekom drugom mjestu – proizvelo posljedice po one koji su, slijedeći vlastite interese, ugrozili sistem. Postoji narodna mudrost koja nadobudne uči da kad im je sve potaman, stave kamičak u cipelu da ih žulja. U CBCG su postupili suprotno. Kad sistem nije imao ozbiljnijih problema oni su riješili da stave – cipelu pod kamen. Samo što su zaboravili da opomenu vlasnike, kako bi na vrijeme izvadili nogu.

Štetu će platiti neko drugi.

Vlast bez kredibiliteta

Savjet CBCG ima osam članova: guverner Radoje Žugić, viceguverneri Nikola Fabris, Irena Radović i Miodrag Radonjić i četiri člana koji nijesu zaposleni u Centralnoj banci: Srđa Božović, Milivoje Radović, Milorad Jovović i Asim Telaćević.

Njih sedam (svi sem Radović) podržali su i potpisali Predlog za razrješenje viceguvernerke. Problem je što je četvorici od sedam potpisnika mandat u Savjetu CBCG istekao 2016. (Telaćević, Božović, Radović i Jovović su „samozvani” članovi Savjeta). Zakonodavna vlast nije našla za shodno da se pozabavi izborom njihovih nasljednika.

Znači, zahtjev za razrješenje Irene Radović potpisalo je troje od mogućih osam članova Savjeta sa zakonitim mandatom. To ne znači da se ni njihov potpis, odnosno funkcija, ne može problematizovati.

Počnimo od guvernera.

Žugića je nekadašnji predsjednik Filip Vujanović prvi put predložio za prvog čovjeka Centralne banke 2010. nakon obračuna vlasti sa dotadašnjim guvernerom Ljubišom Krgovićem. Potom je, 2012. podnio ostavku na funkciju guvernera, vratio se u Vladu (ministar finansija) i ponovo postao član DPS. I njenog Glavnog odbora. Opet je, nakon što ga je Vujanović 2016. u svom trećem mandatu predložio za guvernera, podnio ostavke na političke funkcije…

„Predsjednik je za guvernera predložio bivšeg guvernera i ministra finansija a sadašnjeg savjetnika predsjednika Vlade”, pisalo je u zahtjevu koji je Vujanović uputio parlamentu. „Mogao je, jednako, dodati još ponešto iz zvanične biografije predloženog kandidata”, pisali smo u Monitoru tih dana: „Radoje Žugić je radio i u odborima dvije komercijalne banke – Podgoričke banke prije privatizacije i Prve banke Crne Gore. Predsjedavao je odborima direktora Servisimporta, Centralne depozitarne agencije, Lovćen osiguranja. Dvije od pomenutih kompanija od propasti je spasila privatizacija, dvije država, a pete više nema. Da li je to mana ili preporuka bivšem i budućem guverneru?

Nikola Fabris je, možda najdugovječniji funkcionera CBCG. Šira ga javnost prepoznaje po 500 eura „jednokratne socijalne pomoći” koju je 2014. primio od Ministarstva prosvjete (u mandatu ministra Slavoljuba Stijepovića) dok se njegova mjesečna zarada mjerila hiljadama eura.

Fabris je tvrdio da socijalu nije ni tražio ni dobio. U pitanju je, kaže, 500 eura kojim je Ministarstvo pomoglo objavljivanje knjige Umijeće upravljanja novcem, koautora Nikole Fabrisa i Radojice Luburića, izvršnog direktora CBCG. Novac nije vraćen a afera je zataškana.

Najmlađi član Savjeta, viceguverner Miodrag Radonjić bio je Žugićev pomoćnik kada je ovaj bio ministar finansija. Verzirani kažu kako je aktuelni viceguverner, na koga je Žugić prenio najveći /najvažniji dio poslova iz nekadašnje nadležnosti viceguvernerke Radović šefovo povjerenje zaslužio tokom pregovora i potpisivanja kredita za izgradnju autoputa sa kineskom Eksim bankom. Taj kredit je uzet u dolarima i realizovan je bez osiguranja od valutnog rizika.

Probrano društvo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo