Povežite se sa nama

MONITORING

SVAĐE U CENTRALNOJ BANCI: Interesi povlašćenih prijete sistemu

Objavljeno prije

8 godina

na

zugic

Da nije tragično, bilo bi smiješno to što nas je snašlo iz Centralne banke Crne Gore (CBCG). Guverner Radoje Žugić, potpomognut sa šest članova Savjeta CB (makar četvorica među njima se lažno predstavljaju i prodaju za velike pare pošto im je mandat istekao prije dvije godine) po hitnom postupku zahtijeva od Skupštine Crne Gore da razriješi viceguvernerku Irenu Radović. Spočitavajući joj nestručnost, donošenje odluka u ličnom interesu i odavanje poslovne tajne. Narodski – izdaju!

Riječ je o istoj osobi koju je parlament prije nepunih 18 mjeseci imenovao za viceguvernerku zaduženu za kontrolu bankarskog sistema. Irena Radović je, prema podacima sa sajta CBCG, nakon proglašenja crnogorske nezavisnosti 2006. bila zamjenica britanskog ambasadora u Crnoj Gori. U oktobru 2010. imenovana je na mjesto ambasadorke Crne Gore u Francuskoj, i nerezidentnog ambasadora u Knjaževini Monako i Knjaževini Andori. U istom periodu, do oktobra 2015., bila je ambasadorka i stalna predstavnica Crne Gore pri UNESCO… Profesionalni angažman u CBCG započela je kao savjetnica guvernera za kontrolu bankarskog sistema, u jesen 2016.

Iznoseći odbranu na stranicama ovdašnjih medija, dr Radović kaže kako se suočava sa „odmazdom čovjeka koji smatra da je iznad zakona, institucija i sistema”. Za inicijativu guvernera Žugića za njeno razrješenje i postupak koji je uslijedio tvrdi da su „protivzakoniti, neprofesionalni i neljudski”.

Kako bi otklonili sve nedoumice i sumnje da je u pitanu „samo” lični sukob dvoje od osmoro ljudi koji imaju pravo da vedre i oblače crnogorskim finansijskim sistemom, guverner i viceguvernerka stvar su podigli na nivo (ne)profesionalnih odnosa i angažmana unutar CBCG.

„U ostvarivanju dužnosti i ovlašćenja viceguvernera za kontrolu bankarskog sistema dr Irena Radović nije pokazala odgovarajući nivo stručnosti i efikasnosti, što je rezultiralo i predlaganjem određenih rješenja za koja je utvrđeno da su mogla imati ozbiljne posljedice i rizik po stabilnost bankarskog sistema i negativno uticati na ugled i integritet CBCG”, navedeno je u obrazloženju prijedloga za smjenu dr Radović, dostavljenom Skupštini Crne Gore, „Takođe, nije poštovala ni politike, procedure i proces odlučivanja uspostavljene aktima CBCG”.

Ni Irena Radović nije ostala dužna. „Moji odnosi sa guvernerom Žugićem bili su poremećeni tako i toliko da sam, nakon neuspjele medijacije, bila prinuđena da podnesem tužbu”, stoji u njenon saopštenju. „Neki od razloga za tužbu nalaze se u činjenicama da je guverner više mjeseci odbijao komunikaciju nužnu za obavljanje mog i njegovog posla – ključnog u CBCG za stabilnost finansijskog sistema; smjene rukovodilaca u mom sektoru bez konsultacije sa mnom i bez bilo kakvog obrazloženja; zaduživanja drugog viceguvernera zadacima iz domena moje zakonske nadležnosti uz neinformisanje ključnih ljudi sektora kontrole banaka i mene kao nadležnog viceguvernera; opasnog i nezakonitog zadržavanja bitnih informacija za kontrolu banaka i uskraćivanja mi prava da raspolažem informacijama o takvim i drugim aktivnostima u CBCG kada ih zatražim kao viceguverner i član Savjeta CBCG…”.

Radović, konačno, tvrdi kako je povreda zakona učinjena i tako što je postupak njenog razrješenja započet pošto je ona pred Osnovnim sudom u Podgorici pokrenula spor zbog diskriminacije i mobinga protiv guvernera Žugića. I taj postupak je u toku.

Ta činjenica je važna i guverneru i njegovim saradnicama iz Savjeta CB. U njihovom zahtjevu za razrješenje stoji kako je Radović „u okviru jednog od postupaka koji je pokrenula kod drugog nadležnog organa” dostavila dokument koji je CBCG označila određenim stepenom tajnosti. CBCG je protiv nje krajem maja podnijela krivičnu prijavu zbog sumnje da je izvršila krivčno djelo ,,odavanja poslovne tajne”.

,,Taj navod je sramna manipulacija guvernera Žugića”, odgovara Radović, „ne radi se o dokumentu koji je označen stepenom tajnosti i kao takav se ne smatra poslovnom tajnom”. Pa prelazi u kontraofanzivu. „U oktobru 2017. godine sam odbila da napišem predlog za smjenu glavnog izvršnog direktora jedne od stranih banaka u Crnoj Gori bez ikakvog razloga ili validnog utemeljenja. Nijesam se slagala sa selektivnim kontrolama pojedinih banaka, dok su se druge kontrole odlagale na zahtjev guvernera. Tražila sam da se u CBCG strogo vodi računa da se ne ponavlja praksa da se u tenderskoj komisiji za nabavke CBCG ili u svojstvu ovlašćenog lica ne nalazi bilo ko od bliskih srodnika članova rukovodstva CBCG, poput sestrića guvernera… Ta praksa je nastavljena”, navodi u saopštenju viceguvernerka koja će, možda, biti razriješena prije nego što ovaj tekst stigne do čitalaca.

Stvar je hitna, zaključio je Žugić. Možda je do tog uvjerenja došao nedavno, kada je Dan objavio dokumenta koja pokazuju da je CBCG finansirala njegove doktorske studije i preskupa službena putovanja. Žugić je, navodno, zaključio da je Radović zaslužna što su ta dokumenta procurela iz CBCG, mada njihovi saradnici kažu kako kontrolori banaka nemaju pristup izvodima CBCG.

Ili je stvar starijeg datuma. Žugić je, jesenas, kroz parlament provukao izmjene i dopune Zakona o centralnoj banci. Praktično u jednom danu. I bez rasprave. Bio je to dopunjeni i dorađeni prijedlog koji je, nekih dvije godine ranije, zaustavio isti Radoje Žugić. Tada u svojstvu ministra finansija u vladi Mila Đukanovića.

Jedan od noviteta „Žugićevog Zakona” bilo je to što su iz njega ispali članovi 47 i 48 koji su propisivali prava i obaveze viceguvernera za kontrolu bankarskog sistema i viceguvernera za finansijsku stabilnost i platni promet. „Izmjenama i dopunama Zakona o CBCG iz 2017. godine propisano je da guverner može pojedine poslove iz svoje nadležnosti prenijeti na viceguvernere, što znači da guverner u skladu sa Ustavom i zakonom odlučuje da li će i koje poslove iz svoje nadležnosti prenijeti na viceguvernere…”, objašnjava Savjet CBCG u prošlonedjeljnom dopisu Skupštini Crne Gore. Privatizacija na mala vrata.

Prema onome što je Monitor saznao, poslanici nijesu imali pojma o tome šta i zašto usvajaju. Izgleda da je viceguvernerka Radović – svjesna šta pomenute promjene znače i za njen profesionalni angažman – pokušala da upozori poslanike vladajuće većine na potencijalnu opasnost. Ali, stvar je već bila gotova.

Samo je, dodatno, navukla šefovu srdžbu. I produbila već započet sukob – lični i profesionalni. Nema sumnje da će neki od medija prije ili kasnije objaviti dokumentaciju koja pokazuje naum Žugića i njegove CBCG da imenuje i razrješava menadžment komercijalnih banaka. Iako to nije njegov, već posao akcionara i borda tih banaka.

A panika je počela. Ne samo u Crnoj Gori. Nema čovjeka sa ozbiljnijim rejtingom u svijetu finansija koga od ponedjeljka nije pozvalo bar nekoliko sagovornika iz inostranstva, uglavnom iz centrala ovdašnjih banaka, interesujući se šta im je raditi. Do „konačnog” – treba li povlačiti kapital.

To bi – na nekom drugom mjestu – proizvelo posljedice po one koji su, slijedeći vlastite interese, ugrozili sistem. Postoji narodna mudrost koja nadobudne uči da kad im je sve potaman, stave kamičak u cipelu da ih žulja. U CBCG su postupili suprotno. Kad sistem nije imao ozbiljnijih problema oni su riješili da stave – cipelu pod kamen. Samo što su zaboravili da opomenu vlasnike, kako bi na vrijeme izvadili nogu.

Štetu će platiti neko drugi.

Vlast bez kredibiliteta

Savjet CBCG ima osam članova: guverner Radoje Žugić, viceguverneri Nikola Fabris, Irena Radović i Miodrag Radonjić i četiri člana koji nijesu zaposleni u Centralnoj banci: Srđa Božović, Milivoje Radović, Milorad Jovović i Asim Telaćević.

Njih sedam (svi sem Radović) podržali su i potpisali Predlog za razrješenje viceguvernerke. Problem je što je četvorici od sedam potpisnika mandat u Savjetu CBCG istekao 2016. (Telaćević, Božović, Radović i Jovović su „samozvani” članovi Savjeta). Zakonodavna vlast nije našla za shodno da se pozabavi izborom njihovih nasljednika.

Znači, zahtjev za razrješenje Irene Radović potpisalo je troje od mogućih osam članova Savjeta sa zakonitim mandatom. To ne znači da se ni njihov potpis, odnosno funkcija, ne može problematizovati.

Počnimo od guvernera.

Žugića je nekadašnji predsjednik Filip Vujanović prvi put predložio za prvog čovjeka Centralne banke 2010. nakon obračuna vlasti sa dotadašnjim guvernerom Ljubišom Krgovićem. Potom je, 2012. podnio ostavku na funkciju guvernera, vratio se u Vladu (ministar finansija) i ponovo postao član DPS. I njenog Glavnog odbora. Opet je, nakon što ga je Vujanović 2016. u svom trećem mandatu predložio za guvernera, podnio ostavke na političke funkcije…

„Predsjednik je za guvernera predložio bivšeg guvernera i ministra finansija a sadašnjeg savjetnika predsjednika Vlade”, pisalo je u zahtjevu koji je Vujanović uputio parlamentu. „Mogao je, jednako, dodati još ponešto iz zvanične biografije predloženog kandidata”, pisali smo u Monitoru tih dana: „Radoje Žugić je radio i u odborima dvije komercijalne banke – Podgoričke banke prije privatizacije i Prve banke Crne Gore. Predsjedavao je odborima direktora Servisimporta, Centralne depozitarne agencije, Lovćen osiguranja. Dvije od pomenutih kompanija od propasti je spasila privatizacija, dvije država, a pete više nema. Da li je to mana ili preporuka bivšem i budućem guverneru?

Nikola Fabris je, možda najdugovječniji funkcionera CBCG. Šira ga javnost prepoznaje po 500 eura „jednokratne socijalne pomoći” koju je 2014. primio od Ministarstva prosvjete (u mandatu ministra Slavoljuba Stijepovića) dok se njegova mjesečna zarada mjerila hiljadama eura.

Fabris je tvrdio da socijalu nije ni tražio ni dobio. U pitanju je, kaže, 500 eura kojim je Ministarstvo pomoglo objavljivanje knjige Umijeće upravljanja novcem, koautora Nikole Fabrisa i Radojice Luburića, izvršnog direktora CBCG. Novac nije vraćen a afera je zataškana.

Najmlađi član Savjeta, viceguverner Miodrag Radonjić bio je Žugićev pomoćnik kada je ovaj bio ministar finansija. Verzirani kažu kako je aktuelni viceguverner, na koga je Žugić prenio najveći /najvažniji dio poslova iz nekadašnje nadležnosti viceguvernerke Radović šefovo povjerenje zaslužio tokom pregovora i potpisivanja kredita za izgradnju autoputa sa kineskom Eksim bankom. Taj kredit je uzet u dolarima i realizovan je bez osiguranja od valutnog rizika.

Probrano društvo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

NEPOTIZAM NA UNIVERZITETU CRNE GORE: Nasljedne katedre

Objavljeno prije

3 dana

na

12 Juna, 2026

Objavio:

Pravila UCG  ne sadrže jasne i striktne odredbe o sukobu interesa koje bi izuzele povezane osobe iz procesa odlučivanja i ocjenjivanja. Pa se tako i dalje raspisuju ,,nacrtani konkursi” sa specifičnim uslovima koji su unaprijed prilagođeni tačno određenom kandidatu. Ne reaguje se ni kada se favorizuju članovi porodice prilikom dodjele mentorstava, odobravanja tema za doktorske teze ili kod ubrzanog izbora u viša naučna zvanja

 

 

Slučaj izbora Ivana Jeknića za studenta demonstratora na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Podgorici posljednji je primjer sumnje u nepotizam i proceduralne nezakonitosti na Univerzitetu Crne Gore (UCG).

Centar za građansko obrazovanje (CGO) uputio je početkom ove godine dekanu Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, prof. dr Borisu Vukićeviću, Inicijativu za obustavu izvršenja odluke FPN o izboru Jeknića na poziciju demonstratora. Kao razlog naveli su nesaglasnosti sa važećim internim aktima i zakonom.

Komisija za izbor kandidata, koju su činili prof. dr Milan Marković, prof. dr Nataša Ružić i doc. dr Ena Grbović, optužena je za kršenje propisa i samovoljno, proizvoljno tumačenje uslova konkursa kako bi favorizovali sina svoje koleginice Gordane Paović-Jeknić, redovne profesorice Pravnog fakulteta.

Prema analizi CGO, Jeknić nije ispunjavao propisane kriterijume i uslove iz raspisanog Internog poziva za poziciju studenta demonstratora. Utvrđeno je da je cijela procedura problematična. Sam Interni poziv FPN za angažovanje demonstratora raspisan je suprotno  Odluci rektora UCG. Međutim, kada su uočeni nedostaci u prijavi kandidata, u hodu su pravljena dodatna „pojašnjenja” i izmjene konkursa kako bi se retroaktivno pokrio njegov izbor.

Iako je CGO zvanično uputio inicijativu dekanu FPN-a da hitno obustavi izvršenje ove sporne odluke, i javno pozivao rektora UCG-a da reaguje, reakcije su izostale.

Iz te su organizacije početkom ovog mjeseca upozorili javnost na epilog ovog slučaja. Sporni angažman Jeknića u zimskom semestru jednostavno je istekao, a da ga uprava FPN i rektorat nijesu poništili, izmijenili niti stavili van snage nezakonitu odluku. CGO je oštro osudio ovakav ishod, naglašavajući da strategija „ćutanja i čekanja da ugovor istekne” šalje opasnu poruku da se pravila i antikorupcijske norme na državnom univerzitetu mogu nekažnjivo zaobilaziti ako kandidat ima političko-porodično zaleđe.

O nepotizmu na UCG nevladine organizacije i mediji upozoravaju decenijama. Pojava se manifestuje kroz zapošljavanje članova porodice istaknutih profesora, kreiranje takozvanih „nasljednih katedri” i favorizovanje rodbinski povezanih kandidata prilikom izbora u akademska zvanja. Tako, u kontinuitetu, imamo primjere gdje djeca univerzitetskih profesora dobijaju poslove asistenata ili saradnika upravo na fakultetima i katedrama na kojima predaju njihovi roditelji.

Problem je što pravila UCG još uvijek ne sadrže jasne i striktne odredbe o sukobu interesa koje bi izuzele povezane osobe iz procesa odlučivanja i ocjenjivanja. Pa se tako i dalje raspisuju ,,nacrtani konkursi” sa specifičnim uslovima koji su unaprijed prilagođeni tačno određenom kandidatu. Ne reaguje se ni kada se favorizuju članovi porodice prilikom dodjele mentorstava, odobravanja tema za doktorske teze ili kod ubrzanog izbora u viša naučna zvanja.

Kao primjer ovakve prakse, koja je prisutna na većini fakulteta UCG, izdvaja se Pravni fakultet.

Početkom ove akademske godine, u jesen 2025, javnost je imala prilike da se upozna sa još jednim primjerom nasljeđivanja katedre na Pravnom fakultetu. Prof. dr Velimir Rakočevićuputio je zvaničan zahtjev dekanu Pravnog fakulteta u kojem se navodi da će se on odreći nastave na nekoliko predmeta, kako bi te predmete preuzela njegova kćerka Aleksandra Rakočević, koja je dotada radila kao saradnica u nastavi.

Rakočević je tvrdio da je preopterećen obavezama, dok njegova kćerka nema punu normu časova. Predložio je da ona u potpunosti preuzme dva master predmeta. Vijeće Pravnog fakulteta je prihvatilo ovaj zahtjev i omogućilo dr Aleksandri Rakočević da preuzme nastavu. Vijeće se u odluci pozvalo na to da je ona završila specijalističke, master i doktorske studije upravo iz oblasti krivičnog prava. Sve studije je završila na fakultetu na kojoj je njen otac profesor sa prosjekom 10.

Dio profesora i saradnika na fakultetu smatrao je da ovakva preraspodjela časova zatvara prostor za druge asistente i doktorande koji nemaju profesorsko zaleđe, a koji su jednako kvalifikovani za te oblasti.

Unutar Katedre za krivično pravo, na Pravnom fakultetu, ovo nije usamljen slučaj. Na ovoj katedri su profesori i bivši dekan Pravnog fakulteta prof. dr Drago Radulović i njegov sin prof. dr Darko Radulović.

U zvaničnim registrima i odlukama o odbrani master radova na Pravnom fakultetu (iz oblasti Krivičnog prava), otac i sin redovno participiraju u tročlanim komisijama. Nerijetko se dešava da je prof. dr Darko Radulović mentor studentu, dok se prof. dr Drago Radulović i prof. dr Velimir Rakočević pojavljuju kao članovi komisije za ocjenu i odbranu istog tog rada. Ili je mentor Rakočević, a članovi komisije Radulovići. Nevladin sektorističe da ovakav model – gdje članovi uže porodice čine većinu ili ključne karike u ispitnim tijelima – narušava percepciju objektivnosti i nepristrasnosti u ocjenjivanju.

Iako su ostvarili prepoznatljive profesionalne i naučne karijere – prof. dr Radoje Korać, aktuleni predsjednik Sudskog savjeta, bivši sudija i predsjednik Ustavnog suda,  i njegov sin doc. dr Velibor Korać,dobitnik Godišnje nagrade UCG za izuzetan doprinos nauci, njihove pozicije na istom fakultetu se u javnosti često posmatraju kroz prizmu fenomena „nasljednih katedri”.

Prof. dr Radoje Korać je decenijama bio nosilac predmeta Porodično pravo i Prava djeteta na Pravnom fakultetu. Doc. dr Velibor Korać je na istom fakultetu počeo kao saradnik u nastavi, a danas pokriva istu grupu predmeta unutar Katedre za građansko pravo. Njihova bliska akademska saradnja formalizovana je i kroz literaturu. Oni su koautori zvaničnog univerzitetskog udžbenika „Porodično pravo” (čije je drugo izmijenjeno izdanje objavljeno 2024. godine), koji se koristi kao obavezna literatura za studente Pravnog fakulteta UCG.

Slični primjeri zabilježeni su i na Filozofskom, Medicinskom i pojedinim tehničkim fakultetima. Zbog postojanja ovakve prakse iz CGO su upozorili da izostanak preciznih i djelotvornih normi za sprječavanje sukoba interesa na UCG ugrožava razvoj transparentnog, meritornog i odgovornog akademskog sistema, te direktno otvara prostor za nastavak praksi poput tzv. ,,nasljednih katedri“.

Nakon što su u ovoj organizaciji uporedili pravne akte relevantnih regionalnih i evropskih univerziteta, zaključili su da se UCGizdvaja kao jedan od najmanje normativno uređenih sistema, sa uskim obuhvatom propisa i minimalnim institucionalnim mehanizmima zaštite od neobjektivnog  i potencijalno pristrasnog odlučivanja.

Zbog toga su preporučili da UCG kroz svoja normativna akta precizno definiše krug povezanih lica koja mogu dovesti do sukoba interesa i ugroziti nepristrasnost u odlučivanju, uključujući porodične, partnerske, profesionalne, mentorske, prijateljske, ali i antagonističke odnose; uvede obavezu prijavljivanja svih okolnosti koje predstavljaju ili mogu predstavljati sukob interesa, uz jasnu, formalizovanu i obavezujuću proceduru izuzeća iz odlučivanja; uspostavi planove upravljanja rizicima od sukoba interesa, po uzoru na, na primjer, praksu Univerziteta u Ljubljani, kao sistemski preventivni mehanizam.

Statut i Etički kodeks UCG-a sadrže tek opšte i nedovoljno precizne odredbe, bez jasnih definicija, obaveza i procedura, što ih čini nedjelotvornim u praksi i ostavlja širok prostor za zloupotrebe, zaključili su.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREMIJER OPET NAJAVLJUJE MILIJARDE – JAVNOST ČEKA DOKUMENTA: Francuska posla

Objavljeno prije

3 dana

na

12 Juna, 2026

Objavio:

Kad u priču o cetinjskim ugovorima uključimo i onaj o gradnji i kupovini dva patrolna broda vrijedan 120 miliona iz 2024, i najavu moguće kupovine francuskih helikoptera za potrebe Vojske CG ukupne vrijednosti oko 100 miliona, još ne stižemo ni blizu Spajićeve milijarde. Ništa novo. Osim činjenice  da raste francuski interes za prisustvom u Crnoj Gori

 

 

Nakon Kine i Ujedinjenih Arapskih Emirata, na redu je strateško ekonomsko partnerstvo Crne Gore i Francuske. Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista, pored lošeg iskustva sa prethodnim aranžmanima koje je dogovarao sa UAE. Na drugoj strani, upravo poučena tim primjerom (slučaj Alabar/Velika plaža), kritički nastrojena javnost najavljenu saradnju dočekuje u modu pojačanog opreza.

„Danas otvaramo novo poglavlje odnosa Crne Gore i Francuske“, pohvalio se premijer tokom prošlonedjeljne ceremonije potpisivanja sporazuma o poslovnoj saradnji u oblastima zdravstva, infrastrukture, energetike i finansija na Cetinju. „Ova posjeta Crnoj Gori važna je za prijateljstvo naše dvije zemlje“, potvrdio je predsjednik Francuske Emanuel Makron, konstatujući da  sporazumi, čijem potpisivanju je prisustvovao, svjedoče o namjeri da se dogovoreno partnerstvo produbi na terenu ekonomske saradnje.

„Saradnja donosi projekte vrijedne preko milijardu eura“, vrištao je naslov saopštenja premijerovog kabineta: „Ovim dokumentom potvrđena je snažna posvećenost dvije države evropskoj budućnosti Crne Gore i daljem jačanju saradnje u promovisanju procesa proširenja EU.“ Detalje – čekamo.

Prošlonedjeljni sporazumi nijesu nastali preko noći, već predstavljaju početak realizacije Sporazuma o sprovođenju prioritetnih projekata i finansijskoj saradnji između Crne Gore i Francuske, koji su dva državna parlamenta ratifikovala prošle godine. Tim dokumentom je uspostavljen poseban, iako već prepoznatljiv, model kojim se veliki državni projekti mogu realizovati – bez međunarodnih tendera – francuskim novcem, uz angažman francuskih kompanija.

Za razliku od većine međudržavnih sporazuma koji samo definišu opšte okvire saradnje, prošlogodišnjim crnogorsko-francuskim Sporazumom već su precizirane oblasti saradnje i konkretni projekti. Među njima su: novi Univerzitetski klinički centar u Podgorici, razvoj elektroenergetske mreže, digitalna transformacija Crne Gore, projekti iz oblasti sajber bezbjednosti, dionice auto-puta i brzih cesta, gradnja budućeg administrativnog centra države.

Član 10 Sporazuma precizira  da se postupak vodi „kroz izuzetak iz Zakona o javnim nabavkama“. Pojednostavljeno: Crna Gora dostavlja kriterijume za realizaciju projekta, francuska vlada pravi listu potencijalnih (francuskih) izvođača, Crna Gora bira firmu sa te liste i sa njom se potpisuje ugovor. Ali, ne prije nego što francuska Vlada provjeri njegov sadržaj, s naglaskom na ugovorene usluge i cijenu. Dakle, Pariz ima i formalnu ulogu u potvrđivanju ugovora koji će se realizovati kroz međudržavni Sporazum (član 11).

Uglavnom, konkurencija postoji samo među firmama iz Francuske. Na papiru. U praksi ni to ne mora biti slučaj, kako je pokazalo prošlonedjeljno potpisivanje konkretnih komercijalnih i finansijskih sporazuma.

Prema dostupnim informacijama, među dogovorenim poslovima finansijski najvredniji mogao bi biti onaj o izgradnji Univerzitetskog kliničkog centra u Podgorici. Ugovor su potpisali ministarka javnih radova Majda Adžović i Christophe Petit, potpredsjednik kompanije Bouygues Bâtiment International. Ta je kompanija bila jedina zainteresovana za ponuđeni posao pa je, tako, preskočena predviđena mogućnost izbora izvođača od strane Vlade Crne Gore.

Nije riječ o rutinskom poslu. Naprotiv. Prema aktuelnim procjenama Vlade, vrijednost projekta je „najmanje“ 313 miliona eura, a završetak radova očekuje se za pet godina, 2031. „Jedna od najvažnijih investicija u istoriji crnogorskog zdravstva“ (citat M. Spajić) svoje mjesto u državnom Kapitalnom budžetu ima već par godina, iako u njegovoj realizaciji nije bilo vidljivijeg pomaka. Osim u pronalaženju kompanije koja će projektovati, izgraditi i opremiti budući univerzitetsko klinički centar (član 5 prošlogodinjeg Sporazuma).

Francuzi će obezbjediti finansiranje u vrijednosti do 85 odsto ugovorenog posla, dok je na Crnoj Gori da prikupi ili uzajmi ostatak novca. Francusko finansiranje projekta vezano je za kupovinu francuskih roba i usluga i angažovanje njihovih izvođača. Predviđeno je, doduše, da polovina ukupnog novca može biti izdvojena za plaćanje crnogorskih ili nekih drugih dobavljača i izvođača, ali samo uz saglasnost Bouygues Bâtiment Internationala.

Sa kompanijom iz iste grupacije (Bouygues) na Cetinju je potpisan  memorandum o razvoju dionice A2-2 Jadransko-jonskog autoputa (Čevo – petlja Krivošija u dužini od 16 kilometara). Prema saopštenju premijerovog kabineta, Memorandum, koji su potpisali generalni direktor Monteputa Milan Ljiljanić i direktor za razvoj Bouygues Travaux Public Benoit Lange, predviđa saradnju dvije strane na pripremi Studije izvodljivosti projekta i „daljih koraka u skladu sa Studijom“. Od premijera smo čuli da realizacija tog projekta neće zahtijevati domaći novac, pošto je predviđeno da Francuzi u taj posao ulaze po (nepreciziranom) koncesionom modelu. O njemu, baš kao ni o cijeni projekta još ni naznake.

Umjesto toga iz Vlade je prošle nedjelje poručeno kako je „dionica A2-2 autoputa, kao dio Jadransko-jonskog autoputa, jedna od ključnih komponenti Master plana strateških autoputeva Crne Gore“. Potom je, ove nedjelje, predstavljen Vladin Prijedlog master plana investicija u infrastrukturu 2026 – 2030. U njemu, na popisu dionica koje će biti završene u postavljenom vremenskom okviru, nema dionice Čevo – petlja Krivošije. Previd ili najava da je taj projekat na dugom štapu?

Među sporazumima potpisanim na Cetinju našao se i onaj o realizaciji druge tranše zajma Francuske agencije za razvoj (AFD) u iznosu od 100 miliona eura. To je nastavak saradnje uspostavljene 2024. godine, kada je između Ministarstva finansija i AFD zaključen kreditni aranžman za podršku reformama u oblasti životne sredine i klimatskih promjena, u iznosu od 50 miliona eura.

Prema Vladinim dokumentima, nije riječ o klasičnom kreditu za finansiranje projekata, već je novac odobren kao „instrument podrške reformama“. On se  isplaćuju „na osnovu realizacije konkretnih mjera u oblastima poput javnih finansija, energetike, zaštite životne sredine i upravljanja državnim resursima“. Prema pisanju portala bankar.me „za realizaciju druge tranše kredita (AFD) definisan je niz reformskih aktivnosti koje Crna Gora mora ispuniti. Među njima su unapređenje sistema upravljanja otpadom kroz uvođenje proširene odgovornosti proizvođača, osnivanje državnog preduzeća Crna Gora Šume, kao i sprovođenje politike u oblasti obnovljivih izvora energije, uključujući pokretanje prve aukcije za solarne projekte…“

Na Cetinju je ozvaničen i sporazum o partnerstvu koji su potpisali izvršni direktor CEDISA Vladimir Ivanović,  zamjenik generalnog direktora AFD Bertrand Walckenaer i generalni direktor EDF IN Sebastien Ruiz. Riječ je o programu tehničke pomoći AFD-a, a ukupna vrijednost grant podrške iznosi „do 290.000 eura, uz mogućnost dodatne podrške za pripremu budućih investicionih aktivnosti“. Partnerstvo će, kako je saopšteno, „omogućiti CEDIS-u pristup ekspertizi EDF grupe u oblasti upravljanja distributivnim sistemima, dok će realizacija projekta doprinijeti povećanju pouzdanosti i efikasnosti elektrodistributivnog sistema u korist građana i privrede Crne Gore.“

Kad u ovu priču uključimo i ugovor o gradnji i kupovini dva patrolna broda vrijedan 120 miliona iz 2024, i najavu moguće kupovine francuskih helikoptera za potrebe Vojske CG (četiri letjelice ukupne vrijednosti oko 100 miliona eura), još ne stižemo ni blizu Spajićeve milijarde. Ništa novo. Osim što je prilično jasno da raste francuski interes za prisustvom u Crnoj Gori.

Taj interes nije samo ekonomski. Verzirani cijene da je Francuska, nakon što je dugo bila rezervisana prema proširenju EU, odlučila da se pozicionira u uslovima nove geopolitičke realnosti. Pariz pokušava da poveća svoj politički uticaj i, istovremeno, pozicionira svoje kompanije prije ulaska Crne Gore u EU.

Đe je u toj priči naš interes? Iskustvo poziva na oprez, priželjkivana brzina preskakanja prepreka na EU putu pretpostavlja dozu rizika. Greške se plaćaju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, OPOZICIJA I EU INTEGRACIJE: Opet prizivaju Satlera

Objavljeno prije

1 sedmica

na

6 Juna, 2026

Objavio:

Slijedi li neka nova kafa na kojoj će Johan Satler apelovati na razum ovdašnjih političara, objašnjavajući koliko je EU važno da joj se pridruži Crna Gora

 

 

Lako je bilo obećati brzi dogovor, onomad, na nenajavljenom druženju u prostorijama Delegacije EU. Izmjene Ustava, prepravke postojećih zakona, usvajanje novih sa plavom zastavicom, strategije, agende, standardi, procedure. Sve se moglo na kafi kod šefa Delegacije Johana Satlera. Desetak dana kasnije, pokazalo se da je znatno komplikovanije realizovati dogovoreno.

Ispalo je da, moguće nenadoknadiv, gubitak vremena za realizaciju dogovorene Reformske agende Crne Gore koja je sa Evropskom  komisijom usaglašena još u oktobru 2024. godine, najviše brine zvaničnike EU u Podgorici.   Iz Delegacije EU, neki dan, su  ponovo upozorili da odlaganje ključnih reformi rizikuje da „ugrozi zamah“ Crne Gore na putu u EU. Podsjećajući na neophodni konsenzus vlasti i opozicije na tom zadatku. „Ohrabrujemo sve političke aktere da u dobroj vjeri rade na pronalaženju rješenja zasnovanih na konsenzusu za pitanja koja se odnose na obaveze u okviru pristupnih pregovora sa EU”, navodi se u saopštenju koje su objavile Vijesti.

Prozvani su, izgleda, imali preča posla.

Opozicija je, neformalno, predstavila svoju platformu sa uslovima/zahtijevima za deblokadu parlamenta i dostizanje neophodne dvotrećinske većine za  izmjene Ustava. Zapravo, dio opozicije, pošto u pripremi te pregovaračke platforme nijesu učestvovali GP URA Dritana Abazovića i NDP Milana Kneževića.

Uglavnom, (većinska) opozicija od vlasti traži tri „paketa“ ustupaka. Prvi podrazumijeva izmjene zimus usvojenih zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost i Upravi policije. „Ova dva zakonska rješenja nijesu usaglašena sa Ustavom i nijesu ispoštovala osnovna ljudska prava i slobode i deklaracije i povelje na međunarodnom nivou“, saopštio je predsjednik DPS Danijel Živković, predstavljajući opozicione uslove kompromisa.

Sporni zakoni na tapetu su još od kako su predstavljeni javnosti. Predložena rješenja umetnuta u ta dva propisa naišla su na osudu opozicije, relevantnih predstavnika NVO sektora, i Evropske komisije. Iz Brisela je, prije usvajanja Zakona o ANB-u i UP,  saopšteno da oni nijesu usklađeni sa pravnom tekovinom EU i da su njihove nove izmjene neophodne prije završetka pristupnih pregovora. Konačno, i predsjednik države Jakov Milatović vraćao je ta dva Zakona parlamentu na ponovno izjašnjavanje obrazlažući da oni nijesu usklađeni sa zakonodavstvom Crne Gore i EU.

Uzalud. Vladajuća većina, na insistiranje Demokratske Crne Gore Alekse Bečića koja u Vladi kontroliše bezbjednosni sektor, ostala je pri spornim rješenjima koja su, prema njihovoj interpretaciji, nužna kako bi se policija i ANB očistili od kompromitovanih i kriminalizovanih kadrova. Makar i po  kranje problematičnoj proceduri. U tome su svi van vladajuće većine vidjeli prostor za zloupotrebe vlasti.

Tu se, izvjesno, neki kompromis mora napraviti ali je pitanje kada (prije ili poslije vetinga pod kontrolom Demokrata) i po koju cijenu.

Drugi segment opozicione platforme tiče se zahtjeva oko dogovora (konsenzusa) oko imenovanja u pravosuđu, medijskom javnom servisu i nezavisnim institucijama i tijelima čiji se članovi biraju u parlamentu. „Potreban je politički konsenzus oko imenovanja u pravosuđu i tu mislim na ugledne pravnike u Sudskom savjetu, Ustavnom sudu, direktora RTCG u skladu sa važećim zakonskim rješenjem, uz poštovanje pune transparentnosti i nezavisnosti procesa”, saopštio je Živković uz napomenu da se ovaj zahtijev tiče i članova Savjeta RTCG, Fiskalnog savjeta, Državne revizorske institucije i, „ako bude potrebno“ Savjeta za zaštitu ličnih podataka i Agencije za sprječavanje korupcije.

Može da zbuni da je opozicija, u medijskom predstavljanju svoje platforme, potrebu postizanja konsenzusa, koji mnogi prevode kao politička trgovina, stavila ispred poštovanja zakona koji, uglavnom jasno, definišu kako bi trebalo da izgleda izbor dvoje sudija Ustavnog suda koje predlaže predsjednik države, ili članova savjeta tzv. nezavisnih državnih tijela i institucija.

U trećem dijelu svog prijedloga opozicija traži garancije da se, bez njihove saglasnosti, neće mijenjati propisi poput zakona o izboru odbornika i poslanika, o biračkom spisku, ličnoj karti, prebivalištu i boravištu, crnogorskom državljanstvu, političkim partijama, predsjedniku države… Dijelom, riječ je o propisima iz paketa izbornog zakonodavstva, odnosno, onih koji se tiču identitetskih pitanja. Sa izmjenama prvih već se zakasnilo ukoliko se želi poštovati standard po kome se izborni zakoni ne mijenjaju kada do izbora ostane manje od godinu. Što se drugih tiče, oni se nalaze na popisu tema koje se, prema sporazumu vladajuće većine, neće otvarati tokom aktuelnog mandata. Samo što ni jedno ni drugo nije dovoljno da odagna hronični strah opozicije od nanajavljenih i neprimjerenih poteza vlasti. Ove, baš kao i prethodnih.

„Čeka nas dinamičan posao i želimo da damo doprinos kao opozicija onome što je naš nacionalni interes, a to je da postanemo prva sledeća članica EU“, obrazložio je Živković opozicionu ponudu.

Vlast je predstavljene zahtjeve ocijenila kao ultimatum. Potom su, zajedničkim saopštenjem vladajuće koalicije, otišli korak dalje. U prilično iznenađujućem pravcu. Rijedak je slučaj da vlast insistira na jedinstvu opozicije. Upravo takav zahtjev stigao je od ovdašnje većine. „Parlamentarna većina prima k znanju činjenicu da opozicione parlamentarne partije, i nakon više probijenih rokova koje su same postavile tokom razgovora u Delegaciji EU, nijesu uspjele da usaglase jedinstvenu platformu, pa samim tim ni jedinstven politički stav”, navodi se u zajedničkom saopštenju. Uz ignorisanje činjenice da dio opozicije nije ni prisustvovao tim razgovorima (DNP) dok je Abazović nakon njih poručio da URA neće učestvovati u pokušaju mirenja PES-a, DF-a i DPS-a.

Važnija od toga je činjenica da bi, uz opozicione poslanike koji stoje iza predstavljene platforme, aktuelna većina imala potreban broj glasova za izmjene Ustava i usvajanje dijela odluka i zakona iz Reformske agende za koje je potrebna i dvotrećinska većina u Skupštini Crne Gore. Milojko Spajić i Andrija Mandić i dalje kalkulišu koliko to treba da ih košta.

Premijer je dio opozicije predvođen DPS pokušao ustrašiti računicom po kojoj se do neophodne većine može doći uz podršku URA i kluba nezavisnih poslanika. Da bi im onda spočitao krivicu za izgubljeni novac iz EU fondova.

„Zato što nijeste glasali za ustavne promjene, zbog toga smo izgubili 4,6 miliona eura iz Plana rasta“, ustvrdio je premijer Spajić, računajući da više nema vremena da se taj propust (ili, po njegovom, „zla namjera“) ispravi. Na to su iz opozicije odgovorili da oni nijesu mogli (ne)glasati za odluku koja nije ni stavljena na dnevni red. Dok se predsjednik parlamenta pomiriteljski smješkao.

I tako rokovi – prođoše. Ustavne promjene se,  sve da za njih glasa svih 81poslanika, ne mogu se usvojiti na propisan način do kraja juna. Prethodno smo digli ruke i od obećane reforme izbornog zakonodavstva. Šta je sledeće?

Možda, neka nova kafa na kojoj će Johan Satler apelovati na razum ovdašnjih političara, objašnjavajući koliko je Evropskoj uniji važno da joj se pridruži Crna Gora. Ili je ono nama prioritet svih prioriteta da postanemo članica evropske porodice? Što bi rekli iz bivših vlasti, tu želju teren nije prepoznao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo