Povežite se sa nama

MONITORING

Svi predsjednikovi ljudi

Objavljeno prije

na

Vascijela Crna Gora čeka koga će Glavni odbor Demokratske partije socijalista aminovati kao predsjedničkog kandidata. Dok ovaj broj Monitora ide u štampu o tome postoji ogroman broj teorija i nijedna pouzdana informacija.

Kao mogući izbor i dalje važi sadašnji predsjednik Filip Vujanović. Poznavaoci prilika, međutim, nude širok izbor drugih rješenja. Od toga da bi predsjednik partije Milo Đukanović mogao, ipak, zamijeniti premijersku funkciju predsjedničkom, do mogućnosti da kao kandidati osvanu Milica Pejanović-Đurišić, Igor Lukšić ili čak Željko Šturanović. Dodatnu nesigurnost oko kandidature Vujanovića podupro je Đukanović izjavom da će uvažavati stavove koalicionog partnera. Samo koji dan ranije, predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić je najavio da bi, ako DPS kandiduje Vujanovića, njegova partija podnijela ustavnu žalbu. Može se oko toga razno razmatrati, jedno se zna: Krivokapić se ne junači zato što je junak. Jer nije.

Teoriji o Đukanovićevoj rokadi u prilog ide priča da DPS traži kandidata koji će da pobijedi a ozbiljna joj je mana što je izostao lelek partijske baze na tu temu.

Partijske organizacije listom su predložile Vujanovića. On je, po razni istraživanjima, najpopularniji političar u zemlji, ali u vazduhu visi pitanje – čemu drama ako će on biti kandidat. Iz dosadašnjeg predsjednikovanja preporučuje ga uglavnom to što je uspješno odlazio na obilježavanje dana opština po Crnoj Gori. Nije beznačajno kako izgleda – Đukanoviću baš takav treba.

I Milica Pejanović-Đurišić, ministarka odbrane, često se neslužbeno pominje kao kadar u koji bi se DPS mogao pouzdati. Preporučuje je, navodno, to što je prozapadno orijentisana i dopala bi se evropskim zvaničnicima. Kao njena glavna mana među djelatnicima partije važi fakat da je, dok su oni bili teške bitke, Pejanović-Đurišić uživala u povlasticama diplomatskog statusa. Odavno kruži priča o njenim ne baš sjajnim odnosima sa šefom partije, ali ne može se zaboraviti da je, tokom sukoba Đukanović – Bulatović, Milica Pejanović-Đurišić zauzela Đukanovićevu stranu.

Milica Pejanović-Đurišić od mogućih kandidata DPS-a ima najduži i najozbiljniji partijski staž. Članica Predsjedništva Republike Crne Gore postala je na prvim neposrednim izborima 1990. godine i na toj funkciji se nalazila do kraja 1992. godine. Potpredsjednica DPS-a bila je od 1992. do 1997. godine, predsjednica od juna 1997. do oktobra naredne godine. Kao nagrada za ispravnu odluku u partijskom sukobu stigao je njen angažman za ambasadorku državne zajednice Srbija i Crna Gora od 2004. do 2006. godine u Briselu, potom je postala ambasadorka Crne Gore u Francuskoj i kneževini Monako.

Iako je u inostranstvu predstavljala Srbiju i Crnu Goru, znala je da na partijskim mitinzima, kad se DPS počeo zalagati za nezavisnost, prepriča kako je djeca, svaki put kad dođe u Crnu Goru, pitaju: ,,Majko, kad ćemo dobiti državu”.

Za razliku od većine partijskih kolega kojima biografiju krase samo političke funkcije Pejanović-Đurišić je doktorica nauka, univerzitetska profesorica, stručnjak za telekomunikacije.

Kao omiljen u partiji pojavio se i ministar inostranih poslova i potpredsjednik vlade Igor Lukšić. Njegova kandidatura za predsjednika države ipak se čini manje izvjesnom jer se u krugovima DPS-a računa da je dušu dao za evropske integracije. Lukšić je od februara 2004. godine biran na dužnost ministra finansija četiri puta, a od decembra 2008. godine za potpredsjednika Vlade dva puta.Tu spada i slavna transakcija sa šetanjem miliona od države do Prve banke. Od 29. decembra 2010. godine do 04. decembra 2012. bio je predsjednik Vlade; od februara 2010. do februara 2011. godine predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore. Đukanović mu je, prosto, ostavljao te institucije da ih pričuva, dok on malo počine.

Kao mogućeg kandidata partija pominje i Željka Šturanovića, dugogodišnjeg ministra pravde i kratkoročnog premijera, sada potpredsjednika Skupštine. No to ne izgleda realno.

Cijelim procesom kandidovanja valjda je rukovodio Svetozar Marović, ostavljen da se zabavlja koordiniranjem po partiji. On sigurno neće biti kandidat za predsjednika. Ne da mu se.

Iz Socijalističke narodne parije stigli su glasovi da će podržati Miodraga Lekića kojeg je predložio Demokratski front. Za, kako se to popularno kaže, stolicu svetog Petra Cetinjskog boriće se i predsjednik Pozitivne Crne Gore Darko Pajović i predsjednik Izvršnog odbora Pravedne Crne Gore Rade Bojović. Te kandidature mogle bi biti razlog više da DPS potraži kandidata koji bi mogao osvojiti više takozvanih suverenističkih glasova od Filipa Vujanovića. Mada, matematika je tu prilično nepouzdana.

Legitimno je rješenje da različite opozicione grupacije u prvom krugu imaju svog predsjedničkog kandidata. No na prošlim izborima se pokazalo da to može biti uspješan način da drugog kruga i ne bude. Da kandidat vlasti prođe isprve

Osim u vrijeme sukoba između Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, predsjednički izbori u Crnoj Gori nijesu bili pretjerano zanimljiv ni važan događaj. Od uvođenja višestranačkog sistema, predsjednika smo dosad birali pet puta. Prvi put je, zapravo, biran predsjednik i članovi predsjedništva. Glavni kandidati, u decembru 1990. bili su Momir Bulatović, iz Saveza komunista Crne Gore, Ljubiša Stanković iz Saveza reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru i Novak Kilibarda iz Narodne stranke. U drugom krugu Bulatović je dobio 78, Stanković 21 odsto glasova.

U aprilu 1992. od Srbije i Crne Gore sastavljena je SRJ. U novoj državi raspisani su vanredni izbori na svim nivoima. Snage nezadovoljne visinom nivoa srpstva u Demokratskoj partiji socijalista kandidovale su Branka Kostića. Momir Bulatović je u prvom krugu dobio 42,82 odsto glasova, Kostić 23.74, Slavko Perović 18,33 procenta. U drugom krugu bilo je 63 odsto Bulatovićevih prema 36 odsto glasova za Branka Kostića.

U oktobru 1997, nakon raskola u DPS-u, bila se bitka između Bulatovića i Đukanovića. Bulatović je u prvom krugu imao 147.615 glasova, Đukanović 145.384. Na glasanje je u drugom krugu izašlo preko četrdeset hiljada više ljudi nego u prvom krugu. Predsjedničku funkciju Đukanović je osvojio sa 174.745, prema 169.257 glasova za Bulatovića. Politička moć uredno je preseljena sa premijerske na funkciju predsjednika države. Metode kojima je tada osvojio većinu Đukanoviću su bile veoma korisne na svim budućim izborima.

Kao kandidat za predsjednika države Vujanović se prvi put pojavio 2002. Od marta 1993. do maja 1995. godine bio je ministar pravde, od maja 1995. do februara 1998. godine – ministar unutrašnjih poslova. Kao ministar policije, pamti se, pored ostalog po čitanju anonimnog pisma protiv Slavka Perovića u Skupštini Crne Gore.

Monitor je nedavno podsjetio kako je Vujanović za predsjednika Crne Gore izabran tek kada se po treći put izašlo na izbore jer prva dva puta nije uspijevao da dobije više od polovine upisanih birača. Pošto je opozicija na neki način bojkotovala izbore, njegovi protivkandidati osvajali su beznačajan broj glasova. Najuspješniji je bio Dragan Hajduković sa oko šest odsto i predstavnik radikala Aleksandar Vasilijević sa oko tri procenta. Ostali su bili uglavnom ispod jedan odsto. U trećem pokušaju Vujanović je izabran glasovima 64 odsto izašlih birača. Dragan Hajduković dobio je oko četiri, Miodrag Živković, tadašnji predsjednik Liberalnog saveza, oko 31 odsto glasova.

U aprilu 2008. protivkandidati Filipu Vujanoviću bili su Srđan Milić, Andrija Mandić i Nebojša Medojević, predsjednici SNP-a, Srpske narodne stranke i Pokreta za promjene. Trčali su samo jedan krug. Vujanović je dobio 51,89 odsto glasova, Andrija Mandić – 19,55, Nebojša Medojević – 16.64, Srđan Milić – 11,92.

Sve i da Đukanović kandiduje Meri Popins, kandidat DPS-a je kandidat kojem se mora suprotstaviti ozbiljnošću. Ako je ima. Kad već nije izabrana mogućnost da se na izborima koje organizuje vlast koja krade izbore, ne učestvuje.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE ZAPLIJENE BEZAKCIZNIH CIGARETA U LUCI BAR: Duvanski profit mijenja vlasnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava prihoda i carina zaplijenila oko 145.000 paketa cigareta u magacinima Slobodne carinske zone. Šta sad?

 

„Sa velikim stepenom sigurno kažemo da je šverc cigareta preko Luke Bar klinički mrtav“. Tako je premijer Dritan Abazović opisao zaplijenu oko 145.000 paketa cigareta, u magacinima barske Slobodne carinske zone.

„Plan Vlade je da se nakon oduzimanja stvori zakonski okvir i mogućnost da se cigarete izvezu iz zemlje, prodaju, a novac upumpa u budžet”, pojasnio je Abazović koji je prisustvovao početku utovara neocarinjenih cigareta.

Uprava prihoda i carina ranije je naložila Carinarnici Bar da oduzme duvanske proizvode, vrijedne više desetina miliona eura, prethodno ne produživši rok za njihovo skladištenje u Slobodnoj carinskoj zoni. Cigarete su oduzete zbog isteka rokova za izmještanje iz skladišta.

Abazović ističe da je šverc bio najunosniji posao u Crnoj Gori. Tvrdi da je riječ o poslu koji je težak 500 miliona eura godišnje. Kaže da želi da vrati kredibilitet Upravi carina i Luci Bar, nakon čije podrške je država dosla u situaciju da bude vlasnik preko 100.000 paketa duvana.

„Ovo nikada nije bio državni posao. To je velika prevara koja se plasirala. Mi danas završavamo sa ovim procesom. Počinje proces transporta koji će trajati nekoliko dana. Kao što smo obećali, izborićemo se sa svim vidovima kriminala i mafije”, rekao je Abazović.

Premijer je najavio mogućnost da dug Fonda za zdravtsveno osiguranje od 60 miliona eura pokriju iz sredstava od prodaje zaplijenjenih cigareta.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da je intencija da se nakon što se popiše roba koja je pronađena i koja će se izmjestiti, izveze iz Crne Gore. On smatra da Luka Bar i Slobodna zona, koje su bile pod ružnim imidžom, treba da dobiju novo lice. Tvrdi da zaplijenjene cigarete ne mogu biti plasirane na našem tržištu.

„Dolazimo do nivoa da je ostalo malo prostora za nelegano tržište. Prvo ćemo da nađemo mehanizme akciznog opterećenja, kako bi imalo smisla da se pod punim nadzorom države iznese iz Crne Gore. Na taj način ćemo prihodovati ozbiljna sredstva. Ukoliko bi se sadašnja zakonska opterećenja, koja su sada na tržištu, primijenila na ovu robu, koja je nižeg kvaliteta, ona ne bi imala neku ekonomsku prohodnost”, kazao je Damjanović.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković smatra da je problem u tom planu to što dio tih cigareta uopšte ne može biti prodat. Pojasnila je da u švercu duvana postoje tri vrste cigareta koje se krijumčare.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVOSUĐE, BANKE I ZLOUPOTREBA MOĆI: Falsifikatom do bogatstva?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve više je povoda za sumnje u presude sudova pod komandom Vesne Medenice, tokom trajanja njene funkcije i nakon odlaska sa nje. I Dragan Senić tvrdi da je presudom zasnovanom na falsifikovanom dokumentu (mjenici AA 0889562) oštećen za ogroman novac. Pa traži reviziju i čeka odluku Tužilačkog savjeta

 

Širi se istraga o zloupotrebama nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda i Vrhovne države tužiteljke Vesne Medenice. Više nije o riječ o dva već o četiri predmeta u kojima je, sumnja se, presuđeno tako što su sudije u postupku izvršile njeno naređenje. Ne mareći za činjenice i pravdu.

O načinu na koji je funkcionisalo pravosuđe pod komandom Medenice nedavno je, u Tužilaštvu, svjedočio sudija Osnovnog suda u Herceg Novom Jovan Stanković. Novinarka TV Vijesti Svetlana Đokić predočila nam je dio njegovog iskaza o tome kako je postupio nakon što je Medenica, tada već bivša predsjednica Vrhovnog suda, od njega naručila presudu vršeći, jezikom krivičnog prava, nezakonit uticaj.

„U tom trenutku sam se našao u veoma nezahvalnoj poziciji. Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a s druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi, a koji bi sigurno uslijedili čim se ona za njega zainteresovala”, objasnio je Stanković u svom iskazu. „I donio sam tu (traženu – prim. Monitora) odluku, smatrajući to u tom trenutku najjednostavnijim rješenjem, da sklonim taj predmet iz kancelarije, a što je najvažnije da skinem nju sa dnevnog reda”.

U zapisniku sa saslušanja zapisano je i opravdanje hercegnovskog sudije. On se, kaže, kaje a nezadovoljne stranke mogu da se – žale.

„Ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena…  U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio”. Pravdajući svoje postupke sudija-svjedok saopštio je da nije mogao da se odupre pritisku Vesne Medenice, ali jeste drugima koji su dolazili iz Višeg ili Apelacionog suda. Sa tih adresa je „u najmanje dva navrata”, dobijao direktne naloge kako da postupi u određenim predmetima. Ali ih, kaže, nije izvršio.

Možemo samo da razmišljamo o tome koliko je sličnih presuda donijeto u crnogorskim sudnicama. Po predočenom modelu: predmet sklonim iz kancelarije, moćnika skinem s dnevnog reda. A možemo i da se zapitamo šta je sa onima kojima su takve presude, jednostavne i efikasne, nanijele nepravdu i, nerijetko, donijele velike egzistencijalne probleme. Posebno ako pretpostavimo, a za to već postoji jak osnov sumnje, da se niz presuda donijetih pod pritiskom onih koji mogu da naruče ili kupe pravdu protezao od najnižih do najviših sudskih instanci. Odnosno, od osnovih do Vrhovnog suda.

Iz arhiva sumnjivih slučajeva izdvojimo jedan. On je dio priče o švajcarskim kreditima koje je nekadašnja Hypo Alpe Adria Banka (HAAB) svojim klijentima isplaćivala u domaćoj valuti (eurima) a nominalno obračunava u švajcarskim francima. Da bi naknadno, na kursnim razlikama, ostvarila ogromnu razliku. Gurajući u probleme i bijedu nekoliko stotina svojih klijenata u Crnoj Gori. I hiljade njih u regionu.

„Poslovanje Hypo Alpe Adria Grupe u Jugoistočnoj Evropi najveći je kriminalni akt nakon Drugog svjetskog rata”, ocijenio je Kristijan Bohler, inspektor austrijske policije i vođa posebnog tima zaduženog za istraživanje afere Hypo u Beču.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Prelazak na dužnost u Privredni sud, pozicionirao je Jovanića na skali uticaja. Kao što je višestruko uvećao štetu koju je on, sa nove pozicije, proizvodio ovdašnjoj privredi, ali i cijelom društvu.

Njegovim odlukama nepristrasnim sudijama su oduzimani predmeti, nepodobni su premještani sa sistemski važnih funkcija, a protiv nesalomivih su pokretani discilinski postupci s naumom da se, uz pomoć Medenice i njenog Sudskog savjeta, istjeraju iz sudnice.

Jovanić je mandat u Privrednom sudu započeo pomenutom aferom KAP. Kao stečajni sudija u postupku morao je biti u toku prodaje imovine bankrotirale firme. A ona je Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu prodata uz kršenje praktično svih postojećih pravila i procedura.

Stečajni upravnik Veselin Perišić prodao je imovinu koja nije pripadala KAP-u;  Kupac godinama nije platio „kupljeno“; Država i Opština Podgorica častile su ga, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, sa nekih 2,5 miliona kvadrata građevinskog zemljišta uz oproštene komunalije, uz sumnje da je taj aranžman ugovoren ranije, mimo znanja drugih potencijalnih kupaca; Stečajni upravnik je novom vlasniku iznajmljivao radnike i iz stečajne mase plaćao fizičko obezbjeđenje (stražare) prodate imovine, a stečaj je okončan tek krajem prošlog ljeta. Povjerioci su namirili manje od 10 odsto svojih (priznatih) potraživanja a Pejović je nekoliko mjeseci kasnije zaustavio proizvodnju u svojoj fabrici.

Nabrojati sve one koji su podnijeli krivične prijave zbog (ne)postupanja stečajnog sudije i upravnika zahtijevalo bi još jedan, makar ovoliki, pasus. Ne znamo, ipak, da li su i  za slučaj KAP  Jovanić i grupa njegovih saradnika privedeni u ponedjeljak. Čekamo zvanične informacije iz SDT-a.

Jovanić, uporedo sa poslom predsjednika Privrednog suda obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Onogoštu, uz još nekoliko stotina stečajnih postupaka manje vrijednosti. Karakteristično za većinu njih  je da se radi o kompanijama koje su bile, ili su prešle, u vlasništvo nekog od ovdašnjih pobjednika tranzicije. I da su stečajni postupak u njima pratile sumnje i optužbe zbog brojnih, velikih, zloupotreba.

Veselin Pejović je, uz KAP, kupio i imovinu Boksita u stečaju ali i njihovu koncesiju za kopanje crvene rude. Opet uz brojne kontroverze.

Veselin Barović nije uspio u naumu da državno zemljište, 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže, urbanizuje i proda kao svoje vlasništvo. Iako je stečajni upravnik Žarko Ostojić (Jovanićev kum i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) u više navrata oglašavao prodaju tog zemljišta. Znajući da ono ne pripada Solani.

Dragan Brković, vlasnik HTP Boka uhapšen je prošlog ljeta zbog sumnji da je novac dobijen prodajom imovine svog preduzeća u stečaju, umjesto povjeriocima, distribuirao sebi bliskim kompanijama iz nekadašnjeg sistema Vektra (bankrotirala i promijenila vlasnika). Prethodno je, uz pomoć Blaža Jovanića, godinama blokirao  uvođenje stečaja koji su tražile banke kojima je dugovao. Bivši radnici Boke godinama su upozoravali na zloupotrebe ali Jovanić i stečajni upravnik koga je imenovao (navodno, još jedan njegov kum)  nijesu imali sluha za njih. Dok se nije umiješalo SDT.

Kao što je i Vesna Medenica ostajala slijepa na njegove propuste i, moguće, nezakonite radnje.

Udruženje za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a (njih je bilo 3.600), nezadovoljno načinom na koji je proveden stečajni postupak u njihovom preduzeću, uložilo je u novembru 2015.  Privrednom sudu zahtjev za reviziju postupka. I ako je u pitanju postupak koji bi trebalo da se rješava po ubrzanoj proceduri, njihov zahtjev čamio je, skriven, sve do jula 2020. Tek tada, nakon skoro pet godina,  proslijeđen je na postupanje Vrhovnom sudu. Sporna imovina je do data trajno izgubljena. Reakcije Medenice nije bilo.

Na krivičnu prijavu koju su protiv Jovanića državnom tužilaštvu podnijeli predstavnici Udruženja još nije bilo zvanične reakcije.

Zanimljiva je i priča sa predmetom vezanim za odluku EPCG-a da od Aca Đukanovića i italijanske A2A kupi većinski paket akcija Rudnika uglja u Pljevljima. Jovanić je taj predmet oduzeo sudiji Nataši Bošković nakon što je ona, dva puta, donosila mjeru privremene zabrane sprječavajući da se taj posao pravno okonča dok se ne razriješe kontroverze koje su ga pratile. I krivične prijave dijela manjiskih akcionara EPCG-a ostale su bez reakcije tužilaštva ali i Sudskog savjeta.

Nabrajanje bi moglo potrajati. Ipak, tek treba da saznamo za šta, konkretno, SDT sumnjiči Jovanića i njegove saradnike. Onda treba napisati optužnicu koju, opet, mora da potvrdi nadležni sud. Odnosno, neko od Jovanićevih kolega – on je i dalje sudija i predsjednik Privrednog suda. Kad sve to prođe predviđenu proceduru predmet treba dovesti do pravosnažne presude.

Iskustvo uči (suđenja za aferu Telekom, Koverta (Slavoljub Stijepović), Carine (Miomir Mugoša) da bi do okončanja tog postupka mogle proći godine. Uz mogućnost da se predmet okonča plaćanjem odštete optuženim pa pravosnažno oslobođenim (Šarić, Kalići…).

Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama vladavine Medenice, Jovanića i njima sličnih. Ako dobije priliku da se oporavi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo