Ime nastavnice matematike Novke Ubović našlo se u dvijema najznačajnijim crnogorskim monografijama o prosvjetnim radnicima (Ličnosti crnogorske prosvjete i Dobitnici nagrade Oktoih). U sjenci ta dva priznanja ostaju nagrada Iskra, Plaketa Pokreta nauku mladima i druge nagrade i priznanja. Ali, kako sama ističe, najveća nagrada i priznanje za nju je to što je ljubav prema njoj i matematici ostala u srcima četrdeset generacija učenika Osnovne škole „Savo Pejanović”, u Podgorici. Sva ta priznanja „zaradila” je radom i znojem u „neposrednoj proizvodnji”, izvodeći nastavu matematike četrdeset godina u jednoj školi.
Sa neskrivenim zadovoljstvom nam je pokazala svesku – Spomenar, koji su joj, prilikom završetka osnovne škole, poklonili učenici odjeljenja kojemu je pet godina predavala matematiku i bila razredna. Svaki učenik tog odjeljenja je na po jednoj stranici nalijepio svoju fotografiju, pored nje čuperak kose, a ispod ispisao oproštajnu poruku, neko u stihu, a neko u prozi.
Uvod u Spomenar napisali su svi zajedno: „Draga naša nastavnice na kvadrat i razredna na kub! Volimo Vas kao kvadratnu jednačinu sa dvije nepoznate! Vi ste Pitagorina teorema naših života i naših srca. A kad se rastanemo, bićemo udaljeni od Vas kao periferni ugao od centra. Po cio dan ćemo vršiti zamišljenu rotaciju oko vas. Vaše srce ćemo uvijek izvlačiti pred zagradu. A sjećanje na ljubav koju ste nam poklanjali stalno će nas dizati na kvadrat. I ne pomišljajte da nekome od nas ostavite nedovoljnu ocjenu iz matematike, jer bismo Vas, u tom slučaju, rastavili na proste činioce!
Vaše VIII4 dignuto na kub, gledano iz kose projekcije.”
Slijede pojedinačni zapisi:
„Kad otvorite ovaj Spomenar sjetite se naših razdraganih lica i znajte da Vas nikada, nikada nećemo zaboraviti. Uvijek ćemo se sjećati kako ste nas zvali Tukeške jedne . Uvijek ćemo se sjećati vašeg prodornog glasa koji se u toku pet godina orio našom učionicom. Nikad neću zaboraviti kako ste mi govorili da donesem iz Zagarača jedan „kušin” da ne prljam zid dok sjedim naslonjena na njega. Voljećemo Vas ma gdje bili.”
Sonja
„Sa Vama nam je lijepo bilo,
ali sreća kratko traje.
samo divna uspomena
u mom srcu ostala je.”
Danica
„Prošli su nam lijepi dani,
ko proljećno rano cvijeće,
uspomeni na te dane
zaborava biti neće.”
Zorica
„Kad budete sami, na obali rijeke,
slušali zvuke neke pjesme daleke,
kad budete sami, bez druga,
kad Vam se u očima pojavi tuga,
kad budete u nekom gradu, ko zna gdje,
kad budete negdje daleko, daleko,
znajte da Vas, još uvijek, voli neko.”
Tanja
Novka Ubović rođena je 1938. godine u Zagredi, nedaleko od Danilovgrada. a treće po redu od devetoro djece Vuka Mijajlovoga Popovića i njegove supruge Zorice, rođene Burić. Kad joj je bilo pet godina njeni roditelji sa brojnom porodicom preselili su se u Markovinu nedaleko od Čeva.
,,Mene su” – priča Novka – ,,ostavili da živim u Zagredi kod majčinih roditelja. U Zagredi sam završila četiri razreda osnovne škole, a preostala četiri u Danilovgradu. Teško mi je padalo svakodnevno pješačenje, posebno povratak iz Danilovgrada do Zagrede. Polovinu toga puta, dionicu od mosta Petra Šunjina na Sušici do djedove kuće, morala sam da se „penjem” uz okomito Plato, koje „visi ” na obroncima podnožja planine Garač. Uz to sam morala usput da uberem torbu „kozalaca” (trava sa krupnim i sočnim listovima i korijenjem pogodna za hranjenje svinja), ili svježanj trave za telad, ili sakupi naramak „mrvica” (suvih sitnih grančica za potpalu vatre).”
I ostali periodi Novkinog školovanja su bili teški. Dok je u Titogradu učila Gimnaziju, stanovala je kog tetke, koja je bila „hauz majstor” za stambenu zgradu u kojoj je živjela. Novka je morala da redovno čisti i održava stepeništa i hodnike u čitavoj zgradi.
Lubav prema matematici i želja da se njome bavi odvele su je u Split, gdje se upisala na trogodišnju Višu pedagošku školu. Da bi obezbjeđivala kakvu – takvu egzistenciju, morala je da se bavi raznim poslovima, jer na značajniju pomoć od roditelja nije mogla računati, budući da je pored nje trebalo školivati još osmoro djece. Radila je sve do čega je mogla doći. Najviše su joj pomagali ljudi iz Splitskog narodnog kazališta gdje su je angažovali da radi na ulazu, u garderobi i sali kao i da pomaže na pripremanju i održavanju odjeće za glumce i balerine. Uz profesionalnog krojača naučila je da i sama ponešto sašije i za glumce i za sebe.
,,Nakon tri godine, sa diplomom Pedagoške škole, i osjećajem da sam konačno postala svoj čovjek, pokucala sam na vrata Osnovne škole „Savo Pejanović”. Kad mi je tadašnji direktor Joko Petranović saopštio da sam primljena, poljubila sam vrata te škole i ostala joj vjerna četrdeset godina, sve do odlaska u penziju.”
Tako se dvadestjednogodišnja nastavnica uhvatila „u koštac” sa nastavom matematike u elitnoj školi. Svim srcem, svom snagom i svim umjećem. Uspjevala je da matematiku približi učenicima i učenike matematici. Na samom početku karijere je shvatila i prihvatila misao jednog crnogorskog pedagoga, koji je rekao da „nije znanje znanje znati, no je znanje znanje dati.” Nastavnica je zavoljela učenike, i učenici su zavoljeli nastavnicu i matematiku. Iskreno i trajno.
Novkino prenošenje znanja na učenike se nije ograničavalo samo na redovnu nastavu. Organizovala je i izvodila dodatnu nastavu, dopunsku nastavu, pripremala učenike za takmičenja, za nastavak školovanja. Jednako se odnosila prema svima, kako talentovanima, tako i prema onima kojima je matematika „išla teže”. I u slobodnom vremenu pomagala je učenicima pojedinačno, u njihovoj, ili svojoj kući. I dan danas, iako je u poodmaklim godinama, i ne najboljeg zdravlja, navrate kod nje djeca susjeda, prijatelja i poznanika da im pojasni ponešto što sami ne mogu da shvate. Nikada u toku svog radnog i životnog vijeka za takvu pomoć učenicima nije naplatila ni jedan cenat od njihovih roditelja…
Što se tiče njenog odnosa prema učenicima, učeničkim roditeljima, kolegama i uopšte ljudima, životni putokaz su joj bile riječi Lava Nikolajeviča Tolstoja, koji je govorio da najsvetiji zakon za svakog čovjeka treba da bude: „Činiti ljudima što je moguće više dobra…”
Novka je činila ljudima najviše dobra što je mogla. Ostvila dubok i neizbrisiv trag humanosti i entuzijazma.
Slavko ŠĆEPANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice